Wondering...
Pripremam se polako, ali sigurno..Slijedi mi velika operacija, za koju se spremam nekih 6 mjeseci..
Jesam li se pripremila? Pa fizički, ajmo reći da jesam. Smršavila sam, obavila pretrage..
Psihički, donekle.
Nikad se ne možeš dovoljno pripremiti za ono što ti slijedi kada ideš u bolnicu..
Nisam paničar, ovo nije prva operacija na koju idem, a bolnice zadnjih godina (nažalost) pohodim (pre)često..
No, ipak se bojim.
Teško mi je objasniti - čega?
Mislim da se ne bojim same operacije, što se toga tiče više sam uzbuđena i nestrpljiva da to konačno obavim.
Bojim se ONOG POSLIJE.
Hoće li pomoći taj zahvat?
Mogu li u to biti sigurna?
Naravno da ne.
To je samo jedna stepenica dalje. U ovoj agoniji u kojoj ja živim.
Jedna stepenica bliže ka cilju.
Teoretski.
U praksi, možda uzaludna misija.
Ne smijem tako razmišljati, naravno.
I naravno da će sve biti u redu, i da će ovo biti zadnja operacija na koju idem, a koja se tiče ostvarivanja majčinstva.
Pokušavam razmišljati na takav način.
A onda onaj mali crv sumnje koji je u meni već dugo podstanar, svakodnevno postavlja nova pitanja, nedoumice..
Što ako se ništa ne dogodi ni poslije operacije?
Čega ću se onda uloviti? U čemu ću tražiti novu nadu?
Sjećam se početka naše borbe za bebu.
Kao i većina parova, valjda, i mi smo mislili da je dovoljno samo se opustiti, malo zatomiti tu silnu želju..
Pa smo se tako „Opuštali“ jedno godinu dana.
Onda smo shvatili da ništa od toga i da treba potražiti pomoć.
I jesmo.
I naravno onda smo opet razmišljali na način, da će doktori reći da je sve u redu, i da se samo trebamo dodatno opustiti..
Drugi šok uslijedio je kada smo saznali da ipak nije sve u redu.
Čovjek se šokira u bilo kojoj situaciji kada vam liječnik kaže da nešto nije u redu.
No obično se onda radi o nekoj teškoj bolesti.
U našem slučaju liječnik nam je priopćio da nije sve u redu. A nismo (nasreću) teško bolesni. Na oko, pa mi nismo uopće bolesni, a ipak se liječimo...
I da, nije zanemariva činjenica da se radi o vašem repruduktivnom sustavu. A svi znamo da smo, u tom slučaju, jednako osjetljivi svi.
I muškarci i žene.
Odjednom se osjetite manje žena, manje supruga, manje ljubavnica, manje vrijedna..
Postoji jedan grozan termin,
ali stvarno se odjednom osjećate odvratno „JALOVI.“ I to je prava riječ.
Osjećate se kao da ste „kazna“ vašem partneru, mužu, dečku..
Osjećate krivnju, kao da se sami odgovorni za ono što vas je zadesilo..
Osjećate ljutnju jer ste baš VI, ti kojima se to događa.
Osjećate tugu.
Osjećate sažaljenje sami prema sebi.
Osjećate poriv da negdje pobjegnete.. Daleko...daleko..
Naravno, preboli se sve.
Navikne se čovjek.
Pa tako i na tu činjenicu da spadate u neplodne parove.
Da ćete se za ostvarenje svog roditeljstva morati dobro namučiti.
I to doslovno.
I onda se u vama rodi inat. Da ste jači od toga što vas je snašlo..
Da ćete se boriti, da ćete proći sve što treba, podvrgnuti se svemu što se od vas očekuje..
Samo da dođete do cilja.
Jesam li ja u toj fazi?
Trudim se pokazati da jesam, a ustvari mislim da sam još u onoj prvoj..
Ili one uvijek idu jedna uz drugu?
Borite se, a u sebi patite. I ne možete se naviknuti da stvari tako stoje.
A morate.
Jer vam nema druge.
I
Znakovi...
Po nekim filozofijama, u nekim knjigama koje sam čitala, kroz neke citate mudri(ji)h ljudi život bi trebalo shvaćati kao igru.. Iako to nije uvijek moguće, ovakav način razmišljanja češće bi ga učinio čudesnim.
Vjerujem da nam život svakodnevno ukazuje na neke stvari, da je svaki dan novo izazivanje sudbine, prepoznavanje tih znakova i odluka što ćemo s njima?
Ukoliko ih tražimo, ukoliko se oslanjamo na njih možemo ih pronaći svuda oko nas..
Je li znak iznenadni poziv osobe o kojoj smo razmišljali, je li znak nenadana obaveza koja nam poremeti ranije zacrtane planove, je li znak i kada mi, koji inače nikada ne kasnimo na posao, baš tog jutra „produžimo“ koju minutu duže i (ipak) zakasnimo???
Ima tu neke simbolike...
Samo mislim da je prečesto ignoriramo.
Prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću. Totalno uništen auto, prilično teške ozlijede, mjeseci oporavka, neprospavanih noći... Interesantno je to što sam noć ranije usnula neobičan san; hodala sam kraj rijeke, a pratili su me nepoznati ljudi.. Mlađa žena, dva odrasla muškarca, starac i malena djevojčica..
U jednom trenutku djevojčica je upala u rijeku, a ja sam stajala na obali te rijeke misleći što da učinim??
Da li da skočim? ( u stvarnom životu sigurna sam da bih, u snu sam se nećkala??)
Starac me uzeo za ruku i rekao:
„Nemoj skočiti, ionako će se utopiti, a i ti bi da skočiš za njom.. Još nije vrijeme za to.."
Slijedeće jutro dogodila se nesreća.. Ostala sam živa ...
Tog jutra na posao sam krenula kasnije nego inače, vozila sam drugim putem, nisam bila vezana, što inače nije moja praksa...
Zašto?
Bi li da sam ustala na vrijeme sve bilo drugačije? Bi li u tom slučaju vozila starim putem?
Je li san koji sam usnula bio moja podsvijest, „znak“???
Mišljenja mogu biti podijeljena. I vjerojatno jesu.
Ne smatram da nas „znakovi“ upozoravaju samo na loše stvari.. Dapače..
I lijepe stvari često zaobiđemo jer jednostavno zanemarimo „znakove“.. .. Preracionalno doživljavanje života sigurno nam itekako isti taj život osiromaši...
Od nesreće, više puštam djevojčicu u sebi da me vodi.. Nastojim prepoznati „znakove“, nastojim život shvatiti kako igru..
Kad god je moguće.
Jedan trenutak, jedan dijelić sekunde, može ga okrenuti u skroz drugi smijer.. Može ga i prekinuti.
Žalosno je jedino to, što ukoliko osobno ne doživimo takvo iskustvo, „zaboravimo“ da je to moguće..
Jer se to dešava nekom drugom... Negdje...
Trenutno prolazim jako tešku fazu svog života..
Onu u kojoj je život zaista teško doživjeti kao igru..
Prije bih rekla, ako i je igra, onda sam ja trenutno njegova Igračka...
No ne odustajem od svog uvjerenja... Možda već danas, negdje, prepoznam neki znak..
Da je ovo samo faza, da slijedi onaj dio kada će život (opet) biti igra, a ja više neću biti njegova igračka.
.
Jedan sasvim (ne)običan dan.
Moje omiljeno godišnje doba je proljeće. Proljeće je uvijek indikativno.. U proljeće mnogi rade veliko čišćenje, donose velike odluke, priroda se budi, a time kao da se budi i naša svijest da želimo nešto napraviti .. Želimo svu onu nagomilanu prašinu u našim stanovima i
životima odjednom izbaciti iz sebe, sve uglancati, ulaštiti i takvi dočekati ljeto.
Želimo puno toga, a kladim se da je među prioritetima mnogih-izgubiti sve one nagomilane kilograme kroz zimu..pa onda...
Jučer je bio jedan sasvim lijep, sunčan dan.
Nakon dugo vremena, neradan.. Savršen do te mjere da sam već ujutro bila veoma dobre volje, iako nisam inače baš jako pričljiva čim se probudim.
Nakon što sam dragog ispratila na posao, okrenula sam se sebi i ugodi koju sam si danas htjela priuštiti.
Da, trebalo bi napraviti neko veliko spremanje, da , trebalo bi ormar s garderobom prilagoditi trenutnom godišnjem dobu.. no, ja se odlučih za varijantu "B".
Danas po tome pitanju neću raditi ništa.. Odmor je jedino što ću "raditi"..Pa je slijedilo druženje s mojom najboljom prijateljicom ...
ispijanje kave-obilazak dućana-ponovno ispijanje kave-red ljubljenja ljudi i djece koje smo srele putem u gradu-red kurtoazije-kako ste- gdje se- što ste..sve u ležernom tonu naravno.
Bližilo se i vrijeme ručka, a kako smo danas obje odlučile NE kuhati, jer nismo imale kome, počastile smo se i ručkom.. i sladoledom, i ponovno kavom..
bla, bla, bla...
i ugodno popodne je postalo ugodno veče...
Doma sam stigla isrcpljena, ali sretna..
Da rezimiram:
a) nisam ništa radila
b) nisam kuhala
c) nisam ispraznila novčanik više no što sam planirala
d) nisam se rastužila gledajući sva ona silna dječja kolica koje su gurale sretne mame i tate
e) nisam tračala, ogovarala i bila zločesta na bilo koji način.
Jesam:
a) super se provela
b) iskoristila "Luksuz" koje imamo mi žene bez djece da možemo ne kuhati, ne biti limitirane vremenom, i obavezama prema djeci..
c) pojela malo više no što je trebalo, sladoled je definitivno bio višak..
d) uživala u predivnom vremenu...
I eto, o čemu je ovaj post? Niočemu specijalno.. o tome da treba uživati u sitnicama, povremeno se (pod)sjetiti da one čine život...
Jedan dan iza mene je lijep dan mog
života..
A nakon silnog crnila.. hura za mene da sam malo živnula..
Bez obzira na to koliko će ovo ushićenje trajati.
