Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Unspoken words.

Click here!
Click here!

She who loves the pain!
She who loves the suffering!
She who loves the lust!
She that can't satisfy my thirst!
She who loves the blood!
She who loves the death!
She who loves the evil!

Yes it runs in my blood to betray the ones I love.



Gothic. Metal. Dark.



Nobody cares.



The longer I live, the more I'm dying to feel the pain.



Look at the sad faces you've left behind now.
I let you down?
No you let me down.



No one gave you the right to take your life that way.



credits
design: murderscene
base code: conspreaffar

I never dreamed that you would leave me but now you're gone.
utorak, 02.11.2010.

Pročitajte barem onaj podebljani dio. Hvala.

Sjetila se ja bloga. I odlučila napisati nešto, mada iskreno, nemam niti volje, niti želje, niti inspiracije i svega ostaloga što ide uz to.
No, ipak, krenimo.

Maloprije sam došla s groblja gdje odem možda dva puta godišnje i iskreno, osječam se užasno.
Ima jedno mjesto... koje pokušavam izbjeći što više mogu, ali danas... to nije bilo moguče. Naravno, ja kao ja, bježim od svih svojih problema i pokušavam se što rijeđe susresti s njima, ali danas sam odlučila ipak otići tamo i suočiti se sa stvarnošću.
Jednostavno se ne mogu pomiriti s time da ga nema. Ne mogu se pomiriti s tom činjenicom da je on sada negdje drugdje, da ga više nikada neću vidjeti. Znam. Trebala bih nastaviti dalje sa životom, trebala bih ići naprijed, ne okretati se, ali ja stojim na jednom mjestu. Stojim tamo gdje je sve završilo. Nemam snage, nemam volje pokrenuti se, nastaviti dalje. Znam da to nije dobro. Znam da me to uništava, malo po malo. I isto tako znam kako to utječe na osobe koje me vole. Ali ne ide. Ne ide mi. Sreča nije na mojoj strani, nikada i nije bila, a imam i dojam da nikada ni neće biti. To je još dodatno sranje kojim se opterečujem i koje mi uništava psihu. A znate šta je najbolje od svega? To što ja to razumijem i znam koliko je to loše, a nikako ne mogu okrenuti drugu stranicu. Želim, zaista, ali ne ide. Nije to tako lako, nije, barem meni. Polako padam sve dublje u tu crnu rupu u kojoj se nalazim i šanse da iz njege izađem su svakim trenom sve manje i manje. Doći će do toga da ta šansa jednog dana neće više ni postojat', a kad to shvatim, biti će prekasno. A onda me ionako neće biti briga jer će nestati sve ono što mi je nešto značilo, sve što sam voljela i sve što je donosilo barem tračak svijetlosti u moj poremečeni život.

Polako tonem. Gubim se. Gubim se u svojim mislima, u osječajima, u snovima... U snovima gdje je on samnom, gdje je on kraj mene i znam da sam sigurna, znam da sam sigurna jer je on tu. I znam da će uvijek biti uz mene. Bez obzira na to što njega više nema, što ga ne mogu vidjeti, čuti, dotaknuti, ja ću znati da je on uvijek samnom.
Mjesto gdje je on nekada bio
Oke, neki bi me sada automatski poslali na odijel za poremećene osobe, na psihijatriju ili nešto, ali i sama znam da neke moje rečenicu nisu ni blizu normale i da zvuče potpuno ludo, ali vjerujte mi, da izgubite jedinu osobu koju ste ikada voljeli gledali biste to na način na koji ja to gledam. I vjerujte, nije mi lako, nimalo. Nije mi lako jer znam da je jedino mjesto gdje mogu biti blizu dečka kojeg volim mjesto gdje je on nekada bio. I jer je to jedino mjesto gdje se ja osječam sigurno. Nisam luda, nisam. Još uvijek ga volim. A prošlo je puno vremena. I još ga volim, a njega nema. Znam da trebam prihvatiti to i da trebam nastaviti dalje, ali takvo nešto se događa samo jednom u životu. Samo jednom možeš tako voljeti i nikada više. Možda se ponekad, ako postoji još imalo sreće, može pojaviti osoba koja će nam vratiti vjeru u ljubav i vratiti onu svijetlost koja je vladala našim životom dok je voljena osoba još bila uz nas. Ali... što ako netko nema te sreće? Što ako netko nikada ne nađe osobu kojoj će pokloniti svu tu ljubav koja je prvobitno bila namjenjena drugoj osobi, osobi koje više nema i koja neće biti u prilici biti na ovom svijetu i voljeti nekoga tko voli njega? Ja sam pronašla tu drugu osobu, i jako sam sretna zbog toga, jako sam zahvalna na tomu, ali, ruku na srce, ne možeš se potpuno predati toj osobi ako u tvome srcu još postoji Njegovo mjesto. Kako da budem sretna kada znam da je on taj koji je mogao biti tu, kraj mene? Sve bi bilo divno i krasno da nemam razloga pisati ovaj post, da sam sada negdje drugdje, s njim... Ali nije tako. I želim, moram to prihvatiti. Ali ne ide. Ne mogu. Ne mogu! Previše je to za mene, zaista.

No, da ja vama to pojasnim. Mislim da je stvarno vrijeme da vam ispričam tu priču jer su neki od vas jako dugo samnom ovdje i bio bi red da podjelim to s vama, da izbacim to iz sebe.

Prije nekih... dvije godine, upoznala sam jednu osobu. Isprva, nije mi se svidio, upravo suprotno, smatrala sam ga jednim običnim razmaženim klincem koji pokušava biti neki rocker, ali zapravo izgleda prilično glupo u onim svojim poderanim trapericama i dugom crnom kosom koja mu pada preko lica. S vremenom sam ga upoznala i shvatila sam da on i nije tako loš kao što sam ja mislila. Moje mišljenje o njemu potpuno se promjenilo i više nije bilo onih naših dobacivanja, „budalo“, „glupačo“, „idiote“, i kako to već zvući kada se svađaju dvoje potajno zaljubljenih klinaca. Počeli smo i provoditi neko vrijeme zajedno, pokušao me učiti svirati gitaru, ali je shvatio koliko je samnom teško. Postali smo jako dobri prijatelji. Moje tadašnje frendice često su mi govorile kako bismo mi bili „savršen“ par, kako smo kjut dok smo zajedno i uglavnom se sve svodilo na to da bi mi one govorile da sam ja slijepa jer ne vidim što on osjeća prema meni. Pokušala sam zanemariti te njihove „gluposti“, mada sam negdje duboko u sebi željela da je sve to istina, jer sam bila stvarno ful zaljubljena u njega, ali nisam to pokazivala, jer mi je inaće bilo jako teško pokazati osječaje. Jednog dana, on je zamolio moju frendicu da se raspita što ja mislim o njemu i da li bi ikada imao šanse kod mene. Ja sam, naravno, frendici sve ispričala, jer nisam ni mogla naslutiti da će on ikada saznati za to. Idući dan mi je rekao da sve zna. Ja kao ja, pokušala sam to zanijekati, ali kada sam shvatila da on osjeća isto prema meni, ipak sam popustila, i tada smo postali nešto više od prijatelja. Mislim da nikada u životu nisam bila sretna kao taj dan. Tada je počeo onaj period držanja za rukice, nalaženje u parku i ostalim mjestima što dalje od naših staraca koji nikako ne bi smjeli znati za to i svakodnevni dugi razgovori mobitelom. On je bio ono što sam oduvijek željela. Dobar, pametan, lijep... onaj dugokosi dečko u starkama koji svira u onom bendu... Inaće mi je izgled predstavljao puno toga, ali kod njega mi izgled nije bio nimalo bitan, mada je bio stvarno privlačan dečko za kojim su trčkarale male curice iz petih razreda. Jednog dana dok smo tako predvečer bili u parku i čekali da se društvo okupi, rekao mi je da mora razgovarati samnom. Nisam to shvatila jako ozbiljno niti sam mislila da se može raditi o nećemu ozbiljnom kao što je to zvučalo. Rekao mi je da odmalena ima velike probleme sa zdravljem i da mu se stanje pogoršava, i da smatra da bih ja to trebala znati. Otkad sam ga upoznala, ja sam znala da on ima problematično zdravlje i da je zbog toga puno vremena provodi u bolnici, da mora biti jako oprezan kako mu se stanje ne bi pogoršalo i da je danonoćno bio na raznim ljekovima koji su mu, doduše, uništavali organe, ali bez njih... ne bi daleko dogurao. No nikada, baš nikada, nisam pomislila da bi to moglo biti baš toliko opasno i da bi zbog toga mogao izgubiti ono najvrijednije, život. Tako je nakon malo manje od godinu dana naše veze završio u bolnici. Tamo je proveo zadnji tjedan života. Tamo je njegova priča završila.
Tih tjedan dana bili su najburniji dani u mom životu. Imala sam nade, i gledala sam to s vedre strane, nadajući se da će nakon nekog vremena opet sjediti pokraj mene na onoj našoj klupici u parku. Ali na toj klupi, više nikada nije sjedio onaj dugokosi dečko prekrasnog osmjeha koji je svojim smijehom uspio nasmijati čak i mene. I ponekad se još uvijek nasmijem kad kad ga se sjetim, ali i zaplačem kad pomislim na to da njega više nema. I ponekad još uvijek odem tamo, sjednem na tu klupu i čekam ga, i znam da neće doći, ali ja ga ipak čekam jer znam da je tamo još uvijek jedan dio njega, i da će taj dio zauvijek biti tamo.


I zato, dragi moji, ja toliko mrzim život. I zato ga smatram toliko nepravednim, toliko oštrim i bolnim i mislim da bi smrt bila najbolje rješenje. I znam, znam da moram poćeti ponovno, krenuti ispočetka, ali isto tako znam da će jednog dana doći kraj, a na kraju, sve će nastaviti tamo gdje je stalo, i ja ću opet biti s njim.

Left alone with no will, walking in footsteps of the fallen.
Blinded by lack of reason, indulging the tales of doom.
...Farewell, may the darkness bind them.
No one will remember the pain when we are...
Lost.


Image and video hosting by TinyPic

Ovaj post je objavljen dan nakon što je napisan.

Nikad ne zaboravljaš osobu koja ti je nešto značila, samo se navikavaš na to da je više nema.

† Queen of the damned. †

| 17:29 | Komentari (40) | On/Off | Print | # |



And my scars remind me that the past is real.
nedjelja, 03.10.2010.

Naslov? Govori dovoljno.
Post? Ništa posebno.
Eto, stvarno nisam jako dugo pisala, jednostavno nisam imala vremena, a kamoli inspiracije, što je jako čudno za mene, jer bih upravo u ovakvim situacijama u kojima se trenutno nalazim zaista trebala imati i previše inspiracije.
Uglavnom, post kao post, nemam vam stvarno šta puno reč', ali mislim da je već rad da napišem novi post, jer nisam vam se jako dugo javila.
I da, unaprijed se ispričavam ako nekome nisam komentirala post, a javila sam mu za novo. Stvarno mi je žao, al' ne snalazim se više ovdje.

Kod mene ništa novo. Polako sam prestala s rezanjem, ali još uvijek ima onih situacija kada mi pukne film i napravim ono što ne želim.
Ne pijem više. Najveći razlog je škola. Ne mogu se stvarno onakva pojavit' u školi. Recimo da su stvari iz dana u dan nekako... bolje, ali još uvijek sam u tom nekom svom filmu "Smrt boli manje od života". Još uvijek sam uvjerena da je smrt na neki način izlazak iz svih problema koje nam život pruža. I koliko god stvari budu bile dobre, uvijek će me držati taj moj stav i pogled prema svijetu, prema životu.

Što se tiće naslova. O tom sam i željela pričat'. Sve je to zbog tog mojeg prokletog rezanja. Znam da to nije oke, al' nije me nimalo briga. Zaista. I sad kada to više ne radim, ostala mi je jedna velika "uspomena" na te dane. O da. Prilično velika. Govorim o ožiljcima. Ne, ne smetaju mi, možda će neke rane jednom i zarasti, ali stvar je u njihovoj važnosti, o onome što oni predstavljaju.

Ti ožiljci koji me toliko podsječaju na prošlost i koji me podsječaju koliko je bilo bolno i teško, ali sada je to iza mene. Sada je to tamo negdje iza, daleko, ali znam, znam da je jedan dio mene ostao ondje. Jedan dio mene nedostaje. Onaj dio koji se nada da će biti bolje, onaj dio koji u svemu može pronaći vedru stranu. Nema ga. Ne postoji više. Sada je i taj dio mene, postao samo dio prošlosti. A uskoro, i ja ću biti samo dio prošlosti.

Scars are souvenirs you never lose.

Image and video hosting by TinyPic

I'd rather bleed with cute of love than live without any scars.


† Queen of the damned. †

| 14:15 | Komentari (54) | On/Off | Print | # |



I taste death in every kiss we share.
utorak, 31.08.2010.

Znate koji je moj problem? To što sam previše svjesna posljedica i prije nego išta napravim dobro razmislim o tome, a na kraju to ipak napravim bez obzira na sve, bez obzira na jebene posljedice. Mrzim to. Toliko razmišljam o nekim stvarima i toliko ih, ajmo reći, proučavam, a na kraju napravim ono loše, ono što nisam trebala. I poslije mi na kraju, naravno, bude žao. Na kraju uvijek ispadne onako kako nije trebalo. Sve se preokrene.
Moj najveći problem je to što odlučim nešto, no onda u trenutku slabosti napravim ono drugo.

Ljudi često vide ono što oni žele vidjeti, bez obzira na to kakva stvarnost zaista bila. Ponekad je dobro maknuti se od stvarnosti i živjeti u svojem svijetu gdje je sve onako kako treba biti. Ali ponekad... ponekad je to loše. Zašto? Zato što večinom završi razočaranjem. Da li je to potrebno? Ponekad, da. Ako će nas to trgnuti i naučiti nas na stvarnost, onda da.
Ja živim u podsvijesti. Vidim stvari na drugačiji način, i nekada je to dobro, ali večinom... to je loše. Upravo zbog svojeg straha od razočaranja i boli ne vidim one dobre stvari, a i kada ih vidim ne smatram ih dobrima jer u svemu nađem onu lošu stranu, a kada to nešto nema lošu stranu, ja ju izmislim. I sad vi recite da je to normalno. Naravno da nije. Mrzim se zbog tih sranja. Zaista. Ali više ne znam što bih i odustala sam od potrage za tim dobrim stvarima jer ih imam odmah ispred sebe, samo što sam ja bila slijepa da bih ih vidjela. To je ono, shvatiš što si imao tek kada to izgubiš. To je sranje. To je nešto što ne možeš promjeniti i što shvatiš kada već bude prekasno. A što ćeš onda? Preostaje ti nadati se boljemu. A ja sam već i tu opciju istrošila, a i shvatila sam da je to previše bolno jer zašto živjeti u nadi kada tako i tako to ništa ne bi promjenilo osim nanjelo nam još boli? Nije sve samo u nadanju za boljim sutra, treba se i boriti za to. Ne možeš samo sjediti i očekivati da će stvari biti bolje, trebaš i poduzeti nešto za tim. Naš život je u našim rukama i mi upravljamo njime i ne možemo očekivati od nekoga da to radi za nas, uz sve svoje probleme. To je pomalo sebično, ne mislite li? To je kao traženja zvijezda na nebu usred dana. Traženje zvijezda tamo gdje ih nema.

„Svi smo mi ušlagirani i besprijekorni“ Jim Morrison. O da, slažem se. On je za mene bio velik čovjek. Svi ti njegovi tekstovi, svi njegovi stihovi, njegove pjesme. Sve je tako... realno? Ili možda ne? Rekao je, život više boli. A vi sad prosudite sami.
Da, život je bolniji, puno bolniji. Zašto sada pišem o čovjeku koji nije ozbiljno shvačao život i koji se ubio svojom neodgovornošću? Ne znam. Uglavnom, jučer sam ponovno, po stoti put, gledala film The Doors. Osobno, nisam neki obožavatelj njihove glazbe, ali obožavam stihove njihovih pjesama isto kao što obožavam Morrisona. Taj film mi je naveliko pomogao. Otvorio mi je oči. Zaista. Oni koji su ga gledali znat' će o čemu govorim. Film govori o Morrisonovom životu i o karijeri Doorsa, sve od njihovog nastanka pa do trenutka kada je Jim umro. Meni je film osobno stvarno dobar i... realan. Govori o tome koliko je život težak i kako je lako uništiti sve ono što smo postigli zbog osobnih hirova.

Probudi se. Izaberi dan i znak za dan. Prvo češ ugledati božanstvo dana.

Uglavnom, ovaj post je malo, hm... bezveze. A i nema neku osobitu temu i nije dugačak i to. Shvatila sam da dužinom svojih postova odbijam čitatelje. I samo da znate, nije mi nimalo žao. Pišem zbog sebe. I ima ljudi koji čitaju moje postove i njihovo mišljenje mi zaista puno znaći. Znat' će oni da o njima pričam, mada pod time se odnosi na vas večinu, sve vas koji me čitate već duže vrijeme a i vi koji niste uz mene toliko dugo.

E da, ovdje vam je link mog drugog bloga nedavno napravljenog. Mislim da prije nekoliko dana, mada sam tek jučer počela pisati. Bilo bi mi drago da svratite.

Click here!

Image and video hosting by TinyPic

I taste death in every kiss we share.
Every sundown seems to be the last we have.
Your breath on my skin has the scent of our end.
I'm drunk on your tears, Baby, can't you see it's hurting.



† Queen of the damned. †

| 16:46 | Komentari (83) | On/Off | Print | # |



Under the sky he stays and is wandering in the lust night.
nedjelja, 22.08.2010.

Prvo, željela bih samo reći da ovaj post neće biti kao i oni ostali. Ovo što ću sada pisati moram negdje izbaciti iz sebe i smatram da je ovo pravo mjesto za to, a uostalom upravo zbog takvih stvari sam i napravila ovaj blog.

No, počnimo.

Prije pet godina sam upoznala jednu curu. Mislila sam da je umišljena i glupa, jer iskreno, i ponašala se umišljeno, imala sam neki dojam kao da misli da je bolja od svih nas. No onda sam ju bolje upoznala i shvatila da ona zapravo i nije tako loša osoba. S vremenom smo smo postale bliske i mislila sam da ju poznajem dovoljno dobro da bih znala što misli, isto kao i što je ona poznavala mene. Postala mi je kao sestra, zavoljela sam ju, zaista.
No onda smo postale malo starije i došli su problemi s dečkima, naravno. Objema se sviđao isti dečko, za kojeg sam ja poslije shvatila da je zapravo obični idiot koji iskorištava cure i tretira ih kao nekakvo smeće, znate ono, kad dobije ono što želi, odbaci ih. Samo što ona to nije shvačala i još uvijek je tako. Ne razumije da ju on vuće za nos. Pokušala sam joj to objasniti već tisuću puta, ali ona jednostavno ne shvaća.No taj dečko više nije moj problem, ima svoju curu koju vara, a ja imam jednu osobu kojoj nikada ne bih napravila nešto takvo. A znate zašto? Zato što ono što ta osoba i ja imamo je nešto najbolje što mi se dogodilo i nikada to ne bih uništila, ni jedan jedini trenutak slabosti to ne bi uspio.
Uglavnom, da se vratimo na priću. Ta cura i ja smo si dakle bile jako bliske i bile smo naj frendice, ono, best friends for life. Ali onda sam se ja s vremenom počela družiti s drugim ljudima koji nisu na njezinom „nivou“ jer su oni obićni dugokosi huligani koji se noću opijaju u parku. Da, postala sam kao oni. Ali nikada nisam imala nekih prevelikih problema s alkoholom i nikada nisam došla u onu situaciju da budem mrtva pijana i da svima kažem sve što mislim u lice. Uglavnom, ona nije podržavala to što se ja družim s njima. Postale smo različite. Ona je subotnje večeri provodila s nekim društvom iz srednjih škola u nekim night barovima gdje puštaju cajke, a ja sam te večeri provodila u mračnom parku s njim i našim društvom, svim onim dugokosim rockerima i metalcima. Zabavljala sam se s njima. Bilo je smješno gledati ih kako prave budale od sebe i kako se pijani, ne znajući za sebe, šale na svoj i tuđi račun, a uostalom, osječala sam se kao da pripadam među njih, kao da je tamo moje mjesto. Nas petero, šestero, okupljeni oko jedne klupe usred parka s nekoliko boca piva i kutija cigareta. To mi se činilo puno zabavnije nego biti u nekom šminkerskom night baru uz muziku koju ja uopće ne bih ni nazvala glazbom, plešući mrtva pijana u nekoj kratkoj suknjici ili haljinici s velikim dekolteom i dvometarskim štiklama kakve nosi moja mama koja se ponaša kao da je mlađa nego što zapravo je.
I sad, svaka je otišla na svoju stranu, ali ja sam joj uvijek sve govorila, kao i ona meni, prepričavala doživljaje koje je doživjela u tim zagušljivim night barovima negdje u nekom podrumu gdje ne mogu ući osobe mlađe od 18, a ona ima 16, tako da ni ne želim znati što sve radi kako bi uspjela ući. Još uvijek smo bile naj frendice makar sam imala osječaj da se udaljava od mene.
I tako, jedan dan sam ju zvala da ide samnom u grad, jel. i već zadnjih osam puta kad bih ju zvala, ona bi pristala, i onda bi mi pola sata prije dogovorenog vremena javila da ona ne može ići jer joj je nešto iskrsnulo, a ja bih ju tako nekoliko puta, kada bih izašla s nekim drugim samo da ne moram biti doma, vidjela na bazenu s curom za koju govori da ju užasno živcira. Osječala sam se jadno. Toliko puta me zajebala, i onda svaki put kad bi ona mene zvala ja bih pristala, i poslije bi mi javila da ipak ništa od našeg dogovora. I tako se to cijelo vrijeme vrtilo u krug.
No, onda mi je jučer prekipjelo i napisala sam joj poruku u kojoj piše da stvarno nije fer i da nije istina da svaki put ne može ići. I uz to sam dodala nešto u smislu da sam velika glupača kad nasjedam na njezina sranja.
Nakon par minuta mi je odgovorila.
„Pa ja sam glupača kad se družim s tobom! Tko se normalan još druži s osobom koja sama sebe ozljeđuje?!“
E to me onda stvarno povrijedilo. Riječ je o rezanju, da, o rezanju.
JA: Gle, ne skreći s teme. To rezanje nema nikakve veze s našim prijateljstvom, shvati to već jednom. Ako se ne želiš družit samnom zbog tih mojih sranja, ne moraš. I ti onda sebe nazivaš frendicom... Jel ti uopće znaš šta je to prijateljstvo?! Kako možeš sebe nazivat pravom frendicom. Prava frendica bi bila uz tebe bez obzira na sve i bila bi ti podrška, razumiješ. E da, usput, ja se režem, da, i slobodno me se boj, da mi nebi to kojim slučajem prešlo u naviku ili da možda počnem ozljeđivati i ljude oko sebe?
ONA: Ajd odjebi od mene. Još češ uč u neku sektu il šta ti ja to znam. Ti si slučaj za psihijatriju! Sotonist, jel? Kako možeš sama sebe ozljeđivat?! Ne treba ti to! Promjenila si se otkad si s onim idiotom. Znala si da se meni sviđa, a ti si s njim samo zato da bih ja bila ljubomorna!
JA: Rado. Kako možeš reći tak šta? I ne, nisam se promjenila zbog njega. I nemoj njega uvlačit u to. On nema nikakve veze s tvojim hirovima, oke? I ne, nije mi cilj da budeš ljubomorna. Ja sam ti rekla da ako ti naša veza smeta, reci mi, ti si mi bila važnija, razumiješ? On je bio samo neki tip kojeg sam poznavala mjesec dana, a tebe godinama. A ako želiš radit scene zbog mojeg razanja, samo daj.
ONA: Ma kome ti sereš?! To ti je i bio cilj. Samo si htjela da ja budem ljubomorna na tebe jer on voli tebe. Ti si s njim samo jer ima dugu kosu i jer je u onom bendu, a meni je on puno više od nekog kretena u starkama koji zna pjevat. Samo što je on glup da to skuži.
JA: Oke, sad čemo se oko njega svađat? Ako ti on toliko znaći, reci mu to, slobodno, pa da vidimo koji će bit njegov odgovor. Ja se ne želim svađat tu s tobom jer si mi stvarno super frendica i ne znam što ti je sada ali htjela bih ponovno razgovarati s tobom kada se smiriš.
ONA: Ajde, ja ti samo kažem, odjebi od mene. Ne razumijem šta ti predstavlja to rezanje. Stalno si sva nabrijana i ništa ti nije zanimljivo i po cijele dane si ili s njim ili sama doma. Jel zna on da se režeš, ha?
JA: Naravno da zna.
ONA: Ajde ne glumi tu neku nevinu zaljubljenu curicu. Ti njega samo iskorištavaš!

Poslije tog joj više nisam ništa odgovarala.To sam kopirala s fejsa.
Ovo je stvarno prevršilo svaku granicu. Ne znam što joj je. Stvarno ne znam. Ne kužim što joj to rezanje toliko znaći. Što joj to predstavlja? I kako je mogla sve to reći. Pa frendica mi je! Tj. barem sam mislila da je. I ne razumijem zašto joj toliko smeta to što sam ja s njim. I ja njega uopče ne iskorištavam, baš naprotiv, on mi stvarno puno znaći i puno mi je pomogao oko svega. Bio je uz mene kada je vidio rane na mojim rukama, bio je samnom kada mi je to trebalo. A gdje je ona tada bila? Gdje? Na bazenu s curom za koju kaže da ju mrzi iz dna duše, u night barovima zabranjenim za maloljetne osobe s nekim ljudima koje pravo ni ne poznaje. I sada ona meni sudi? Tko je ona da meni sudi? Samo bivša frendica za koju sam mislila da je vrijedna moje ljubavi.
Mi ovdje govorimo o jednom malom čovijeku koji je jednom mislio da je kralj, ali kralj bez krune je ništa osim uspomene na šupka koji je nekada bio.


Do you think that you are better, really better than the rest?
Realize there's a problem.
I know that you can give your best.


Image and video hosting by TinyPic

You are the virgin of lucifer! You will burn in the lake of flames.
You will enter the infernal world you'll be damned.



† Queen of the damned. †

| 18:39 | Komentari (70) | On/Off | Print | # |



You know you're stronger than the lies that they tell you.
utorak, 17.08.2010.

Ovoga puta prelazim na malo realniji post. Ne možeš živjeti u laži, ne možeš. A mašta... to je ono ćime se večina služi, neki više, neki manje.

Droga. Cigarete. Alkohol. To je samo nešto od današnjih poroka. Večina mladih se okreće tome, znam to po sebi, po svojem društvu i svojoj okolini. I priznajem, nisam neki uzorni građanin, isto kao ni moji prijatelji, mi smo više oni huligani koji se po mraku opijaju u parku onime što su uspjeli užicat' u trgovini na uglu gdje mladima, tj. maloljetnima, prodaju i alkohol i cigarete. No da. Jako pohvalno za jednu tinejđericu...
I sada gledam koliko ljudi umire od predoziranja drogom, ili konzumacijom različitih tableta, kao i ubitačnom kombinacijom tableta i alkohola. Zašto si ljudi rade to od života? Zar im je to potrebno? Zar je meni to potrebno? Nije, naravno da nije.
Ali ipak, unatoč posljedicama, nešto te vuće prema novim, rizičnim stvarima koje do sada još nisi upoznao. A i bolje da nisi, ali onda, to shvatiš kada već bude prekasno.
I da, ja mogu reći : Da sam željela dugo živjeti ne bih bila ovdje gdje sam sada, niti bih bila ovo što jesam. No da. Život je takav. Nepredvidljiv. I kada misliš da ti ništa ne može biti od jednog puta, i da ništa nije ozbiljno, dogodi se ono što si najmanje očekivao. A onda... onda nema povratka. Želio bi se vratiti u onaj trenutak kad si pristao na to, kada te jedna uništena osoba nagovorila na to i ti si pristao, ne razmišljajući svojim do sada već uništenim i ugroženim mozgom. Žališ zbog toga i želiš prestati, ali ne možeš. To je jače od tebe.

Oh, I saw the damage in you.
My fortunate one, the ending of you.


Jedini izlaz koji vidiš je ono najgore. Ono što netko normalan nikada ne bi napravio. Ono za što je potrebna velika hrabrost. Jednostavno želiš povući okidač i završiti ovo bolno i neizdrživo vrijeme, ovaj bolni život za kojeg misliš da ne zaslužuješ. Vidiš stvari na drugačiji način, na onaj sivi, crno bijeli način. Više ništa te ne može raspoložiti, ništa te ne može razveseliti, osim nove doze, ali poslije toga, bude još gore i gore. To je kao neki začarani krug. Krug koji se non-stop vrti i nikada ne završava, jer krug nema kraj, niti ima neki kut gdje bi mogao na sekundu stati i prestati se vrtjeti. Ali i sam znaš da je to nemoguče, jer nemoguče je otići na onaj vlak smrti koji vozi nenormalnom brzinom i poslije toga ne osječati mučninu u želudcu. E pa ja, ja osječam mučninu u želudcu, jer moj život i je vlak smrti koji cijelo vrijeme vozi i ne staje, sve dok ne dođe kraj tračnica, koji je već blizu, svakim satom, svakom minutom, sve je bliže i bliže, a onda kada tračnice završe shvatiš da nisi skupljao one iza sebe koje bi sada samo mogao staviti naprijed i nastaviti put.

A better way, it's what I've got to do.
Give what you have, for what you might lose.

Kurt Donald Cobain. Jim Morrison. Heath Ledger. Elvis Presley. Jimi Hendrix. Svima njima je jedna stvar zajednička. Svi oni su umrli zbog proklete droge. Svi. Oke, Kurt se ubio, ali u njegovoj krvi našli su dovoljno droge i alkohola za nekoliko prediziranja. Ne znam pojedinosti niti me zanimaju.

Svijet ostaje mladima, oni su budučnost. Da. Jesu. Jesmo. Ali kakva će to biti budučnost kada većina njih se okreče onome lošemu? Tako ne mogu opstati. Ne mogu. Gdje će završiti na kraju? Što će si napraviti od života? Veliko ništa.
Svi oni su imali dobar život. Možda nije sve bilo savršeno, ali vjerujem da je bilo dovoljno dobro. I onda su, tako nezreli i tako glupi uništili svoj život i život onih koji ih vole i kojima je stalo do njih. Da li im je to trebalo? Da li je toliko potrebno da im svake proklete večeri u krvi teče alkohol i Bog zna što još? Neki misle da se ne mogu dovoljno dobro zabaviti bez alkohola i tko zna koliko toga još. Oke, neki ljudi stvarno imaju razlog zašto piju. Neki jednostavno žele barem na trenutak maknuti se od realnosti i od sebe samih. Znam to. I ja to radim. Nekada jednostavno poželim zaboraviti na sve i na svakoga, ali to onda nosi sa sobom i neke posljedice kojih ni ja sama nisam svjesna sve dok ne proživim taj pakao za koji sam sama kriva. Nekada je najlakši način pobjeći od stvarnosti. To je puno lakše nego se suočiti sa stvarnošću, s okrutnom, okrutnom stvarnošću.

What I thought was true before were lies I couldn’t see,
what I thought was beautiful is only memories.


Use and confuse them,
they're numb and naďve.
The truth is the truth hurts, don't you agree?


Ne razumijem kako netko može biti toliko glup i toliko naivan da padne na takvu foru. „Samo jednom, hajde, ne budi kukavica. To je samo jedanput, neće se ništa dogoditi.“ To su bajke, to su bajke za malu djecu, onakve kakve im pričaju prije spavanja. Daj molim te. Kako možeš popušiti tu foru?! Kako možeš biti toliko glup i popušiti tu foru?! Ljudi ne razmišljaju o posljedicama i to shvate tek onda kada bude prekasno da se vrate na staro i budu ono što su bili prije nego što su postali živi mrtvaci koji samo žele još i još i još. Tko normalan želi biti beživotna, uništena osoba koja ne može živjeti normalnim životom i biti normalna osoba... Nitko, vjerujem.

You don't know why I won't give in,
to hell with the pressure I'm not caving in.
You know that I got under your skin.
You sold your soul but I won't let you win.


I da. Ne drogiram se ja. Bez brige. Ali alkohol i cigarete bi već mogle biti malo veći problem, no ništa ozbiljno. Nadam se da niste nešto krivo shvatili, kao u smislu da ja propadam i postajem neki narkoman i alkoholičar. Ne, ne, ne. Naravno da ne. Ali puno takvih osoba poznajem i iskreno ih žalim jer bili su normalni školarci s normalnim životom, a gdje su sada stigli samo zbog svoje naivnosti i znatiželje...

So many times that I've seen life before me.
I searched and found the way to choose to the end.
I found a way, to know, why it had to be.
Mired in denial and saw all the rain.



Image and video hosting by TinyPic

What would you say if I told you that I'm to blame?
And what would you do if I had to deny your name?



† Queen of the damned. †

| 19:03 | Komentari (32) | On/Off | Print | # |



Remember when you were little kid and you thought your heart really looked like a shape of a heart.
petak, 13.08.2010.

Znate onaj osječaj kada se pitate kako bi sada trenutno bilo da niste učinili ono što ste učinili? Onaj osječaj kada mislite da bi sve bilo drugačije da niste postupili na onakav način. Onaj osječaj kada želite vratiti vrijeme i promjeniti neke stvari jer ste uvjereni da bi tako bilo bolje. Onaj osječaj kada se nakon nečega sjetite što ste u tom trenutku trebali napraviti ili reći, ali onda je več kasno da to promjenite. E to je ono što me mući zadnjih nekoliko dana. Ima toliko stvari koje bih trebala promjeniti, tj. stvari koje bih željela promjeniti i stvari koje nisam trebala napraviti ili reći jer je to loše utjecalo na budučnost, i sada, kada bih to mogla promjeniti znam da bi sve bilo drugačije, da bi sve bilo bolje. Pitam se kako bih bilo da imamo neki danjinski upravljač kojime možemo upravljati svojim životom. Danjinski upravljač koji ima delete pa možete obrisati neke stvari koje vam smetaju, isto kao i neke osječaje i osobe koje vam pridodaju dodatne probleme u životu. Stop, opcija stop ili pauza. Kada možete zaustaviti bilo koji trenutak kao naprimjer neke važne momente u vašem životu za koje biste željeli da vječito traju. I onda kada možete vratiti unatrag i ponovno proživjeti prvi poljubac, prvi dan u školi ili nešto sasvim drugo. Ili možda opcija repeat, da možete ponoviti neke stvari. Oh, sada mi je ovo sasvim isto, no nije bitno. Zanemarite to. I ono kada gledate TV i odete na teletekst da vidite što se slijedeće nudi i onda si pola sata prije pripremite kokice ili neke grickalice, a ako vam se ono što slijedi ne sviđa, samo prebacite program. Tako bi bilo dobro i u životu. Teletekst. Možete vidjeti ono što dolazi i dodatno se pripremiti na to, a ako vam se ne sviđa samo preključite na drugi program. I kada možete prebaciti neke trenutke, kada vam se nešto ne sviđa samo prebacite i ne morate to proživjeti. I onda, kada dođe kraj, samo se vratite na početak.

Nekada bih se rado vratila u djetinjstvo. Ponovno proživjeti one trenutke kada učite voziti bicikl bez pomočnih kotača, ili prvi dan u školi.... Htjela bih nekada biti ponovno ona mala djevojčica nevinog pogleda kojoj je sve lijepo i koja nema pojma kako je okrutan ovaj svijet na kojem živimo. Htjela bih ponovno živjeti bezbrižno, onako kada je najveći problem razbijeno koljeno, kao sada slomljeno srce. Htjela bih se barem jednom probuditi znajući da novi dan donosi samo smijeh, sreću, igru i druženje. Htjela bih barem jedan dan proživjeti u onom svijetu gdje ne postoji ljudska zloba, nesretna ljubav, droga, alkohol, cigarete i ostale stvari koje me sada, uz ovo navedeno, uništavaju.

Never let the regrets of yesterday destroy the hopes of tomorrow.

People change, things go wrong, shit happens but life goes on.


U zadnje vrijeme sam užasno živčana. Sve me živcira, sve. Posebno neke osobe zbog kojih mi se kosa diže na glavi kada mi se obrate. Neke osobe zbog kojih mi mrak padne na oči kada ih vidim. I nekad mi dođe da ih išamaram, ali jedva se suzdržavam jer znam da nasilje nije riješenje i nisam neki nasilan tip osobe.

I'm sorry but your face is just screaming „Hit me!“.

I sada sam upravo paranoična jer pauk kojeg sam vidjela prije par sekundi više nije ovdje. Da, užasno se bojim pauka. Mrzim ih. Nepodnošljivi su. Fuj.

Da, opet ljubavni problemi. Na neki način sam sretna, a na neki način mi je užasno žao zbog svega. I da, kao inaće, tu je još jedna osoba koja je uzrok svega što se dogodilo. I savršen je. Ima dugu kosu, lijepu facu, čak ima i starke. I nije njegov izgled jedino što mi se sviđa na njemu. Al' stvar je u tome što ima curu. Ne razumijem kako može flertat s nekim a ima curu! No nečemo sad o tome.

My mind knows what's right but my heart is being retarded and still cares...

To bi bilo to od mene. I da, usput, mala obavjest. Mislim da ću možda obrisat' ovaj blog. O da, baš je dugo izdržao, čak dva tjedna, jel. Uglavnom, razlog tome su neke osobe koje me namjerno žele povrijediti i namjerno mi tu seru na blogu. Kakve ste vi to osobe kada možete tako srat' nekome koga nikada niste ni upoznali? Ovo se odnosi samo na neke određene ljude, da ne bi netko krivo shvatio.

Roses are red, violets are blue... I have five fingers, and the middles for you.

Image and video hosting by TinyPic

I can't point a finger 'cause there's no one to blame.


† Queen of the damned. †


| 15:03 | Komentari (40) | On/Off | Print | # |



In the end there is just you.
srijeda, 11.08.2010.

You don't have to bleed to be cutter.
You don't have to cry to be depressed.
You don't have to screem to be in pain.
You don't have to die to feel dead.


Ljudi će te uvijek povrijediti, što god oni rekli. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Koliko god te voljeli, i koliko god ti volio njih, koliko god vjerovali toj osobi, nitko nam ne garantira da nas baš ta, nama draga osoba, neće povrijediti ili iznevjeriti. Može se ta osoba truditi i pokušavati, ali kad tad će te iznevjeriti. Zašto? Zato što je i ta osoba čovjek. A ljudi su takvi. Povrijedit' će te bez obzira na sve. Bez obzira koliko im znaćio, koliko te voljeli. To nitko ne može promjeniti. Nitko ne može utjecati na to, pa ni mi sami. Koliko god volimo neke osobe, i koliko god nam one bile drage, prije ili poslije ćemo ih povrijediti, željeli mi to ili ne. Naravno da nitko ne želi povrijediti osobu koja mu mnogo znaći, ali dogodi se. To može biti i ona najmanja sitnica koja će toliko utjecati na nekoga. Ona najmanja sitnica. Neki ljudi nisu svijesni onoga što rade i kako to utjeće na druge. Jednostavno ne razumiju. Ne osuđujem nikoga. Samo kažem kako je. I ja sama sam toliko puta povrijedila osobe do kojih mi je stalo. Ali koliko puta su drage mi osobe povrijedile mene? Puno. Uvijek sam pokušavala ignorirati suvišne komentare ne toliko bitnih osoba u mome životu, i uvijek sam pokušala ne uzimati to k srcu, ali kada takve riječi dođu iz usta drage osobe, ili kada je to djelo osobe koju volim ili koja mi je bitna, naravno da me boli. Boli me užasno. Ne mislim da fizičku bol, mislim na onu unutarnju. Onu puno važniju bol. Izvana izgledaš dobro, ali iznutra umireš. Umireš od boli koju su prouzročile tako drage osobe. Ne moraš krvariti da bi bio porezan. Ne moraš vrištati da bi te boljelo. Ne moraš. Svi smo mi osobe koje imamo osječaje, samo što ih neki pokazuju više, a neki manje. To nam je u krvi da izdamo osobe koje volimo. To nam je svima u krvi. I nitko ne bi želio povrijediti voljenu osobu, ali mi time ne možemo upravljati, možemo pokušati spriječiti to, ali dogodit' će se. Neke osobe ne vole pokazivati da su povrijeđene, i pokušavaju prijeći preko toga. Ali to se sve skuplja u njima, unutar njih i kad tad će puknuti i sve će izači na vidjelo, svi osječaji i sva razmišljanja. Ljudi nisu savršeni, savršenstvo ne postoji i to svi znaju. Ljudski je griješiti. Zašto je čovječanstvo toliko sklono mržnji? Zašto ljudi toliko mrze i toliko osuđuju druge kada ni sami nisu savršeni? Svi imaju mane, nitko nema više ili manje, samo što ih neki pokušavaju sakriti. Pokušavaju sakriti svoje mane. Pokušavaju sakriti dio sebe. Da, dio sebe. To je dio njih i uvijek će biti, sve do onog dana kada prestanu disati, kada im srce prestane kucati, sve do onog dana kada sklope oči... zauvijek. Ne možeš pobjeći od svojih mana. Isto kao što ne možeš pobjeći od sebe samog. Ne možeš. Koliko god to želio, ako želiš, ne možeš. To je tako. To je ta okrutna istina. Takvi smo stvoreni, s manama i vrlinama. Ali, kada imaš osobu koja te voli, koja te stvarno voli, neće te nikada odbaciti zbog tvojih mana. Jer ako te ta osoba voli, onda voli tebe cijelog, i tvoje mane i tvoje vrline, jer i to je dio nas. To je dio nas koji će uvijek biti uz nas, uvijek će nas pratiti, kao sjena. Kao sjena od koje se ne može pobjeći, jer ne možeš pobjeći od vlastite sjene, to je logika. To je okrutno. Cijeli život je okrutan. Život koji pred tebe stavlja prepreke koje je teško prijeći, ali svatko ima osobu koja je uz njega, i koja mu želi, i može pomoći da prijeđe preko tih prepreka, samo, kada nađeš tu osobu ne smiješ ju pustiti, ne smiješ ni pod koju cjenu. Jer teško je naći takve osobe, takve dobre osobe koje sudbina stavlja na tvoj put. To su pravi prijatelji. Oni prijatelji koji će te voljeti unatoć svemu što znaju o tebi i unatoć tebi samome. Svatko želi osobu koja će ga voljeti zbog onoga što jesi i zbog onoga što predstavljaš, a ne zbog onoga što imaš. Ljudi nas vide na drugačiji način, vide nas drugačije nego onakve kakvi mi zaista jesmo. I mi vidimo osobe drugačije, i često im sudimo zbog toga, ali kada bi se malo potrudili, kada bi se potrudili bolje upoznati tu osobu, shvatili bismo koliko je ta osoba divna i dobra u duši. Večina se oslanja na prvi dojam, ali on često zna biti pogrešan. Često krivo prosudimo neke osobe. Ali tko smo mi da sudimo drugima? A tko su oni da sude nama? Često ima osoba koje vole omalovažavati i ponižavati druge. Ima osoba koje vole srat' po drugima. I oke, slobodno, samo dajte. Sudite osobi koji nikada niste pravo ni upoznali, osobi o kojoj skoro pa ništa ne znate, makar vi mislili obrnuto. Ali kakve ste vi to onda osobe? Što vi mislite, tko ste vi? Tko ste vi tim osobama kojima pokušavate uništiti samopouzdanje? Tko ste vi tim osobama da ih gurate prema dnu? Tko? Nitko! Nitko osim običnih malih ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego zajebavat' druge i uništavat' im psihu! Nitko, ništa. To je njihov život i tiće se samo njih, a vi... vi ste samo sporedni negativni likovi. Zar stvarno želite biti negativci koji loše utjeću na druge i koji će napraviti sve, sve samo da unište samopouzdanje drugima? Ćime vi sebe smatrate kada mislite da imate pravo srat' po drugima i zajebavat' ih? Citiram: Mi ovdje govorimo o malom čovjeku koji je jednom mislio da je kralj, ali kralj bez krune je ništa osim uspomene na šupka koji je nekada bio. Neki ne razumiju da neki ljudi imaju osječaje i da ih uništava to omalovažavanje. Nekome će stvarno utuviti u glavu da ništa ne vrijedi, da je bezvrijedan i glup, a do ćega će onda doći? Znate li do ćega će onda doći? Ne želim ni pomišljati na to. A onda kada se nešto takvo dogodi bit' će vam žao zbog toga, bit' će vam žao što ste tako tretirali tu osobu jer da nije bilo vas i tog vašeg ponašanja ta osoba bi još uvijek bila tu, bila bi sretna i zadovoljna. Ponavljam, ne moraš krvariti da bi bio porezan. Samo što neki to ne shvačaju. Nitko ne može znati kako se netko drugi osječa iznutra. Nitko ne može znati koliko ta osoba pati. Ne moraš plakati da bi bio u depresiji. Sve je to stvar psihe. I onda, ta osoba će se toliko povući u sebe i zatvoriti, i sve to skupljati u sebi, sve to gutati misleći da nikome nije stalo, i jednog dana će puknuti. Jednog dana će puknuti. Neće više moći izdržati. Neće više moći nositi sve to u sebi. Neće imati snage. Ja to znam po sebi. Ljudi su me pokušavali zgaziti, pokušali su me ubiti u pojam, a ja sam im to dopuštala. I gdje sam sad? Gdje sam dospjela time? A što su oni time dobili? Ništa, baš ništa. I zato, kažem vam, nemojte nikada, nikome dopustiti da vas vrijeđa i omalovažava i nemoje nikada, dopustiti da vas gurnu na dno. Nemojte im dopustiti da vas gaze kao što su gazili mene. Ne dajte im da vas pobjede. Jer takvih ljudi ima svagdje. Takvih ljudi koji drugima žele zlo. Takvih ljudi koji uživaju gledati kako drugi pate. Ljudi kojima nije stalo ni do koga osim sebe. Nemojte im to dopustiti, jer oni nisu vrijedni vaše patnje. Nisu. Niti će ikada biti. Jer oni su ti koji će na kraju ostati sami, sami s lažima koje su stvarali oko sebe. I što će biti od njih? Što? Ništa, ali baš ništa. Svijet je okrutan. Ljudi na njemu su okrutni, tj. oni su ga i učinili okrutnim. Oni su mali jebeni ljudi koji nemaju svoj život i zato žele uništiti druge, ali vi im to nemojte dopustiti, ne kao što sam im ja dopustila. I sada mi je žao zbog toga. Jer da sam se izborila za sebe i da im nisam dopustila da me zgaze sada ne bih bila tu gdje jesam. Stvarno se kajem. Jako. Rane ne zacijeljuju tako brzo. Za to je potrebno vremena, puno vremena, a to vrijeme možete iskoristiti za nešto korisnije, a ne patiti u samoći, okruženi sjenama zlih ljudi.

I evo kako sam s jedne teme došla na drugu.
Ispričavam se na malo dužem postu. Ne morate čitati ako vam se neda, jer znam da je ono što ja pišem bezveze, tako da vas u potpunosti razumijem. Makar bi mi bilo drago kada biste pročitali.
Ispričavam se na riječniku, ali morala sam to istresti iz sebe. Jednostavno jesam. Nadam se da mi ne zamjerate, ali znam da svatko ima svoju žutu minutu pa tako i ja. Jednostavno sam morala sve to izbaciti iz sebe i reći ono što mislim jer nisam više mogla držati to u sebi. Eto.
Neke određene osobe su mi toliko digle živce da sam se jednostavno morala istresti ovdje. Ali kad malo bolje pogledam, zato i imam ovaj sjebani blog, tako da ne vidim problem u tome... Zapravo, nisam namjeravala pisati ovo što sam napisala, ali eto...
Ovo je pisano zbog nekih određenih osoba, ali ne namjeravam iznositi ovdje njihova imena niti išta vezano s njima jer nema potrebe, a uostalom stvarno bih željela zadržati anonimnost jer mislim da je tako bolje i za mene i za neke druge osobe, ali uglavnom, dosta o tome.

Yeah, look it's me, the one who can't be free.
Much too young to focus, but too old to see.
Hey, look it's me what no one wants to see.
See what you brought this world, just what you want to see.
Hey ma, hey ma, look it's me.


Image and video hosting by TinyPic

You like to hurt me, you know that you do. You like to think in some way that it's me and not you. But we know that it's isn't true.


† Queen of the damned. †



| 12:22 | Komentari (46) | On/Off | Print | # |



'Cause when I look into the mirror, I see somebody else.
nedjelja, 08.08.2010.

Postala sam ono što nikada nisam željela biti. Postala sam ono što se nikada nisam nadala da ću biti.

I'm thinking I am starting to see.
I have become everything I never wanted to be.
I'm really getting sick of myself
Cause when I look into the mirror, I see somebody else.


Pala sam na dno. Oni su uvijek bili uz mene i podržavali me u svemu. Imali su nade čak i onda kad sam ju ja izgubila. Zahvalna sam im zbog toga, stvarno jesam. I nisam shvaćala koliko im je stalo do mene, niti koliko je meni stalo do njih sve dok nisam ostala bez njih. Izgleda da sam ja jedna od onih osoba koje počnu cijeniti neke stvari tek onda kada ih izgube. Žao mi je. Htjela bih da sve bude kao prije. Da budemo isti oni klinci koji su se uvijek družili i smijali ćak i onda kada ništa nije bilo smješno. Hvala im što su bili tako dobri prijatelji i vjerojatno bi još uvijek bili da ja nisam sve sjebala. Jedan krivi potez uništio je sve.

I hit the bottom and I don't even care. Some say I'm going to hell but I'm already there.

I onda, kada su me svi napustili on je bio tu. On me razumio. I makar se nije u nekim stvarima slagao samnom uvijek, ali uvijek, bio je uz mene. Uz njega se nikada nisam osječala napušteno niti sam bila usamljena. On mi je bio najbolji prijatelj. I još uvijek je. I to me čudi. Toliko toga smo prošli, toliko toga je vidio. On je jedina osoba koja me u potpunosti poznaje, zna sve o meni, a još uvijek je tu. To bih ja nazvala pravim prijateljstvom. Kada te osoba poznaje, a još uvijek te voli. Poznaje me, a još uvijek me voli. On je moj heroj. Jedina osoba s kojom ja mogu biti ono što stvarno jesam, jedina osoba s kojom ja mogu biti ja. Uz njega sam se osječala sigurno. On me naučio kako da budem jaka i kako da izdržim sve ono što je život stavljao pred mene. Bilo mi je preteško, ali on mi je pomogao da održim svoje snove živima, makar mi nije uspjelo. Ali svejedno mu hvala, hvala mu na svemu što je učinio za mene. Hvala mu što mi je bio najveća podrška. I onda neka netko kaže da muško-ženska prijateljstva ne funkcioniraju, jer ovo je dokaz da je drugačije.

Today I saw my hero fall apart,
The one who taught me to be strong.
On the outside I look fine,
But on the inside I am dying.


I onda, kada nije moglo biti gore, još jedna stvar koja me potpuno uništila. Uz sve ono što sam proživjela (taj dio sam izostavila jer stvarno ne želim govoriti o tome). U moj život je ušao „taj netko“. I ja, kao najveća naivna glupača pala sam na dugu kosu, lijepo lice i starke. Neko vrijeme je sve bilo super i onda... onda ono do čega nikada nije trebalo doći. Ali ništa ne traje vječno i na to sam trebala misliti prije. Ali moram priznati da je to bilo vrlo lijepo razdoblje mog dosta kratkog života, makar sam uz to imala i druge bitnije stvari. A sada je tu netko drugi, meni jako draga osoba. I nadam se da će sve poći na bolje i da ću neke stvari ostavi iza sebe, makar je užasno teško, ali pokušat' ću. Sada, u ovih par dana neke stvari su se promjenile. Shvatila sam vrijednosti života. Nema veze s nekim stvarima, ali ima veze s njim, koji mi donosi svjetlost u život. Znam da se neću tako lako promjeniti i da neću postati neka slatka, simpatična vesela „curica“ koja se veseli svakom novom danu, ali pokušat' ću što više uživati u životu. Nikada, ali nikada se ne bih mjenjala zbog nikoga, bili to moji prijatelji, obitelj ili bilo tko drugi. Uvijek će u meni biti ona ljubav prema gotici, metal glazbi, i ostalim stvarima koje se ubrajaju u to.

I wonna be free from this life of pain.


Image and video hosting by TinyPic

Can you see my heart, broken like my life. Nothing to hold on, nothing to live for. This pain is too much for me to take. Holding on to you was like holding on to nothing...

† Queen of the damned. †

| 20:44 | Komentari (56) | On/Off | Print | # |



Save me from nothing I've become.
četvrtak, 05.08.2010.

Razmišljam. Razmišljam o sebi. O svom životu.
Zašto sam ja ovdje? Koja je moja uloga?
Da li sam ja samo jedno obično biće koje hoda tlom ovog zagađenog planeta, bez volje za životom?
Vjerujem da smo svi ovdje sa razlogom. Ali ne i ja.
Ja samo dišem i hodam. Nemam nikakvih razloga zašto bih živjela.
A zašto onda sada sjedim ovdje i pišem ove besmislene riječi? Zato što se bojim. Bojim se. Gubim vjeru u sebe i vjeru u ostale. Nikome ne vjerujem. Ne vjerujem ni sebi samoj. Ne želim. Ljudima ne možeš vjerovati. Jer oni će te uvijek iznevjeriti, izdati i povrijediti, koliko god te voljeli i koliko god ti volio njih. To je tako žalosno. Danas nema pravih ljudi. Svi su oni male osobe koje gledaju samo sebe. Nikoga više nije briga za druge, nikoga. Nitko više ne mari za ovaj svijet. Ljudi se boje. Boje se sebe samih. Isto kao i ja. Bojim se sebe. Bojim se života.
Ne znam tko sam. Ne znam što želim biti. Jer ja sam samo prazna osoba bez osječaja. Nikoga ne volim, ali nikoga ni ne mrzim. Samo žalim ljude, obične male ljude, obične prolaznike koje svakodnevno viđam. I sigurna sam da ne razumijete otkud tolika mržnja prema ljudskom rodu, ali ja ih ne mrzim, ne mrzim nikoga od vas. Samo ne vjerujem ljudima i ne smatram ih kao potrebnim likovima u svom životu. Otkud toliko pesimističnosti? Ljudi su me razočarali, doduše ne svi, samo večina. I od tad, ne mogu se pouzdati u ljude i ne mogu, niti želim vjerovati im.
Nemam neki bitni cilj. Nemam nikakve velike želje niti prevelika očekivanja. Nemam nikakav cilj koji želim ostvariti u dugim nadolazečim godinama svog jadnog, bespotrebnog života. Znam da je prerano da razmišljam o tim stvarima, ali ne mogu si pomoći. Ćemu se truditi kada će jednoga dana sve ovo biti samo uspomena i mutna, zamagljena sječanja? Nitko se neće sječati ni mene, niti mog života. Kome ću ostaviti ono što sam postigla? Kome će to biti važno? Kome će biti stalo do toga? Nikome.


I will forgive but I won't forget and I hope you know you've lost my respect.
Yes it runs in your blood to betray the ones you love.


Image and video hosting by TinyPic

'Cause I'm broken when I'm opet and I don't feel like I am strong enaugh.



† Queen of the damned. †

| 11:18 | Komentari (47) | On/Off | Print | # |



'Cause I'm broken when I'm open and I don't feel like I am strong enough.
utorak, 03.08.2010.

Novi blog.
Novi početak.
Novi kraj?

She keeps on asking...
do you think it hurts to die?
It's hurting so much more to stay alive.



† Queen of the damned. †

| 23:02 | Komentari (39) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.