You don't have to bleed to be cutter.
You don't have to cry to be depressed.
You don't have to screem to be in pain.
You don't have to die to feel dead.

Ljudi će te uvijek povrijediti, što god oni rekli. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Koliko god te voljeli, i koliko god ti volio njih, koliko god vjerovali toj osobi, nitko nam ne garantira da nas baš ta, nama draga osoba, neće povrijediti ili iznevjeriti. Može se ta osoba truditi i pokušavati, ali kad tad će te iznevjeriti. Zašto? Zato što je i ta osoba čovjek. A ljudi su takvi. Povrijedit' će te bez obzira na sve. Bez obzira koliko im znaćio, koliko te voljeli. To nitko ne može promjeniti. Nitko ne može utjecati na to, pa ni mi sami. Koliko god volimo neke osobe, i koliko god nam one bile drage, prije ili poslije ćemo ih povrijediti, željeli mi to ili ne. Naravno da nitko ne želi povrijediti osobu koja mu mnogo znaći, ali dogodi se. To može biti i ona najmanja sitnica koja će toliko utjecati na nekoga. Ona najmanja sitnica. Neki ljudi nisu svijesni onoga što rade i kako to utjeće na druge. Jednostavno ne razumiju. Ne osuđujem nikoga. Samo kažem kako je. I ja sama sam toliko puta povrijedila osobe do kojih mi je stalo. Ali koliko puta su drage mi osobe povrijedile mene? Puno. Uvijek sam pokušavala ignorirati suvišne komentare ne toliko bitnih osoba u mome životu, i uvijek sam pokušala ne uzimati to k srcu, ali kada takve riječi dođu iz usta drage osobe, ili kada je to djelo osobe koju volim ili koja mi je bitna, naravno da me boli. Boli me užasno. Ne mislim da fizičku bol, mislim na onu unutarnju. Onu puno važniju bol. Izvana izgledaš dobro, ali iznutra umireš. Umireš od boli koju su prouzročile tako drage osobe. Ne moraš krvariti da bi bio porezan. Ne moraš vrištati da bi te boljelo. Ne moraš. Svi smo mi osobe koje imamo osječaje, samo što ih neki pokazuju više, a neki manje. To nam je u krvi da izdamo osobe koje volimo. To nam je svima u krvi. I nitko ne bi želio povrijediti voljenu osobu, ali mi time ne možemo upravljati, možemo pokušati spriječiti to, ali dogodit' će se. Neke osobe ne vole pokazivati da su povrijeđene, i pokušavaju prijeći preko toga. Ali to se sve skuplja u njima, unutar njih i kad tad će puknuti i sve će izači na vidjelo, svi osječaji i sva razmišljanja. Ljudi nisu savršeni, savršenstvo ne postoji i to svi znaju. Ljudski je griješiti. Zašto je čovječanstvo toliko sklono mržnji? Zašto ljudi toliko mrze i toliko osuđuju druge kada ni sami nisu savršeni? Svi imaju mane, nitko nema više ili manje, samo što ih neki pokušavaju sakriti. Pokušavaju sakriti svoje mane. Pokušavaju sakriti dio sebe. Da, dio sebe. To je dio njih i uvijek će biti, sve do onog dana kada prestanu disati, kada im srce prestane kucati, sve do onog dana kada sklope oči... zauvijek. Ne možeš pobjeći od svojih mana. Isto kao što ne možeš pobjeći od sebe samog. Ne možeš. Koliko god to želio, ako želiš, ne možeš. To je tako. To je ta okrutna istina. Takvi smo stvoreni, s manama i vrlinama. Ali, kada imaš osobu koja te voli, koja te stvarno voli, neće te nikada odbaciti zbog tvojih mana. Jer ako te ta osoba voli, onda voli tebe cijelog, i tvoje mane i tvoje vrline, jer i to je dio nas. To je dio nas koji će uvijek biti uz nas, uvijek će nas pratiti, kao sjena. Kao sjena od koje se ne može pobjeći, jer ne možeš pobjeći od vlastite sjene, to je logika. To je okrutno. Cijeli život je okrutan. Život koji pred tebe stavlja prepreke koje je teško prijeći, ali svatko ima osobu koja je uz njega, i koja mu želi, i može pomoći da prijeđe preko tih prepreka, samo, kada nađeš tu osobu ne smiješ ju pustiti, ne smiješ ni pod koju cjenu. Jer teško je naći takve osobe, takve dobre osobe koje sudbina stavlja na tvoj put. To su pravi prijatelji. Oni prijatelji koji će te voljeti unatoć svemu što znaju o tebi i unatoć tebi samome. Svatko želi osobu koja će ga voljeti zbog onoga što jesi i zbog onoga što predstavljaš, a ne zbog onoga što imaš. Ljudi nas vide na drugačiji način, vide nas drugačije nego onakve kakvi mi zaista jesmo. I mi vidimo osobe drugačije, i često im sudimo zbog toga, ali kada bi se malo potrudili, kada bi se potrudili bolje upoznati tu osobu, shvatili bismo koliko je ta osoba divna i dobra u duši. Večina se oslanja na prvi dojam, ali on često zna biti pogrešan. Često krivo prosudimo neke osobe. Ali tko smo mi da sudimo drugima? A tko su oni da sude nama? Često ima osoba koje vole omalovažavati i ponižavati druge. Ima osoba koje vole srat' po drugima. I oke, slobodno, samo dajte. Sudite osobi koji nikada niste pravo ni upoznali, osobi o kojoj skoro pa ništa ne znate, makar vi mislili obrnuto. Ali kakve ste vi to onda osobe? Što vi mislite, tko ste vi? Tko ste vi tim osobama kojima pokušavate uništiti samopouzdanje? Tko ste vi tim osobama da ih gurate prema dnu? Tko? Nitko! Nitko osim običnih malih ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego zajebavat' druge i uništavat' im psihu! Nitko, ništa. To je njihov život i tiće se samo njih, a vi... vi ste samo sporedni negativni likovi. Zar stvarno želite biti negativci koji loše utjeću na druge i koji će napraviti sve, sve samo da unište samopouzdanje drugima? Ćime vi sebe smatrate kada mislite da imate pravo srat' po drugima i zajebavat' ih? Citiram: Mi ovdje govorimo o malom čovjeku koji je jednom mislio da je kralj, ali kralj bez krune je ništa osim uspomene na šupka koji je nekada bio. Neki ne razumiju da neki ljudi imaju osječaje i da ih uništava to omalovažavanje. Nekome će stvarno utuviti u glavu da ništa ne vrijedi, da je bezvrijedan i glup, a do ćega će onda doći? Znate li do ćega će onda doći? Ne želim ni pomišljati na to. A onda kada se nešto takvo dogodi bit' će vam žao zbog toga, bit' će vam žao što ste tako tretirali tu osobu jer da nije bilo vas i tog vašeg ponašanja ta osoba bi još uvijek bila tu, bila bi sretna i zadovoljna. Ponavljam, ne moraš krvariti da bi bio porezan. Samo što neki to ne shvačaju. Nitko ne može znati kako se netko drugi osječa iznutra. Nitko ne može znati koliko ta osoba pati. Ne moraš plakati da bi bio u depresiji. Sve je to stvar psihe. I onda, ta osoba će se toliko povući u sebe i zatvoriti, i sve to skupljati u sebi, sve to gutati misleći da nikome nije stalo, i jednog dana će puknuti. Jednog dana će puknuti. Neće više moći izdržati. Neće više moći nositi sve to u sebi. Neće imati snage. Ja to znam po sebi. Ljudi su me pokušavali zgaziti, pokušali su me ubiti u pojam, a ja sam im to dopuštala. I gdje sam sad? Gdje sam dospjela time? A što su oni time dobili? Ništa, baš ništa. I zato, kažem vam, nemojte nikada, nikome dopustiti da vas vrijeđa i omalovažava i nemoje nikada, dopustiti da vas gurnu na dno. Nemojte im dopustiti da vas gaze kao što su gazili mene. Ne dajte im da vas pobjede. Jer takvih ljudi ima svagdje. Takvih ljudi koji drugima žele zlo. Takvih ljudi koji uživaju gledati kako drugi pate. Ljudi kojima nije stalo ni do koga osim sebe. Nemojte im to dopustiti, jer oni nisu vrijedni vaše patnje. Nisu. Niti će ikada biti. Jer oni su ti koji će na kraju ostati sami, sami s lažima koje su stvarali oko sebe. I što će biti od njih? Što? Ništa, ali baš ništa. Svijet je okrutan. Ljudi na njemu su okrutni, tj. oni su ga i učinili okrutnim. Oni su mali jebeni ljudi koji nemaju svoj život i zato žele uništiti druge, ali vi im to nemojte dopustiti, ne kao što sam im ja dopustila. I sada mi je žao zbog toga. Jer da sam se izborila za sebe i da im nisam dopustila da me zgaze sada ne bih bila tu gdje jesam. Stvarno se kajem. Jako. Rane ne zacijeljuju tako brzo. Za to je potrebno vremena, puno vremena, a to vrijeme možete iskoristiti za nešto korisnije, a ne patiti u samoći, okruženi sjenama zlih ljudi.

I evo kako sam s jedne teme došla na drugu.
Ispričavam se na malo dužem postu. Ne morate čitati ako vam se neda, jer znam da je ono što ja pišem bezveze, tako da vas u potpunosti razumijem. Makar bi mi bilo drago kada biste pročitali.
Ispričavam se na riječniku, ali morala sam to istresti iz sebe. Jednostavno jesam. Nadam se da mi ne zamjerate, ali znam da svatko ima svoju žutu minutu pa tako i ja. Jednostavno sam morala sve to izbaciti iz sebe i reći ono što mislim jer nisam više mogla držati to u sebi. Eto.
Neke određene osobe su mi toliko digle živce da sam se jednostavno morala istresti ovdje. Ali kad malo bolje pogledam, zato i imam ovaj sjebani blog, tako da ne vidim problem u tome... Zapravo, nisam namjeravala pisati ovo što sam napisala, ali eto...
Ovo je pisano zbog nekih određenih osoba, ali ne namjeravam iznositi ovdje njihova imena niti išta vezano s njima jer nema potrebe, a uostalom stvarno bih željela zadržati anonimnost jer mislim da je tako bolje i za mene i za neke druge osobe, ali uglavnom, dosta o tome.

Yeah, look it's me, the one who can't be free.
Much too young to focus, but too old to see.
Hey, look it's me what no one wants to see.
See what you brought this world, just what you want to see.
Hey ma, hey ma, look it's me.



You like to hurt me, you know that you do. You like to think in some way that it's me and not you. But we know that it's isn't true.


† Queen of the damned. †