Činjenice..
Imati 3.. i (po)koju godinu, biti odgovoran, ne misliti samo na sebe, pokušavati izgraditi karijeru, željeti biti roditelj, a to ne moći, tj. biti jedan od "onih" koji "ne mogu" ...
Onda to izgleda ovako:
- kad si odgovoran znači da ne želiš nikoga zaj....
- kad si savjestan želiš sve odraditi, sve stići, svuda biti
- kad si ambiciozan želiš uspjeti u karijeri, stvoriti nešto, dati maksimum sebe
- kad si ambiciozan, ali predobar, čitaj prenaivan, onda ( misliš da će to netko nekada vidjeti, pa da na tom svom radnom mjestu, na kojem radiš sve, samo ne ono za što si i plaćen, nećeš dugo biti.) - živiš u zabludi.
- kada imaš 3... koju godinu, a spadaš skupa s tvojom drugom polovicom u "one koji ne mogu imati djecu", i kada se moraš liječiti, prolaziti kojekakve torture, i kad ti vrijeme curi, a ti pokušavaš poput žonglera održati ravnotežu;
karijera-zdravlje-želje-obitelj-prijatelji-obaveze-hobiji-rodbina...-
Onda si, blago rečeno, u ... neću biti prosta, rano je...
E pa, svečano obznanjujem da sam u...
Dakle,
odradila razgovor, dobila odličnu priliku, super uvjete, razmišljala par dana, i -odbila.
Cijelu noć nisam oka sklopila.
Razlog: određivanje prioriteta.
Karijera-majčinstvo-karijera-majčinstvo....
MAJČINSTVO.
Ipak.
Prvo i najvažnije.
Posao je ipak-samo posao.
Barem bi tako trebalo biti.
Da je bilo lako, nije.
Ali ovaj osjećaj olakšanja u meni, podsjeća me na to da sam ispravno odlučila.
Gorčinu osjećam jedino zbog činjenice da sam MORALA BIRATI, kao tisuće mladih žena danas. I to je „normalno“?!
Gorčinu osjećam zato jer svoje majčinstvo ću trebati kupiti, ako ga želim ostvariti u ovom tisućljeću, jer su liste čekanja beskonačne..
Dakle, otvori novčanik, olakšaj ga za cca 10.000 Kuna, dogovori termin u privatnoj klinici i moli se Bogu?!
Usput truni tu gdje jesi, jer si jedino tu možeš dozvoliti taj luksuz da te nema na malo dulje vrijeme, da odeš na bolovanje, da odeš na pretragu...
Ja nemam komentara.
Jel netko ima?
Kako sam odlučila da se naljutim na život, i kako (opet)nisam uspijela...
Pisala sam već o kolegici koja je dala otkaz.. Nakon što je otišla iz firme nismo se čule, jednostavno je ne želim gnjaviti, čula sam da je otputovala malo da "nahrani" mozak. Dosta mi je da zna da može računati na mene - kad god. Savjest mirna.
U stvari sam željela prokomentirati nešto drugo;
u skladu sa sadržajem toga posta, nešto sam piskarala i o tome kako i sama pucam po šavovima, kako razmišljam o nekoj promjeni, ali kako sam previše oprezna, kako puno razmišljam, ili da skratim kako sam jednostavno trenutno prevelika
Ali, gle ti ironije života?
Situacija.
Neki dan na poslu kaos. Ali K A O S!!
Kakav dugo nije bio.
Odradih radno vrijeme+ 2 sata dulje+1 sat vožnja do kuće= 3 sata duže no inače..
Okey.. No big deal..
Kao da je prvi put..
Odradih bez WC-a, bez gableca; bez pauze za pušenje, bez ičega.
Totalno asketski, da na kažem robovlasnički...
I ostadoh živa. Na sreću.
U neko doba dana, zvoni mobitel. Naravno vibra.. Skače po stolu i trese se, uporno, uporno, uporno....
Nisam se stigla javiti..
I još u glavi opsovah; „Daj mi se skini više..“
Pa tko zove i toliko je glup da ne kuži; ako telefon zvoni više minutu čovjek očito ili ne čuje, ili je sprječen da se javi. Pa bi bio red da se poklopi.
Ali ne, zvoni on.. Pardon, trese se...
U tom trenutku sam to (prisilno) igonorirala.
Prođe, sat, ili dva, ne znam više..
I sjetih se ja poziva..
Pogledam.
Nepoznat broj.
Fiksni.
Ok.
Okrenem ja broj, kad ono..
Ovdje neću pisati o kome se radi, ali, uglavnom..
Jedna jako renomirana tvrtka iz moje branše..
Halo.
Halo.
Ja sam bla, bla ,bla.. vidjela sam da ste me zvali...
Da, gospođo..______________________, primili smo Vaš životopis ( ?), željeli bi s Vama obaviti jedan razgovor, radno mjesto_________, bla, bla bla..
What????
Koji životopis??
Pa ja sam to poslala onako iz zajeb... i to tko zna kad???
Ne znam više niti što sam pisala?!?!?
Ja se zahvalih gospodinu, ( btw. imao je jako ugodan glas..) i odlučih da odem na taj razgovor.
Idem.
Ipak je ovo neki ZNAK.
Je , definitivno je znak.
I potvrda.
Jebeni život. Tako nepredvidiv.
Taman se odlučim naljutiti na NJEGA.
I onda....
Crtica
Sjeća li se tko gdje je bio na današnji dan, prije 15 godina?
Ja i ne baš… ali…
Maloprije sam primila poruku:
Nekoliko puta zaredom čitala sam tu kratku poruku s nepoznatog broja telefona. Definitivno nije trebala biti upućena meni.
Netko je pogriješio.. Imam specifičan broj telefona tako da često ljudi pošalju neku krivu poruku.. Ali nikada ona nije bila ovakvog sadržaja..
Odmah se u meni probudila ona stara romantičarka..
Mora da je to bila velika ljubavna priča, očito više nisu skupa, što ih je rastavilo, jesu li sretni jedno bez drugog..?
On se nada da ona je.
A je li?
Imala sam potrebu odgovoriti da je poruka poslana na krivi broj, najviše zbog toga da zna da je ona nije dobila.. Možda će očekivati odgovor…
No što da napišem?
Malo sam prevrtiala mobitel po rukama.
A onda ipak…
Odgovorila sam.
Nazad je stiglo kratko «Sorry».
Nadam se da će i NJU ova poruka raznježiti, kao što je i mene.. sjetiti će se neke davne ljubavi.. uspomena…
Daleko je to iza nas, ali lijepo ih je imati.
08.04.2008. u 14:16 | Komentiraj (3) | Print | # | ^
Kad prekipi...
Svatko ima svoje granice izdržljivosti. U svemu.
Nakon 15 godina staža moja kolegica je dala otkaz. Nakon 17 , razmišljam i sama o tome.
Ne, nisam potaknuta njenom hrabrošću. Možda malkice, samo malkice. Zašto kroz tuđe postupke lakše donosimo vlastite odluke??
"Kuda svi tud i mali Mujo?"
Ma ne, jedostavno se vodim parolom, "zašto se ne bih i ja bavila svojom srećom, sudbinom, životom?
Iskreno vjerujem da se nisam rodila slučajno. Da mi je cilj postići nešto u ovom životu. Tu ne mislim samo na profesiju, već općenito na život.
Jer samo je jedan.
Došla je u tvrtku, najavila se kod direktora, na diplomatski način mu iznijela sve ono što joj je bilo na duši, i potom sa smiješkom okrenuvši se na petama zatvorila vrata ureda, i to poglavlje svog života, i osjećaj jada koji je proganja danima. Tjednima.
Na izlazu me pogledala. S osmijehom na licu. Bez ijedne grimase, grča.
U tom trenutku sam poželjela i ja ustati, i slijediti je. Izaći. Zauvijek.
Nisam.
Sjedila sam na svojoj stolici, zapiljena u monitor. Sjedila sam drvenih nogu.
I žalila samu sebe.
Kukavice.
Daj jednom svladaj tu odgovornost s kojom živiš, i koja te pritišće poput kamena...
Ništa.
Sjedila sam i dalje.. jedino što sam uspjela, je razvući usne u osmijeh, iskren i topao, i namignuti joj.
TO je trebalo u prijevodu značiti: "Bravo! Ponosna sam na tebe! Imaš svu moju potporu! "
Uzvratila je osmijeh. Znam da je sve razmijela na pravi način.
Ja sam tako drvena sjedila i dalje.
Danas nije moj dan.
Danas je njen dan.
I ja želim biti hrabra
Ili luda?
ne znam, oboje valjda.
Danas sam samo luda.
Od posla.
valjda ću uskoro i ja pokazati svoju hrabrost.
Draga prijateljice,
hvala ti na svemu. Na svoj podršci, znanju, pomoći.. Na svakoj zajedničkoj minuti koja je uz tvoje prisustvo bila lijepa. Sretno ti.
