ponedjeljak, 11.06.2007.
Nil inultum remanebit
Idi! Makni se od mene! Odlazi! Ne treba mi život na ovakvom svijetu! Ne želim više tvoje otkucaje.. Ne želim biti marioneta bolesne sudbine! To ionako nitko ne želi.. Po čemu sam ja poseban? Kažu da je svaki čovjek poseban, a po čemu sam ja poseban?
Gledam u dječja kolica, prazna i oronula. Već dugo i polako trunu, polako ali postojano. Ne pamte više smijeh nevinog djeteta, upravo onog bezbrižnog i zaigranog.. I zašto su svejedno ovdje, zašto podsjećaju na sreću i muče me škripom sada zabranjenih prostranstava.. Opet to čisto ljudsko pitanje - zašto? Nismo li svi beskrajno znatiželjni, ne težimo li svi spoznaji samih sebe i života uopće? I opet, zašto? Tjeskoba se prikrada iz nekog mračnog kutka škrgutavog osmijeha, podsjećajući na kakvu odvratnu gomilu odbačenu i od najtamnijih misli. Dugačkim blijedim prstima grčevito stišće glavu iskolačenih očiju. Prizor koji neodoljivo podsjeća na Hamleta koji drži Jorikovu lubanju. Ali ipak, stravično strašniji i realniji.. Mutni pogledi hladnih očiju sežu dalje no inače. Misli putuju na sam rub mašte i dotiču idilu nestvarne požude. Da, žudim za svijetlim trenucima u životu, za novim koracima. Želim još stepenica, stići do vrha vlastitoga "ja". I kod svakog novog plamička nade, stvara se nova prepreka, toliko podla, a istom tako savršena, goni nas na ionako klecava koljena. Posustajemo, no sa novom nadom. Nadamo se u istinitost obećanja kako nakon svake kiše obasja sunce.. Tako i mi poželimo nakon pada doživjeti uspon, no nikako očekujuči nove padove. E sada, zašto vam ovo pišem, drage moje tmurne sjene? Čemu mi trud, kad nijemo slušate hladne riječi izmučenog uma.. Vjerojatno želim ostaviti trag, pa makar taj trag ostane samo tih žamor na prašnjavim daskama pozornice života.. Kažu da se znam izraziti, da moje riječi natjeraju na razmišljanje, kažu oni mnogo stvari. Stvari, odnosno riječi koje i ne očekujem. Eto, čemu moje morbidno izražavanje, čemu suze i aplauzi tihih prijatelja? Nije mi bitno. Više ništa mi nije bitno. No.. iz nekog bolesno nasladivog užitka neću skončati život. Prkosit ću sve dok netko odozgo ne odluči drugačije. I baš mi se sviđa ta pomisao. Koliko god gnjusna i odvratna bila, sviđa mi se. Čak toliko, da me tjera u histeričan smijeh koji bi posramio i najgrbaviju hijenu. Eto nama ludila. Eto shrvane duše koja još uvijek veoma dobro razlikuje dobro od zloga, iako slijepo šljapka u vlastitim suzama. Čak i jecaji jecaju, suze plaču, a drhtaji strepe. No, sve je dobro dokle god se maska čvrsto drži na licu. Uvijek vedra, nasmijana i optimistična. Stvarno, život je izgleda najveća ironija od svih. Pa, da polako i ovu pričicu privedem kraju, navest ću jedan svima veoma poznat citat: "Znam da ništa ne znam." |
