Šetnjica
30.06.2004., srijeda
Nogomet
|
Mislim da mozemo konkurirati i najokorjelijim nogometnim navijacima sirom Europe i Juzne Amerike. Ne znam koliko stotina kilometara daleko od bilo cega sto nalikuje nekakvoj civilizaciji, usred nicega, okruzenih pijeskom i zvjezdanim nebom, pokusavamo dobiti signal za TV kako bi pratili vecerasnju utakmicu. Premjestamo teski televizor s jednog mjesta na drugo, pokusavamo sa zabijanjem vilica i svakakvih zica u antenski prikljucak, redom iskljucujemo sve radio uredjaje i prikljucujemo njihove antene, u nadi da ce se bar bezvucni crno bijeli snijezni signal pojaviti na ekranu. Naizmjenicno drzimo zicu koja predstavlja antenu, kako bi svojim tijelima eventualno bili bolji provodnici signala. Pa to nema nigdje, ni najveci navijaci se ne mogu pohvaliti s takvom zeljom, takvom lucidnom kreativnoscu da iz nicega naprave nesto za nogomet. A nitko otkacen za nogomet, sve pristojna djeca sa svih strana svijeta. Evo nas: Island, Jemen, Svicarska, Francuska, Kanada, Bosna i moja malenkost. Sedmorica. Smogovci. Ne uspijevamo, padamo s nogu od umora, pocinje pijescana oluja. Ciao, treba sve zatvoriti i mirovti do jutra. |
- 21:15 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Vatra
|
Iliti: na granici sa Dimom. E sad, svaki Makedonac/ka, a i braka Hrvatiki koji nisu spavali na satu zemljopisa kada smo ucili Afriku, bi trebali lako razumjeti gdje se to muvam ovih dana. Ako ste ikad gledali reportaze iz Afrike, e onda je tocno tako ovdje. Ni milimetar drugacije. Skoro da se nema sta pisati. Kako pocne dan, pa okolica, pa ljudi, pa slamnate okrugle kolibe ogradjene slamnatom ogradom, pa aerodrom na poravnatom pijesku - sve kao iz reportaza i filmova. Slobodno zamislite bilo koju scenu koja vam pada na pamet i - eto vas sa mnom. Puno hvala svima koji mi pisu malove, odgovoriti cu cim budem stigao u civilizaciju, ovdje imam previse posla. |
- 17:35 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
27.06.2004., nedjelja
Subota, drugi pokusaj
|
Jucer me uhvatio proliv i temperatura. Higijena je ovdje na vrlo niskom nivou i lako je zaraditi bilo kakve probleme. Jucer sam zaboravio ponijeti na posao svoju bocu za vodu koju redovito punim. Kada su me vec poceli boljeti bubrezi od zedji, krenuo sam u potragu za vodom. Ovdje svi piju uglavnom iz iste 2-3 case ili solje vodu i caj. Kod cajnika sam nasao prevrnutu salicu i pomislio: super, ova je jos nekoristena, mogu piti iz nje. Prilikom dizanja s pladnja, osjetio sam da je ljepljiva, ali sam mislio da je to od prolivenog caja. Oprao sam je s hladnom vodom, natocio i pio. U roku sat vremena poceo sam osjecati malaksalost, mucninu u trbuhu, slabost u nogama. Otisao sam doma i do pola noci isao svako sat vremena na WC. Jutros sam se probudio bez temperature s malo mirnijim trbuhom. Imao sam dobru meditaciju. Uspio sam se spojiti opet s dusom, imao sam mir, posao me je ostavio na miru, bar za nekoliko sati. Jucer me zajedno s virozom drmao i jak egzistencijalni strah, kao i poslijednjih par mjeseci. Iskreno receno, ne zelim vise tumarati po zabitima, ne zelim vise raditi ovaj posao. U glavi mi se s vremena na vrijeme vrte jaki horor-filmovi bijede, siromastva, ponizenja itd i oni me tjeraju da bjesomucno idem za novom zaradom, za jos vecom placom, za novim prekomorskim angazmanima, a u pozadini svega se cuje tihi glas koji kaze: to je tvoj put Shanti, budi hrabar i ostavi materijalnu sigurnost, tako ce tvoja dusa procvjetati i zazivjeti ce uistinu ono sto jesi. odbaci oslonce i sigurne puteve, budi ziv, budan i slobodan, budi ta radost i humor, budi kreativan, ne zaspivaj uljuljan u koljevku sigurnosti. budi hrabar i bori se svaki dan za svoj zivot. Do sada sam uporno gusio ovakvu misao, strah je bio jos preveliki da se odlucim na tako hrabar korak. Nedavno mi je dosla jasna vizija oko toga sto zelim raditi, sto bi me inspiriralo i pokrenulo. Htio bih imati svoju grupu, nesto kao duhovni ucitelj, zelio bih preuzesti odgovornost za tu grupu i ljude u njoj. Sada me sram pisati o tome, svjestan da je to vrlo odgovoran posao i da imam prvo puno posla na sebi (sto ne ide uvijek linearno), no osjetio sam jaku inspiraciju i potres u pozitivnom smislu, kao nov put kojim trebam ici u zivotu. Mozda se jedno i drugo poklope zajedno. Inace, preselio sam se proslog vikenda iz hotela u kucu, stvarno lijepu, vila sa 11 ogromnih soba, na 3 kata, zeleni vrt, cuvar 24 sata, 4 spremacice, nema sta. Samo, ima jedan mali detalj: na 30 metara od kuce se nalazi parking – za avione!!! Da, odmah smo pored aerodroma, samo nas cesta dijeli od njega, i moram vam reci da su to posebni dozivljaji kada te divovske masine uzlecu ili slijecu sa piste. Em ti bruji citava kuca, em ti se trese citava dusa od zvuka. Posebno su zanimljivi Jumbo Jetovi, oni na dva kata sa po dva motora na svakom krilu. To dize i mrtve! Funny enough, navikne se covjek vec nakon par dana I na to. Poceo sam nositi svoju bijelu haljinu, a posto se I ovdje nose iste takve, domacini su naprosto odusevljeni. Smjeskaju se, pozdravljaju, drago im je. Kupio sam jos dvije lokalne, tako da ih je sada dovoljno za svaku priliku. I stvarno nema nista ugodnije na ovoj vrucini. Jos da se naviknem na poglede kada idem u kupovinu I sve ce biti u redu. I super su ugodne za let avionom. U cetvrtak sam letio nazad s terena s nasim malim avionom I bilo je vrlo ugodno meskoljiti se 3 sata u sjedalu, koliko je trajao let. Da znate koliko je zanimljivo gledati sletanje kroz pilotsku perspektivu. Posto je avion jako mali, nema nikakvih vrata za cockpit I sve se vidi. Zadovoljio sam svoju dugogodisnju znatizelju, da vidim kako to fercera. Stvarno je impresivno kada gledas pistu usred grada, jedno 5 minuta prije sletanja i polako joj se priblizavas: vidis kako vjetar zanosi avion, kako ga piloti polako ispravljaju, kako su koncentrirani u poslijednjim metrima pred touchdown. Sletanje nazad u glavni grad ih je dosta preznojilo: let je trajao dugo, morali su traziti prolaze izmedju teskih oblaka, imalo je dosta tresenja. Pocetkom tjedna, odlazeci na teren, sletali su s takvom lakocom da sam im se divio. Kao na videoigri. I jos nesto vazno, jedan od "aerodroma" na koji smo sletjeli nema asfaltiranu pistu, vec samo pijesak. I satore. I to trba vidjeti! |
- 08:23 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
26.06.2004., subota
Zasto?
|
Pisao sam dugo i iskreno, o necemu sto mi tezi vec godinama. Onda se blokirao program i sve je otislo u vjetar. Razocaran sam. Ne pise mi se vise za danas |
- 10:59 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
23.06.2004., srijeda
Zivjela Kruatija!
|
Samo kratko: zvjezdana noc, mrkli mrak jer nigje nema struje, usred pustinje, satelitska antena i laptop na terasi, sav sretan sto sam dobio vezu! super je, danas sam vido ovdje usred neopisive pustare decka sa majicom hrvatske nogometne reprezentacije!!! ciao, odoh u pod mrezu da ne dobijem malariju |
- 21:39 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
19.06.2004., subota
Prohladno ljetno popodne… ° ° 0 °
|
…mozete misliti koliko je "prohladno". Stavio sam mali hrabri sat koji ima ugradjeni digitalni termometar na balkon u ovaj ne bas narocito vruci dan, u usporedbi sa sredinom tjedna kako bih izmjerio vanjsku temperaturu po prvi put. Bilo je nesto prije 19 sati. Poslije 15-ak minuta dosao sam pogledati kolika je temperatura. Ne mogu vjerovati, vec je smiraj dana, balkon je citav dan u potpunoj sjeni, a temperatura je, dragi gledaoci, 39.8 °C!!! Pa to nema bre ni u Beogradu… Inace, imam neki prastari drndavi air condition u hotelskoj sobi i on snizi temperaturu na 26°, ali proizvodi tako neugodne zvukove da jednostavno ne mozes spavati ako je ukljucen. Ventilator na stropu, nazalost, isto tako nije dobro podmazan i stalno proizvodi nekakve cudne zvukove koje iritiraju pri zaspivanju (ma ne, nije hrkanje, nego skripi…). On ne hladi nista, ali vjetar daje kakvu-takvu ugodu i pomogne da se lakse opustis i zaspes. Sta cu, onda spavam na 32°, to jest pokusavam zaspati jer je uzasno vruce. Jos uvijek sam u glavnom gradu, od nedjelje krecem na teren koji je na 2 -3 sata leta od glavnog grada. Ceka me u prosjeku 4 leta tjedno, znaci 4 dana tjedno u avionu po 2 -5 sati jer nas avion leti kruzno na vise destinacija i onda se vraca, pa ako zelis iz prve destinacije krenuti nazad u glavni grad, moras otici u sve ostale gradove u koje slece avion. "Njusim" svoj prebukiran raspored za mjesec dana unaprijed, biti ce umjetnost izvuci slobodan dan. Iako se treba prijaviti za let 72 sata unaprijed, za mog kolegu Svicarca i mene je receno da imamo apsolutan prioritet i da to pravilo za nas ne vazi. Ha, moglo bi nekome zvucati kao cool ili hvalisanje, imati takav prioritet medju cca 180 ljudi, ali nazalost nije tako. To samo znaci da je situacija tamo gdje idemo toliko losa i da je ogromna potreba za prisustvom ljudi naseg profila. Bit ce ovo veselo ljeto… Danas je petak, neradni dan. Odlucio sam ostati u sobi, odmarati, vjezbati asane i Tibetance, meditirati, citati, postiti, biti sam sa sobom, uzivati u tisini i samoci, sutjeti, sakupljati snagu i bistru svijest i radost za predstojece dane. Neopterecen ranojutarnjim dizanjem, uzivao sam potpuno opusten u vreloj sobi, toplina mi vise nije smetala, dao sam si vremena da se naspavam za citav tjedan: spavao sam punih 8 sati! Inace se preko tjedna moze jedva spojiti nekih 4 sata spavanja po noci, i to iz 2 ili 3 puta po sat, dva. Vrucina te jednostavno budi i istovremeno tjera i u WC i piti vodu. Voda iz slavine nije za pice, a cista voda nije ponudjena u hotelskim sobama u dispenserima, tako da ajme onome tko nije kupio prethodnu vecer dovoljno vode za noc. Opet se zalim, ha? J L' Afrique c'est fantastique…pozdravcic (ovo dolazi od zaraze tvojim napojcicem, Ramo) mozda cak do iduceg vikenda, ako ne bude funkcionirala satelitska veza na terenu |
- 13:22 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
16.06.2004., srijeda
Ovaj sam cuo u Zenevi, mozda ima gramatickih gresaka :-))
|
makedonska vaterpolo reprezentavija se plasirala na prvi put u povijesti na svjetsko vaterpolo prvenstvo i igraju prvu, legendarnu utakmicu. klime dobija loptu i krece sam u kontra napad prema golu. ovo mu je sansa da zabije legendarni prvi gol za MK reprezentaciju i tako udje u povijest svjetskog i makedonskog sporta. pliva on tako prema vrataru, a selektor mu vikne: klime, frli mu ja topkata na mitko! ovaj ga gleda, ne pada mu na pamet i pliva dalje. poslije par sekundi selektor ce opet: kllime be, daj mu ja topkata na mitko!!! stevce ne reagira i ide dalje. selektor, potpuno van sebe urla: klime, ke ti ebam mater, frli mu ja topkata na mitko. klime nista, dize se, zabija gol i pocinje urnebesno slavlje. pita on seletkora zasto je vikao kad je on bio u sansi i zabio najlegendarniji gol u povijesti MK vaterpola. selektor odgovara: a be ti go dade golot, ama mitko se udavil... ahahaha hahhaha.... |
- 14:41 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Zene
|
Na moju veliku radost, jucer sam se konacno malo opustio od panike koja me redovito hvata kad se nadjem u potpuno novoj sredini, tako da sam digao pogled s poda i okrenuo se oko sebe. Otisao sam navecer s kolegama u jedan jedini shopping mall koji postoji u ovom 10-miljunskom gradu. Nista posebno za vidjeti, ali ovdje je takvo mjesto prava senzacija i podsjeca na good old Europe - razni stilizirani butici, supermarket, nekoliko fast foodova, kafici, kino; po koncepciji me podsjeca na King Cross na Jankomiru (e, McDonci ne znaju di je Jankomir, mozda samo Mavi, zalim...). I onda kad se vec covjek opusti (i rashladi) u takvoj domacoj atmosferi, onda mu se otvore oci sto se oko njega dogadja. Kako otvorih oci, tako mi se presjekose noge, aj kuku lele. Kakve zene!!!!! Malo je problem to sto ces tek biti posluzen necim ako bas nema muskog kolege na kilometar od nje, no i to se srecom desi. Kakve crte lica, kakve oci, za tijela da i ne govorimo - tamo su rijetki/e "my size". Dobro, znate vec svi da ja volim pretjerivati i uljepsavati, ali sinoc su mi se stvarno par puta odsjekle noge kod prvog sretanja pogleda. Poslije i ne smijes bas direktno gledati, kaze nepisano pravilo... Na poslu sam cijelo popodne proveo na testu voznje (?!?) kojeg polazemo interno, u firmi, u svakoj zemlji u kojoj dodjes raditi. Usput je bilo zanimljivo slusati jednog Engleza i jednu Svicarkinju kako evociraju ugodne uspomene iz kafica Jazz u Splitu od prije nekih 11 godina... I kako to vec biva kod onih koji misle da sve znaju, nakon 11 godina (vrlo) aktivne voznje, po svakakvim terenima, jucer sam naucio nesto novo i vrlo bitno o voznji. Les voila, nadam se da ce i moj kum Zivadin Jaric zvani Rokica Kurcubic biti zadovoljan napisanim... |
- 11:44 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
15.06.2004., utorak
Svi smo mi Mahatma!
|
E ljudi moji, da znate koliko me frustrira sto ne mogu otvoreno pisati, toliko se toga desava okolo, toliko novih stvari, ali su sve povezane sa poslom i ne smijem ih stavljati na ovakve otvorene postove. Ima jedna stvar koju sam zaboravio napisati, u vezi s izgledom ovdasnjih ljudi. Odmah da razjasnimo, nisu "svi isti", kao sto se nama cini kad smo doma. Vrlo se razlikuju u fizionomiji lica i tijela. Mene je najvise nasmijalo do sada kada sam na aerodromu vidio naseg Mahatmu u crnoj veziji. Postoji taj tip ljudi i Makaja je u pravu kad kaze za Mahatmu da je Busman. Drzanje tijela, lice, kosa, pokreti - to nije slicno, to je potpuno isto. I eto, vec netko poznat na ulici :-)) Drugi smijeh se dogodio isto Ovdje na aerodromu kada je kroz cekaonicu prosetala macka koja je, kao i domacini, crna i nevjerovatno mrsava. U zivotu nisam vidio tako tanku macku, umro sam od smijeha. Ima i mrsavih pasa, ali na njih sam navikao vec doma... |
- 09:25 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
13.06.2004., nedjelja
Prve impresije
|
Stigao sam Tamo. Zato od sada Tamo u tekstu postaje Ovdje. Dakle, stigli smo. U ponoc je bilo oko 40-ak stupnjeva na aerodromu. Hotelski apartman izgleda kao prastare sobe koje bakice izdaju studentima u strogom centru Zagreba. Vrata nemaju boju, WC je ajme meni, voda cudno mirise - mislim da je od prastarih olovnih cijevi. Kreveti su tvrdi, ali ne pretvrdi, bas mi treba tako nesto da se odmorim. Spavao sam 5 nedovoljnih sati, danas se tesko odrzavam budan. Imam jos cijelo popodne briefinge, a to ce potrajati sve do utorka. U srijedu vec polako krecemo avionom u prve avanture, a izgleda da cemo dosta vremena provoditi u avionu prevozeci se od jednog mjesta na dugo. Avion je mali dvomotorni propelerac, mozda skupi najvise 12 ljudi i nesto opreme, biti ce veselo... |
- 12:03 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Kako ici u Afriku i rucati doma istovremeno?!?
|
E pa lijepo, avion leti duz dalmatinske obale prema jugu, ispred tebe posluzen obrok, a kroz prozor gledas Split i okolne otoke. Isto kao da si doma, samo nema blitve :-)). Pogled je bio zadivljujuci radi cistog vremena. Moram pohvaliti pilota koji je, izgleda namjerno, spustio avion za nekih tisucu - dvije metara, bas na potezu od Rijeke do Krete, kako bi ljudi mogli vidjeti i pozeljeti doci na nasu obalu. Mozda je to nekakav dogovor, tko zna. Jos je najavio prije ulaska u hrvatski zracni prostor kako cemo imati priliku vidjeti Split i Dubrovnik. Ja sam bio sretan, a moje kolege se druge strane ogromnog aviona su znacajno klimali glavom prema meni i namigivali. Avion je bio odlican, komforan, dotjeran u ekonomskoj klasi, za business i prvu klasu da ne pricam - oni su kao u space shuttleu. Samo, desetak sati leta je previse, kad sam legao u krevet sinoc sve mi se ljuljalo, gore nego na brodu. Jutros ista prica - cim sjednem odmah vrti (moze se zakljuciti i iz pisanja da bas nisam na svom jestu, oder?!). |
- 11:34 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
11.06.2004., petak
Zeneva, The Day Before
|
Evo me u Zenevi na briefingu prije odlaska u Tamo. Mamma mia, ne zvuci bas lijepo. Ne radi osobne sigurnosti, vec radi jada i muke koja vec odavno postoji u Tamo. Sreca, proteklih dana sam vidio "ove nase" u Njemackoj, naigrali smo se odbojke, opiturao sam jednu sobu i tako dao svoj dug drustvu. Eh, da, obecali su mi da me nece biti u profilu nakon 3 mjeseca, covjek mora piti izmedju 4 i 8 litara vode dnevno, zavisi koliko je van ureda tokom dana. A kad toliko pijes, nikome vise nije do jela!?! Neki prijatelji ovdje u Zenevi su me samo pogledali ispod oka i nasmijehnuli se. Kazu, za mene nema sanse. Evo bjezim, ne daju mi da pisem vise, a i dosta mi je informacija za danas. Nastaviti cu kada stignem, od sutra internet je dostupan iskljucivo preko satelita, naplacuje se po KBytima, tako da vas molim sve za razumijevanje ako ne napisem nista dugo vremena. Ajde ciao svima |
- 18:09 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
03.06.2004., četvrtak
Pripreme za put u jednu africku zemlju
|
Dok przim DivX-ove za razbijanje dosade i malaricnih komaraca na predstojecem putovanju, odlucio sam voditi ovaj blog iz sa strane navedenih razloga. A mozda me i odrze pri zdravoj svijesti. Posto je moja firma vrlo rigorozna glede objavljivanja detalja tko-gdje-kako, unaprijed se ispricavam sto cu morati koristiti razne sifre kako bih izbjegao iznositi imena mjesta gdje se nalazim i sto radim, jer bi me to kostalo posla. Tako je eksplicitno napisano u ugovoru, sto cu... Moje je misljenje da je to uglavnom bez veze, no vrijedi za neke zemlje svijeta gdje objavljivanje najobicnijih zanimljivosti direktno ugrozava zivote malo veceg broja ljudi. U ovoj zemlji jos nisam bio pa onda bolje mudro sutjeti. Nadam se da ce biti ipak zanimljivo i onima koji me ne znaju. Poslijednje veliko putovanje je bilo kod onog najpoznatijeg covjeka na svijetu koji ima glavu stalno zamotanu u arapsku maramu. Proveo sam paklenih 7 mjeseci i ne bih vise nikad tamo. Bljak! Kad sam se vratio i posjetio sestru u Hrvatskoj, rekla mi je da nisam izgledao tako lose jos od povratka iz rata... Dakle, prihvatio sam ponudu za Tamo. Srecom, jedan od mojih dobro poznatih kolega je vec Tamo pa imam detaljne upute sto ponijeti. Jedna od najavljenih budalastina iz zemlje Tamo jest da za fotografiranje moras imati dozvolu od tamosnje vlade uvijek sa sobom u dzepu, a i kada je imas, postoji ogromna lista svega sto ne smijes fotografirati ako ti je zivot mio. Nadam se da cu moci ipak nesto ostaviti na netu. Cesta van gradova nema, vec slijedis tragove onih prije tebe, ako su jos vidljivi... Mi cemo, izgleda, na teren ipak avionima koji funkcioniraju po principu busa: ujutro te odvedu in the bush, navecer te pokupe za doma. Zemlja je ogromna i opasna - tako kazu, ovo je izgleda najprihvatljivije. Za hranu i vodu jos uvijek nemam informacija, ali mislim da ce biti problematicno, jer za sada svakog tjedna salju hranu zaposlenicima avionom iz glavnog grada (ooops - vrijeme za dijetu!?!). Znaci, ako ne budemo dobri... zna se, nema aviona. Prosjecna temperatura je + 50 stupnjeva, a kada je najhladnije nikada ne padne ispod + 30. Jakne, naravno ne postoje, vec samo suskavci da budu tu za tzv. kisnu sezonu koja je upravo pocela, a koja je poslijednjih par godina znacila svega desetak kisnih dana u nekoliko mjeseci. Ostalih 355 dana przi nemilosrdno sunce. Ovo bi trebalo biti dosta za pocetak. 40-ak DivX-ova je sprzeno. |
- 19:31 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||