..in the agony of life..

utorak, 27.11.2007.

Na rubu početka.. (1)

Irena je ustala brišući prašinu sa sebe i potrčala u zagrljaj Arijeli. U oku joj je zablistala suza radosnica, jer nekoliko minuta prije bila je gotovo paralizirana strahom, a sada osjeća najveću moguću sigurnost i zahvalnost na tome što ih netko gore očito voli.
- 'Arijela!', drhtavim, no sretnim glasom je rekla, 'Tako mi je drago što vas vidim! Rafaele, jeste li imali kakvih problema s probijanjem do nas?', upita uzbuđeno.
- 'Bilo je nekih neželjenih situacija, no sada je bitno da smo ovdje. Moramo brzo krenuti odavde. Ovdje niste nimalo sigurni, a i Vijeće vas treba. Mislim da ćemo kasniti, no vjerujem da će imati razumijevanja.', reče Rafael mirno.
Zatim se nasmiješi, znao je da slijede i nova pitanja.
- 'Vijeće?!', ispale Mateo i Irena istovremeno, nakon čega se pogledaju toliko začuđenog izraza lica, kao da prvi puta čuju za Vijeće.
- 'Pa to sam rekao, zar ne? Objasnit ću vam sve putem, ne brinite, Therus je izbačen. Točnije, sam je otišao. Izgleda da mu nikako nije odgovarala pomoć najobičnijih smrtnika'.
Odjednom se boravkom prolomio tajac. Kao da im je iznenadno netko potpuno oduzeo dar sluha. Irena je u čudu rajapila usta u veliko o, a niti Mateo nije očekivao ove Rafaelove riječi.
- 'Therus.. je otišao?', upita Mateo.
- 'Da, ali srećom, rekao je da se neće pridružiti Samaerillielu. Poželio nam je sreću, ali ne želi biti dio toga. Ne shvaća da su apsolutno svi dio toga.', odgovori Arijela, koja je do tada nadzirala vrata, te prozor koji gleda na razorenu ulicu, sada već punu raštrkanih i uzbunjenih ljudi.
- 'Ipak mu je preostalo nešto mudrosti i razboritosti u glavi, dovoljno da ostane po strani. Opet, nedovoljno da vjeruje u uspjeh naše strane.', reče mrmljajući Irena.
- 'Čekaj, to znači da ćemo vidjeti Vijeće, to će nam biti dopušteno?', Mateo će.
- 'O tome još nije odlučeno, no Vijeće to više ne može odlagati. Ako žele što prije organizirati plan, morat će vas sami o svemu izvijestiti i ispitati. No to je moje mišljenje, oni će donijeti tu odluku.', reče im Rafael.

Dok se vodio ovaj razgovor, cijelo vrijeme vjetar je kroz vrata donosio mračan šapat, neopisivu jezu koja bi prožela i najhrabrije. Šapat zla miješao se sa agonijom s ulice, desecima zapomažućih glasova koji su izbezumljeno i nepovezano vikali, što jedni na druge, što na nepoznat strah koji ih je obavijao.
Svjetlost te čistoća Mateovih i Ireninih prijatelja štitila ih je od straha i davala im svojevrsan spokoj. No usred novih saznanja, iza ugla prozora izronila je vrišteći ispod glasa koščata prilika crvenih očiju omotana u crno platno, tupo zureći u unutrašnjost stana. Imala je nešto nalik ovnovskim rogovima tik iznad sitnih očiju, te duge smrtnobijele prste na beživotnim rukama.
- 'Krasno! Sordirija u najboljem mogućem trenutku. Pa te imaju bolji osjećaj za pravovremenu pojavu od nas, takoreći.', vikne Arijana dok je pod tavanskog stana drhtao, a šarke na prozorima škripale kao što bi škripale da trpe velik teret.
- 'Rafaele, znaš što ti je činiti! Pallii Rafael, pallii!', brzo mu sugestira Arijela.
Rafael lagano zadigne rukav desne ruke, te pruži ruku prema Ireni i Mateu. Iz njegovog dlana tada je počela isijavati svjetlost, od koje je ubrzo iščezla cijela prostorija. Rafael, Irena i Mateo sada su se nalazili u svjetlosti, oko sebe nisu vidjeli stan, niti čuli ikakvog zvuka.
- 'Gdje smo?', upita Irena,
- 'Gdje je Arijela?', na njeno se pitanje nadoveže Mateo.
- 'Ovo je Arijelina bitka. S njom će sve biti u najboljem redu, ne brinite. A mi? Mi smo na istom mjestu, no u našem viđenju svijeta.
- 'A sordirija? Što je to?', opet će Irena.
- 'Biti sordirija znači postojati, a ne postojati. Ima prljavu i nepotpunu dušu, a materijalno i postoji i ne postoji. Pojavljuje se uvijek uz velik teror, a stvarnom ju čini golem strah, strah ljudi koji su podloženi teroru. Stotine tisuća ljudi u ovom gradu, njihov strah, proizišao je iz terora zla. Toliki strah dovoljan je za hordu ovih podmuklih sluga zla. No već ćete naučiti nositi se s njima, nisu pretjerano opasne nekome tko zna kako s njima. Eh, Arijela.', dovrši Rafael.
Arijela je zakoračila u svjetlost, nekoliko metara od njih.

nastavak slijedi..
- 15:21 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.09.2007.

Na rubu početka..

Image Hosted by ImageShack.us

- 'I što da ti ja sada kažem na to?!', viknula je.
- 'Ne znam, da znam, ne bih ti ni rekao tako nešto..', sa razočaranjem na licu će on.

I dok je sunce neumorno lupalo po prozoru tavanske garsonijere, činilo se kako se sve privodi kraju. Ona je psovala ispod glasa nervozno premještajući kristalnu vazu po kuhinjskom stolu, dok je on jednostavno tupo piljio u kauč nesvjestan svojih postupaka.

- 'Više mi ništa ne želiš reći? Samo ćeš tu stajati i buljiti u taj kauč? Nisi razmislio o tome da bismo napokon trebali kupiti novi?!', reče ona dok je iz nje ponovo provalio tračak bijesa.
Promatrala ga je očekujući neku reakciju, bilošto što bi prekinulo njen tok misli.
- 'Slušaj.. Nisam sam odabrao taj put. Ali, moram krenuti, ne mogu te povesti sa sobom, opasno je.. Shvati me!', odvrati joj skrenuvši pogled prema prozoru.
- 'Ali.. ma kako da shvatim? Znaš da sam uvijek bila uz tebe, da želim krenuti zajedno s tobom, kakav god ishod bio. Sjećaš li se, i u dobru, i u zlu? Ne! Ne možeš me ostaviti ovdje, ovdje nikome nisam od pomoći!'
Činilo se kako je htjela nastaviti sa svojim argumentima, no on ju je prekinuo,
- 'Kako da te vodim sa sobom? Kako da te dovedem u takvu opasnost?! Znaš li ti da te volim, da ne mogu dopustiti da ti se dogodi nešto loše?'
- 'Ti ne vjeruješ da se znam pobrinuti za sebe? Što sam ja tebi? Ne možeš me vječno nositi kao kap vode na dlanu! Znaš i sam da sam spremna krenuti s tobom!', odgovori mu ona nepokolebljivo.

U sljedećem trenutku istovremeno se odigralo nekoliko neočekivanih događaja. Mateo je skupio oči tako da su sada više izgledale poput dva proreza, skočio prema Ireni i bacio se s njome iza kauča. Na ulici je odjeknula bučna eksplozija, a u istom se se trenutku ulazna vrata garsonijere odvalila i treskom udarila u suprotni zid. Prostorijom se uskovitlala prašina, a dva visoka ukukuljena stvora zakoračila su u garsonijeru. Odjednom, iako se izvana prolomilo stotine užasnutih vapaja i vriske, dnevni boravak ispunila je napeta tišina. Nakon nekoliko trenutaka začuli su se koraci mračnog dvojca koji je krenuo prema kuhinjici šankom odvojenoj od boravka.
Sa zida uz ulazna vrata pala je slika u koju je Mateo tupo piljio prije samo nekoliko minuta. Zvuk lomljave stakla prenuo je ukukuljene pridošlice. Koraci su se počeli stravično sporo približavati kauču iza kojeg su ležali Mateo i Irena.
Došao je trenutak da Mateo pokaže od čega je sazdan, da pokaže svo znanje i značaj njegovih priprema za upravo ove dane. Tiho je prošaptao Ireni na uho,

- 'Ne brini, sve će biti u redu, ostani.', a potom ustane.
Nije ni sam bio svjestan svoga čina, ustao se instinktivno, ponukala ga je luda želja da zaštiti ono što voli. Već pridižući se ozbiljno je, čvrstim glasom upitao,
- 'Znate, ovdje ljudi imaju običaj pokucati na vrata prije no što ih odvale! Smije li se znati tko ste vi uopće?!'
Sljedećih nekoliko trenutaka činilo se kao vječnost Ireni koja je iza kauča tiho iščekivala ono najgore. Napetost u boravku gotovo da se mogla rezati oštricom, ali Mateo se trudio ostati miran. Znao je da se to od njega i očekuje.
Tada jedna od crnih prilika progovori gromkim glasom,
- 'Mateo, Mateo.. već si nas zaboravio? Istina, inače ne upadamo krajnje nepristojno, odjeveni kao utjelovljenje noćnih môra, ali i sam si svjestan da je danas sigurnost prioritet.'
Mateu je ovaj glas ulijevao sigurnost, iako nije bio siguran zašto, no još uvijek se nije mogao prisjetiti odakle mu je bio poznat.
- 'Nismo bili sigurni da li je vaš stan već oskvrnut, morali smo ući 'eksplozivnom' brzinom.', dovrši druga prilika višim, ženskim glasom.
- 'Nije ti valjda žao tih škripavih vrata?', upita prvi neznanac.
- 'Ja..', otpočne Mateo, no tada se prisjeti poznatog glasa, 'Arijela? Rafaele? Irena, izađi, sigurniji smo nego ikad!'

nastavak slijedi..
- 19:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Image Hosted by ImageShack.us
Nakon dosta vremena moja se prikaza uzdiže iz magle. Već pomalo blijeda i zaboravljena, napuštena, no ne i u potpunosti nestala. Nije da se vraćam u punom sjaju, niti odmoran, ali još sam tu negdje. Osvrćem se na ono što sam prošao od zadnjeg pojavljivanja i zamijećujem kako čovjek u malo vremena puno toga proživi, dovoljno za jedan kratak život.

Nebo se ogrnulo oblacima, ogledalo je mojeg raspoloženja. No, premirno je, kao zatišje pred oluju, kao tišina pred podizanje zastora u kazalištu.. Razmišljam o prolaznosti vremena, ništa čudno, ništa novo. Ubrzo, ponovo ću se osvrnuti na svoj život i pronaći u njemu sebe kako pišem ovaj tekst. Da..
Doći će i vrijeme kada se nitko neće osvrtati na svoj život, već uživati u onom što traje, što jest. Svi očekuju to vrijeme, svi mu se nadaju, a opet - žive u svojoj prošlosti. Uvijek ih privlači ono dobro što je prošlo, dobre karte koje im je život podijelio, a oni odigrali. Čemu strah od onoga što će biti? Čemu strah od nepoznatog? Ljudi se boje konačnog zaključka svog života, boje se da neće stići sve u ovom malom životu, ili pak da neće dovoljno cijeniti ono što im je za tog života dano.

Konačni zaključak.. Toga se sigurno svi najviše boje, no zašto? Što je to toliko lijepo na ovom svijetu čijeg se gubitka ljudi boje? I zbog čega svi uvijek sumnjaju u ono što dolazi kada posljednji puta počinu? Nismo li time svi mi nevjerni Tome koji su spremni zbog svoje okorjele ljudskosti sebe izdati poput Jude? Kroz dan nam se desi na stotine malih čuda, na stotine neobjašnjivih sitnica koje zajedno čine dan čarobnijim. Ta mala čuda mogu biti osjećaji, osobe koje su nam drage, zrake sunca koje se probijaju kroz kišne oblake... Samo treba cijeniti svoj život i tražiti u njemu ono vrijedno što treba jačati.

Gledam prema svijetlu. Osjećam kako me ispunjava, osljepljuje, no ponovo, otvara mi oči. Gledam srcem, oči mi više nisu potrebne. Odbacujem ono ljudsko, odijevam se u svijetlije ruho. Više nema mrlja na mom srcu, slobodno plovim ozvjezdanim morem. Napokon sam spreman krenuti uskim puteljkom prepunim užarenog trnja, jer znam da me na koncu čeka nešto vrijednije od svega, čišće od gorskog potoka, svijetlije od najsvijetlije zvijezde, a toplije i od samog sunca.

Pronašao sam prijatelja, pravog, životnog prijatelja. To je jedna od osoba za koju bi rekao da je 'na istoj valnoj' samnom. Rijetkost.. rijetkost u današnjem svijetu. No ja sam sretnik koji je stekao pravo prijateljstvo koje se ne temelji na novcu, popularnosti, ukusima i neukusima.. Stekao sam prijateljstvo koje se temelji na poštovanju, povjerenju i pravim vrlinama koje su neprocjenjive.
Sudbina je odigrala dobar potez. Zahvalan sam Bogu na ovom prijateljstvu.
Sada se i svijet čini svjetlijim mjestom, ugodnijim za život.
- 14:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.08.2007.

Iz riječi u djela

Pišem.. ove riječi razočaranja. Razočaranja u svijet, ljude, i spoznaju da se ljudi ne žele mijenjati čak niti u svrhu većeg dobra od njih samih.
Ljudi će radije mirno gledati propast u oči dok im trči u zagrljaj nego mijenjati neke svoje navike.. a navike se mogu mijenjati. Nekada nije lako, no, što na ovom svijetu jest lako? Jednom je netko rekao: "Sve se vraća, sve se plaća."
Ali rijetko tko razmišlja kako će njemu biti plaćeno. Što će mu se zapravo vratiti..

Iskreno, tko o tome razmišlja? To svaka osoba može pouzdano znati za sebe, u dijelu svog postojanja skrivenom od očiju ostalih prolaznika života. I tako, svaka osoba može izabrati kako se predstaviti ionako crnom svijetu. Može izabrati da li da kaže da joj je stalo ili da joj je jednostavno - svejedno. I nitko osim njih samih neće znati govore li istinu i hoće li se moći čiste savjesti pogledati u ogledalo. Hoće li svom odrazu pogledati ravno u oči, bez da osjećaju nelagodu.. Lažući samima sebi i svijetu oko sebe ustvari sami sebe bacamo u okove. Doista, niste li se nikada osjećali barem nekoliko grama lakšima kada biste ispravili neku neistinu, povjerili se nekome? Niste li si tako sami skinuli okove?
Sigurno jeste, ovo je vjerojatno bila retorika.

Trenutak za trenutkom.. dan za danom.. vrijeme prolazi. No zadnjih nekoliko godina, barem meni, vrijeme leti. Nezaustavljivo, nepovratno i neprestano - kao pijesak prolazi kroz dlan. Malo po malo, ali postojano. Ali cijenim svaki taj, meni podaren, trenutak proveden sa osobama koje su mi drage. Volim svaki trenutak koji će mi uvijek u sjećanje dozvati neku lijepu uspomenu, neko dobro i pošteno lice.. I treba cijeniti svaki takav trenutak, neizmjerno ga cijeniti, ali ne i žaliti za njime, već težiti za time da se netko i vas prisjeti kao dobrog i poštenog lica. Truditi se da nekome uljepšate makar i jedan trenutak u danu zbog kojeg će se osjećati sigurnije na klimavim temeljima maglovitog svijeta. Kada tome težimo, usrećujemo i sebe, činimo i svoj kutak svijeta svjetlijim mjestom. Zar ne?

Pri ovakvim mislima nerijetko se sjetim i izreke: "Živi svaki dan kao da ti je posljednji.". Što znače te riječi? Da se svi trebamo prepustiti bespućima materijalnih užitaka? Svi, pa tako i ja, pretpostavljaju moj odgovor. Proživite svaki dan posvećen istinskom dobru, ljubavi prema dobrim licima scenarija vašeg života. Učinite i koje dobro djelo, osjećat ćete se bolje, to sigurno. Slobodno pozdravite vječno mrzovoljnog susjeda, možda ne shvati vašu gestu, no uvijek vam preostaje nada da ćete jednom i na njegovom licu pronaći makar kiseli smješak odobrenja. Zastanite u šetnji i pogledajte u nebo, možda ste nebo pogledali baš posljednji put, možda više ne dobijete takvu priliku. Ne dopustite da vam vrijeme brzo proteče kroz dlanove, iskoristite svoje dane.

I opet sam se pronašao u vlastitim zavrzlanim životnim filozofijama koje možda i nisu filozofije, već jednostavni životni savjeti. Ne volim svoje poruke davati na jednostavan način, uvijek se volim prepustiti svojim mislima i reći ono što doista mislim, obznaniti ono što mi doista leži na duši. Neki me zbog toga smatraju čudnom i kompliciranom osobom, ali da li su moje riječi doista toliko komplicirane? Poruka mojih riječi je jasna, iako priznajem da su te riječi ponekad teške. No vjerujem da se osobe znaju pronaći u mojim riječima, vjerujem da ne dajem lošu poruku.

Ljudi, trgnite se, načulite uši, otvorite oči, okrenite se prema licu svijeta. Što ustvari čujete, vidite, osjećate? Na što svijet koji vidite liči? Kuda god se okrenuli pogled će vam pasti na neki rat, razmiricu, ubojstvo, razbojstvo, pogibiju, silovanje, bombaša samoubojicu, pad aviona, ekološku katastrofu.. Ne govore li vam ti pogledi sami poruku koju ja pokušavam odaslati? Nije li vrijeme da se okrenete svojoj duši i zavirite u nju? Tko od vas može sa sigurnošću reći "..nije kasno.."? Istina je da nikada nije kasno, ali čemu čekati taj trenutak, trenutak kada ćete shvatiti golu istinu i baciti se na učenje življenja? Vjerujte mi kada kažem, ovaj je svijet već duže vrijeme na rubu vlastitog ponora. Ne govore li pomalo ljudi oko vas isto to? Evo vam za primjer, jednom sam se vraćao sa subotnjeg provoda u rano jutro, sjeo na klupu autobusne stanice. Pogledao sam prema zavoju iza kojeg se trebao pojaviti autobus i ugledao nadolazećeg neznanca. Kada je naposlijetku došao do autobusne postaje, jednostavno me pitao imam li 'vatre'. Nisam niti očekivao da će se iz tog pitanja razviti znakovit razgovor. Čak se i ne sjećam kako se taj razgovor razvio. Velik dio tog razgovora odnosio se na drastične promjene vremena, sve više međudržavnih sukoba, razne vrste kriminala, financijski krah i beznačaj glasa 'malog čovjeka'.. Da ne spominjem dio o porocima, žalosnom širenju neprirodnih seksualnih opredjeljenja..
Samo zbrojite sve što vidite kada otvorite oči, doći ćete do jednog rezultata, onog neizbježnog i, nekima, zastrašujućeg. Do sada ste već, siguran sam, shvatili o čemu vam govorim.
Dakako, ima i svakodnevnih lijepih stvari, svakim danom na svijetu se pojave nove, čiste i neokaljane mlade duše, gladnima u Africi dostavi se nova, njima po život značajna pošiljka hrane, sklopi se poneki mirovni ugovor.. No.. pogledajmo istini u oči. Nove, čiste i neokaljane duše - što će one vidjeti ako budu imale priliku odrasti na normalan način? Kakav im se svijet ostavlja? Ostavlja li im se svijet uopće?

Dalje vam ostavljam na razmišljanje. Dok čitate posljednjih nekoliko riječi moje poruke, dopustite si utonuti u vlastite misli, skrivene od očiju svijeta, intimne i samo vaše. Promislite o sebi, svom životu i načinu na koji ga živite. Prisjetite se dobrih i poštenih lica urezanih u srž vaše bíti..
Krenite, otisnite se od mračne obale, krenite prema svijetloj pučini, čeka vas, nije daleko..
- 02:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.07.2007.

O nama. O ljudima.

I što reći? Odakle izvući pouku? Čovjek uči dok je živ.. Već duže vrijeme sa svih strana se oko mene skuplja magla mistike i neopipljivog. Siguran sam već duže vrijeme da se događa nešto neuobičajeno.. nešto. I onda se javlja taj glas: "Kako možeš biti toliko siguran?". Istina, a kako mogu biti toliko siguran? Mogu. Eto, mogu. Siguran sam jer osjećam to, osjećam da se puno stvari mijenja, da se približavam nekakvoj konačnici - raspletu. I onda se osvrnem, bacim pogled preko ramena, i što vidim? Što od svog života vidim? Trebao bih vidjeti ono što neki drugi vide u mom životu, no ja nekako ipak volim gledati naprijed, živim u nekom drugom vremenu. Nije to ništa čudno, s obzirom na to na što danas svijet liči. Dovoljno je samo malo protrljati oči, promatrati ljude, događaje i u glavi se slagalica sama slaže.. Samo, ne žele svi ljudi stati i promotriti svijet, manje-više dosta je ljudi koji idu zatvorenih očiju, ravno glavom u zid. Pa šta bude bude. Eto, to su ti monotoni životi, većina njih. No istina je da mnogo ljudi osjećaju promjene, negdje u dubini sebe kopka ih neka nelagoda, neka neprirodnost. I zašto onda kažem da ih malo stane, uspori i pogleda na svijet oko sebe? Ljudi, tako egoistični i oholi, vole biti bubrezi u loju, na glavu staviti roze naočale i jednostavno ignorirati činjenicu da je današnje društvo jedna velika bolest samo po sebi. E ali dragi moj bolesni svijete.. Što takvim ljudima ustvari znači ovaj život? Koji je njihov smisao života? Novac? Slava? Provodi? Sve navedeno? Još nešto što nije navedeno? Nešto osamstoosamdesetiosmo? Ma neee... Oni niti slučajno nisu takvi! Ma svi su oni prosvijetljene duše, hodajući sveci kojima je na umu voditi što pošteniji i što uzorniji život.. Aj sad i sam sebe nasmijavam. Ustvari, upravo pljujem po civilizaciji. Ajme dehidrirat ću ako nastavim pljuvat. Bit ću suva šljiva.. Jiiiiiiiihaa!!

A sada dosta zajebejancije. Idemo mi mojim poznatim umjetničkim stilom. Idemo popljuvati čovječanstvo na dostojan i profinjen način. Pfffffff hahaha..... nda.

Što nas ustvari čini ljudima? Neki kažu da je razum koji nas djeli od životinjskog i vegetativnog svijeta. Neki kažu anatomija. Ma puno ti neki govore. Ali sve same budalaštine.
Ja kažem da nas ljudima čini naša duša i savjest dobivena od Boga. Da, jer zamislite nas i našu savršenu anatomiju i moć razuma bez trunke savjesti. Što bismo bili ustvari? Savršeni predatori kojima bi igrarija bio lov na geparde, samo da si priuštimo jednu hranjivu užinu. I opet se zasmijavam.. A sada stvarno ozbiljno. Stvarno. Evo, neću ovaj post potrošiti na pljuvanje po civilizaciji, već nečemu mnogo bitnijem.

Često sam, nedugo nakon upoznam nekog novog, pridobio njegovo/njezino povjerenje. Ostvario svojevrsan kontakt. Tada krenu pitanja, potreba za savjetom, potreba za nekim razumnim razgovorom. I ja sam uvijek tu, uvijek dostupan za savjet, razgovor, davanje odgovora. Ali ne, neću pričati o privatnim problemima tih ljudi, već o nekim pitanjima koja se tiču smisla ljudskoga života.
Nakon izvjesnog vremena većina ljudi me, nakon što sam ostavio utisak na njih, pita neka važnija pitanja, poput ovog, osobno meni najdražeg: "Ako Bog postoji, i ako je toliko milostiv i dobar, zašto onda dozvoljava toliko zla i razvratnosti na ovom svijetu?"
Moj odgovor ostaje isti, uvijek isti. Ustvari, potičem osobu da sama u sebi pronađe odgovor. A evo što uvijek kažem na takvo pitanje:
"Zamisli savršen svijet, bez ijedne mane, raj na zemlji. Zamisli da se više nikada ne dogodi niti jedno razbojstvo, ubojstvo, da ljudi nemaju potrebu za novcem, da svi žive u savršenoj harmoniji pod vječno lijepim nebom, čistim zrakom.. A sada, reci mi sam/a, da ljudi žive u takvom svijetu, da li bi oni ikada na tome ustvari zahvalili Bogu, ili ga već nakon kratkog vremena zaboravili i svu sreću u životu pripisali svojoj egoističnoj naravi?"
Uvijek je takav argument dovoljan da se osoba zamisli.
A onda obično uslijedi novo pitanje: "Znači li to da Bog šalje nevolju na svijet, da je Bog taj koji stvara zlo?"
E tu se uvijek nasmijem, ali ne jer je pitanje prožeto originalnim humorom, već stoga što je pitanje toliko žalosno da se moram truditi ostati uvjeren da razgovaram s čovjekom koji je doista vjernik.. A odgovor je: "Sotona? Đavao? ... Gdje si njega izgubio/la?"
No tu je opet protupitanje.. ali ja volim davati odgovore..: "Znači da Bog nije svemoguć kada đavao svejedno uzrokuje zlo na svijetu? Bog ga ne može spriječiti?"
Odgovor: "Ne.. Bog je svemoćan, milostiv, pravedan - nama ljudima nepojmljiv. Čudni su putevi Božji. Jesi li čuo/la za tu izreku? Naravno da jesi. Pa razmisli o njoj.. Razmisli o tome da smo mi ljudi svi dio Božjeg plana.."
Pitanje: "A kakav plan?"
Odgovor: "Ja nisam Bog."
...
I tako se obično takav razgovor razvuče sve dok "ispitivač/ica" ne izgubi arugmente i ne shvati stvari koje je odavno trebao/la shvatiti..
Samo se nadam da ste i vi nešto shvatili.. Barem nešto.


Slijedeći se puta vraćam na stari stil.
- 06:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 26.06.2007.

Štafeta

Prebacio mi pyriel štafetu (skoro napisao da mi Štef prebacio štafetu)..
Pa da vidimo:
eto došla i meni štafeta... dakle... duboko dišem, trebam biti iskren, odgovarati po redu, polako i sabrano... jesam? jesam... idemooooo

1.) 5 Stvari o sebi
1. Mrzim kada me lažu, mrzim dvoličnost, oholost, egoizam, narcisoizam i sve tomu slično. Ali najviše, kao što sam napisao i na blogu pod "O meni", najviše mrzim izdaju. Nek' shvati tko kako želi i komu kako paše.
2. Dobar sam savjetnik kod problema i samnom se stvarno može razgovarati, ali nekako ne volim prečesto neke prizemne teme. Manje-više se većina razgovora samnom pretvori u razgovor ozbiljne tematike.
3. Spomenuo pyriel na ovoj točki da je vječni pesimist, a opet sanjar. Mogu se s time poistovjetiti, baš je dobro rekao. Smatram da je bolje biti pesimist, jer tada si uvijek spreman suočiti se s najgorim.
4. Vjerujem u bolje sutra i znam da će doći dan kada ću se nasmijati svim problemima koji me prate i koji su me pratili u životu. Jednostavno, unatoč pesimizmu, vjerujem u onu: "Bit će bolje!"
5. E sad nešto o mojim strastima (izuzmimo cure i ljubav...). Jedna od njih, nazovimo strasti, je mistika. To je nešto što me oduvijek zanimalo i na što sam oduvijek gledao sa žarom u očima. Također.. obožavam pisanje, pišem oduvijek, jednostavno volim svoje misli negdje zapisati da ne odu u nepovrat. Isto tako volim pročitati i dobru knjigu. Auti, obožavam ih, lijepo ulickane, sređene i sa moćnim motorom pod haubom. A dalje, ne mogu se sada sjetit. Et'.

2.) Napiši 5 rečenica o sebi
1. Strpljiv, ali do granice!
2. Jedino što mi nitko ne može oduzeti su riječi na papiru.
3. Strahujem od vlastite reakcije na provokaciju, ostajem hladnokrvan, ali.. uvijek postoji ali.
4. Kod svojih stavova ostajem pri svojem "ja", što nekad znači da se slažem s nekim, a nekad da se ne slažem ma tko god ta osoba bila.
5. Veza je za mene povjerenje, kompromis i davanje najboljeg dijela sebe.

3.) Ili...ili....
Ljeto ili zima...- Zima jer se tada, unatoč hladnoći i svim minusima zime, osjećam bliže samome sebi. :s
Toplo ili hladno...- Kako kada!
Crno ili rozo...- Crno bez razmišljanja.
Narodnjaci ili metal...- Ovisi o raspoloženju, o kojem se autoru radi i o kojoj se pjesmi radi. Na ovo pitanje bih u odgovoru bio prisiljen globalizirati žanrove, a to je nemoguće.
Motor ili auto...- Auto, bez obzira na adrenalin koji pruža motor. Ali teško pitanje u svakom slučaju..

4.) Pitanja...
1. Koji je tvoj savršen dan?
Dan proveden uz osobu koju volim. To mi ispuni dan.
2. Što vas na ljudima prvo privuče?
Najčešće pogled, a onda i stavovi. Sve ovisi o spolu tih ljudi hahaha!
3. Koje vas stvari kod ljudi živciraju ili smetaju?
Pročitaj prvu od 5 stvari o meni. =)
4. Da morate birati, biste li izabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu kraj sebe ili čovjeka koji nema novac, a ima pokraj sebe voljenu osobu?
Ljubav se ne može kupiti, a istinskim bogatstvom smatram ono duhovno, a ne materijalno. I zato bih uvijek odabrao ulogu siromaha koji kraj sebe ima voljenu osobu.


A sada da ne zaboravim, štafetu treba predati i dalje. Štafeta ide dalje .::haltia Terhi::., teta Maca, Anahita, sale i Beautifully Chaotic.
- 16:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2007.

Nil inultum remanebit

Idi! Makni se od mene! Odlazi! Ne treba mi život na ovakvom svijetu! Ne želim više tvoje otkucaje.. Ne želim biti marioneta bolesne sudbine! To ionako nitko ne želi.. Po čemu sam ja poseban? Kažu da je svaki čovjek poseban, a po čemu sam ja poseban?
Gledam u dječja kolica, prazna i oronula. Već dugo i polako trunu, polako ali postojano. Ne pamte više smijeh nevinog djeteta, upravo onog bezbrižnog i zaigranog.. I zašto su svejedno ovdje, zašto podsjećaju na sreću i muče me škripom sada zabranjenih prostranstava.. Opet to čisto ljudsko pitanje - zašto?
Nismo li svi beskrajno znatiželjni, ne težimo li svi spoznaji samih sebe i života uopće? I opet, zašto?
Tjeskoba se prikrada iz nekog mračnog kutka škrgutavog osmijeha, podsjećajući na kakvu odvratnu gomilu odbačenu i od najtamnijih misli. Dugačkim blijedim prstima grčevito stišće glavu iskolačenih očiju. Prizor koji neodoljivo podsjeća na Hamleta koji drži Jorikovu lubanju. Ali ipak, stravično strašniji i realniji..
Mutni pogledi hladnih očiju sežu dalje no inače. Misli putuju na sam rub mašte i dotiču idilu nestvarne požude. Da, žudim za svijetlim trenucima u životu, za novim koracima. Želim još stepenica, stići do vrha vlastitoga "ja".
I kod svakog novog plamička nade, stvara se nova prepreka, toliko podla, a istom tako savršena, goni nas na ionako klecava koljena. Posustajemo, no sa novom nadom. Nadamo se u istinitost obećanja kako nakon svake kiše obasja sunce.. Tako i mi poželimo nakon pada doživjeti uspon, no nikako očekujuči nove padove. E sada, zašto vam ovo pišem, drage moje tmurne sjene?
Čemu mi trud, kad nijemo slušate hladne riječi izmučenog uma..
Vjerojatno želim ostaviti trag, pa makar taj trag ostane samo tih žamor na prašnjavim daskama pozornice života..
Kažu da se znam izraziti, da moje riječi natjeraju na razmišljanje, kažu oni mnogo stvari. Stvari, odnosno riječi koje i ne očekujem.
Eto, čemu moje morbidno izražavanje, čemu suze i aplauzi tihih prijatelja? Nije mi bitno. Više ništa mi nije bitno. No.. iz nekog bolesno nasladivog užitka neću skončati život. Prkosit ću sve dok netko odozgo ne odluči drugačije. I baš mi se sviđa ta pomisao. Koliko god gnjusna i odvratna bila, sviđa mi se. Čak toliko, da me tjera u histeričan smijeh koji bi posramio i najgrbaviju hijenu.
Eto nama ludila. Eto shrvane duše koja još uvijek veoma dobro razlikuje dobro od zloga, iako slijepo šljapka u vlastitim suzama.
Čak i jecaji jecaju, suze plaču, a drhtaji strepe.
No, sve je dobro dokle god se maska čvrsto drži na licu. Uvijek vedra, nasmijana i optimistična. Stvarno, život je izgleda najveća ironija od svih.
Pa, da polako i ovu pričicu privedem kraju, navest ću jedan svima veoma poznat citat:
"Znam da ništa ne znam."
- 18:05 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 01.06.2007.

Neizrecivi stihovi

Sunce obasjava rosno jutro, svjež zrak licka obraz, gledam u duboko svijetlo nebo.. Osjećam se slobodno, no opet sputano, tjeskobno. Poznate melodije plešu mojim opterećenim kaotičnim mislima. Usprkos svoj tjeskobi izazvanoj nepomičnom svakodnevicom, u meni se nešto pokrenulo. Onako kako kažu, kada sam se tomu najmanje nadao...

Iza mene je još jedna neprospavana noć, okupana dalekim zvijezdama, oživljena osmijehom nebeskog putnika. Noć je prošla kroz moj život uskomešana nejasnim zvukovima daljine protkanih mojim bistrim mislima. Tek tu i tamo bih pogledao mjesečinu zamišljenim caklastim pogledom. U takvom trenutku pred očima bi mi obično sijevnula poneka mudra misao. Misao kakva obično dolazi kada u tišini razmišljaš... uvučeš se u dubinu vlastitog bivstva i predahneš. Zamisliš se nad svojim malenim životom, nad svim svojim ciljevima, snovima, nadama... I shvatiš da svoj život želiš podijeliti sa nekim, onim koga voliš.

Mijenjaju se pogledi na svijet, koji je već dovoljno jadan i bez još jedne kapi u struji nepoznatih, sivilom ispunjenih prostranstava. Odjednom preskačeš horizont, pun životnog zanosa, spajaš se sa budnim snovima, a stvarnost je još jedna iluzija koju možeš promijeniti. No, ti ne letiš u potrazi za padom.. letiš tražeći postojanu sigurnost u okrilju njenih očiju. Trčiš ususret zagrljaju njenih pogleda, u potpunosti zadovoljan svakim svojim korakom. Ostavljaš stope utisnute u toploj sumaglici životnih iskustava, uvijek spreman žrtvovati posljednji sjaj bistrine vlastitih očiju za samo jedan jedini trzaj srca osobe koju voliš.

Tada prelaziš bezgranično, stvaraš još uvijek nepostojeće, dok tijelom vrije bujica izgubljenih strasti. Tada i ovaj pakao postaje raj, tmurne oblake rastjeraš nemirnom vatrom tihe duše...
Postoji li itko tko će spriječiti uzvike srca, itko tko će te spriječiti da poletiš u mirisni zagrljaj one koju voliš? Ne postoje riječi kojima bih mogao opjevati glazbu svog srca.. Niti da znam svaki jezik ovoga svijeta, ne bih pronašao riječ koju bih upotrijebio u pjesmi svojih osjećaja.. Ali vjeruj mi kada ti kažem, ti si moje sve. Svaki svoj dah predajem tebi, spreman sam pokloniti ti svoje srce nasmiješene duše.
I eto, utapam se u ljubavi, zahvaljujući Bogu na tome što mi je poklonio svoj najsjajniji biser. Zahvaljujem Bogu što mi je dao priliku da se zaljubim u tebe. Napokon spoznajem sebe, napokon sretno gledam u sve svijetlije nebo koje poziva novog nebeskog putnika na još jednu plovidbu prostranstvima tvoga pogleda.

Zora je. Otvara se nova stranica mog života, prva stranica vječnog poglavlja neugaženog puta kojim zajedno kročimo. Gledam divno lipanjsko jutro koje uz pjev ptica tiho škrguće zubima okrečući lice suncu željno topline zlatnih zraka. Na krošnjama se njišu uspavani plodovi kraseći još jedno mlado svitanje. U osvit rumene zore ništa mi ne treba, samo ti.. Jer ti si jedino što mi je potrebno za život, tvoja idila pojave, milozvuk riječi, ljubav što kola venama.
Eh što ti je ljubav...


Posvećeno jedinoj i najdražoj..
- 07:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 28.04.2007.

..što nekad bijaše ovdje.. starija sjećanja..

..ovaj post nadovezuje se na post "..što nekad bijaše ovdje.."

Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja..
Do toga dana nisam spoznao pravu ljubav, do toga dana bio sam jedan od onih za koje je ona bila samo pusta bajka. Tada si došla ti, upravo ona koju nitko nije poznavao, od koje su svi okretali glavu, zavist.. znali su da si meni najljepša. Niti ja te nisam poznavao, čak niti tvoje ime. Ono koje mi je kasnije urezano na usne. Nešto se prolomilo u meni, a te tvoje predivne oči tada su sa mojih ljetom osunčanih usana izmamile riječi. Stao sam ti u obranu, sam protiv svih koje sam smatrao svojim.. prijateljima. Bio sam spreman odbaciti sve što poznajem i što sam poznavao, za tebe. Znao sam to od prvog trenutka. A znam to i danas, ležeći pod onim istim suncem koje je obasjalo našu ljubav. Sama sanjivost tvoga lica, tvoja besmrtna elegancija, sam tvoj glas izgubljen negdje u toplini ljetnog povjetarca, samo to mi je bilo dovoljno. I ti si meni rekla, sjećaš li se draga što si mi rekla, rekla si mi da sam tvoje sve. Rekla si, s tolikom nježnošću, da ćemo mi biti vječno spojeni, vječno jedno. Volio sam svaku tvoju riječ, više nego sebe samog. Htio sam ti pružiti sve želje i nade, sve ti ih pokloniti ponizno i vjerno. Držao sam te na dlanu kao prvu proljetnu kap rose. Onu najslađu, najljepšu kap.

..koja dođe i ode kad hoće, a ti si čekati umjela..
Sjedili smo u pustom parku, pod mirisnim krošnjama starog drveta. Miris tvoje kose draži moje lice, miriše tako slatko, a svaka se las igra zrakama crvenog sunca.. u suton. Smiono dotičem tvoje lice, nježno, bojim se da ne iskvarim ljepotu tvojih divnih obraza. Gledam sebe, u dubini tvojih očiju. Usne se spajaju, gorućom strašću, a opet tako pažljivom, zaustavljaju vrijeme. Sklopljenih očiju vidim te, osjećam tvoju krhku snagu. Poljupci se razmjenjuju poput dana i noći, upotpunjavaju mlade duše. Vidim tvoju sreću, osjećam kako se usne osmjehuju. Naslanjaš glavu na moje rame, uzdišeš okupana radošću. Grlim te, čuvam, u strahu da mi te netko ne oduzme, ljubeći tvoju kosu gledam u daljinu. Mrači se, sunce nas pozdravlja, no mi smo sami, za nas ne postoji vrijeme. Tada moram otići, vratiti se prolaznosti. Upućuješ mi pogled pun razumijevanja, vjeruješ u sutra. Primaš moje ruke, moliš moje usne, vežeš me pogledom. Još jedan poljubac, a zatim još jedan.. Teturamo mamurni od ljubavi, krećemo. Ulice se smiješe, krijesnicama pune livade pozdravljaju, nasmijani smo. Ulice nisu više hladan asfalt, u našim zamagljenim pogledima prostire se put ispreden cvijećem, mirisom, dodirom.. Plovimo između stvarnosti i jave, zahvalni Bogu na još jednom danu. Cjelujem te pogledima, udišem nestvarno divnu ljepotu. Pred tvojom smo kućom, prsti su isprepleteni, pogledi se spajaju. Bude se nasmijane usne, da se spoje u još jedan poljubac. Gledam te kroz cvijeće u vrtu tvoga dvorišta, okrećeš se, tako lijepa, mašeš mi i odlaziš na počinak.

..neka pjesma sama poteče, nježna i divlja u isti mah..
Još jedan dan, zahvalan sam Bogu, rađam se u još jednoj Božjoj misli. Ti si u mojim mislima, kao prva molitva i prva radost. Ovo je još jedan naš dan. Susrećemo se u svježem jutru, susrećemo se još jednim poljupcem. Neznamo kuda nas vodi ovaj dan, ali proći ćemo ga zajedno. Duga šetnja, duboki razgovori, svakih nekoliko minuta prekinuti poljupcima od kojih prolaze trnci. Govorim ti kako si mi od Boga dana, ti si moj svijet, moje "sve ili ništa". Prstom dodiruješ moje usne i primičeš mi se još jednom, a svaki poljubac je kao i onaj prvi. Rekla si mi da me voliš, a ja sam te uvjeravao da te volim više. Rekla si mi da sam tvoj i samo tvoj, a ja sam život predao u tvoje ruke. Za život nismo trebali ništa, doli jedno drugo. Hranila nas je ljubav, udisali smo ju, osjećali pak.. jedno drugo. Postoji li, dragi Bože, išta ljepše i čišće od moje drage, jesi li mi poklonio anđela? Jesi li, dragi Bože, dotakao moje srce gorućom ljubavlju, nastanio ga njenom dušom. Spojio si naše duše, hvala ti..
Draga, tvoja me nježnost izluđuje, otkucaji srca divljaju mojim tijelom.. Tvoja neukroćena ljubav, iskonska i prava, smiruje moju dušu.

..haljinu skini, ugasi svijeće, sa usana ponesi dah.
Ponovo nas je dočekala još jedna, prohladna ljetna večer. Obuzima nas strast, želimo se prepustiti svojim željama, jutro dočekati zagrljeni. Divlji, strasni poljupci ovaj put oduzimaju dah, i odjednom se nalazimo pred vratima moje kuće. Jorgovan u dvorištu miriše slađe nego inače, mjesečina poklanja svilene zagrljaje snažnije, vruća krv kola našim tijelima. Drhtaji užitka nastavljaju, padamo na postelju. Sa prozora nas promatra tisuće zvijezda, okrunjujući naše osjećaje. Prepuštaš se putenim užicima, prepuštaš mi se. Dok moje ruke prolaze tvojim uzavrelim tijelom, tvoje pokušavaju privući moje lice na svoje usne. Vodiš me poljupcima, vodim te dodirima. Napinju se sva čula, sada smo jedno. Sada, nesvjesni da nam je to prvi.. i posljednji put. Još uvijek smo jedno, među zvijezdama koje su vječni svjedoci naše savršene, beskrajne ljubavi. Jači od tijela, nemjerivo jake ljubavi.
Vođeni ljubavlju iskusili smo jednu, čarobnu noć. Ostali smo spojeni, dočekali smo san spojenih pogleda. Jutro se budi, a naši pogledi ponovo se spajaju. Vrijeme je tek trag stvarnosti, ležimo na postelji pod svjetlom novog sutra. Nismo ni slutili da se bliži kraj. Vrijeme tada nije postojalo, sve brige bile su samo iluzija, a svaki poljubac tek kap u oceanu. Kap koja je ispunjavala naše duše.



Nedam da ovaj osjećaj ode,
negdje u meni tvoj je znak.
I plamen vatre i kap vode,
ti si svjetlo, sve je mrak.
- 02:55 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Zadatak.. moje misli

Dobih zadatak, miss mi uvalila.. pa eto, upotrijebih riječi koje je zadala:

Nestajem li svakim danom sve više, tonem li u nepoznate dubine vlastitoga "ja"? Blijedim li, a da nisam svjestan koliko me ustvari dragih osoba okružuje.. I koliko je možda ipak nekima ustvari stalo do mene, a da toga ne želim biti svjestan..

Samokritičnost ili manjak poštovanja prema samom sebi? Možda jedno i drugo, a možda samo manjak vjere u ljude. Kažu da je žalosno kada mlad čovjek poput mene tako rano izgubi vjeru u ljude. Jesu li me oni kojima sam poklonio prijateljstvo i povjerenje izdali?! Jesu.. neki manje, neki više. Jesu li mi zabili hrđavu oštricu vlastite nepromišljenosti u leđa? Jesu, ponovo, neki manje.. neki više..

Kako nakon toga ponovo steći vjeru u ljude, kako bezuvjetno oprostiti i jednostavno, bez pogleda preko ramena, krenuti dalje.. Gdje, u čijem društvu tada ponovo čovjek osjeti toplinu.. Toplinu toliko jaku da izgara već od prisustva te jedne, posebne osobe.

Čekati? Nadati se? Imati strpljenja? Svega toga pomalo, jer, ako samo čekaš, izgubit ćeš strpljenje. Ako se samo nadaš, ljudi će ti reći da nada umire posljednja, a ti ćeš se pitati čemu se uopće nadaš. Ako imaš strpljenja, što će ti kada neznaš koga čekaš, zbog koga si strpljiv.

Zato, s nadom u srcu strpljivo čekam, dan kada ću znati.. Znati tko je ona koja će mi vratiti vjeru u ljude. Ali ta mi spoznaja nije cilj. Barem ne jedini.
Želim da ona, koja će imati moje srce, um i tijelo, zajedno samnom bude sretna zbog svakog trenutka provedenog zajedno.

Ljubav je jedino bitno, jedino vrijedno. Nekada toliko jaka da nas poput lanaca čvrsto veže za nekog, nekada toliko velika da posrćemo pod njenim bremenom, nekada je pak toliko lijepa da smatramo da je nismo vrijedni.

Kada osjetiš da je toliko snažna, da osjećaš kao da te stotine strelica svaki dan bocka po srcu, znaš da je to prava ljubav. Jednostavno.. znaš. Tada bi od sreće kao vjeverica slobodno letio od drveta do drveta, da svima priopćiš sretnu vijest. Vijest da apsolutno, i cijelim svojim bićem voliš tu osobu.

Odabranu osobu.
- 17:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

..koliko vas je do sada bilo..
Free Web Site Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se