U krscanskom vjerovanju Đavao je princ zlih duhova, duhovno bice koje dovodi covjecanstvo u iskušenje, vladar pakla i otjelotvorenje apsolutnog zla.


Poznat je po razlicitim imenima od kojih su najpoznatija Sotona, Lucifer, Iblis, Belijal, Belzebul (Gospodar muha) i Belzebub (Gospodar smrada). Mefisto ili Mefistofeles je njegov najcesci literarni naziv.
Dvije vazne niti upletene su u zapadno vjerovanje u Đavola. To su - njegova uloga i njegove moci. Monoteisticke religije (zaratustrizam, judeizam, hriscanstvo i islam) podrzavaju tradicionalno vjerovanje o ponosnom andelu, Luciferu, koji je zbog neposluha i prkosa vrhovnoj moci Boga, izbacen iz Nebeskog kraljevstva i otjeran u Pakao. Na kraju vremena bit ce osuden na vjecnu vataru Pakla, ali za sada jos uvijek ima znatnu moc na Zemlji.
Gospodar zla
U ovom tradicionalnom vjerovanju, on se konstantno bori kako bi covjeka odvukao sa staze spasenja i vjecnog zivota na staze grijeha, smrti i unistenja. On se moze da pojavi kao zmija ili kao zena ili (u slucaju Fausta ili na drugim mjestima) kao elegantan gospodin bjelosvjetskih manira. Milton ga u "Izgubljenom raju" opisuje kao lik koji u sebi sadrzi andeosku ljepotu i plemenitost drzanja.
Pojam Đavola kao boga zla vjerovatno se pojavio u periodu izmedu sestog i cetvrtog stoljeca prije nove ere, kada su Jevreji dosli pod uticaj Zoratustranaca. Kada je pocela da se uspostavlja ideja o jednom bozanstvu - svemocnom i aposolutnom dobru - osjetila se potreba, da bi se objasnilo postojanje zla, da se vjeruje i u bice koje predstavlja - apsolutno zlo. Vidi se da u svojoj nedokucivoj mudrosti Bog za sada tolerise ovaj arhitip, ali je osuden na krajnji poraz i unistenje.
U apokalipticnom periodu judeizma, koji pocinje negdje oko 100 godina prije Krista i traje do 70 godina poslije Krista, sa padom Templa, Sotona postaje veoma izrazen u jevrejskoj misli. Poslije pada Templa, istakla se sekta farizeja, koji su vjerovali da je Templ bio centar vjere. Bili su veoma moralni i eticni, i osnivaci su rabinske i talmudske tradicije, koja dominira modernim judeizmom. Farizeji gotovo da nisu pridavali nikakvu vaznost Sotoni.
U Starom zavjetu, Sotona nije protivnik Boga, nego nemilosrdan tuzitelj Nebeskog suda, koji tjera Boga da bez milosti kazni gresno covjecanstvo. U postbiblijskom judeizmu i krscanstvu Sotona postaje Princ zla, ali njegova ranija uloga moze objasniti zasto on, iako otjelotvorenje svih grijeha, u Paklu nadgleda kazne gresnika.
U Knjizi o Jovu, Sotona raspravlja sa Bogom o odnosu prema Jovu, a u prva dva stoljeca nove ere zabiljezene su cak tendencije da se od Sotone nacini vazna bozanska licnost.
Crkva i jeretici
U Novom zavjetu, Isus se obraca Belzebubu kao Princu davola i Luciferu kao nosiocu svjetlosti. Stoljecima mi na sve njih gledamo kao na Đavola. Satana se smatra vodom davola, mada ih je tesko razlikovati. Uglavnom, o njima je lakse govoriti kao o jednom istom stvorenju.
U prvom stoljecu prije krista, pojavila se grupa poznata pod imenom gnostici. Bila je usko vezana za judeizam i za krscanstvo, ali teolozi jos uvijek raspravljaju da li su gnostici bili jeretici ili pak nezavisna religija.
Bilo kako bilo, gnostici su imali dualisticki pogled na svijet: dobro protiv zla, materija protiv duha! U tom bogu materije, gnostici su vidjeli bice zla koje ima neogranicene moci. To bice gnostici su ponekad nazivali Đavolom i oni su ga uzdigli na beskrajno visoki nivo moci.
Posebna prica vezana je za bogumile, koje je katolicka crkva smatrala jereticima, jer su vjerovali u cijelu galeriju bogova vezanih za zemljoradnju, prirodu, plodnost,... Njihova braca po (ne)vjeri, katari u Francuskoj za kratko vrijeme postali su veoma mocni i uticajni sto je pocelo da ugrozava i uticaj Svete stolice. Zbog toga je godine 1208. papa Inocentije III objavio krizarski rat protiv njih. Rat je bio krvav i nemilosrdan i trajao je dvadeset godina. Na kraju je katare prisilio da predu u tajnost i da se iz ilegale bore protiv Inkvizicije koju je zasnovao papa Grgur IX.
Nakon katara, na zao glas su izvikani templari, svojevrsni pokret vitezova-svecenika koji je osnovan u 12. stoljecu, pod okriljem crkve i Svetim Bernarom, kao krizarski red koji je trebalo da pomogne u oslobadanju Svete zemlje i Jeruzalema. Bio je to red najhrabrijih vitezova, u pocetku, neka vrsta crkvene policije, ciji su se pripadnici, svi odreda, zaklinjali na potpunu cistocu i celibat. Cak im je bilo zabranjeno da se ljube s majkama, ali upravo apsulutno izbjegavanje zena, najvjerovatnije je uticalo da se s vremenom pronese glas o homoseksualnosti medu nima.
Vrijeme inkvizicije
Mnogi smatraju da su dvije glavne cinjenice razlikovali templare od drugih srednjovjekovnih redova: odanost borbi i savrsena tajnost o unutrasnjoj strukturi i funkcioniranju reda. Sve do 14. stoljeca imali su skromne vojne funkcije, ali su zato bili mocni bankari i vjesti trgovci. Specijalizirali su se za transfer novca s jednog na drugo mjesto. To ih je ucinilo neobicno vaznim u historiji bankarstva i financija.
Niko danas sa sigurnoscu ne moze tvrditi da li su templari potpisali Ugovor sa Đavolom, ali je francuski kralj Philipe IV, u 14. stoljecu, odlucio da povede istragu o njima. Historicari smatraju da je francuski kralj htio da ih unisti kako bi se dokopao njihovog bogatstva i napunio kraljevsku riznicu. U toku, istrage, posto su templari podvrgnuti teskim mucenjima, inkvizitori su uspjeli da iz njih izvuku priznanja koja su, izgleda, ukazivala na bavljenje Sataninim kultom i homoseksualnoscu
Postojala je optuzba (a i priznanja!) da su se templari molili zlom Bafometu, koji je opisan kao punjena ljudska glava ili glava koze, te da su obozavali Đavola u oblicju crne macke. Bafomet je, duhovno bice s kozjom glavom, vidan i u modernom sotonistickim ritualima i ponekad se smatra zastitnim simbolom sotonizma!
U srednjovjekovnoj umjetnosti i literaturi (na primjer, u Danteovom "Paklu"), Đavo i njegovi pomocnici demoni opisani su ili naslikani kao figure uzasavajuce ruznoce i samo su djelimicno ljudi. Ove sablasne slike trebale su da daju predodzbu ruznoce grijeha i uplase muskarce i zene kako ne bi svjesno zgrijesili (iako su, moglo bi se reci, i rezultat izvjesnog perverznog uzivanja likovnih umjetnika i pisaca).
Tamo gdje je Đavo naslikan kao polucovjek, sa rogovima i kozjim nogama, takva slika moze da predstavlja jos jednu nit u ovoj kreaciji - opstanak narodnog sjecanja na preistorijska paganska bozanstva. Imena Đavola i njegovih demona (Belzebul, Asmodeus, Astarot i Beherit, na primjer) izvjesno su imena paganskih bozanstava koje su Jevreji prihvatili a onda odbacili kako se razvijao njihov monoteizam.
Oblici Sotonizma
Moderno krscansko vjerovanje nastoji da odbaci neprijatne slike srednjeg vijeka, zajedno sa materijalnom prirodom kaznjavanja u Paklu. Ali, opstaje ideja o zivom principu zla, bez obzira na to kako se zove. Konacno, i ortodoksni i neortodoksni krscanski svecenici jos uvijek praktikuju egzorcizam, istjerivanje demona iz opsjednutih ljudi! Za njih je postojanje Đavola i zlih duhovnih bica, koji permanentno napadaju ljude, neupitna cinjenica, kao sto su neupitne cinjenice dan ili noc!
Obozavanje Đavola ili sotonizam ima nekoliko oblika, koja se medusobno ne mogu uvijek precizno razluciti. S jedne strane, postoji stara teofizicka tradicija da je takozvani davo Jedan Pravi Bog cije je mjesto uzurpirao Bog kojeg stuju jevreji, krscani i muslimani. Zatim postoji davolje obozavanje vjestica, koje ima korijene u vjerovanju siromasnih i ubogih da im je Đavo ponudio pomoc i zadovoljstvo koji su im uskraceni u ovom zivotu, to jest pomoc i zadovoljstvo koja im je uskratio Bog u koga vjeruju krscani, jevreji i muslimani.
Konacno, postoji satanizam kao pravi, perverzno-intelektualni kult, koji svjesno i namjerno, odbacuje krscanskog Boga i krscanske vrline i oplemenjuje zlo u ritualima koji skrnave rituale krscanstva (na primjer, kada je Alister Kroli zabu krastacu nazvao Isusom Kristom i razapeo je na krst).