PJESNIČKA VEČER, EVO KAKO JE BILO

15.07.2017.



slika: Ljiljana Šiljak


Pjesnička večer u Udruzi umjetnika "Vjekoslav Majer", Hatzova 8, Zagreb, 14.7.2019. u 19h je provedena u predivnom okruženju divnih duša, od voditeljice gđe Ljiljane Šiljak koja me dočekala raširenih ruku i otvorenog srca, do dragog glazbenog gosta gospodina Nevena Duževića, koji je svojom prelijepom glazbenom izvedbom skladno pratio cijeli ovaj događaj i do drage prijateljice blogerice @stare tete i drage mi Facebook prijateljice gđe. Ljiljane Ozmec i do svih nazočnih koji su sinoć došli i proveli taj sat vremena sa mnom i ja sa njima.

Gđa Ranka Ferček me predstavila pa da ja puno ne pričam, evo njenih riječi koje su sinoć izgovorene:

“Jadranka Varga, rođena je 5.5.1957. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS.
Od 2.8.1976. do 31.12.2013. je bila zaposlena, a od 1.1.2014. je u mirovini, živi u Zagrebu, udata, bez djece.
Poeziju piše od 1969. godine je napisala svoje prve tri pjesme i od tad se nije zaustavila. izdala je 11 samostalnih zbirki poezije i 1 zajedničku sa još dvoje pjesnika.

Oduvijek su je interesirale duhovne pjesme, duhovnost, ali je nekako uvijek pisala ljubavnu poeziju, dok nije počelo pisanje knjige „SJENA DUŠE“.

U toj knjizi se preplitala ljubavna i refleksivna tematika, da bi se u zadnjim knjigama nekako sve kristaliziralo i počela je pisati relfleksivnu (duhovnu) poeziju, ali opet s elementima mistike, duhovnosti i svega onog što nas navodi na dublje promišljanje, na osjećaj pripadnosti mistici vjere.

Teško je govoriti o nečijoj poeziji ako ga poznaješ samo u jednom vremenskom razdoblju. A pogotovo kad je i to kratko vrijeme provedeno u virtualnom doticanju s riječima i povremenim doticanjem napisanim mislima u obostranoj želji za razgovorom. A ja sam se najprije upoznala s Jadrankinom poezijom preko interneta, a tek kasnije upoznala autoricu i to opet, preko internetskog dopisivanja, a tek puno kasnije, kao živu osobu koju se može dotaknuti. Jadranku sam više upoznala kroz njezine pjesme koje već dugo vremena prezentira kroz elektroničke medije. No pri tom uvijek, ali uvijek nedostaje: živa riječ!

Zapravo je teško ne sudjelujući u nečijem životu suditi o pjesništvu prema nekakvoj klasičnoj metasadržajnoj analizi.

U svakoj novoj zbirci nadograđuje se i sazrijeva kao osoba i kao autorica. Kad bismo govorili o tzv. ženskom pismu, ove bi pjesme i poetske priče prikazale tipično odrastanje i događanja u životu mnogih žena. Piše o svakidašnjim zbivanjima, spominje se prošlosti, dodiruje se vječnih ljudskih pitanja, filozofskih temeljaca postojanja, svrhe, govori o osobnoj ranjivosti, oslobođenju i hrabrosti, o sudbinskim susretima i okolnostima koje su zapravo samo neminovni logički slijed emocionalnih i situacionih konstelacija. A u pričama tuge, gubitka, usamljenosti, nade i njenog ostvarenja svatko se nalazi, svatko to može razumjeti, bio pjesnik, amater, znalac ili ništa od toga.

O preranoj zrelosti njenih pjesama iz mladosti se ne moramo čuditi jer je to dar, talent kojeg je prepoznala u sebi kao pokretača sveg stvaralaštva i krenula usavršavati, pritisnuta prerano životnim tegobama. takvi čitaju i pišu od djetinjstva, rečenice i stihovi su još nezgrapni, nagomilani, zgusnutog sadržaja, kompaktnog ponavljajućeg, rekla bih jambski teškog ritma. zbog toga što je emocija koja je to potakla očito bila dovoljno mladenački snažna i sa sobom je konsekutivno potegla iz osobe sve ono čime ju je talent obdario. i vidi se da si bila načitana, književno obrazovana, leksički bogata.

Pjesme su bile lijepe, prelijepe za jednu djevojčicu, prebolne za njene godine... moram ti reći da mi je drago da više ne pišeš toliko nemoćne pjesme... jedan vrlo suptilni trenutak, ma tek časak, obuhvatila bi u jednu pjesmu, tek nekoliko redaka. a zapravo se radi o jednom prožiivljenom, intenzivno proživljenom životnom razdoblju koje ju je očito, djelomično formiralo i usmjerilo. oblikovalo je njeno iskustvo, produbilo spoznaje, učvrstilo stavove.

vjerujem da mnogi nose takve prošle boli u sebi, kao male zaokružene grumene zemlje, tople, ovijene vremenskom distancom i ostavljene da budu, eto, samo tako, da budu, šutljivi svjedoci našeg sazrijevanja.

No, ono što me oduševljava je razlika koju zapažam u obliku tih pjesama u odnosu na današnje! Ove starije su još puna suvišnih riječi, otvorenih nepotrebno istaknutih pjesničkih slika, zapravo čisto leksičko nagomilavanje, pleonazmi, iterativnost, i nedovoljna, smetajuća hrapavost u odnosu na tvoje nedavne pjesme, koje su glatke, tečne, s uravnoteženim emocionalnim akcentima, bez patetičnih izričaja. ima još različitosti, što samo ukazuje da si sazrela kao pjesnikinja, bilo to intuitivno, prema inspirativnom zamahu, ili je ipak iz tebe progovorilo i iskustvo pisanja i sklad današnjih misli i osjećaja. vjerujem, oboje.

Stihovi su zaokružene cjeline, sintagme, bile bi samosvojne i dovoljne kao pojedinačne pjesničke slike kroz koje navire mnoštvo nezavisnih asocijacije koje odvlače misao u druge krajeve i na taj način ne prorjeđuju, nego proširuju naše spoznajne horizonte, da jače osjetimo mističnost atmosfere i zavrludamo teško prohodnim perivojima bujnih romantičarskih prizora. No, pjesnikinja ima blagu ruku i vješto nas vodi vlastitim duhovnim svemirom.

Kao da svatko od nas može osjetiti osnovnu misao njezine pjesme, zavirujemo, zove nas u kutke svoje osobne tišine, tamo gdje boli zavirivati, a ipak krenemo, gledamo i naučimo da tek kad nam neka vrata više ne znače ništa, kad ih možemo slobodno otvarati i zatvarati čineći zdravi propuh, tek onda smo mirni i postaje nam sve prisno, dobro znano i bez nelagode. A onda nastane i spokojna pjesma.

Ali! Kad bliskije pogledamo i razgrnemo riječi upravo onim redoslijedom i ritmom na kojeg nas vješto navodi pjesnikinja, shvatimo: njene pjesme nisu ugođajne. Njene su pjesme događajne!

Jadranka kroz specifične motive prirode, sanjive parkove, opasne vode, svjetlost, tminu, dolaske i obasjavanja priča priče iz svoje prošlosti i sadašnjosti, na kraju, svaka završi sretno. Kao bajka.

Uz svoju poeziju postaje dovoljno snažna da priveže sumrak i zoru, da ih obrne. da ih pomiješa!

neki to zovu mudrošću. znanjem. iskustvom. neki pridodaju još i - ljubav i boga. Ljubav je osnova svega, kaže Jadranka i svoje sazrijevanje očituje u pjesmi „neka mi“ (zbirka “SJENA DUŠE”)

Kroz religioznu i duhovnu, misaonu poeziju preispituje svoju ulogu u tom svijetu, svjesna da postoji i ono –onostrano. Sumnja u smisao postojanja, čudi se životu, traži uzroke, razloge, povode, posljedice, a onda se sretno prepušta spoznaji da je njezina duša na svijet došla od ljubavi i božje svjetlosti, da je čuvaju i vode anđeli čuvari. (pjesma “let”- zbirka “MOJ TAJNI SVIJET”, pjesma “u tišini” – zbirka ‘’OČI PUNE ZVIJEZDA’’.)

Duša….. nedavno smo o tomu vodile strasan razgovor, suprotstavljene strane, stavovi čvrsti, neumoljivih argumenata, a onda razoružaš pjesmom.

Pjesnikinja zna da nas iz svijeta oko nas vrebaju iluzije, trgovina, jefina tržnica na kojoj se praznina ispoljava raskošju, a jednostavnost izađe iz mraka kao najdragocjeniji blistavi kamen. za onoga tko se ne da zabljesnuti ičim, osim svjetlošću duše.

Neka govori Jadrankina duša, neka govore sad njene pjesme!"

Ranka Ferček, 14.7.2017.


hvala, draga gđo. Ranka na divnim riječima, ganule su me ravno u srce, dok sam ih slušala, a i sad dok sam ih čitala, a slike neka pričaju same






























pjesnik Zvonimir Lešić čita moju pjesmu "Bijeli mir"















slika: digital artist

napiši nešto, ako želiš: (25) * ispiši * #


@Copyright 2005. - 2023. Jadranka Varga - /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.