Krenulo me?
Nakon dugo, dugo vremena konačno stvari oko mene počinju izgledati malo bistrije, optimističnije, izglednije. Možda sam pisala, a možda i nisam o tome kako svoj život zadnjih godina živim po shemi; jedan korak naprijed, dva nazad, pola koraka naprijed, tri koraka nazad...
Sinoć ležeći u krevetu, dok je G ( moj zakoniti muškić) mirno spavao kraj mene, nakon što se "umorio" jel?! :)
razmišljala sam i sumirala stvari u glavi... Bože, jel moguće da će nam krenuti? Barem puževim koracima?!
Puno toga se dogodilo zadnje vrijeme:
1)
ONA je pobjedila RAK. Dobro, ovo je prosta, savršena rečenica... Puno toga nam još slijedi, kontrole, terapija, rehabilitacija ,stalna
bojazan da (opet) nešto ne krene po krivu.. ALI ne ide više na kemoterapije, nema povraćanja, nema bdjenja po cijele noći...
Nalaz je dobar, više nego zadovoljavajući, i to je najbitnije.
2)
G dobio ponudu za puno bolji, bolje plaćeni, lakši i ugledniji posao, od ovog koji obavlja sad. Neka davno zaboravljena molba, našla se na stolu nekog "bitnog" koji je procijenio da G ima potencijala i da mu želi dati priliku. Trenutno su u fazi pregovaranja, ali sve je izgledno da će se jako brzo naš život početi odvijati u sasvim drugom smijeru. Da će bankovni konto biti ipak poprilično deblji no dosada...
3)
JA sam dobro. Moje zdravstveno stanje, na koje zadnjih mjeseci nisam ni mislila, iako sam još pod oporavkom od operacije, je solidno. Nalazi su ok, i uskoro bi mogli krenuti s daljnjim postupkom na putu do naše bebe.
4)
Nakon dosta vremena, konačno, sam udaljila neke ljude od sebe. Možda mi je malo bilo teško... ali samo malo.. Sada mislim da sam dobro postupila, makar me i dalje boli, ali sve manje...
Jednostavno me ne ZASLUŽUJU.
5)
NA KRAJU, ali zasigurno ne najmanje bitno...
Iako se nikad nisam nešto žalila jer sam načelno , nakon poprilično zajedničkih godina ipak zadovoljna svojim seksu
alnim životom, zadnje vrijeme SEKS je više nego fantastičan..,
Vjerojatno ima u tome i toga, da konačno VIŠE NE RADIMO BEBU, već se kao većina ljudi samo J...
I to je odlična promjena.
34
Kakav će biti dan nakon ovog? Hoće li život imati ( i dalje) smisao?
Sjećanje na neke davne dane, djetinjstvo, životne situacije...
cijelu noć vrtila sam se po krevetu gledajući svako malo kazaljke sata... u jednom trenutku činilo mi se kao da se ni ne miču... i pomislih kako bi to bilo lijepo.. neka stanu, neka niti ne saznamo... jednostavno ćemo vjerovati da GA nema više i gotovo....
Otvorenih očiju dočekala sam zoru...
Gotovo instinktivno osjetila sam miris bolnice u nosnicama...
Putem smo uglavnom šutjeli zadubljeni u vlastite misli, bojeći se izreći ono što drugo misli...
"Neće mi te oteti..." ponavljala sam u sebi, želeći se valjda ubjediti u istinitost te tvrdnje...
Čekaonica, tako bolno poznata u svakom svom detalju, djelovala je ogromno, sumorno, zagušljivo, siva lica i deseci tužnih sudbina zapisanih na njima..
Onda su prozvali tvoje ime... i odjednom je tvoj lik nestao iza onih mutnih staklenih vrata..., a ja sam se osjećala tako malena...
Pogleda zaljepljenog u pod u sebi počeh brojati... ovaj put sam krenula od 200... 199,198,197.... , inače bih krenula od 500.. ali ovaj put sam predosjećala da ćeš izaći puno prije...156, 155,..... 97... 84.....
Na 34 si izašla....
Na 34
Liječnica iza tebe..
- Nema ga. više- nasmiješila mi se
I ti si se smiješila....
NEMA GA VIŠE...
Odjednom mi je počelo zujati u ušima...
Doktorica me primila za ruku...
- Nalaz je dobar. Vrijednosti su u granicama normale, leukociti uredni.. kontrola za 3 mjeseca...
Ne mogu opisati osjećaj koji me je obuzeo... ne mogu opisati snagu našeg zagrljaja, ne mogu opisati kako to da je odjednom čekaonica izgledala nekako malena, a ona njezina bijelina sada je bila nekako anđeoskog sjaja...
Ponosna sam na tebe voljena moja.. ponosna sam na tvoju hrabrost, snagu, ustrajnost.. ponosna sam na svaki dan iza tebe...
Ti si moja inspiracija da možemo biti pobjednici nad životom. I smrću.
Volim te.
