Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Unspoken words.

Click here!
Click here!

She who loves the pain!
She who loves the suffering!
She who loves the lust!
She that can't satisfy my thirst!
She who loves the blood!
She who loves the death!
She who loves the evil!

Yes it runs in my blood to betray the ones I love.



Gothic. Metal. Dark.



Nobody cares.



The longer I live, the more I'm dying to feel the pain.



Look at the sad faces you've left behind now.
I let you down?
No you let me down.



No one gave you the right to take your life that way.



credits
design: murderscene
base code: conspreaffar

Save me from nothing I've become.
četvrtak, 05.08.2010.

Razmišljam. Razmišljam o sebi. O svom životu.
Zašto sam ja ovdje? Koja je moja uloga?
Da li sam ja samo jedno obično biće koje hoda tlom ovog zagađenog planeta, bez volje za životom?
Vjerujem da smo svi ovdje sa razlogom. Ali ne i ja.
Ja samo dišem i hodam. Nemam nikakvih razloga zašto bih živjela.
A zašto onda sada sjedim ovdje i pišem ove besmislene riječi? Zato što se bojim. Bojim se. Gubim vjeru u sebe i vjeru u ostale. Nikome ne vjerujem. Ne vjerujem ni sebi samoj. Ne želim. Ljudima ne možeš vjerovati. Jer oni će te uvijek iznevjeriti, izdati i povrijediti, koliko god te voljeli i koliko god ti volio njih. To je tako žalosno. Danas nema pravih ljudi. Svi su oni male osobe koje gledaju samo sebe. Nikoga više nije briga za druge, nikoga. Nitko više ne mari za ovaj svijet. Ljudi se boje. Boje se sebe samih. Isto kao i ja. Bojim se sebe. Bojim se života.
Ne znam tko sam. Ne znam što želim biti. Jer ja sam samo prazna osoba bez osječaja. Nikoga ne volim, ali nikoga ni ne mrzim. Samo žalim ljude, obične male ljude, obične prolaznike koje svakodnevno viđam. I sigurna sam da ne razumijete otkud tolika mržnja prema ljudskom rodu, ali ja ih ne mrzim, ne mrzim nikoga od vas. Samo ne vjerujem ljudima i ne smatram ih kao potrebnim likovima u svom životu. Otkud toliko pesimističnosti? Ljudi su me razočarali, doduše ne svi, samo večina. I od tad, ne mogu se pouzdati u ljude i ne mogu, niti želim vjerovati im.
Nemam neki bitni cilj. Nemam nikakve velike želje niti prevelika očekivanja. Nemam nikakav cilj koji želim ostvariti u dugim nadolazečim godinama svog jadnog, bespotrebnog života. Znam da je prerano da razmišljam o tim stvarima, ali ne mogu si pomoći. Ćemu se truditi kada će jednoga dana sve ovo biti samo uspomena i mutna, zamagljena sječanja? Nitko se neće sječati ni mene, niti mog života. Kome ću ostaviti ono što sam postigla? Kome će to biti važno? Kome će biti stalo do toga? Nikome.


I will forgive but I won't forget and I hope you know you've lost my respect.
Yes it runs in your blood to betray the ones you love.


Image and video hosting by TinyPic

'Cause I'm broken when I'm opet and I don't feel like I am strong enaugh.



† Queen of the damned. †

| 11:18 | Komentari (47) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.