..in the agony of life..

subota, 28.04.2007.

..što nekad bijaše ovdje.. starija sjećanja..

..ovaj post nadovezuje se na post "..što nekad bijaše ovdje.."

Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja..
Do toga dana nisam spoznao pravu ljubav, do toga dana bio sam jedan od onih za koje je ona bila samo pusta bajka. Tada si došla ti, upravo ona koju nitko nije poznavao, od koje su svi okretali glavu, zavist.. znali su da si meni najljepša. Niti ja te nisam poznavao, čak niti tvoje ime. Ono koje mi je kasnije urezano na usne. Nešto se prolomilo u meni, a te tvoje predivne oči tada su sa mojih ljetom osunčanih usana izmamile riječi. Stao sam ti u obranu, sam protiv svih koje sam smatrao svojim.. prijateljima. Bio sam spreman odbaciti sve što poznajem i što sam poznavao, za tebe. Znao sam to od prvog trenutka. A znam to i danas, ležeći pod onim istim suncem koje je obasjalo našu ljubav. Sama sanjivost tvoga lica, tvoja besmrtna elegancija, sam tvoj glas izgubljen negdje u toplini ljetnog povjetarca, samo to mi je bilo dovoljno. I ti si meni rekla, sjećaš li se draga što si mi rekla, rekla si mi da sam tvoje sve. Rekla si, s tolikom nježnošću, da ćemo mi biti vječno spojeni, vječno jedno. Volio sam svaku tvoju riječ, više nego sebe samog. Htio sam ti pružiti sve želje i nade, sve ti ih pokloniti ponizno i vjerno. Držao sam te na dlanu kao prvu proljetnu kap rose. Onu najslađu, najljepšu kap.

..koja dođe i ode kad hoće, a ti si čekati umjela..
Sjedili smo u pustom parku, pod mirisnim krošnjama starog drveta. Miris tvoje kose draži moje lice, miriše tako slatko, a svaka se las igra zrakama crvenog sunca.. u suton. Smiono dotičem tvoje lice, nježno, bojim se da ne iskvarim ljepotu tvojih divnih obraza. Gledam sebe, u dubini tvojih očiju. Usne se spajaju, gorućom strašću, a opet tako pažljivom, zaustavljaju vrijeme. Sklopljenih očiju vidim te, osjećam tvoju krhku snagu. Poljupci se razmjenjuju poput dana i noći, upotpunjavaju mlade duše. Vidim tvoju sreću, osjećam kako se usne osmjehuju. Naslanjaš glavu na moje rame, uzdišeš okupana radošću. Grlim te, čuvam, u strahu da mi te netko ne oduzme, ljubeći tvoju kosu gledam u daljinu. Mrači se, sunce nas pozdravlja, no mi smo sami, za nas ne postoji vrijeme. Tada moram otići, vratiti se prolaznosti. Upućuješ mi pogled pun razumijevanja, vjeruješ u sutra. Primaš moje ruke, moliš moje usne, vežeš me pogledom. Još jedan poljubac, a zatim još jedan.. Teturamo mamurni od ljubavi, krećemo. Ulice se smiješe, krijesnicama pune livade pozdravljaju, nasmijani smo. Ulice nisu više hladan asfalt, u našim zamagljenim pogledima prostire se put ispreden cvijećem, mirisom, dodirom.. Plovimo između stvarnosti i jave, zahvalni Bogu na još jednom danu. Cjelujem te pogledima, udišem nestvarno divnu ljepotu. Pred tvojom smo kućom, prsti su isprepleteni, pogledi se spajaju. Bude se nasmijane usne, da se spoje u još jedan poljubac. Gledam te kroz cvijeće u vrtu tvoga dvorišta, okrećeš se, tako lijepa, mašeš mi i odlaziš na počinak.

..neka pjesma sama poteče, nježna i divlja u isti mah..
Još jedan dan, zahvalan sam Bogu, rađam se u još jednoj Božjoj misli. Ti si u mojim mislima, kao prva molitva i prva radost. Ovo je još jedan naš dan. Susrećemo se u svježem jutru, susrećemo se još jednim poljupcem. Neznamo kuda nas vodi ovaj dan, ali proći ćemo ga zajedno. Duga šetnja, duboki razgovori, svakih nekoliko minuta prekinuti poljupcima od kojih prolaze trnci. Govorim ti kako si mi od Boga dana, ti si moj svijet, moje "sve ili ništa". Prstom dodiruješ moje usne i primičeš mi se još jednom, a svaki poljubac je kao i onaj prvi. Rekla si mi da me voliš, a ja sam te uvjeravao da te volim više. Rekla si mi da sam tvoj i samo tvoj, a ja sam život predao u tvoje ruke. Za život nismo trebali ništa, doli jedno drugo. Hranila nas je ljubav, udisali smo ju, osjećali pak.. jedno drugo. Postoji li, dragi Bože, išta ljepše i čišće od moje drage, jesi li mi poklonio anđela? Jesi li, dragi Bože, dotakao moje srce gorućom ljubavlju, nastanio ga njenom dušom. Spojio si naše duše, hvala ti..
Draga, tvoja me nježnost izluđuje, otkucaji srca divljaju mojim tijelom.. Tvoja neukroćena ljubav, iskonska i prava, smiruje moju dušu.

..haljinu skini, ugasi svijeće, sa usana ponesi dah.
Ponovo nas je dočekala još jedna, prohladna ljetna večer. Obuzima nas strast, želimo se prepustiti svojim željama, jutro dočekati zagrljeni. Divlji, strasni poljupci ovaj put oduzimaju dah, i odjednom se nalazimo pred vratima moje kuće. Jorgovan u dvorištu miriše slađe nego inače, mjesečina poklanja svilene zagrljaje snažnije, vruća krv kola našim tijelima. Drhtaji užitka nastavljaju, padamo na postelju. Sa prozora nas promatra tisuće zvijezda, okrunjujući naše osjećaje. Prepuštaš se putenim užicima, prepuštaš mi se. Dok moje ruke prolaze tvojim uzavrelim tijelom, tvoje pokušavaju privući moje lice na svoje usne. Vodiš me poljupcima, vodim te dodirima. Napinju se sva čula, sada smo jedno. Sada, nesvjesni da nam je to prvi.. i posljednji put. Još uvijek smo jedno, među zvijezdama koje su vječni svjedoci naše savršene, beskrajne ljubavi. Jači od tijela, nemjerivo jake ljubavi.
Vođeni ljubavlju iskusili smo jednu, čarobnu noć. Ostali smo spojeni, dočekali smo san spojenih pogleda. Jutro se budi, a naši pogledi ponovo se spajaju. Vrijeme je tek trag stvarnosti, ležimo na postelji pod svjetlom novog sutra. Nismo ni slutili da se bliži kraj. Vrijeme tada nije postojalo, sve brige bile su samo iluzija, a svaki poljubac tek kap u oceanu. Kap koja je ispunjavala naše duše.



Nedam da ovaj osjećaj ode,
negdje u meni tvoj je znak.
I plamen vatre i kap vode,
ti si svjetlo, sve je mrak.
- 02:55 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Zadatak.. moje misli

Dobih zadatak, miss mi uvalila.. pa eto, upotrijebih riječi koje je zadala:

Nestajem li svakim danom sve više, tonem li u nepoznate dubine vlastitoga "ja"? Blijedim li, a da nisam svjestan koliko me ustvari dragih osoba okružuje.. I koliko je možda ipak nekima ustvari stalo do mene, a da toga ne želim biti svjestan..

Samokritičnost ili manjak poštovanja prema samom sebi? Možda jedno i drugo, a možda samo manjak vjere u ljude. Kažu da je žalosno kada mlad čovjek poput mene tako rano izgubi vjeru u ljude. Jesu li me oni kojima sam poklonio prijateljstvo i povjerenje izdali?! Jesu.. neki manje, neki više. Jesu li mi zabili hrđavu oštricu vlastite nepromišljenosti u leđa? Jesu, ponovo, neki manje.. neki više..

Kako nakon toga ponovo steći vjeru u ljude, kako bezuvjetno oprostiti i jednostavno, bez pogleda preko ramena, krenuti dalje.. Gdje, u čijem društvu tada ponovo čovjek osjeti toplinu.. Toplinu toliko jaku da izgara već od prisustva te jedne, posebne osobe.

Čekati? Nadati se? Imati strpljenja? Svega toga pomalo, jer, ako samo čekaš, izgubit ćeš strpljenje. Ako se samo nadaš, ljudi će ti reći da nada umire posljednja, a ti ćeš se pitati čemu se uopće nadaš. Ako imaš strpljenja, što će ti kada neznaš koga čekaš, zbog koga si strpljiv.

Zato, s nadom u srcu strpljivo čekam, dan kada ću znati.. Znati tko je ona koja će mi vratiti vjeru u ljude. Ali ta mi spoznaja nije cilj. Barem ne jedini.
Želim da ona, koja će imati moje srce, um i tijelo, zajedno samnom bude sretna zbog svakog trenutka provedenog zajedno.

Ljubav je jedino bitno, jedino vrijedno. Nekada toliko jaka da nas poput lanaca čvrsto veže za nekog, nekada toliko velika da posrćemo pod njenim bremenom, nekada je pak toliko lijepa da smatramo da je nismo vrijedni.

Kada osjetiš da je toliko snažna, da osjećaš kao da te stotine strelica svaki dan bocka po srcu, znaš da je to prava ljubav. Jednostavno.. znaš. Tada bi od sreće kao vjeverica slobodno letio od drveta do drveta, da svima priopćiš sretnu vijest. Vijest da apsolutno, i cijelim svojim bićem voliš tu osobu.

Odabranu osobu.
- 17:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 11.04.2007.

..što nekad bijaše ovdje..

Ponekad sanjam te, u snovima se budim..
Dolaziš, u tišini, obavijena plamenom ljepote. Tiho tapkaš, lelujaš poput jesenjeg
povjetarca, dok svilene haljine plešu po tvojoj nježnoj koži. Hladni dašak vjetra dopire kroz
prozor, a tvoja kosa kao dotaknuta nevidljivom rukom ljepote viori nježno ti dotičući ramena.
Gledam u dubinu tvojih očiju, nalazim sebe. Nalazim nas. Trnci me prolaze dok se obasjana mjesečevim zrakama zavodljivo smješkaš.
Tvoje oči, kao u plahe košute, tako nasmiješene, odaju tvoju sreću, što si samnom.
Dolaziš, tiho, liježeš kraj mene, prolaziš mi prstima kroz
kosu, i gledaš me, tako brižno. Nečujno šapućeš, tvoj topao dah miluje mi obraz. Živim
za vječnost trenutka, za idilu tvoje topline. Primičem ti se, ljubim ti vrat, tvoje se tijelo
napinje prožeto mojim poljupcima. Privijaš se uz mene, nalazim sigurnost u tvojim usnama.
Blaga svjetlost treperi tvojom siluetom.

..ali se probudim, čim krenem da te ljubim..
Nestaješ, u drhtaju naših pogleda, i dodira. Noć je, tako samotna, hladna. Lepet krila u daljini
odzvanja zidovima sive sobe. Okovan samoćom, osjećam tmurne otkucaje svog srca. Nema te.
Pokušavam pogledati život s ljepše strane, no bez tebe.. Lijepa strana ne postoji, i sve se čini
uzaludnim. Prisjećam te se, sve su to dobre uspomene. Uspomene na sjaj u tvom oku, kada
god bi me pogledala. Na toplinu oko srca kada god bi mi tvoje usne uputile riječ.
Uspomene na tvoju dobrotu.. na tvoju ljubav. Negdje, u daljini, plovim u tvojem sjećanju.
Ili je to odjek moje nade?

..više se tijela tvog ne osjeća toplota..
Prva si, i jedina, koja je otišla, osvrnula se i obasjala me zadnjim pogledom, poslavši mi posljednji
poljubac. Moj život postaje pustoš patnje. Žalosti. Želje za našom prošlošću. Gdje su sada
tvoje ruke kojima si me grlila i toliko mi pružala? Gdje je nestalo savršenstvo tvoga tijela,
hram ljubavi u tvojim pokretima? Sada samo izvlačim poneku sliku iz meteža svojeg
ožalošćenog uma. Ali bujica osjećaja kola mojim venama, srce se razdire. Ležim sam, ljubavi,
ponesi me u san. Ka sebi. Da tamo moje srce bude uz tebe. I nedaj da se probudim, da se
vratim i budem trn u vlastitom oku. Drži me čvrsto, ne želim te ispustiti. Imam samo snove,
jedino što mi preostaje. I u njima tebe, jedino što volim. Ti si moj vječni san.

...budim se u hladnim rukama života.
Tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoja dobrota. Ostavljaš me ovdje, želiš da budem. Da postojim.
Za nas i sjećanja. Želiš da krenem dalje i trgnem se iz sna, da te pustim da otploviš
u beskraj vječnosti, gdje vrijeme ne postoji. Čekat ćeš me, rekla si mi u našem posljednjem
snu. Vjerujem ti, jer ti si moja vjera. Zbog tebe sam jači, jer ti si moja snaga. No ne traži me
da ponovo volim, jer, ti si moja ljubav. Biti ću tu, čovječno čekati svoj tren. A tada ćemo
imati svoju vječnost. Posljednji pozdrav.. zapravo je početak isčekivanja kraja. Ispuniti ćemo našu želju, vječnu ljubav.
Život će pomesti prah pred Božjim pragom. Nestati ću s ovog svijeta,
biti s tobom, zauvijek sretan. Sada odlazim draga, ispuniti tvoje dvije želje. No treću,
ispuniti ću kada ti se pridružim. Volio sam te.. Volim te.. Voljet ću te zauvijek. Vjeruj ovim
otrcanim riječima, jer draga, naša ljubav nadilazi sve granice. Nosi moje riječi u srcu, kao
što ja nosim tebe.
- 13:08 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

..koliko vas je do sada bilo..
Free Web Site Counters