četvrtak, 06.09.2007.
 Nakon dosta vremena moja se prikaza uzdiže iz magle. Već pomalo blijeda i zaboravljena, napuštena, no ne i u potpunosti nestala. Nije da se vraćam u punom sjaju, niti odmoran, ali još sam tu negdje. Osvrćem se na ono što sam prošao od zadnjeg pojavljivanja i zamijećujem kako čovjek u malo vremena puno toga proživi, dovoljno za jedan kratak život. Nebo se ogrnulo oblacima, ogledalo je mojeg raspoloženja. No, premirno je, kao zatišje pred oluju, kao tišina pred podizanje zastora u kazalištu.. Razmišljam o prolaznosti vremena, ništa čudno, ništa novo. Ubrzo, ponovo ću se osvrnuti na svoj život i pronaći u njemu sebe kako pišem ovaj tekst. Da.. Doći će i vrijeme kada se nitko neće osvrtati na svoj život, već uživati u onom što traje, što jest. Svi očekuju to vrijeme, svi mu se nadaju, a opet - žive u svojoj prošlosti. Uvijek ih privlači ono dobro što je prošlo, dobre karte koje im je život podijelio, a oni odigrali. Čemu strah od onoga što će biti? Čemu strah od nepoznatog? Ljudi se boje konačnog zaključka svog života, boje se da neće stići sve u ovom malom životu, ili pak da neće dovoljno cijeniti ono što im je za tog života dano. Konačni zaključak.. Toga se sigurno svi najviše boje, no zašto? Što je to toliko lijepo na ovom svijetu čijeg se gubitka ljudi boje? I zbog čega svi uvijek sumnjaju u ono što dolazi kada posljednji puta počinu? Nismo li time svi mi nevjerni Tome koji su spremni zbog svoje okorjele ljudskosti sebe izdati poput Jude? Kroz dan nam se desi na stotine malih čuda, na stotine neobjašnjivih sitnica koje zajedno čine dan čarobnijim. Ta mala čuda mogu biti osjećaji, osobe koje su nam drage, zrake sunca koje se probijaju kroz kišne oblake... Samo treba cijeniti svoj život i tražiti u njemu ono vrijedno što treba jačati. Gledam prema svijetlu. Osjećam kako me ispunjava, osljepljuje, no ponovo, otvara mi oči. Gledam srcem, oči mi više nisu potrebne. Odbacujem ono ljudsko, odijevam se u svijetlije ruho. Više nema mrlja na mom srcu, slobodno plovim ozvjezdanim morem. Napokon sam spreman krenuti uskim puteljkom prepunim užarenog trnja, jer znam da me na koncu čeka nešto vrijednije od svega, čišće od gorskog potoka, svijetlije od najsvijetlije zvijezde, a toplije i od samog sunca. Pronašao sam prijatelja, pravog, životnog prijatelja. To je jedna od osoba za koju bi rekao da je 'na istoj valnoj' samnom. Rijetkost.. rijetkost u današnjem svijetu. No ja sam sretnik koji je stekao pravo prijateljstvo koje se ne temelji na novcu, popularnosti, ukusima i neukusima.. Stekao sam prijateljstvo koje se temelji na poštovanju, povjerenju i pravim vrlinama koje su neprocjenjive. Sudbina je odigrala dobar potez. Zahvalan sam Bogu na ovom prijateljstvu. Sada se i svijet čini svjetlijim mjestom, ugodnijim za život. |
