Zbog strogih crkvenih propisa, u Hrvatskoj ima nedovoljno egzorcista koji bi bili u stanju da pomognu svima koji im se obracaju za pomoc. Samo u Zagrebu - 100.000 zloduhom opsjednutih osoba!

Na zidu djecje sobe jedne novozagrebacke porodice osvanula je poruka zlokobnog sadrzaja “Necete me unistiti – istrunut cete u paklu!”. Bili su tu i Sotonini simboli: cetiri pentagrama, sestice i izokrenuti krizevi... Istovremeno, svi vjerski simboli - slike, kasete i knjige u sobi, bili su osteceni i razbacani po podu.
Prema pricanju majke, prizor je otkrio maksimalnu opsjednutost Sotonom njene 13-godisnje kcerke. zeleci da je oslobodi demona, zajedno sa svojom kumom i prijateljicom, povela je kcerku na misu za ozdravljenje. Takve mise u novozagrebackoj Crkvi Sv. Kriza jednom mjesecno organizuje molitvena organizacija “Milosrdni Isus”, pod vodstvom fra Dragana Smiljana Kozula.
I dok se fra Kozul molio za progon zlih duhova, sirota devojcica je ispustala neartikulisane krikove, bacala se po podu, povredujuci sve koji su se nasli u njenoj blizini. Najgore je ipak uslijedilo poslije mise, kad su svi napustili crkvu, i fra Kozul poceo da izgovara egzorcisticke molitve za oslobadanje djevojcice od zlih duhovnih napasnika. Molitva je trajala gotovo sat i po, dok se djevojcica bacala, otimala i urlala.

Majka se sjeca da je sve pocelo poslije odluke da kcerku krsti u crkvi, posto je porodica prethodnih godina zapustila vjerski zivot. Ona svjedoci da se njena kcerka prije godinu dana, poslije jednomjesecne posjete ocu u Njemackoj, vratila potpuno izmjenjena.
- Tek sam kasnije saznala da je tamo usla u drustvo koje je takoreci 24 sata dnevno slusalo tehno muziku i organiziralo sotonisticke skupove. Sve je pocelo jednog jutra, poslije njenog povratka, kad se probudila s crnim podlivima po licu, rukama i nogama i s teskim grcevima u trbuhu. Od tada osjeca slabost u nogama, nemoc, rusi se i trenutke gubi svijest.
Zabrinuta majka, i sama medicinski radnik, pokusala je da nade razumno medicinsko objasnjenje, ali nije uspjela. Kad je na ruci djevojcice primijetila crni podliv u obliku zvijezde, kcerka joj je objasnila da je te noci imala nocne more i da se borila sa zlim silama.
- Priznala je da je nekoliko puta povracala neku zelenu masu te da je, s vremena na vrijeme, nepoznata sila baca po krevetu. Njena prijateljica mi je ispricala da je ljetos na moru iz nje progovarao neki duboki glas sa zlim namjerama. Toga se moja kcerka ne sjeca, jer je u tim trenucima bila u transu...
Na pocetku mise za iscjeljenje porodicnog stabla, fra Dragan Smiljan Kozul tumaci da se mole za mrtve u porodici sve do cetvrtog koljena, kako bi se zivi oslobodili zla, koje mozda otuda izvire. Vjernici se posebno prisjecaju onih koji su imali tezak i nesrecan zivot ili su zavrsili ubistvom, samoubistvom ili u pobacaju, vjerujuci da su i oni bili zrtve Sotoninih sluga.

Mada se Katolicka crkva u Hrvatskoj nije jos zvanicno izjasnila o praksi "istjerivanja davola", mnogi lokalni svecenici su ubijedeni da "necastivi" nije samo apstraktna metafora, nego "zla sila" koju ne treba potcjenjivati i koja danas vlada mnogim stanovnicima Hrvatske. Oni sve glasnije zahtijevaju da se Kaptol odredi prema nastaloj situaciji. Poznato je, naime, da za obavljanje obreda egzorcizma nijedan svecenik u Zagrebackoj nadbiskupiji nema generalno dopustenje, ali se zna da su neki svecenici, pored fra Dragana Smiljana Kozula, voditelja Pokreta krunice za obracenje i mir, fra Zvjezdana Linica, voditelja Kuce susreta - Tabor, i mons. Josipa Balobanica, prvog covjeka zadarskog nadbiskupa, vrlo uspjesni u obracunu s demonima i ostalim duhovnim napasnicima. Ipak, sve je to nedostatno prema 100.000 opsjednutih osoba koliko ih, prema nekim u javnosti iznesenim procjenama, zivi samo u Zagrebu!
Za svakog egzorcista najodgovorniji je biskup koji ga imenuje ili mu daje privremeno pravo da obavlja egzorcisticke obrede. Medutim, premda je svaki biskup po svome habitusu egzorcista, vecina biskupa nema toga dara, pa i pri imenovanjima egzorcista trazi pomoc iz susjednih biskupija, cak i drzava. Tako u Hrvatskoj djeluje slovenski sluzbeni egzorcista vic. Marijan Arhar, koji je ovlasteni egzorcist Ljubljanske nadbiskupije. Vic. Arhar poznat je mnogima koji posjecuju mise za ozdravljenje duse i tijela, koje povremeno odrzava na zagrebackom Svetom Duhu u Crkvi sv. Ante.

U Hrvatskoj je danas vise nego ikada aktuelno pitanje kako se manifestira opsjednutost, kako je prepoznati i kada zatraziti pomoc egzorciste?
Dobar egzorcista zna da razlikuje napade zloduha od razlicitih duhovnih stanja, caranja, prokletstva i sl. koja uzrokuju nemir u covjeku. Potreban je oprez i zato se poziva na razboritost, cak i onda kada su prisutni “tradicionalni” znakovi koji upucuju na slucaj koji egzorcizam uzima u obzir, a to znaci: da neko govori i razumije jezik s kojim ni na koji nacin nije bio upoznat; da posjeduje spoznaje o dogadajima koji se odigravaju daleko od njega i za koje nije mogao saznati svojim sposobnostima; da ocituje snagu koja nadilazi njegovu dob i stanje. Ipak, ti znakovi ne trebaju odmah biti shvaceni kao davolski, jer mogu biti unutar koordinata paranormalnoga, te je potrebno povesti racuna o drugim znakovima, osobito moralnoga reda.
Zato je nezaobilazna pomoc medicinskih i psihijatrijskih strucnjaka. Ako nema dovoljno sigurnosti da je rijec o opsjednucu, egzorcizam se ne smije vrsiti. Da bi mogao sve to uvaziti, od egzorcista se zahtijeva duboka teolosko-liturgijska formacija, “klinicko oko”, kao i oci vjere te sensus Christi. Kada se govori o oprezu, treba ga potkrijepiti brojkama: od hiljadu onih za koje se trazi egzorcizam (koji su prosli stroge znanstveno-medicinske analize), tri do pet slucajeva prepoznaje se u kontekstu opsjednuca. Dakle, Crkva je svjesna da to nije najcesci oblik djelovanja Sotone. To je mozda najspektakularniji oblik, jer je rijec o vlasti nad covjekovom tjelesnim i mentalnim funkcijama, ali duhovni napasnici nisu u stanju potpuno oduzeti slobodnu volju.

Ljudi se za pomoc obracaju najcesce u poodmakloj fazi, odnosno kada su simptomi postali neizdrzivi i kada vise ne mogu obavljati svakodnevne poslove. Tegobe se obicno izrazavaju neprestanom mucninom, cestim glavoboljama, malaksaloscu, higijenskom zapustenoscu i opcom nezainteresiranoscu. Ponekad opsjednuce moze biti toliko jako da potpuno blokira cak i majcinski instinkt. S druge strane, egzorcisti tvrde kako postoji niz slucajeva da ljudi ni ne znaju kako su pod utjecajem zloduha, pa probleme s kojima se susrecu (cak i neke zdravstvene) pripisuju utjecaju vremena, losem raspolozenju ili problemima na radnom mjestu.
Stoga hrvatski svecenici preporucuju svakome da prije nego sto posjeti lijecnika ode svome sveceniku kako bi se temeljito ispovijedio, okajao grijehe i primio sakrament bolesnickog pomazanja. To je, tvrdi se, dovoljno u najvecem broju slucajeva, dok se manji broj mora podvrgnuti obredu egzorcizma.

U krscanskom vjerovanju Đavao je princ zlih duhova, duhovno bice koje dovodi covjecanstvo u iskušenje, vladar pakla i otjelotvorenje apsolutnog zla.


Poznat je po razlicitim imenima od kojih su najpoznatija Sotona, Lucifer, Iblis, Belijal, Belzebul (Gospodar muha) i Belzebub (Gospodar smrada). Mefisto ili Mefistofeles je njegov najcesci literarni naziv.
Dvije vazne niti upletene su u zapadno vjerovanje u Đavola. To su - njegova uloga i njegove moci. Monoteisticke religije (zaratustrizam, judeizam, hriscanstvo i islam) podrzavaju tradicionalno vjerovanje o ponosnom andelu, Luciferu, koji je zbog neposluha i prkosa vrhovnoj moci Boga, izbacen iz Nebeskog kraljevstva i otjeran u Pakao. Na kraju vremena bit ce osuden na vjecnu vataru Pakla, ali za sada jos uvijek ima znatnu moc na Zemlji.
Gospodar zla
U ovom tradicionalnom vjerovanju, on se konstantno bori kako bi covjeka odvukao sa staze spasenja i vjecnog zivota na staze grijeha, smrti i unistenja. On se moze da pojavi kao zmija ili kao zena ili (u slucaju Fausta ili na drugim mjestima) kao elegantan gospodin bjelosvjetskih manira. Milton ga u "Izgubljenom raju" opisuje kao lik koji u sebi sadrzi andeosku ljepotu i plemenitost drzanja.
Pojam Đavola kao boga zla vjerovatno se pojavio u periodu izmedu sestog i cetvrtog stoljeca prije nove ere, kada su Jevreji dosli pod uticaj Zoratustranaca. Kada je pocela da se uspostavlja ideja o jednom bozanstvu - svemocnom i aposolutnom dobru - osjetila se potreba, da bi se objasnilo postojanje zla, da se vjeruje i u bice koje predstavlja - apsolutno zlo. Vidi se da u svojoj nedokucivoj mudrosti Bog za sada tolerise ovaj arhitip, ali je osuden na krajnji poraz i unistenje.
U apokalipticnom periodu judeizma, koji pocinje negdje oko 100 godina prije Krista i traje do 70 godina poslije Krista, sa padom Templa, Sotona postaje veoma izrazen u jevrejskoj misli. Poslije pada Templa, istakla se sekta farizeja, koji su vjerovali da je Templ bio centar vjere. Bili su veoma moralni i eticni, i osnivaci su rabinske i talmudske tradicije, koja dominira modernim judeizmom. Farizeji gotovo da nisu pridavali nikakvu vaznost Sotoni.
U Starom zavjetu, Sotona nije protivnik Boga, nego nemilosrdan tuzitelj Nebeskog suda, koji tjera Boga da bez milosti kazni gresno covjecanstvo. U postbiblijskom judeizmu i krscanstvu Sotona postaje Princ zla, ali njegova ranija uloga moze objasniti zasto on, iako otjelotvorenje svih grijeha, u Paklu nadgleda kazne gresnika.
U Knjizi o Jovu, Sotona raspravlja sa Bogom o odnosu prema Jovu, a u prva dva stoljeca nove ere zabiljezene su cak tendencije da se od Sotone nacini vazna bozanska licnost.
Crkva i jeretici
U Novom zavjetu, Isus se obraca Belzebubu kao Princu davola i Luciferu kao nosiocu svjetlosti. Stoljecima mi na sve njih gledamo kao na Đavola. Satana se smatra vodom davola, mada ih je tesko razlikovati. Uglavnom, o njima je lakse govoriti kao o jednom istom stvorenju.
U prvom stoljecu prije krista, pojavila se grupa poznata pod imenom gnostici. Bila je usko vezana za judeizam i za krscanstvo, ali teolozi jos uvijek raspravljaju da li su gnostici bili jeretici ili pak nezavisna religija.
Bilo kako bilo, gnostici su imali dualisticki pogled na svijet: dobro protiv zla, materija protiv duha! U tom bogu materije, gnostici su vidjeli bice zla koje ima neogranicene moci. To bice gnostici su ponekad nazivali Đavolom i oni su ga uzdigli na beskrajno visoki nivo moci.
Posebna prica vezana je za bogumile, koje je katolicka crkva smatrala jereticima, jer su vjerovali u cijelu galeriju bogova vezanih za zemljoradnju, prirodu, plodnost,... Njihova braca po (ne)vjeri, katari u Francuskoj za kratko vrijeme postali su veoma mocni i uticajni sto je pocelo da ugrozava i uticaj Svete stolice. Zbog toga je godine 1208. papa Inocentije III objavio krizarski rat protiv njih. Rat je bio krvav i nemilosrdan i trajao je dvadeset godina. Na kraju je katare prisilio da predu u tajnost i da se iz ilegale bore protiv Inkvizicije koju je zasnovao papa Grgur IX.
Nakon katara, na zao glas su izvikani templari, svojevrsni pokret vitezova-svecenika koji je osnovan u 12. stoljecu, pod okriljem crkve i Svetim Bernarom, kao krizarski red koji je trebalo da pomogne u oslobadanju Svete zemlje i Jeruzalema. Bio je to red najhrabrijih vitezova, u pocetku, neka vrsta crkvene policije, ciji su se pripadnici, svi odreda, zaklinjali na potpunu cistocu i celibat. Cak im je bilo zabranjeno da se ljube s majkama, ali upravo apsulutno izbjegavanje zena, najvjerovatnije je uticalo da se s vremenom pronese glas o homoseksualnosti medu nima.
Vrijeme inkvizicije
Mnogi smatraju da su dvije glavne cinjenice razlikovali templare od drugih srednjovjekovnih redova: odanost borbi i savrsena tajnost o unutrasnjoj strukturi i funkcioniranju reda. Sve do 14. stoljeca imali su skromne vojne funkcije, ali su zato bili mocni bankari i vjesti trgovci. Specijalizirali su se za transfer novca s jednog na drugo mjesto. To ih je ucinilo neobicno vaznim u historiji bankarstva i financija.
Niko danas sa sigurnoscu ne moze tvrditi da li su templari potpisali Ugovor sa Đavolom, ali je francuski kralj Philipe IV, u 14. stoljecu, odlucio da povede istragu o njima. Historicari smatraju da je francuski kralj htio da ih unisti kako bi se dokopao njihovog bogatstva i napunio kraljevsku riznicu. U toku, istrage, posto su templari podvrgnuti teskim mucenjima, inkvizitori su uspjeli da iz njih izvuku priznanja koja su, izgleda, ukazivala na bavljenje Sataninim kultom i homoseksualnoscu
Postojala je optuzba (a i priznanja!) da su se templari molili zlom Bafometu, koji je opisan kao punjena ljudska glava ili glava koze, te da su obozavali Đavola u oblicju crne macke. Bafomet je, duhovno bice s kozjom glavom, vidan i u modernom sotonistickim ritualima i ponekad se smatra zastitnim simbolom sotonizma!
U srednjovjekovnoj umjetnosti i literaturi (na primjer, u Danteovom "Paklu"), Đavo i njegovi pomocnici demoni opisani su ili naslikani kao figure uzasavajuce ruznoce i samo su djelimicno ljudi. Ove sablasne slike trebale su da daju predodzbu ruznoce grijeha i uplase muskarce i zene kako ne bi svjesno zgrijesili (iako su, moglo bi se reci, i rezultat izvjesnog perverznog uzivanja likovnih umjetnika i pisaca).
Tamo gdje je Đavo naslikan kao polucovjek, sa rogovima i kozjim nogama, takva slika moze da predstavlja jos jednu nit u ovoj kreaciji - opstanak narodnog sjecanja na preistorijska paganska bozanstva. Imena Đavola i njegovih demona (Belzebul, Asmodeus, Astarot i Beherit, na primjer) izvjesno su imena paganskih bozanstava koje su Jevreji prihvatili a onda odbacili kako se razvijao njihov monoteizam.
Oblici Sotonizma
Moderno krscansko vjerovanje nastoji da odbaci neprijatne slike srednjeg vijeka, zajedno sa materijalnom prirodom kaznjavanja u Paklu. Ali, opstaje ideja o zivom principu zla, bez obzira na to kako se zove. Konacno, i ortodoksni i neortodoksni krscanski svecenici jos uvijek praktikuju egzorcizam, istjerivanje demona iz opsjednutih ljudi! Za njih je postojanje Đavola i zlih duhovnih bica, koji permanentno napadaju ljude, neupitna cinjenica, kao sto su neupitne cinjenice dan ili noc!
Obozavanje Đavola ili sotonizam ima nekoliko oblika, koja se medusobno ne mogu uvijek precizno razluciti. S jedne strane, postoji stara teofizicka tradicija da je takozvani davo Jedan Pravi Bog cije je mjesto uzurpirao Bog kojeg stuju jevreji, krscani i muslimani. Zatim postoji davolje obozavanje vjestica, koje ima korijene u vjerovanju siromasnih i ubogih da im je Đavo ponudio pomoc i zadovoljstvo koji su im uskraceni u ovom zivotu, to jest pomoc i zadovoljstvo koja im je uskratio Bog u koga vjeruju krscani, jevreji i muslimani.
Konacno, postoji satanizam kao pravi, perverzno-intelektualni kult, koji svjesno i namjerno, odbacuje krscanskog Boga i krscanske vrline i oplemenjuje zlo u ritualima koji skrnave rituale krscanstva (na primjer, kada je Alister Kroli zabu krastacu nazvao Isusom Kristom i razapeo je na krst).

VAMPIRI
Žele vam piti krv i to rade već neko vrijeme. Vampiri se pojavljuju u raznim kulturama već tisućama godina, iako verzija koju mi poznajemo - s velikim očnjacima i ljesovima umjesto kreveta - potječe iz istočnoeuropskih mitova 18. i 19. stoljeća. Ta legenda kaže da netko tko se rodio s deformacijom ili je umro neobičnom smrću ustaje iz groba kako bi terorizirao žive. Vampiri su 'neumrli' i moraju se hraniti ljudskom krvlju da takvima i ostanu.
Vampir je legendarna zvijer-mitološka osoba ili životinja koja predaji živi o čovječjoj ili životinjskoj krvi, i koja također posjeduje mnoge čarobne i nadnaravne moći. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o krvopijnim stvorenjima ili vampirima. U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja od kojih je jedna od njih i krv, te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer:pijavice, komarce. U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se za pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se koristi kao termin za demoniziranje naroda, pojedinca ili organizacija jer vampiri su demoni i oličenje zla te su jednaki sotoni, koji je slika i prilika zla.
Vlad Drakula, najpoznatiji je predstavnik vampirske populacije.

VUKODLACI

Vukodlak u mitologiji znači osoba koja se mijenja oblik u vuka pomoću čarolije ili kletve. Srednjovjekovni kroničar Gervase of Tilbury povezao je transformaciju s punim mjesecom, no rijetko je korištena sve do korištenja tog načina u modernim književnim djelima. Govori se da se vukodlak može ubiti ako je upucan sa srebrenim metkom, no to je ipak razlika između književnih djela i narodnih legenda. Nekad se držalo da vukodlaci nakon smrti postaju vampiri. Vukodlaci spadaju u skupinu legendarnih zvijeri.



U mračno doba praznovjerja, religijskog fanatizma većina Europljana je živjela u strahu od vukodlaka – čovjeka koji je imao mogućnost pretvoriti se u polu-vuka polu-čovjeka koji luta za vrijeme punog mjeseca napadajući i hraneći se uglavnom ljudima. U većini legendi sposobnost takve preobrazbe se smatrala kao rezultat prokletstva, ili zbog ugriza drugog vukodlaka, no postojali su i rituali koji su mogli čovjeka dovesti do takvog «stanja». Kroz srednji vijek Europljani su vjerovali u postojanje takvih spodoba, a kasnije u 15 i 16. stoljeću vukodlaci su se, kao i vještice, smatrali slugama Vraga, koji su prodali svoju dušu u zamjenu za nekakvu pomoć. Kroz povijest su zabilježeni mnogu slučajevi koji ovu legendu više približavaju stvarnosti.

GILLES GARNIER
Spodoba pod ovim imenom svojevoljno je priznala ubojstvo dva dječaka od nebrojeno nađenih tjelešaca u području Dole, u ljeto 1573. godine.
Djelomično raspadnuta trupla djece su se počela pojavljivati u tom području, a mnogi seljani su prijavili viđenja stvorenja sličnog vuku s Garnierovim licem. U studenom te godine izdana je dozvola seljanima da pronađu i ubiju tu zvijer. Skupina seljaka slijedila je užasnute krike djevojčice u kombinaciji s zvukovima zvijeri iz šume. Pronašli su je, iznad nje se još nalazilo to stvorenje, zadajući joj teške rane, no opazivši masu koja im se približavala, vukodlak je pobjegao.
Nekoliko dana kasnije kada je nestao 10ogodišnji dječak u blizini Garnierove kuće, on i njegova žena su uhićeni. Na suđenju je Garnier priznao nekoliko ubojstava, kao i činjenicu da je on u biti vukodlak. Čak je priznao da je kući odnio ostatke jednog od tijela koje su on i njegova žena pojeli. 1574 godine oboje su spaljeni.

ZVIJER GEVAUDANA
Između lipnja 1764. godine i lipnja 1767. godine područje Lozere (jugoistok Francuske) potresla su stravična ubojstva, uglavnom žena i djece. Oni koji su vidjeli ubojicu opisivali su ga kao veliku zvijer sličnu vuku, s kratkom crvenom kosom i njuškom svinje. Za razliku od napada običnog vuka, ovaj ubojica je imao užasnu naviku čupanja grkljana žrtvama prije nego bi ih pojeo ili samo rastrgao.
Narod je bio u panici a kralj Luj 15. je poslao poznatog lovca Denneval-a u pratnji 6 treniranih lovačkih pasa da ubije tu zvijer. No to nije dalo rezultata. Zvijer nije ulovljena.
Krvoproliće je došlo kraju, bar su tako mislili kad je Antoine de Beauterne pronašao tu navodnu zvijer. Zvijer je u biti bio vrlo veliki crni vuk kojeg su ubili. Tijelo mu je bilo dugačko preko metra i po a težio je oko 65kg. Zvijer je donesena pred kralja, no krvoproliće tu nije stalo.
U lipnju 1767. godine čovjek po imenu John Castel pronašao je još jednog ogromnog vuka u kojem su pronašli dva srebrna metka koja su ispaljena u vukodlaka, što im je nedvojbeno dalo na zaključak kako je vukodlak u biti malo veći vuk. Vuka su donijeli u grad i pokopali. John-ov pištolj se još uvijek nalazi u maloj lokalnoj crkvi.
No mnogi ljudi smatraju kako iz ovi h zločina stoji nešto ili neko drugi doli taj vuk. Čak postoji teorija kako su za ta ubojstva krivi serijski ubojice, dakle ljudi, koji su se skrivali iza pojavljivanja vukova u tom području.
Naravno, najraširenije mišljenje je ipak ono o vukodlaku.
O ovom slučaju je snimljen film, francuske produkcije «VUČJE BRATSTVO» koji san davno pogledala, i tada mi je prijatelj ispričao kako su za film uzeli istiniti priču i malo je prilagodili potrebi filmske industrije i zahtjevima gledateljstva. No ipak temelji su istiniti. Bilo mi je nevjerojatno povjerovati u nešto tako, vukodlaci su mi stvarno bila bića iz noćnih mora, filmova strave, a ne stvarnog života uostalom ako su nekad postojali, gdje su onda danas?

• Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga.



Sotonizam

Današnje vrijeme je vrijeme traženja smisla čovjekova života, otkrivanje novih energija koje potiču čovjekovo samoostvarenje, vraćanje izvornim religijama kako bi čovjek pronašao smisao svoga djelovanja. Mnoge religije i religiozni pokreti žele dati čovjeku poticaj za oslobađanje energije i unutrašnjih impulsa kako bi se postiglo zadovoljstvo i osjetio užitak.

Svima je im temeljno okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća. Religije kroz liječenje, neznanstvenu medicinu, metode meditacije žele pomoći čovjeku. Ovdje moramo pribrojiti i sotonizam koji je ponekad samo jedna vrsta protesta mladih protiv načela njihovih roditelja i zakona koji ograničavaju slobodu.

Sotonizam kao takav nije ništa novo jer već na prvim stranicama Biblije imamo izvještaj o sotonskom zavođenju Eve, koje u sebi ima težnju postati "kao Bog" - to vrijedi i danas kada su ljudi izgubili osjećaj za nadnaravno i tada traže neke svoje bogove kako bi zadovoljili svoje usađene težnje koje imaju psihološku podlogu otkriti vlastiti identitet. Preko sotonističke prakse želi se steći moć i snaga radeći sve ono što je odvratno, prekršiti sve norme i sam sebi postati bog.

Razlozi prianjanja uz sotonizam su doživljaj besmislenosti u životu, duševna praznina, nesigurnost, osjećaji manje vrijednosti, strah od samoodgovornosti i s druge strane to je dosada i površnost materijalističkog života kod mladih koji se ne znaju brinuti za egzistenciju, znatiželja i jeftina razonoda, provokacija i izraz nezadovoljstva državnim zakonima. Posljedice su da čovjek postane rob onoga u čemu je tražio slobodu, prestaje samostalno razmišljati i može se reći da odrasle osobe ostaju zaostale u smislu što ne mogu prihvatiti odgovornosti života već ostaju na pubertetskom protivljenju životu i traženja moći i zadovoljstva. (Fromm promatra čovjeka koji bježi od slobode jer se boji susreta s njom jer mu zarobljeništvo daje sigurnost).

Tko je Sotona kojemu su ljudi spremni položiti svoj život?

Izraz "Sotona" dolazi od hebrejske riječi što znači tužitelj, protivnik, a riječ đavao koja je došla od grčke riječi "diablos" označava onog koji razjedinjuje i postavlja se kao zapreka, ponajprije sili koja je jača od njega, Bogu. IV. Lateranski sabor 1215. opisao je sotonu kao biće koje je Bog stvorio kao anđela sa slobodom i voljom i koji se po slobodi sa svim ostalim anđelima opredijelio za zlo i postao protivnik Božji. Sv. Ivan u svojoj Apokalipsi opisuje rat anđela protiv Zmaja i konačnu pobjedu Jaganjčevu tj. Kristovu. Taj tekst donosi da sotona nije jači od Boga, jer on nije Bog već biće stvoreno od Boga. Ipak je njegovo djelovanje prilično jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo djelovanje potječe od silne mržnje prema Bogu i prema svemu što je stvorenje Božje. Želi čovjeka privući k sebi navodeći ga na grijeh, na traženje slobode u kršenju zakona i otuđenje od Boga. Snaga kojom djeluje potječe od samog početka stvaranja kada je poput anđela dobio moć djelovati. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, živo duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Danas se sotona zamišlja na različite načine, neki ga zamišljaju kao osobu s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije ili zmaja. Prepoznaje ga se po simbolima kao što su pentagram, križ okrenut naopačke, broj 666, Neronov križ.

Djelovanje Sotone

Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga. Sotona može djelovati izravnim fizičkim napadima za koje su nam svjedoci pojedini sveci poput sv. Pija iz Pietrelcine koji je bio bičevan od sotone. Govorimo o đavolskom opsjednuću koje potpuno zaposjeda tijelo, ali ne i dušu, đavolska zlostavljanja – to mogu biti različite smetnje i bolesti koje se nastoje protumačiti na psihološkom ili psihijatrijskom području. Tu su i đavolske opsesije, a popraćene su opsesivnim mislima kojih se osoba ne može osloboditi, podčinjenost đavlu koja se sastoji u tome da osoba svojevoljno najčešće ugovorom krvlju sklopi savez sa sotonom. To sotonino djelovanje može biti po Božjem dopuštenju kada Bog dozvoli djelovanje na tijelo, ali ne i na dušu kako bi se osoba duhovno izdigla, a Bog proslavio po plodovima toga djelovanja. Djelovanje sotone na čovjeka može biti i zbog čovjekove okorjelosti u grijehu, zbog uroka ili čaranja koje osobe čine nad drugima želeći na njih navući zlo i sotonino djelovanje može biti prisutno kod onih osoba koje čaraju ili ako netko pohađa takva mjesta.

Oblici Sotonizma

Sotonino djelovanje nije moguće uvijek izravno spoznati. On se može kriti iza primjerice dobrih djela koje neka osoba čini ili dobrih namjera kojima ta osoba raspolaže. Ako iza tih dobrih djela stoji čovjekova želja za samoostvarenjem, taštinom i povlađivanjem od strane drugih, tada sigurno ne možemo reći da iza tih dobrih djela stoji i dobra nakana, a to može biti posljedica pripadanja nekom od oblika sotonizma.

Takozvane "Nove vještice" ili Wicca – kult koji je nastao u Engleskoj gdje se štuje jedna božica, različiti okultizmi, magije, vračanje, uroci, sotonizam u glazbi, posebice u rocku, spiritizam, proklinjanje, klanjanje demonima, raširenost seksualne propagande, New age kao jedan od primamljivih i naoko bezopasnih pokreta samo su neki od načina drugovanja sa sotonom.

Počeci sotonizma sežu u 15. st. i glavni pokretač se smatra Gilles, a procvat je doživio u 17. i 18. st. u Francuskoj, pogotovo na dvoru Louisa XIV. gdje su se počele održavati crne mise na kojima su se odvijale seksualne orgije, mučenja, žrtvovanja djece i životinja. Srednji vijek je bio pogodan za razvitak crnih misa kada je Crkva obuhvaćena nemoralnošću bila nemoćna zaustaviti ratove i bolesti, a njezin autoritet je došao u krizu i ljudi su se počeli okretati drugim energijama i silama kako bi se oslobodili svega toga.

"Crne mise" su ritualni sastanci sotonskih grupa gdje se sotonu zaziva i «obožava» posebno na taj način da mu se prikazuje i "krvna žrtva". Tu je često prisutna i seksualno-magijska orgija jer se spolni odnos interpretira kao sjedinjenje sa sotonom kao imitacija Božjeg stvaralačkog akta. Djeca, koja budu u tom činu začeta, žrtvuju se sotoni, trudnoća se drži u tajnosti, rođenje se umjetno ubrza i to se novorođenče žrtvuje – broj umorstava tako ubijene djece procjenjuje se godišnje na nekoliko tisuća. Crna misa je kao takva oduvijek bila simbol izrugivanja svetoj katoličkoj misi. Mokraća je često bila korištena kao zamjena za svetu vodu ili vino, crne svijeće mijenjale su bijele, a misa se obavljala u crnim ili krvavo crvenim bojama s magijskim simbolima. Svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od kozje kože i najčešće jareću glavu jer se jarac uzima kao simbol sotone, a katoličke molitve koje se koriste recitiraju se natraške. Najvažniji zakon ovoga kulta je zadovoljavanje čula u svim oblicima, bez grižnje savjesti i moralne zabrane jer grijeh ne postoji, postoji samo zadovoljavanje potreba (kao kod Freuda zadovoljavanje nagona).

U ritualu crne mise tijelo nage žene koristi se kao oltar jer se smatra da stimulira seksualnu energiju učesnika. Ritual počinje tako da se zaziva sotonino ima naopačke na latinskom. Na oltaru leži gola žena i svećenik uzima hostije (po mogućnosti posvećene) i gura ih u ženinu vaginu. U to vrijeme sudionici pjevaju pjesme posvećene sotoni. Nakon toga pije se eliksir koji je pomiješan sa spremom i urinom koji služi za besmrtnost. U slučajevima kada se žrtvuju djeca ili životinje (obavezno crne boje – mačka, koza) tada se tom eliksiru dodaje njihova krv od koje se prave i hostije. Spolni čin među sudionicima slijedi na kraju. Iskustvo snage, moći, novca, seksualne zabave ovdje dosiže svoj vrhunac nemoralnosti, a sve zbog želje kako bi se čovjek ostvario, odmaknuo od svega onoga što mu stvara probleme.

Sotonistička sljedba postoji u Hrvatskoj i osnovana je 1977. u Varaždinu. Novi članovi se primaju na točno određeni način, nakon priprave kandidati imaju inicijaciju upoznavanja i učenja o sotonizmu i ritualima. Danas službeno ima oko 7000 pripadnika.

Opsjednuće

Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga. Ali treba biti veoma oprezan da se opsjednuće ne pobrka s patološkim ciljevima umišljene živčane bolesti (somatizacija). Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća. Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.

Osim toga opsjednuti posjeduju nadljudske sposobnosti, govore strane jezike, imaju znanje o budućim stvarima, mogu čitati tuđe misli, posjeduju ogromnu tjelesnu snagu, mogu lebdjeti, a iz tijela ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i ispadati čavli, kamenčići ili insekti. Opsjednuta osobe mogu utjecati na stvari oko sebe tako da se one počnu same pokretati ili micati. Osim ovih simptoma mogu se pojaviti i druge tegobe koje se obično izražavaju neprestanom mučninom, čestim glavoboljama, malaksalošću i općom nezainteresiranošću. Opsjednuće može biti toliko da pregazi majčinski instinkt i majka može jednostavno odbaciti svoju djecu. Tako teški slučajevi sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće mogu nastati, kako sam već spomenula, ako je opsjednuti kao dijete proklet, ili su njegovi preci bili u vezi s magijom, ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez.

Egzorcizam

Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke Crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.

Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.

Donosim jedan primjer iz Amerike po svjedočanstvu pastora koji je izvršio egzorcizam. Taj pastor Prince je za vrijeme propovijedi osjetio snažnu prisutnost Duha Svetoga, a pijanistica, za koju se kasnije doznali da u braku vodi perverzan život, počela je otegnuto zavijati, dizati ruke u zrak i pala je kao mrtva na zemlju. Prince je pozvao demona da mu otkrije svoje ime, a on je rekao da se zove Laž. Nakon duge bitke demon je izašao, žena je hroptala, ispao joj je jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala. Ali u njoj je ostao još jedan demon i nju je kasnije spopao napad bjesnila. Trgala je odjeću s tijela i pokušala razodjenuti prisutne ljude. Ljudi su je čvrsto držali i vezali konopcima, ali ona je sve to nadvladala. Nakon dvosatne borbe demon je izišao, a ona je zahvaljivala Bogu za oslobođenje.

Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i "Očenaš". Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.

Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: "U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe". Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.

Još jednom treba napomenuti kako treba biti jako oprezan jer pravih opsjednuća ima zapravo jako malo i treba najprije proučiti medicinske i psihološke fenomene te "opsjednute osobe" i tek onda kada znanost više ne može dati odgovor pristupiti egzorcizmu.