Šetnjica

07.04.2008., ponedjeljak

Za kraj

Jučer je prošla točno godina dana od kada sam stigao u Liberiju, 06.04.2007. Trebao sam ostati cijelu godinu, ali nisam. Nakon cca 9 mjeseci života i rada u neviđenom siromaštvu i bijedi, nakon nebrojeno puno potrebnih i nepotrebnih avantura, mnoštva jedva izbjegnutih pogibelji s našim malim avionom, nakon puno nervoze na poslu i puno teških osobnih trenutaka, moje tijelo je opet uključilo "emergency evacuation" u poslijednjim danima 2007. godine i ja sam završio u bolnici u Kölnu sa Hepatitisom A i Dengue groznicom. Tijelo se opet teškom mukom izborilo za svoj život i još je u dugotrajnom procesu regeneracije jetre, a ja sam konačno sebi rekao: ne vraćam se više! Bilo je jako korisno proći kroz sve te teške osobne krize u kojima sam sazrio vjerovatno 5 puta brže nego li da sam ostao kod kuće u Europi, ali mislim da je dosta za ovaj život. I konačno, na kraju puta, doživio sam jedno iskustvo, jedan uvid koji me oslobodio "robovanja" Africi i dao jasan novi (stari) smjer.
Bilo je to negdje početkom drugog mjeseca ove godine, u Zagrebu. Još sam bio prilično slab sa zdravljem, ali sam radio male šetnje Pantovčakom kako bih održavao mišićnu aktivnost. Spuštajući se ka Britancu, odjednom su me preplavile slike Afrike, siromaštva, gladi, ratova, nasilja i svega što sam tamo vidio. Bilo mi je jako teško radi svega toga, a najviše me boljelo to što ma koliko pomoći poslali, ma koliko humanitaraca otišlo tamo da pomogne olakšati patnje tih ljudi, još uvijek milioni ljudi budu zaboravljeni jer jednostavno fizički nije moguće stići na sve strane i pomoći svima. Tada mi je "puklo" u grudima, otvorilo se nebo i potekla je neizmjerna i neograničena ljubav ka svima što pate u Africi i diljem svijeta. I eto, na kraju "karijere", nakon više od 12 godina, ja sam konačno osjetio da u svom srcu diram ama baš svako biće koje pati i da je ta ljubav nekako suštinskija, važnija za ljudsko biće i da ga više hrani nego li zdjela riže i mlijeka u prahu. Konačno sam postao istinski humanitarac, konačno sam našao rješenje da dođem, da stignem do svih onih koje pate. Taj osjećaj je realan i živ u meni. Tim putem želim nastaviti svoj život, nesebično davati svoje srce, dušu i duh kako bi se ublažio bol svijeta.
A one koje zanima pustolovina, neka odu na početak ove priče i krene čitati. Od dna stranice, naravno! :-)

- 18:39 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))


"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...

Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."

Jerolim Kavanjin
1640 - 1714

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se