ponedjeljak, 01.02.2010.

taj dan...

Image and video hosting by TinyPic

Iz moje sobe vidi se komad mračnog neba i ono drvo ispred balkona, koje svojim granama dotiče zgradu, željno bar malo nekog dodira. Zelene zavjese su lelujale na povjetarcu što je donosio svježinu duboke tame, a daleko od mog malog svijeta lutao si pustim ulicama ovog grada, vukući svoju pogurenu sjenu za sobom. Tvoja statua je nekad bila poput kipova renesansnih majstora… danas o njoj priča samo tvoja pogurena sjena. Koprene tuge zaogrnule su moje tijelo i došla sam do mjesta gdje naše sjene putuju istim tokovima. Ispod trepavica su odletjele neke ptice i vilinske suze su potekle za njihovim tragom. Kad osjetim tvoju dušu u svojoj, zalepršat će leptiri ispod struka, a sa usnana ćeš pokupiti preostale kapljice crnog vina. Iznad tog puta još je mnogo tame, još je mnogo ponora, još neki pravci nisu jasni… lutamo koridorima naših nerazjašnjenih godina, koje smo živjeli jedno bez drugog. Pamtim te onakvog... ne poznam te ovakvog. Tko li si sada? Kakvog je okusa tvoj jezik, kakve je mekoće tvoj dodir? Vidim, pogled je isti, ljuta tuga isijava iz njega, probija se kroz dobro sagrađene zidove… zidove samoće, duboke kore izbrazdane nesporazumima i nametnutim životima. Osjetih ustreptali pogled, osjetih tvoju žeđ na raspeću tvoje duše i poželjeh se nadviti nad te usne kao nad mučenika željnog bistre vode. Hoćemo li dočekati taj dan kad će rijeka boli otploviti i donijeti slapove davne čežnje umotane u novu svilu naših srca?


(22:26) reci nešto lijepo Image and video hosting by TinyPic (2) (?)


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Design by: Diadema



// -->