Djevojka drevne tmine

by Dario Rukavina

Sredinom rujna, prešli smo Pirineje i spustili se u južnu Francusku pokrajinu Langedoc, znanu i kao drevna Okcitanija, zemlja Katara.
Možeš nas zamisliti kako se vozimo bez cilja dolinom rijeke Ariége, zastajemo kraj putokaza za spilju Niaux - stiliziranog prethistorijskog crteža bizona probodenog kopljem ispod kojeg je pisalo: Grotte de Niaux. Skrećemo s ceste, neko se vrijeme uspinjemo uskom vijugavom cestom i na posljetku dospijevamo na ulazni plato spilje velik poput hangara za jumbo jet.

Tamo nema nikog. Nema niti ulaznica. Posjeti su ograničeni, objašnjava žena za pultom prodaje karata, znate, to je zadnja pećina s prethistorijskim crtežima otvorena za javnost - 11 posjeta na dan, do 20 ljudi s 45 minuta razmaka između svake grupe i samo jedna grupa na engleskom u 13:30. Žao mi je, ali dugi put se unaprijed najavite telefonom.

Sliježemo ramenima i odlazimo do prodavaonice suvenira. Tumaramo amo-tamo čitajući panoe. Nakon nekog vremena službenica nas zove rukom. Imate sreće, kaže, netko je otkazao. Čekamo pola sata da se okupi grupa. Točno u 10:00 iz ureda izlazi zgodna Francuskinja. Nalik je džepnoj Veneri čije figurice možeš naći diljem prethistorijske europe… ili Kylie Minogue, ako ti je draža. Njezine obline skrivaju vrećaste vojničke hlače, planinarske gojzerice i crveni prsluk s mnogo džepova. Prijatelj me trka laktom pod rebra dok prolazi pokraj nas, odlaže rudarsku lampu, veže kosu u rep i daje nam znak da se okupimo.

„La grotte de Niaux qui fait partie d'un énorme ensemble souterrain d'environ 14 km…“
Vergla kao navijena.
Obazrivo je pitam može li, s vremena na vrijeme, ubaciti i pokoji engleski prijevod.
Naravno da može… Zaboga, to nisu obični zaposlenici ili volonteri vodiči sa standardnim paketom informacija. Svoje su živote posvetili studiji prethistorijskih slikarija kakve se, osim ovih u Niauxu, mogu pronaći u desecima špilja širom Francuske, u velikim pećinskim svetištima kao što su Trois-Freres, Chauvet-Pont-d'Arc, Font de Gaume ili Lascaux.
Može, ali ne želi.
Odbrusi kako je ovo francuska grupa.
„Srećo, jebemu, znam da je na rasporedu francuska grupa…“, ustrajavam, „ali niko ti tu ne kuži francuski. U grupi imaš Engleze, Nijemce, Nizozemce…“
Podiže obrvu i pita odakle smo.
„We are Croatians“, odgovaramo uglas na što se ona nasmiješi i reče:
„Cro-Magnons? Oh, osjećat ćete se u spilji kao kod kuće…“
„Ti si prokleta mala francuska šovinistica, znaš?“, kažem i lagano se naginjem prema njoj.
Ona razumije. Naravno da razumije. O, da. Stojimo blizu. Licem u lice. Smješkam se izazivački, a onda pravim nezamjetan pokret nosnicama prema njenom vratu. Miriše na mošus i lavandu okcitanskih polja.
„Kako se zoveš?“, šapćem.
Podiže obrvu. Ne odgovara. Samo me fiksira pogledom. Meni se počinje vrtjeti u glavi. Na trenutak, čini mi se da čujem kako govori:

„Želiš znati moje ime? Palim čarobnu biljku da probudi desnu polovicu tvog mozga. Gadno ću ti se osvetiti. Postat ću Lilith koja će te proždrijeti. Jer moje su Tajne svete. Ja se ne dajem svakome.“

Stresem se i odbacujem te misli. Ne, njene se usnice nisu niti pomakle. Imam bujnu maštu. Tek su se kutovi njenih usnica pomakli u ledeni osmijeh. Ledeno doba u njenim plavim očima. Odmakne se nekoliko koraka i stane na kamen. Izdaje upute za ponašanje u špilji. Nitko ne razumije niti riječi. Ljudi cupkaju u neugodi, prebacuju se s noge na nogu. Sve sam pristojan svijet. Ako je na rasporedu francuska grupa, a tko su oni da tu bilo što mijenjaju? Onda Francuskinja sa zemlje podiže lampu, uključi je i zaputi se prema grotlu.

U redu neznana vladarice vlage i podzemlja, zvat ću te Venera. Zvat ću te Afrodita. Zvat ću te Mokoš. Zvat ću te majka, zvat ću te žena, zvat ću te kćerka, ljubavnica, plodna i nerotkinja, slavljena i prezrena, kurva i djevica, zvat ću te Mudrost dok uranjamo u tvoj mistični kotao u kojem se sve raspada i ponovno rađa. Zvat ću te Marija. Zvat ću te Magdalena… - baš kao što se i zove ovaj Magdalenski period paleolitičke kulture star 17000 godina kojom su oslikani zidovi pećine, s naglašenim konturama životinja, crnima kao grčki ritual.

Uzimamo rudarske svjetiljke i u tišini je slijedimo u mrak pećine. Prolazimo klizavim tunelima čiji su se hodnici povremeno sužavaju, a odmah potom šire u prostrane aleje i sobe. Jedna je puna falusnih stalagmita što koji rastu iz poda. Široka stijena dominira prostorijom; nalikuje stolu, oltaru ili krevetu na čijim je poplunima koji trenutak prije ležala žena što se podaje ili rađa. Mala Francuskinja i dalje priča na francuskom. Razabirem da govori o tome kako je spilja prvi puta posjećena 1864. i kako je istraživana tijekom 20. stoljeća, ali zidovi Niauxa prekriveni brojnim grafitima od gara baklji pričaju svoju priču:

Ovdje sam jebao Jeanne-Marrie, Bernard 1787.
Ovdje sam pio rosu s Annetine ruže, 1564.
… Opat de Bugscoine, 1464.
… Vitez, 1327.
… 1223.
… 1110.


Ljudi polako gube interes za Francuskinju i počinju pričati među sobom. Primjećujem visokog čovjeka u dugoj kabanici. Ima smiješan brk poput Salvadora Dalija, na glavi mu francuska kapa. Okružen grupom ljudi, drži neko svoje predavanje:
„Šupljine, kaverne i hodnici korespondiraju sa ženskim organima. Zato ovakva mjesta djeluju blagorodno na ženske boljke.“
„Sve mi bridi dolje…“, šapuće zubata Nizozemka dok promatra golemi kameni falus.
„Da sam žena, pri pogledu na ovakve primjerke i meni bi bridjelo…“, uzdahe oporo stariji Nijemac.
„Imate pravo!“, javlja se suhonjava Čehinja, „Rodila sam uz pomoć carskog reza i sad me pecka oko rane, kao da zacjeljuje…“

A gospodin s brkovima priča i priča. On se kreće među ljudima, ali nije od njih… On je poput poslovođe velikog supermarketa, prepunog čarapa i konzervi od tune. Sa svojih visokih ljestvi gleda dolje u masu, zna mjesto svakog artikla, njegovo porijeklo i cijenu. Ima nešto sakramentalno u čitanju deklaracija s poleđine konzervi. U provlačenju kartica… Svatko može biti tamo, imati nešto u svojim kolicima na izlazu; jeftinu mistiku, fragment boga kojeg doma možeš pojesti. Hladno je ovdje dolje, kao pokraj škrinja s prepakiranim plodovima mora čijem roku trajanja ne možeš vjerovati. No ima svakako nešto herojsko u njegovim sjenama - dok klize preko kamenih niša, šire se izvan dosega lampi.

Vjerne lampe… Prolijevaju meko, mliječno svjetlo dok putujemo podzemljem. Sjene nas šutke prate. Posvuda izviru stalaktiti i stalagmiti kao drevni čuvari - da štite i upozoravaju. Izbjegavamo mala udubljenja i skliske kosine koje lako iskrenu nogu. Stalaktiti kao da se tope u valovima leda. Uzvišenja i crne rupe, prolazi koji zahtijevaju puzanje.

Na 350 metara od ulaza, veliki kamen s točkama i crtama. Prethistorijski Morzeov kod. Bez obzira što mala Francuskinja spekulira, značenje mu je potpuno nepoznato. Ostavlja mjesta fantastičnim spekulacijama prije samog ulaska u Salon noir.

Stanemo. Francuskinja nalaže da ugasimo lampe. Pali specijalnu svjetiljku koja ne šteti spiljskim slikarijama. Radi njih smo ovdje, na samom ulazu u Crnu sobu. Diskretno svjetlo upereno u pod dodiruje vrhove njenih cokula. Odlazi od nas i zauzima mjesto iza zaštitnog konopa. Stojimo zbijeni u gomili, poput kakva krda gnuova. Oči se sporo privikavaju na tamu. Razabirem da se nalazimo u ogromnoj prostoriji. Prostrana je poput katedrale, uzdiže se stotinjak metara i nestaje u crnilu nad nama. Pokušavam zamisliti Kromanjonce okupljene u nepoznatom ritualu, ali ne ide mi. Ovdje postoji samo mala Francuskinja. Ovo je njen svijet. Ovdje je ona lučonoša. Velika svećenica. Ovo je njen oltar. Njena predstava. Ona čeka na tišinu.
Podiže svjetiljku i svjetlo pada na prvu životinjsku formu.
Otkrivenje…

S hladnih zidova pećine, dolaze poruke naših predaka. Riječi su ovdje suvišne. Slike se obraćaju slikama u nama. Šapuću mojoj desnoj polovici mozga. Govore srcu na svom hodočašću u prošlost. Sve se pokrenulo. Probodeni jelen riče. Krdo konja galopira. Po izbočinama skaču Ibexi – pirinejske planinske koze s rogovima koje si je nataknuo Abraxas. Riče moćni Aurochs. Bos primigenius. Oploditelj. Bog Sunca. Govedo Tur po kojemu je Turopolje dobilo ime. Veliko divlje dugorogo govedo, predak sve današnje stoke i rune Ur koja zrači snagom njihovih rogova … byţ anmod ond oferhyrned, felafrecne deor, feohteţ mid hornum mćre morstapa; ţćt is modig wuht… pjeva runska Ur poema - Auroch je ponosan i ima velike rogove, to je vrlo svirepa zvijer i bori se svojim rogovima

Na kraju povorke, stupa bizon… Koplje u njegovom boku peče poput onog u Kristovom. Francuskinja stoji pred njim kao pred Bogom. Ona ga obožava. Ona ga slavi. Ona ga budi. Rukama u zraku oživljava hologram. Ona donosi grmljavinu stada.

Bez daha gledam svoju malu Veneru. Njene nestalne sjene stapaju se s naborima stijene i pitam se, pristaje li joj to ime? Mogu li te figurice nazvane Venerama korektno dočarati ženu… onako širokih bokova, ponekad trudne, svakako stilizirane, često i bez lica? Ili mi te prethistorijske figure govore o tome kako su nekoć muškarci i žene posjedovali elementarnu, životvornu snagu samog univerzuma? Baš kao što obrisi ovih životinja po zidovima ne ulaze u detalje, ali svjedoče o snazi i vitalnosti.

Snazi koju ja ne posjedujem. I ona je tog svjesna. Dok se kreće ispred mene, zna da je jača. Mami me i odvaja od krda. Zaustavlja se. Uperila je svjetlost u svoje lice. Sjena joj plazi zidom i raste do svoda katedrale. Govori kao u transu. Njeno lice su baklje naših predaka. Dok plamti, mijenja se gubeći jasne oblike. Poput crteža je na zidovima, obrubljeno crnilom tame. Velika majka krava i njeno zlatno tele. Demetra i Perzefona. Grčka proročica. Rimska matrona. Katarska svećenica. Japanska gejša blijedih obraza. Stroga viktorijanska dama. Onda ona gasi lampu… Da osjetimo mrak i tišinu. No lica su i dalje ovdje. Cere se dok sišu moju životnu energiju. Lica mjeseca u hodu kroz sve svoje mijene; Nevina djevojčica. Zrela žena punog mjeseca. Krezuba šamanka lica zastrtog velom mjeseca na odlasku… Ona prva i ona posljednja. Ona štovana i prezrena. Kurva i svetica. Supruga i djevica. Nerotkinja i mnoge njene kćeri. Tišina koja je neshvatljiva, izricanje njenog imena.

„Kako se zovem?“, pita.
Nabrajam znana imena iz mitologije.
Ruga mi se.
Izaziva.
Cvilim pod njenim kopitom.
Glupi lovački pas uhvaćen u zamku vlastita gospodara.
„Ne lupetaj!“, kaže, „Opusti sve i suoči se sa mnom. Osvijesti me unutar sebe. Prepoznaj me i prihvati. Ne i odobri…
Reci: „Kučko, dobar ti dan!“
„Jebena kučko…“, kažem
„Mnogo bolje“, smije se odbacujući krinke… I znam da ću ostati zauvijek zarobljen ovdje. Trofej na zidu. Piktogram. Crtež. Naginje se prema mojem uhu. Šapće:
„Moje ime je…“

A onda čovjek sa šeširom iznenada zapjeva. Njegova pjesma sune poput koplja i zabije se u bizonov bok. Lica vrisnu, bizon jekne. Netko urla. Stotine glasova urlaju kao jedan. Trese se cijela pećina. Ne mogu to podnijeti. Muškarac staje s pjevanjem. Sve se smiruje. Tišina muklo bridi.
Pali se svjetlo.

Mala Francuskinja čuči nad lampom i gleda nekud u stranu.
„Sad se polagano uputite prema izlazu i upalite svoje lampe…“
Izlazimo iz špilje. Ledeni znoj cijedi se niz moja leđa. Putem srećemo drugu grupu. Francuskinja zaostaje da razmjeni koju s voditeljem grupe. Više je ne vidim.
„Jesi li dobro?“, pita čovjek s francuskom kapom.
Ne odgovaram.
Namiguje i tapša me po ramenu.

Hodamo prema izlazu. Hodamo u tišini. Svaki sa svojim mislima. Sada nekako drugačiji. Međusobno povezani. Svrhovitiji. Grupa lovaca koja se vraća iz uspješnog lova na bizona. Putem se dijelim. Na dva. Na četiri. Krupnim. Rastem. Osjećam bilo špilje oko mene. Jedno srce. Ta- dam. Ta- dam. Dva srca. Stotine srca koja tuku kao jedno. Topot krda u stampedu. Osjećam snagu. Osjećam život što izvire u ponoru svog očitovanja. Tama se raspukne poput trudne žene. Svjetlost kao udarac u lice. Udah para pluća. Tečemo napolje, mokri i slijepi poput tek rođene teladi.







------------------------------------------------
Priča "Djevojka drevne tmine" objavljena je 2008. godine u časopisu za oživljenu povijest, srednjovjekovnu kulturu i fantasy Grifon (br. 11, ljeto/jesen 2008.) kojeg izdaje udruga Red Srebrnog Zmaja.


četvrtak , 31.12.2009. u 07:00






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.

(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.

O autoru



Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Free counter and web stats

Autori

Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer

Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca

Aramis Zidić
*Sunčev vjetar

Gabrijel Barišić
*log in - far out

Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine

Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom

Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj

Nataša Skazlić
*Silent Spark

Dorta Jagić
*Pakao

Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng

Deniver Vukelić Korvin
*Magla

Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor

Niccolo Ammaniti
*Željezo

Mihaela Gašpar
*Miris smrti

Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja

Sandra Obradović
*Juha od sunca

Julijana Adamović
*Buksa

Ivana Kranželić
*Pismo s otoka

Jorge Luis Borges
*Aleph

Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine

Veronika Santo
*Mjera čovjeka



Uvodnik
*Tri priče o suncu
















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se