KAD PIŠEM POEZIJU
Kad pišem pjesmu voljenom biću koje diše i spava uz mene, to je kao da razgovaram s anđelima u višim sferama, sa Božjim glasom, jer ljubav koju dijelimo s onim najdražim, s onim sa kojim dijelimo i zlo i dobro je ista onoj ljubavi koju dijeli Duša sa svojim Stvoriteljem.
To povjerenje koje nastaje između dvoje ljudi nije samo ljubavna igra, ljubavni osjećaj, to je ono nešto više kad obje duše shvate, da su predodređene jedna drugoj bez obzira na vrijeme kad su se srele, a jesu li se srele u mlađim godištima ili u srednjoj dobi, to uopće nije bitno.
Bitna je ona esencija i ono povjerenje koje dvije duše osjećaju jedna prema drugoj i zato moje pjesme nisu čisto ljubavne, u njima se uvijek zahvaljujem Bogu koji mi je poslao ovu dušu koja tako tiho i mirno diše uz mene svaku noć.
Čini mi se,
da ću opet odletjeti
putem viših sfera
gdje se osjeća moć pera
i gdje anđeli tkaju
najljepši niz od bisernog cvijeća
pa želim da svakog takne
baš takva sreća.
napisano: 15.03.2011. 10:39h, iz 18. zbirke proze
MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA
http://www.digitalne-knjige.com/varga18.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-287-4
Sva autorska prava pridržana.
Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
napiši nešto, ako želiš: (17) * ispiši * #
