• Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga.



Sotonizam

Današnje vrijeme je vrijeme traženja smisla čovjekova života, otkrivanje novih energija koje potiču čovjekovo samoostvarenje, vraćanje izvornim religijama kako bi čovjek pronašao smisao svoga djelovanja. Mnoge religije i religiozni pokreti žele dati čovjeku poticaj za oslobađanje energije i unutrašnjih impulsa kako bi se postiglo zadovoljstvo i osjetio užitak.

Svima je im temeljno okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća. Religije kroz liječenje, neznanstvenu medicinu, metode meditacije žele pomoći čovjeku. Ovdje moramo pribrojiti i sotonizam koji je ponekad samo jedna vrsta protesta mladih protiv načela njihovih roditelja i zakona koji ograničavaju slobodu.

Sotonizam kao takav nije ništa novo jer već na prvim stranicama Biblije imamo izvještaj o sotonskom zavođenju Eve, koje u sebi ima težnju postati "kao Bog" - to vrijedi i danas kada su ljudi izgubili osjećaj za nadnaravno i tada traže neke svoje bogove kako bi zadovoljili svoje usađene težnje koje imaju psihološku podlogu otkriti vlastiti identitet. Preko sotonističke prakse želi se steći moć i snaga radeći sve ono što je odvratno, prekršiti sve norme i sam sebi postati bog.

Razlozi prianjanja uz sotonizam su doživljaj besmislenosti u životu, duševna praznina, nesigurnost, osjećaji manje vrijednosti, strah od samoodgovornosti i s druge strane to je dosada i površnost materijalističkog života kod mladih koji se ne znaju brinuti za egzistenciju, znatiželja i jeftina razonoda, provokacija i izraz nezadovoljstva državnim zakonima. Posljedice su da čovjek postane rob onoga u čemu je tražio slobodu, prestaje samostalno razmišljati i može se reći da odrasle osobe ostaju zaostale u smislu što ne mogu prihvatiti odgovornosti života već ostaju na pubertetskom protivljenju životu i traženja moći i zadovoljstva. (Fromm promatra čovjeka koji bježi od slobode jer se boji susreta s njom jer mu zarobljeništvo daje sigurnost).

Tko je Sotona kojemu su ljudi spremni položiti svoj život?

Izraz "Sotona" dolazi od hebrejske riječi što znači tužitelj, protivnik, a riječ đavao koja je došla od grčke riječi "diablos" označava onog koji razjedinjuje i postavlja se kao zapreka, ponajprije sili koja je jača od njega, Bogu. IV. Lateranski sabor 1215. opisao je sotonu kao biće koje je Bog stvorio kao anđela sa slobodom i voljom i koji se po slobodi sa svim ostalim anđelima opredijelio za zlo i postao protivnik Božji. Sv. Ivan u svojoj Apokalipsi opisuje rat anđela protiv Zmaja i konačnu pobjedu Jaganjčevu tj. Kristovu. Taj tekst donosi da sotona nije jači od Boga, jer on nije Bog već biće stvoreno od Boga. Ipak je njegovo djelovanje prilično jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo djelovanje potječe od silne mržnje prema Bogu i prema svemu što je stvorenje Božje. Želi čovjeka privući k sebi navodeći ga na grijeh, na traženje slobode u kršenju zakona i otuđenje od Boga. Snaga kojom djeluje potječe od samog početka stvaranja kada je poput anđela dobio moć djelovati. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, živo duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Danas se sotona zamišlja na različite načine, neki ga zamišljaju kao osobu s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije ili zmaja. Prepoznaje ga se po simbolima kao što su pentagram, križ okrenut naopačke, broj 666, Neronov križ.

Djelovanje Sotone

Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga. Sotona može djelovati izravnim fizičkim napadima za koje su nam svjedoci pojedini sveci poput sv. Pija iz Pietrelcine koji je bio bičevan od sotone. Govorimo o đavolskom opsjednuću koje potpuno zaposjeda tijelo, ali ne i dušu, đavolska zlostavljanja – to mogu biti različite smetnje i bolesti koje se nastoje protumačiti na psihološkom ili psihijatrijskom području. Tu su i đavolske opsesije, a popraćene su opsesivnim mislima kojih se osoba ne može osloboditi, podčinjenost đavlu koja se sastoji u tome da osoba svojevoljno najčešće ugovorom krvlju sklopi savez sa sotonom. To sotonino djelovanje može biti po Božjem dopuštenju kada Bog dozvoli djelovanje na tijelo, ali ne i na dušu kako bi se osoba duhovno izdigla, a Bog proslavio po plodovima toga djelovanja. Djelovanje sotone na čovjeka može biti i zbog čovjekove okorjelosti u grijehu, zbog uroka ili čaranja koje osobe čine nad drugima želeći na njih navući zlo i sotonino djelovanje može biti prisutno kod onih osoba koje čaraju ili ako netko pohađa takva mjesta.

Oblici Sotonizma

Sotonino djelovanje nije moguće uvijek izravno spoznati. On se može kriti iza primjerice dobrih djela koje neka osoba čini ili dobrih namjera kojima ta osoba raspolaže. Ako iza tih dobrih djela stoji čovjekova želja za samoostvarenjem, taštinom i povlađivanjem od strane drugih, tada sigurno ne možemo reći da iza tih dobrih djela stoji i dobra nakana, a to može biti posljedica pripadanja nekom od oblika sotonizma.

Takozvane "Nove vještice" ili Wicca – kult koji je nastao u Engleskoj gdje se štuje jedna božica, različiti okultizmi, magije, vračanje, uroci, sotonizam u glazbi, posebice u rocku, spiritizam, proklinjanje, klanjanje demonima, raširenost seksualne propagande, New age kao jedan od primamljivih i naoko bezopasnih pokreta samo su neki od načina drugovanja sa sotonom.

Počeci sotonizma sežu u 15. st. i glavni pokretač se smatra Gilles, a procvat je doživio u 17. i 18. st. u Francuskoj, pogotovo na dvoru Louisa XIV. gdje su se počele održavati crne mise na kojima su se odvijale seksualne orgije, mučenja, žrtvovanja djece i životinja. Srednji vijek je bio pogodan za razvitak crnih misa kada je Crkva obuhvaćena nemoralnošću bila nemoćna zaustaviti ratove i bolesti, a njezin autoritet je došao u krizu i ljudi su se počeli okretati drugim energijama i silama kako bi se oslobodili svega toga.

"Crne mise" su ritualni sastanci sotonskih grupa gdje se sotonu zaziva i «obožava» posebno na taj način da mu se prikazuje i "krvna žrtva". Tu je često prisutna i seksualno-magijska orgija jer se spolni odnos interpretira kao sjedinjenje sa sotonom kao imitacija Božjeg stvaralačkog akta. Djeca, koja budu u tom činu začeta, žrtvuju se sotoni, trudnoća se drži u tajnosti, rođenje se umjetno ubrza i to se novorođenče žrtvuje – broj umorstava tako ubijene djece procjenjuje se godišnje na nekoliko tisuća. Crna misa je kao takva oduvijek bila simbol izrugivanja svetoj katoličkoj misi. Mokraća je često bila korištena kao zamjena za svetu vodu ili vino, crne svijeće mijenjale su bijele, a misa se obavljala u crnim ili krvavo crvenim bojama s magijskim simbolima. Svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od kozje kože i najčešće jareću glavu jer se jarac uzima kao simbol sotone, a katoličke molitve koje se koriste recitiraju se natraške. Najvažniji zakon ovoga kulta je zadovoljavanje čula u svim oblicima, bez grižnje savjesti i moralne zabrane jer grijeh ne postoji, postoji samo zadovoljavanje potreba (kao kod Freuda zadovoljavanje nagona).

U ritualu crne mise tijelo nage žene koristi se kao oltar jer se smatra da stimulira seksualnu energiju učesnika. Ritual počinje tako da se zaziva sotonino ima naopačke na latinskom. Na oltaru leži gola žena i svećenik uzima hostije (po mogućnosti posvećene) i gura ih u ženinu vaginu. U to vrijeme sudionici pjevaju pjesme posvećene sotoni. Nakon toga pije se eliksir koji je pomiješan sa spremom i urinom koji služi za besmrtnost. U slučajevima kada se žrtvuju djeca ili životinje (obavezno crne boje – mačka, koza) tada se tom eliksiru dodaje njihova krv od koje se prave i hostije. Spolni čin među sudionicima slijedi na kraju. Iskustvo snage, moći, novca, seksualne zabave ovdje dosiže svoj vrhunac nemoralnosti, a sve zbog želje kako bi se čovjek ostvario, odmaknuo od svega onoga što mu stvara probleme.

Sotonistička sljedba postoji u Hrvatskoj i osnovana je 1977. u Varaždinu. Novi članovi se primaju na točno određeni način, nakon priprave kandidati imaju inicijaciju upoznavanja i učenja o sotonizmu i ritualima. Danas službeno ima oko 7000 pripadnika.

Opsjednuće

Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga. Ali treba biti veoma oprezan da se opsjednuće ne pobrka s patološkim ciljevima umišljene živčane bolesti (somatizacija). Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća. Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.

Osim toga opsjednuti posjeduju nadljudske sposobnosti, govore strane jezike, imaju znanje o budućim stvarima, mogu čitati tuđe misli, posjeduju ogromnu tjelesnu snagu, mogu lebdjeti, a iz tijela ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i ispadati čavli, kamenčići ili insekti. Opsjednuta osobe mogu utjecati na stvari oko sebe tako da se one počnu same pokretati ili micati. Osim ovih simptoma mogu se pojaviti i druge tegobe koje se obično izražavaju neprestanom mučninom, čestim glavoboljama, malaksalošću i općom nezainteresiranošću. Opsjednuće može biti toliko da pregazi majčinski instinkt i majka može jednostavno odbaciti svoju djecu. Tako teški slučajevi sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće mogu nastati, kako sam već spomenula, ako je opsjednuti kao dijete proklet, ili su njegovi preci bili u vezi s magijom, ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez.

Egzorcizam

Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke Crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.

Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.

Donosim jedan primjer iz Amerike po svjedočanstvu pastora koji je izvršio egzorcizam. Taj pastor Prince je za vrijeme propovijedi osjetio snažnu prisutnost Duha Svetoga, a pijanistica, za koju se kasnije doznali da u braku vodi perverzan život, počela je otegnuto zavijati, dizati ruke u zrak i pala je kao mrtva na zemlju. Prince je pozvao demona da mu otkrije svoje ime, a on je rekao da se zove Laž. Nakon duge bitke demon je izašao, žena je hroptala, ispao joj je jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala. Ali u njoj je ostao još jedan demon i nju je kasnije spopao napad bjesnila. Trgala je odjeću s tijela i pokušala razodjenuti prisutne ljude. Ljudi su je čvrsto držali i vezali konopcima, ali ona je sve to nadvladala. Nakon dvosatne borbe demon je izišao, a ona je zahvaljivala Bogu za oslobođenje.

Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i "Očenaš". Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.

Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: "U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe". Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.

Još jednom treba napomenuti kako treba biti jako oprezan jer pravih opsjednuća ima zapravo jako malo i treba najprije proučiti medicinske i psihološke fenomene te "opsjednute osobe" i tek onda kada znanost više ne može dati odgovor pristupiti egzorcizmu.