Djevojka drevne tmine

by Dario Rukavina

Sredinom rujna, prešli smo Pirineje i spustili se u južnu Francusku pokrajinu Langedoc, znanu i kao drevna Okcitanija, zemlja Katara.
Možeš nas zamisliti kako se vozimo bez cilja dolinom rijeke Ariége, zastajemo kraj putokaza za spilju Niaux - stiliziranog prethistorijskog crteža bizona probodenog kopljem ispod kojeg je pisalo: Grotte de Niaux. Skrećemo s ceste, neko se vrijeme uspinjemo uskom vijugavom cestom i na posljetku dospijevamo na ulazni plato spilje velik poput hangara za jumbo jet.

Tamo nema nikog. Nema niti ulaznica. Posjeti su ograničeni, objašnjava žena za pultom prodaje karata, znate, to je zadnja pećina s prethistorijskim crtežima otvorena za javnost - 11 posjeta na dan, do 20 ljudi s 45 minuta razmaka između svake grupe i samo jedna grupa na engleskom u 13:30. Žao mi je, ali dugi put se unaprijed najavite telefonom.

Sliježemo ramenima i odlazimo do prodavaonice suvenira. Tumaramo amo-tamo čitajući panoe. Nakon nekog vremena službenica nas zove rukom. Imate sreće, kaže, netko je otkazao. Čekamo pola sata da se okupi grupa. Točno u 10:00 iz ureda izlazi zgodna Francuskinja. Nalik je džepnoj Veneri čije figurice možeš naći diljem prethistorijske europe… ili Kylie Minogue, ako ti je draža. Njezine obline skrivaju vrećaste vojničke hlače, planinarske gojzerice i crveni prsluk s mnogo džepova. Prijatelj me trka laktom pod rebra dok prolazi pokraj nas, odlaže rudarsku lampu, veže kosu u rep i daje nam znak da se okupimo.

„La grotte de Niaux qui fait partie d'un énorme ensemble souterrain d'environ 14 km…“
Vergla kao navijena.
Obazrivo je pitam može li, s vremena na vrijeme, ubaciti i pokoji engleski prijevod.
Naravno da može… Zaboga, to nisu obični zaposlenici ili volonteri vodiči sa standardnim paketom informacija. Svoje su živote posvetili studiji prethistorijskih slikarija kakve se, osim ovih u Niauxu, mogu pronaći u desecima špilja širom Francuske, u velikim pećinskim svetištima kao što su Trois-Freres, Chauvet-Pont-d'Arc, Font de Gaume ili Lascaux.
Može, ali ne želi.
Odbrusi kako je ovo francuska grupa.
„Srećo, jebemu, znam da je na rasporedu francuska grupa…“, ustrajavam, „ali niko ti tu ne kuži francuski. U grupi imaš Engleze, Nijemce, Nizozemce…“
Podiže obrvu i pita odakle smo.
„We are Croatians“, odgovaramo uglas na što se ona nasmiješi i reče:
„Cro-Magnons? Oh, osjećat ćete se u spilji kao kod kuće…“
„Ti si prokleta mala francuska šovinistica, znaš?“, kažem i lagano se naginjem prema njoj.
Ona razumije. Naravno da razumije. O, da. Stojimo blizu. Licem u lice. Smješkam se izazivački, a onda pravim nezamjetan pokret nosnicama prema njenom vratu. Miriše na mošus i lavandu okcitanskih polja.
„Kako se zoveš?“, šapćem.
Podiže obrvu. Ne odgovara. Samo me fiksira pogledom. Meni se počinje vrtjeti u glavi. Na trenutak, čini mi se da čujem kako govori:

„Želiš znati moje ime? Palim čarobnu biljku da probudi desnu polovicu tvog mozga. Gadno ću ti se osvetiti. Postat ću Lilith koja će te proždrijeti. Jer moje su Tajne svete. Ja se ne dajem svakome.“

Stresem se i odbacujem te misli. Ne, njene se usnice nisu niti pomakle. Imam bujnu maštu. Tek su se kutovi njenih usnica pomakli u ledeni osmijeh. Ledeno doba u njenim plavim očima. Odmakne se nekoliko koraka i stane na kamen. Izdaje upute za ponašanje u špilji. Nitko ne razumije niti riječi. Ljudi cupkaju u neugodi, prebacuju se s noge na nogu. Sve sam pristojan svijet. Ako je na rasporedu francuska grupa, a tko su oni da tu bilo što mijenjaju? Onda Francuskinja sa zemlje podiže lampu, uključi je i zaputi se prema grotlu.

U redu neznana vladarice vlage i podzemlja, zvat ću te Venera. Zvat ću te Afrodita. Zvat ću te Mokoš. Zvat ću te majka, zvat ću te žena, zvat ću te kćerka, ljubavnica, plodna i nerotkinja, slavljena i prezrena, kurva i djevica, zvat ću te Mudrost dok uranjamo u tvoj mistični kotao u kojem se sve raspada i ponovno rađa. Zvat ću te Marija. Zvat ću te Magdalena… - baš kao što se i zove ovaj Magdalenski period paleolitičke kulture star 17000 godina kojom su oslikani zidovi pećine, s naglašenim konturama životinja, crnima kao grčki ritual.

Uzimamo rudarske svjetiljke i u tišini je slijedimo u mrak pećine. Prolazimo klizavim tunelima čiji su se hodnici povremeno sužavaju, a odmah potom šire u prostrane aleje i sobe. Jedna je puna falusnih stalagmita što koji rastu iz poda. Široka stijena dominira prostorijom; nalikuje stolu, oltaru ili krevetu na čijim je poplunima koji trenutak prije ležala žena što se podaje ili rađa. Mala Francuskinja i dalje priča na francuskom. Razabirem da govori o tome kako je spilja prvi puta posjećena 1864. i kako je istraživana tijekom 20. stoljeća, ali zidovi Niauxa prekriveni brojnim grafitima od gara baklji pričaju svoju priču:

Ovdje sam jebao Jeanne-Marrie, Bernard 1787.
Ovdje sam pio rosu s Annetine ruže, 1564.
… Opat de Bugscoine, 1464.
… Vitez, 1327.
… 1223.
… 1110.

Ljudi polako gube interes za Francuskinju i počinju pričati među sobom. Primjećujem visokog čovjeka u dugoj kabanici. Ima smiješan brk poput Salvadora Dalija, na glavi mu francuska kapa. Okružen grupom ljudi, drži neko svoje predavanje:
„Šupljine, kaverne i hodnici korespondiraju sa ženskim organima. Zato ovakva mjesta djeluju blagorodno na ženske boljke.“
„Sve mi bridi dolje…“, šapuće zubata Nizozemka dok promatra golemi kameni falus.
„Da sam žena, pri pogledu na ovakve primjerke i meni bi bridjelo…“, uzdahe oporo stariji Nijemac.
„Imate pravo!“, javlja se suhonjava Čehinja, „Rodila sam uz pomoć carskog reza i sad me pecka oko rane, kao da zacjeljuje…“

A gospodin s brkovima priča i priča. On se kreće među ljudima, ali nije od njih… On je poput poslovođe velikog supermarketa, prepunog čarapa i konzervi od tune. Sa svojih visokih ljestvi gleda dolje u masu, zna mjesto svakog artikla, njegovo porijeklo i cijenu. Ima nešto sakramentalno u čitanju deklaracija s poleđine konzervi. U provlačenju kartica… Svatko može biti tamo, imati nešto u svojim kolicima na izlazu; jeftinu mistiku, fragment boga kojeg doma možeš pojesti. Hladno je ovdje dolje, kao pokraj škrinja s prepakiranim plodovima mora čijem roku trajanja ne možeš vjerovati. No ima svakako nešto herojsko u njegovim sjenama - dok klize preko kamenih niša, šire se izvan dosega lampi.

Vjerne lampe… Prolijevaju meko, mliječno svjetlo dok putujemo podzemljem. Sjene nas šutke prate. Posvuda izviru stalaktiti i stalagmiti kao drevni čuvari - da štite i upozoravaju. Izbjegavamo mala udubljenja i skliske kosine koje lako iskrenu nogu. Stalaktiti kao da se tope u valovima leda. Uzvišenja i crne rupe, prolazi koji zahtijevaju puzanje.

Na 350 metara od ulaza, veliki kamen s točkama i crtama. Prethistorijski Morzeov kod. Bez obzira što mala Francuskinja spekulira, značenje mu je potpuno nepoznato. Ostavlja mjesta fantastičnim spekulacijama prije samog ulaska u Salon noir.

Stanemo. Francuskinja nalaže da ugasimo lampe. Pali specijalnu svjetiljku koja ne šteti spiljskim slikarijama. Radi njih smo ovdje, na samom ulazu u Crnu sobu. Diskretno svjetlo upereno u pod dodiruje vrhove njenih cokula. Odlazi od nas i zauzima mjesto iza zaštitnog konopa. Stojimo zbijeni u gomili, poput kakva krda gnuova. Oči se sporo privikavaju na tamu. Razabirem da se nalazimo u ogromnoj prostoriji. Prostrana je poput katedrale, uzdiže se stotinjak metara i nestaje u crnilu nad nama. Pokušavam zamisliti Kromanjonce okupljene u nepoznatom ritualu, ali ne ide mi. Ovdje postoji samo mala Francuskinja. Ovo je njen svijet. Ovdje je ona lučonoša. Velika svećenica. Ovo je njen oltar. Njena predstava. Ona čeka na tišinu.
Podiže svjetiljku i svjetlo pada na prvu životinjsku formu.
Otkrivenje…

S hladnih zidova pećine, dolaze poruke naših predaka. Riječi su ovdje suvišne. Slike se obraćaju slikama u nama. Šapuću mojoj desnoj polovici mozga. Govore srcu na svom hodočašću u prošlost. Sve se pokrenulo. Probodeni jelen riče. Krdo konja galopira. Po izbočinama skaču Ibexi – pirinejske planinske koze s rogovima koje si je nataknuo Abraxas. Riče moćni Aurochs. Bos primigenius. Oploditelj. Bog Sunca. Govedo Tur po kojemu je Turopolje dobilo ime. Veliko divlje dugorogo govedo, predak sve današnje stoke i rune Ur koja zrači snagom njihovih rogova … byţ anmod ond oferhyrned, felafrecne deor, feohteţ mid hornum mćre morstapa; ţćt is modig wuht… pjeva runska Ur poema - Auroch je ponosan i ima velike rogove, to je vrlo svirepa zvijer i bori se svojim rogovima

Na kraju povorke, stupa bizon… Koplje u njegovom boku peče poput onog u Kristovom. Francuskinja stoji pred njim kao pred Bogom. Ona ga obožava. Ona ga slavi. Ona ga budi. Rukama u zraku oživljava hologram. Ona donosi grmljavinu stada.

Bez daha gledam svoju malu Veneru. Njene nestalne sjene stapaju se s naborima stijene i pitam se, pristaje li joj to ime? Mogu li te figurice nazvane Venerama korektno dočarati ženu… onako širokih bokova, ponekad trudne, svakako stilizirane, često i bez lica? Ili mi te prethistorijske figure govore o tome kako su nekoć muškarci i žene posjedovali elementarnu, životvornu snagu samog univerzuma? Baš kao što obrisi ovih životinja po zidovima ne ulaze u detalje, ali svjedoče o snazi i vitalnosti.

Snazi koju ja ne posjedujem. I ona je tog svjesna. Dok se kreće ispred mene, zna da je jača. Mami me i odvaja od krda. Zaustavlja se. Uperila je svjetlost u svoje lice. Sjena joj plazi zidom i raste do svoda katedrale. Govori kao u transu. Njeno lice su baklje naših predaka. Dok plamti, mijenja se gubeći jasne oblike. Poput crteža je na zidovima, obrubljeno crnilom tame. Velika majka krava i njeno zlatno tele. Demetra i Perzefona. Grčka proročica. Rimska matrona. Katarska svećenica. Japanska gejša blijedih obraza. Stroga viktorijanska dama. Onda ona gasi lampu… Da osjetimo mrak i tišinu. No lica su i dalje ovdje. Cere se dok sišu moju životnu energiju. Lica mjeseca u hodu kroz sve svoje mijene; Nevina djevojčica. Zrela žena punog mjeseca. Krezuba šamanka lica zastrtog velom mjeseca na odlasku… Ona prva i ona posljednja. Ona štovana i prezrena. Kurva i svetica. Supruga i djevica. Nerotkinja i mnoge njene kćeri. Tišina koja je neshvatljiva, izricanje njenog imena.

„Kako se zovem?“, pita.
Nabrajam znana imena iz mitologije.
Ruga mi se.
Izaziva.
Cvilim pod njenim kopitom.
Glupi lovački pas uhvaćen u zamku vlastita gospodara.
„Ne lupetaj!“, kaže, „Opusti sve i suoči se sa mnom. Osvijesti me unutar sebe. Prepoznaj me i prihvati. Ne i odobri…
Reci: „Kučko, dobar ti dan!“
„Jebena kučko…“, kažem
„Mnogo bolje“, smije se odbacujući krinke… I znam da ću ostati zauvijek zarobljen ovdje. Trofej na zidu. Piktogram. Crtež. Naginje se prema mojem uhu. Šapće:
„Moje ime je…“

A onda čovjek sa šeširom iznenada zapjeva. Njegova pjesma sune poput koplja i zabije se u bizonov bok. Lica vrisnu, bizon jekne. Netko urla. Stotine glasova urlaju kao jedan. Trese se cijela pećina. Ne mogu to podnijeti. Muškarac staje s pjevanjem. Sve se smiruje. Tišina muklo bridi.
Pali se svjetlo.

Mala Francuskinja čuči nad lampom i gleda nekud u stranu.
„Sad se polagano uputite prema izlazu i upalite svoje lampe…“
Izlazimo iz špilje. Ledeni znoj cijedi se niz moja leđa. Putem srećemo drugu grupu. Francuskinja zaostaje da razmjeni koju s voditeljem grupe. Više je ne vidim.
„Jesi li dobro?“, pita čovjek s francuskom kapom.
Ne odgovaram.
Namiguje i tapša me po ramenu.

Hodamo prema izlazu. Hodamo u tišini. Svaki sa svojim mislima. Sada nekako drugačiji. Međusobno povezani. Svrhovitiji. Grupa lovaca koja se vraća iz uspješnog lova na bizona. Putem se dijelim. Na dva. Na četiri. Krupnim. Rastem. Osjećam bilo špilje oko mene. Jedno srce. Ta- dam. Ta- dam. Dva srca. Stotine srca koja tuku kao jedno. Topot krda u stampedu. Osjećam snagu. Osjećam život što izvire u ponoru svog očitovanja. Tama se raspukne poput trudne žene. Svjetlost kao udarac u lice. Udah para pluća. Tečemo napolje, mokri i slijepi poput tek rođene teladi.

------------------------------------------------
Priča "Djevojka drevne tmine" objavljena je 2008. godine u časopisu za oživljenu povijest, srednjovjekovnu kulturu i fantasy Grifon (br. 11, ljeto/jesen 2008.) kojeg izdaje udruga Red Srebrnog Zmaja.

četvrtak , 31.12.2009. u 07:00

Sfermentirano x 1 • Print • #

Mjera čovjeka

by Veronika Santo

Kroz zelenu livadu, prema šumi, vodi put. Vijuga kroz mekane busene trave, siječe kroz oštre mirise ciklama, kukurjeka, jaglaca. Zrak je ugodan i zasićen mirisima. Čuje se samo zujanje sitnih žutih pčela i daleki žubor ptica.
Tako to biva u raju.
Po putu koračaju android i dječak. Android je visok je i vitak. Plavi elastični kombinezon je pripijen uz njegovu put kao druga koža. Dječak je sitan, lice mu je mrko, gleda ispred sebe i broji korake prema šumi. Android ga zabrinuto pogledava.
“Na što misliš?”, pita.
“Na lovca”, odgovara dječak. “Vodio je jednu djevojčicu u šumu, zato što je njena maćeha bila zla. Htjela joj je izvaditi srce.”
Android kima glavom, dok mu u očima bljeska metal.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sijeva. Plava grmljavina potresa nebo. Trenutak zatim val duboke tišine preleti preko šume i polja.
“Bit će opet lijepo vrijeme”, ocijeni android.
“Ovdje je uvijek lijepo vrijeme”, odgovara mrzovoljno dječak. Na trenutak šute jedan i drugi. “Hajde, pričaj mi nešto”, progovara opet dijete. “Pričaj mi o etalonu.”
“Imaš pravo. Tako ćemo prikratiti put.”

Android obučen u plavo na brzinu procjeni koliko su prošli i koliki je put još pred njima. Razdaljine u raju često znaju biti varljive. Ali on je imao već puno iskustva. Znao je da je šuma bliža nego što se činilo.

“Dakle, nekad su se dužina i masa, pa čak i vrijeme, mjerili čudno”, počne android svoju priču. “Zatvorili bi komad šipke, na primjer od platine, u jednu dobro čuvanu sobu, i rekli bi da je to jedan metar. Svi drugi morali su poštivati tu kraljevsku šipku te mjeriti i odmjeravati dužinu prema njoj.”
“Ne, tu priču, ne o dužini,” reče dječak nestrpljivo.
“Ali tek sad dolazi ono zanimljivo”, nastavi brzo android obučen u plavo. “Unutrašnje oscilacije atoma i valna dužina kriptona za metar. Cezijumski satovi za vrijeme. Čekaj…”
“Znam”, prekine ga dječak, “Ali ja želim da mi pričaš o etalonu čovjeka.”
Njegov pratilac ga šutke promotori. Bilo je tako lijepo ovo dijete da ga gotovo nisi mogao ni gledati. Koliko god puta pokušavao odrediti boju dječakove puti i kose, nije mu uspjevalo. Bio je tako neodredljivo jasan, proziran, gotovo da je prelazio u ništa. Bio je kao vodencvjet. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.
“”Kad već hoćeš”, odgovori mu pomalo jetko jer mu je bilo već dosta ovog malog pametnjakovića. “Dakle, jednom davno netko je napravio čovjeka i sakrio njegovu mjeru na sigurno mesto. Uz čovjeka su išli vrijeme i prostor, onako, u paketu. Onda je čovjek napravio mjere za prostor i vrijeme i sakrio ih na sigurno mesto. I to je to. Sad dozvoli da ti pričam o valnim dužinama kriptona, o Dopplerovom efektu koji je remetio točnost i zbog kojeg se kripton morao gadno rashlađivati….”, odjednom se zaustavi gledajući horizont. “Gle, opet sjeva!”, rece glumeći čuđenje.
“Da, lijepo će vrijeme”, odgovori dječak automatski.
Android u plavom ga zadovoljno pogleda. Dječaka je bilo strah. Kako je to čudno, sa kakvih sve mesta se rađa strah,. Nikne iz nekog skrivenog sjemena, a onda ga njeguješ, Dopplerovim effektorm ili sjevanjem, posve je svejedno. Ono što je važno to je da strah raste, poput mraza što se širi po prozoru.
“Ne volim ići u šumu”, kaže djete.
“Ma čemu brinuti”, odgovori njegov pratilac sliježući ramenima. “Stvari imaju svoj tok, dozrjevaju. Rodio si se u laboratoriju i sad ideš u šumu. Nitko ne može dovjeka ostati u laboratoriju.”
“Nije istina!”, uzvikne dječak. “Svi su ostali tamo osim mene!”
“Samo oni mlađi od tebe”, ispravi ga android.
“Beta je mlađi samo dan.”
“To je puno vremena, cijeli jedan dan, » uzdahne android prijetvorno. “ Svakog dana dozrijevaju za selidbu samo jedan dječak i jedna djevojčica. Što ćeš, takav je poredak stvari. ”

Šuma je sad već bila blizu i polako se pretvarala pred njihovim očima u pojedinačna stabla. Bila su srebrnasta i glatka, u visini su se dodirivale i međusobno preplitale široke krošnje pastelnih boja.

“Kakav divan dan!” uzvikne android šireći ruke prema nebu i pogledavajući dijete ispod oka. “Prije nego što uđeš u šumu mogao bi se malo samnom provaljati po travi.”
On se zaleti i napravi nekoliko visokih skokova bljeskajući u svom plavom odjelu na zelenoj travi.
Dječak se ne pomakne. Stajao je uz rubu staze što je vodila u šumu i nijemo ga gledao.
“Čemu praviti toliko problema oko jedne selidbe”; reče android dok su mu se oči opet sjajile poput tekućeg metala. Dođi, sjedni malo pored mene”, vabio je dječaka. “Nemaš pojima kako se dobro sjedi na ovoj travi blizu šume.”
“Ti se ne moras nigdje seliti”, reče dječak gledajući ga zamišljeno.
“Zato što sam stalno na putu”, odgovori veselo android. “Ne jedem, ne pijem i ne spavam. Pratim dječake na njihovom putu od laboratorije prema šumi. I ne ispitujem, dragi moj. Ne ispitujem.”
Android se podigne na jednu ruku, napravi jedan salto, a onda se dočeka na obadvje noge.
“Idemo dalje, kad se već nećeš igrati ”.

Upute se zajedno dalje po stazi. Šuma pred njima se blago zelenila, kristalna kupola plavog neba prosijavala je dnevno svjetlo u raznobojne čaške cvjeća livade.
“Baš si lijep”, kaže plavi android. “Savršen do posljednjeg atoma, ali nešto unutar atoma….”, je ipak dovoljno veliko da se napuni mrakom, završi rečenicu u sebi. Mislio je na prostor izmedju protona i zute vatre elektrona, na svjetlucave orbite utisnute u mračni medjuprostor.
“Gdje su ljudi, mislim pravi ljudi, ne ovakvi kao ja ili ti? Volio bih znati nešto više o ljudima”, pita dječak pogledavajući prema šumi.
“Znaš tu priču napamet”, mrko će android, “pitaš samo zato da gnjaviš. Ljudi su diljem galaksije. Da nema tebe danas bi izgubili svoju osnovnu mjeru i brzo više ne bi bilo ljudi. Njihovi atomi moraju titrati u skladu sa tvojima. O, ti si njihov Bog!! Da znaju za tebe, gradili bi ti crkve i hramove.”
“Što su to crkve i hramovi?”namršti se dječak.
“Gomile kamenja kojima se pridaje specijalno značenje. Oni drže do toga.”
Bile su to stvari koje android nije razumio i zato ih je nastojao otjerati u mrak, onaj mrak koji je počinjao unutar atoma.
“Čudno.”
“Uistinu.”
Zlatna svjetlost se prospe iznad horizonta.
“Opet…”, android značajno zastane.
“…sjeva”, ponovi automatski dječak.

Šuma sa svojim plavozelenim isprepletenim krošnjama je sad bila blizu, posve blizu. Bačen busen trave dodirnuo bi deblo. Prva sjenka velike krošnje padne na stazu. Dječak zastane kao ukopan. Osvrne se iza sebe, na livadu, pa pogleda zabrinuto naprijed u visoki labirint srebrnastih debala. U očima mu zasvjetle suze.

“Hajde, hajde mali”, android uzdahne. Izgledao je sasvim očajno, taj mali etalon. Taj mali savršenko.
“Evo, slušaj. To ti još nisam rekao. Šuma je na tvom raspolaganju. Ti si unutra gospodar. Ispunit će ti svaku želju. Ama baš sve. Pokušaj zamisliti tu divotu. A ja, ja sam samo običan bijedni android. O tome mogu samo sanjati.”
On ga uhvati za ruku, ali dječak je istrgne i dlanom obriše uplakano lice.
“Što bih ja mogao poželjeti?
“Nešto će ti već pasti napamet. Hajde, idi naprijed.”
Dječak napravi par nesigurnih koraka pa se okrene.
Android nestrpljivo mahne rukom.
Dječak napravi još par koraka. Bio je na samom rubu šume. Krošnje su sad nad njim tvorile veseli kišobran.
« Ja ne mogu dalje. Doveo sam te dovde kako treba i pristoji. Ako mi hoćes reći hvala, reci, ako neceš, otrpjet ću i to.” On pokaže prstom stablima. “Gledaj, posve fino mjesto. Bez vukova i baba roga, garant. Samo ti, stabla i tvoje želje. Ajde, dragi, odoh ja.”
Dječak ga je gledao.
“Rekoh, idem.”
“A ja?”
“Što mene pitaš? Ti si trenutno najpametniji dragović u okolici. Možeš si naručiti ručak, sigurno si gladan.”

On se okrene i odskakuće niz stazu.

Dječak ga je gledao sa ruba sume. Uskoro se iz polja začuje i pjesma. Plovila je kroz blagi zrak i rojeve leptira. Put je smanjivao androida i pretvarao ga u glavicu različka. Dječak se okrene i zakorači u šumu. Poslije par koraka pogleda opet prema polju. Nad obzorjem sjevne. On neodlučno krene dalje... Debla su bila široko razmaknuta i svjetlo se lako razlivalo niz srcoliko lišće prema tlu. Dječak se prisjećao priča o mračnim šumama nastanjenim misterioznim i opasnim stvorenjima. Ova šuma je bila drugačija. Tlo je bilo meko, svjetlo prijazno, gusti busenovi trave bili su razasuti tu i tamo kao baršunasti zeleni jastuci. Dječak si dopusti misao da ovo mjesto i nije tako loše. Ali zašto su ga morali ostaviti ovdje? Zar nije mogao biti etalon i negdje drugdje?

Stabla su išla naprijed i naprijed, činilo se da im nema kraja, ali kao nekom čarolijom na jednoj se strani uvijek vidjelo zlatno popodne što je ležalo nad poljem.

On sklizne na jedan od travnatih jastuka pitajući se što bi se dogodilo da izađe vani iz šume i vrati se putem kojim je došao? Gledao je čežnjivo prema polju osjećajući kako mu suze opet vlaže obraze. On se digne brišući obraze, napravi nekoliko nesigurnih korakaa zatim potrči prema livadi. Debla oko njega se razmaknuše, a zatim skupiš. Šuma kao da se okretala sama oko sebe. Hodao je i trčao, ali livda je uvijek ostajala podjedanko daleko i blizu. Na kraju padne iscrpljen na zemlju i nasoni glavu na jedan busen trave. Gledao je sirom otvorenih očiju u krošnje iznad sebe dok ga na kraju umor ne savlada i on zaspe.

U početku je to bio san bez snova, a onda ga glad povede prema viziji bogatog stola sa bijelim porculanskim zdjelama. Grabi hranu punim rukama i na kraju sve zaliva čašom slatkog jabučnog soka.

Sad sanja kako je sit i leži zadovoljno ispod drveta. Grane se naginju nad njim i on osjeća ugodnu svježinu lišća na obrazima. Grane međutim postaju svakog trena sve teže i teže i on odjednom skače na noge otresajući sa sebe san.

Zatrepće očima. Oko njega je mir. Nema nikakvog stola, niti prijetećih grana. Srebrnasta stabla se roje kao vojnici na straži, sve je onako kako je ostavio kad je zaspao. Samo što sad nije više gladan. I u ustima još uvijek ima okus soka od jabuka.
Ah, tako dakle, kaže dječak sam sebi.
Ah, tako!
Pa krene naprijed odlučujući ispitati malo bolje mjesto gdje je dospio. I potrči među drveće skakučući kao malo prije android na livadi. Poželi jabuku i jabuka se skotrlja pred njegove noge.

Jedan korak jedna želja,
Drugi korak drugi želja,

pjevušio je sam sebi. I koliko god bilo koraka, toliko je bilo želja. I svaki korak je imao ispred sebe drugi korak, i svaka želja je imala ispred sebe drugu želju. Letjele su s njim raznobojne lopte, jata ptica sa dugačkim repovima su ga pratila u stopu, zamorci su skakutali, zečevi trčali, zdjele sa mirisnim jelima su se stvarala iz ničega. I sve što je mogao zamisliti skakalo je i plesalo zajedno s njim.

Dječak odjednom zastane. Na jednoj strani, tamo gdje je bila livada, spustila se noć. Ovdje, u šumi, razlivala se uvijek jednaka zlatasta svjetlost.

On čučne na jedan busen misleći kako bi bilo dobro zapaliti vatru. Žuti plamenovi niknu iz tla i veselo zapucketaju. Zamisli sebe kao odmetnika iz priče samog i izgladnjelog kako si priprema večeru nad vatrom. Miris slanine širio bi se okolo….i trenutak zatim u ruci mu je već bio štapić, a mast je kapala u vatru. Samo što nije bio gladan. On baci štapić sa slaninom u vatru.
Bio je sam. Eto, to je bio problem. Bio je sam. Sam i opet sam. Sam na kvadrati i sam na kub.
Dječaci i djevojčice koji su se još jučer igrali s njim sad mirno spavaju u svojim krevetima. Na tren zažmuri želeći se vratiti u svoj krevet. Otvori oči. Ali jos uvijek je bio u šumi. Android ga je lagao. Nisu se ispunjavale baš sve želje.
Dječak osjeti kako mu se opet vlaže obrazi. Samo što se činilo da nekako više nema suza. Jecaji su hripali i zastajali u suhom grlu.
On skoči na vatru bijesno je gazeći nogama i potrči prema prijateljskom mraku koji je ležao nad livadom. Samo što ga nije mogo dostići.
“Bolje da me ubije grom”, zajeca.
Kroz šumu se prolomi svjetlost.
Mali etalon je bio mrtav.

------

Android je vodio dječaka kroz polje.
Puteljak je vijugao kroz mekanu travu, sjekao kroz ostre mirice ciklama, kukurjeka, jaglaca. Dječak ozbiljno broji korake po stazi.
“Na što misliš?” pita ga android ljubazno.
“Na lovca.”, odgovara dječak.
Android kima glavom Tako su slični ovi mali etaloni, isto misle, isto govore, isto koračaju. Savršeno isti, do posljednjeg atoma. A opet, opet… tako smrtni i lijepi, kao vilini konjici. I zato da bi ljudi postojalo onakvi kakvi jesu, nimalo, baš nimalo savršeni, svaki dan vodi novog malog etalona u šumu.
Misli na onaj mrak što leži ispod savršenog atoma i misli da možda i ispod tog mraka ima još nešto, beskrajno i nepojmljivo, i tko zna možda jednog dana jedan od ovih malih etalona uspje proći kroz nepoznato i uspje izaći iz šume. Tko zna, možda čak i danas?
“Ubio je vuka, zašio mu kamenje u stomak i bacio ga u zdenac.”
Android opet kima glavom . Mala varijacija.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sjeva. Plava grmljavina potresa nebo. Zatim trenutak duboke šutnje nad šumom i poljem.