Wondering...
Pripremam se polako, ali sigurno..Slijedi mi velika operacija, za koju se spremam nekih 6 mjeseci..
Jesam li se pripremila? Pa fizički, ajmo reći da jesam. Smršavila sam, obavila pretrage..
Psihički, donekle.
Nikad se ne možeš dovoljno pripremiti za ono što ti slijedi kada ideš u bolnicu..
Nisam paničar, ovo nije prva operacija na koju idem, a bolnice zadnjih godina (nažalost) pohodim (pre)često..
No, ipak se bojim.
Teško mi je objasniti - čega?
Mislim da se ne bojim same operacije, što se toga tiče više sam uzbuđena i nestrpljiva da to konačno obavim.
Bojim se ONOG POSLIJE.
Hoće li pomoći taj zahvat?
Mogu li u to biti sigurna?
Naravno da ne.
To je samo jedna stepenica dalje. U ovoj agoniji u kojoj ja živim.
Jedna stepenica bliže ka cilju.
Teoretski.
U praksi, možda uzaludna misija.
Ne smijem tako razmišljati, naravno.
I naravno da će sve biti u redu, i da će ovo biti zadnja operacija na koju idem, a koja se tiče ostvarivanja majčinstva.
Pokušavam razmišljati na takav način.
A onda onaj mali crv sumnje koji je u meni već dugo podstanar, svakodnevno postavlja nova pitanja, nedoumice..
Što ako se ništa ne dogodi ni poslije operacije?
Čega ću se onda uloviti? U čemu ću tražiti novu nadu?
Sjećam se početka naše borbe za bebu.
Kao i većina parova, valjda, i mi smo mislili da je dovoljno samo se opustiti, malo zatomiti tu silnu želju..
Pa smo se tako „Opuštali“ jedno godinu dana.
Onda smo shvatili da ništa od toga i da treba potražiti pomoć.
I jesmo.
I naravno onda smo opet razmišljali na način, da će doktori reći da je sve u redu, i da se samo trebamo dodatno opustiti..
Drugi šok uslijedio je kada smo saznali da ipak nije sve u redu.
Čovjek se šokira u bilo kojoj situaciji kada vam liječnik kaže da nešto nije u redu.
No obično se onda radi o nekoj teškoj bolesti.
U našem slučaju liječnik nam je priopćio da nije sve u redu. A nismo (nasreću) teško bolesni. Na oko, pa mi nismo uopće bolesni, a ipak se liječimo...
I da, nije zanemariva činjenica da se radi o vašem repruduktivnom sustavu. A svi znamo da smo, u tom slučaju, jednako osjetljivi svi.
I muškarci i žene.
Odjednom se osjetite manje žena, manje supruga, manje ljubavnica, manje vrijedna..
Postoji jedan grozan termin,
ali stvarno se odjednom osjećate odvratno „JALOVI.“ I to je prava riječ.
Osjećate se kao da ste „kazna“ vašem partneru, mužu, dečku..
Osjećate krivnju, kao da se sami odgovorni za ono što vas je zadesilo..
Osjećate ljutnju jer ste baš VI, ti kojima se to događa.
Osjećate tugu.
Osjećate sažaljenje sami prema sebi.
Osjećate poriv da negdje pobjegnete.. Daleko...daleko..
Naravno, preboli se sve.
Navikne se čovjek.
Pa tako i na tu činjenicu da spadate u neplodne parove.
Da ćete se za ostvarenje svog roditeljstva morati dobro namučiti.
I to doslovno.
I onda se u vama rodi inat. Da ste jači od toga što vas je snašlo..
Da ćete se boriti, da ćete proći sve što treba, podvrgnuti se svemu što se od vas očekuje..
Samo da dođete do cilja.
Jesam li ja u toj fazi?
Trudim se pokazati da jesam, a ustvari mislim da sam još u onoj prvoj..
Ili one uvijek idu jedna uz drugu?
Borite se, a u sebi patite. I ne možete se naviknuti da stvari tako stoje.
A morate.
Jer vam nema druge.
I
