Šetnjica
29.09.2006., petak
Još malo pa nestalo
|
Još par dana, pa dižem sidro iz Zagreba i bježim u Zurich. I tamo trebam ostati oko 2 mjeseca, barem se malo skrasiti prije nego li opet dignem sidro i odem u neku nedođiju na uglu zemaljske kugle. Tako je to sa putnicima a la Shanti. Nemaju doma, nego kao cigani se stalno sele s mjesta na mjesto. S jedne strane se dobija ogromna sloboda, nevezanost i raznovrsna iskustva. S druge strane, stablo nikada neće narasti veliko ako ne pusti duboke korjene koje će ga podržavati u rastu. Meni se čini da u svim mojim putovanjima tražim način i hrabrost da započnem jedno jedino neophodno putovanje u životu - a to je put kroz samoga sebe. Nakon toga uistinu nije bitno da li stalno putuješ ili si uvijek na istom mjestu, jer onda čovjek ide samo tamo gdje je stvarno potreban, gdje se može podijeliti kako bi šira okolina profitirala od njegovog doprinosa. Barem mi se tako čini. |
- 13:43 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
25.09.2006., ponedjeljak
Tesko se opet naviknuti
|
Rijeci ne dolaze bas tako lako, same od sebe. Glava mi puca od prekomjernog "hedonizma i renesanse" proteklih 4 mjeseca. Tako da se i dozivljaji ovih dana po Engleskoj samo guraju u ono malo neophodne slobodne memorije sto je ostalo. Mozda je zanimljivo spomenuti da nisam ocekivao da cu biti toliko radostan slusati cisti engleski jezik, nakon svih mogucih dobrih i losih akcenata, iskrivljavanja i preokretanja na koje smo svi navikli tijekom razgovora sa strancima. Jedno popodne sam otisao u posjet jednoj izuzetnoj zeni aristokratskih manira, koja isto tako i zivi u stanu koji iznutra vise nalikuje na palacu, sa visokim viktorijanskim prozorima koje gledaju direktno na more, beskrajnim knjigama, savrseno uredjenim namjestajem i s jos puno puno sitnica koje pokazuju da to nije samo obicna zena u bolje uredjenom stanu. Vec samo iskustvo bivanja u takvom prostoru je bilo nesto izuzetno. Tijekom vrlo finog rucka - tipicnog za vise slojeve drustva: vrlo malo, ali izuzetno raznolike i odabrane (skupe) hrane - dogodilo se ono sto je toliko rijetko da mogu nabrojati na prste jedne ruke: razgovori su bili toliko zanimljivi, da je 5 sati proletjelo u hipu, a moj tanjur je jos bio prilicno pun. O korisnosti razgovora ne trebam ni pricati - uz njenu pomoc konacno sam otkrio pravilan nacin da se pocnem baviti onime sto me uistinu pokrece, motivira i raduje. Jeli, jos sad da i kazem sto je to, ha? E nemere! U stvari, gledate u to. Tko ima oci, neka gleda... |
- 18:39 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
23.09.2006., subota
Kod Kraljice na caj
|
Evo pocinjem opet pisati, nakon punih 6 mjeseci stanke. Ne znam hocu li pisati o onome sto je proslo jer se puno toga dogodilo da bi bilo dovoljno za nekoliko omanjih romana. Sada nemam vremena nesto vise napisati, samo za pocetak. Ukratko: i velika dijeta, nakon toga 4 mjeseca niz Europu, cca 25000 km, pola na motoru, pola autom i zrakom. Tura je pri samom kraju, nalazim se UK, napravio sam jednodnevni izlet u Portsmouth da posjetim bivsu kolegicu iz Afrike, zenska me docekala na zelejznickoj stanici obucena u suknju iste boje i materijala kao moje hlace i u majici iste boje kao moja jakna!. Prije sat vremena sam se vratio u Brighton, u "bazu". Odoh, zakasniti cu u kino. |
- 21:12 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||