Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Unspoken words.

Click here!
Click here!

She who loves the pain!
She who loves the suffering!
She who loves the lust!
She that can't satisfy my thirst!
She who loves the blood!
She who loves the death!
She who loves the evil!

Yes it runs in my blood to betray the ones I love.



Gothic. Metal. Dark.



Nobody cares.



The longer I live, the more I'm dying to feel the pain.



Look at the sad faces you've left behind now.
I let you down?
No you let me down.



No one gave you the right to take your life that way.



credits
design: murderscene
base code: conspreaffar

I taste death in every kiss we share.
utorak, 31.08.2010.

Znate koji je moj problem? To što sam previše svjesna posljedica i prije nego išta napravim dobro razmislim o tome, a na kraju to ipak napravim bez obzira na sve, bez obzira na jebene posljedice. Mrzim to. Toliko razmišljam o nekim stvarima i toliko ih, ajmo reći, proučavam, a na kraju napravim ono loše, ono što nisam trebala. I poslije mi na kraju, naravno, bude žao. Na kraju uvijek ispadne onako kako nije trebalo. Sve se preokrene.
Moj najveći problem je to što odlučim nešto, no onda u trenutku slabosti napravim ono drugo.

Ljudi često vide ono što oni žele vidjeti, bez obzira na to kakva stvarnost zaista bila. Ponekad je dobro maknuti se od stvarnosti i živjeti u svojem svijetu gdje je sve onako kako treba biti. Ali ponekad... ponekad je to loše. Zašto? Zato što večinom završi razočaranjem. Da li je to potrebno? Ponekad, da. Ako će nas to trgnuti i naučiti nas na stvarnost, onda da.
Ja živim u podsvijesti. Vidim stvari na drugačiji način, i nekada je to dobro, ali večinom... to je loše. Upravo zbog svojeg straha od razočaranja i boli ne vidim one dobre stvari, a i kada ih vidim ne smatram ih dobrima jer u svemu nađem onu lošu stranu, a kada to nešto nema lošu stranu, ja ju izmislim. I sad vi recite da je to normalno. Naravno da nije. Mrzim se zbog tih sranja. Zaista. Ali više ne znam što bih i odustala sam od potrage za tim dobrim stvarima jer ih imam odmah ispred sebe, samo što sam ja bila slijepa da bih ih vidjela. To je ono, shvatiš što si imao tek kada to izgubiš. To je sranje. To je nešto što ne možeš promjeniti i što shvatiš kada već bude prekasno. A što ćeš onda? Preostaje ti nadati se boljemu. A ja sam već i tu opciju istrošila, a i shvatila sam da je to previše bolno jer zašto živjeti u nadi kada tako i tako to ništa ne bi promjenilo osim nanjelo nam još boli? Nije sve samo u nadanju za boljim sutra, treba se i boriti za to. Ne možeš samo sjediti i očekivati da će stvari biti bolje, trebaš i poduzeti nešto za tim. Naš život je u našim rukama i mi upravljamo njime i ne možemo očekivati od nekoga da to radi za nas, uz sve svoje probleme. To je pomalo sebično, ne mislite li? To je kao traženja zvijezda na nebu usred dana. Traženje zvijezda tamo gdje ih nema.

„Svi smo mi ušlagirani i besprijekorni“ Jim Morrison. O da, slažem se. On je za mene bio velik čovjek. Svi ti njegovi tekstovi, svi njegovi stihovi, njegove pjesme. Sve je tako... realno? Ili možda ne? Rekao je, život više boli. A vi sad prosudite sami.
Da, život je bolniji, puno bolniji. Zašto sada pišem o čovjeku koji nije ozbiljno shvačao život i koji se ubio svojom neodgovornošću? Ne znam. Uglavnom, jučer sam ponovno, po stoti put, gledala film The Doors. Osobno, nisam neki obožavatelj njihove glazbe, ali obožavam stihove njihovih pjesama isto kao što obožavam Morrisona. Taj film mi je naveliko pomogao. Otvorio mi je oči. Zaista. Oni koji su ga gledali znat' će o čemu govorim. Film govori o Morrisonovom životu i o karijeri Doorsa, sve od njihovog nastanka pa do trenutka kada je Jim umro. Meni je film osobno stvarno dobar i... realan. Govori o tome koliko je život težak i kako je lako uništiti sve ono što smo postigli zbog osobnih hirova.

Probudi se. Izaberi dan i znak za dan. Prvo češ ugledati božanstvo dana.

Uglavnom, ovaj post je malo, hm... bezveze. A i nema neku osobitu temu i nije dugačak i to. Shvatila sam da dužinom svojih postova odbijam čitatelje. I samo da znate, nije mi nimalo žao. Pišem zbog sebe. I ima ljudi koji čitaju moje postove i njihovo mišljenje mi zaista puno znaći. Znat' će oni da o njima pričam, mada pod time se odnosi na vas večinu, sve vas koji me čitate već duže vrijeme a i vi koji niste uz mene toliko dugo.

E da, ovdje vam je link mog drugog bloga nedavno napravljenog. Mislim da prije nekoliko dana, mada sam tek jučer počela pisati. Bilo bi mi drago da svratite.

Click here!

Image and video hosting by TinyPic

I taste death in every kiss we share.
Every sundown seems to be the last we have.
Your breath on my skin has the scent of our end.
I'm drunk on your tears, Baby, can't you see it's hurting.



† Queen of the damned. †

| 16:46 | Komentari (83) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.