Osvrt...

Danas je u «Večernjem listu» izašla jedna reportaža o obiteljima koje su u prometu izgubile svoje najmilije.
U svojoj obitelji, široj, doživjela sam jednu takvu tragediju. Na isti način izgubila sam dragu prijateljicu, nekolicinu dobrih poznanika…Svaki gubitak je stravičan, tragičan na svoj način, i teško je u jednoj takvoj situaciji biti objektivan, racionalan.
No, mislim da je gubitak djeteta najveća agonija koja se čovjeku može dogoditi.
Nije prirodno da roditelj nadživi dijete. Nije prirodno da roditelj sjedi na grobu svog djeteta. ?!
Kada je to isto dijete stradalo na zebri, kada ga je pregazio vozač Hitne pomoći, kada se taj isti vozač nikada nije obratio ožalošćenoj obitelji, a cijeli slučaj nikada nije stigao na sud… treba li govoriti kako se onda osjeća ožalošćena obitelj?
Mediji, novinari, javnost.. svi se pitaju, je li s vremenom lakše? Kako se živi s takvom i tolikom boli?
Može li se živjeti?
Ja bih rekla- ne.
TO više nije življenje, već «preživljavanje».
S vremenom nije lakše. Poloviti ponovno konce života nije moguće. Jer samo odjednom, u trenutku sekunde cijeli svijet više ne izgleda isto. I ništa više nikada neće biti isto.
Bilo bi najlakše umrijeti.
Ali tu su druge osobe, druga djeca, roditelji, obitelj.. a onda na kraju krajeva i činjenica da se ne može umrijeti «samo o sebe», a suicid je nešto gotovo isto tako strašno poput ovog gore o čemu pišem.
I koji je izlaz?
Ima li ga?
Nema te utjehe i teško ju je pronaći kada je ona ustvari povezana s dobivanjem odgovora…
Zašto se to dogodilo? Zašto nama? Tko o tome odlučuje?
Koji se to redoslijed poštuje kada strada dijete od par mjeseci, godinu, dvije dana??
Ili ono od 17, 18 godina koje je na pragu života, taman na prekretnici da od djeteta postane čovjek, ili starac od 70, 80 godina koji sigurno, nakon cijelog života, i svega što je u tom istom životu morao pretrpjeti, umjesto dostojanstvene smrti, strada pod kotačima pijanog vozača.???
Nažalost, gubitak drage osobe nije jedini gubitak s kojim se ti nesretni ljudi suoče.
Često to znači i gubitak većine ljudi, prijatelja koji su vas do tada okruživali.
Ne zato jer su to redom loši ljudi, bez srca, već jednostavno zato jer ljudi više ne znaju kako se ponašati?. Smiju li se smijati u vašem prisustvu, treba li, ili ne, spominjati osobu koje više nema??
Dubioze koje na kraju rezultiraju time da se ljudi maknu. A vama upravo tada najviše trebaju.
Nije ih za osuđivati. Svi smo ljudi.
Ostanete tako sami, sa svojom boli, okruženi malobrojnim prijateljima, a bol iz dana u dan raste, raste, guši vas…
I vrištite, bez glasa. Plačete bez suza. Jer i one presuše.
Teška agonija je ono što postane svakodnevica.
Sve ovo o čemu pišem, posvećujem jednoj divnoj osobi. Majci iz današnjeg «Večernjaka». I svim onim drugim majkama čija su djeca ispod zemlje.
Ružna rečenica?!
Slažem se. Ali je tako prizemna i istinita. I može se to drukčije napisati, može, ali čemu, kada je na kraju ipak samo to gola istina.
Evo, Uskrs samo što nije.
Uskrs-blagdan života.
No nisu svi vjernici. Možda su vjernici u prednosti nad ateistima zato jer mogu i pronalaze vjeru u Bogu. Lakše pronađu odgovore, lakše pronađu mir.
Ateistima je to sigurno teže.
Ostaju sami sa svojim mislima. Postavljaju pitanja, i na ista sami moraju pronaći odgovore.
Ne smijemo okretati glavu. Niti na tuđu bol. Niti na nepravdu s kojom su ti ljudi suočeni. Nema dovoljne kazne za onoga tko je nekome oduzeo život.
Njena visina nikada nije dovoljna, i neće vratiti onoga koga više nema.
Ali, zar ne treba uopće biti kažnjen?
Može se opijati, divljati po cesti, ubijati ljude, djecu, i sve bez kazne??
Tužna, ali istinita činjenica.
U svijetu u kojem svi skupa živimo. Većina nas je s druge strane ogledala. Naši namiliji su među nama. ŽIVI.
No sekunde mijenjanju svijet. Mijenjanju život.
Stotinke sekundi.
I ONI su nekad bili kao MI:
A i MI , igrom sudbine, možemo postati ONI.
Ne bi trebalo biti NAS i NJIH.
Treba razmisliti o tome.
Sretan Uskrs svima koji ga slave!



22.03.2008. u 09:10 | Komentiraj (3) | Print | # | ^

Nit' muško nije što je nekad bilo...

Možda se to samo meni čini.. ali ni muškarci nisu što su bili.
Pa dakle, tamo negdje 70-tih godina prošlog stoljeća, tko ih se sjeća, muškarci su još bili muškarci. Dobro, ni ja ih se ne sjećam u punom profilu, jer sam u to vrijeme još lizala «rolipop» i muškarac mog života se zvao «Ken», ali sjećam se svog tate, barbe, susjeda..
Nosili su se zulufi, uske košulje, trapez hlače. I brkovi. O da, brkovi su bili zakon!
Muškarci su bili muškarci. Šetali su svoje djevojke, zavodili ih, pozivali na ples. Jer da, tada se još plesalo. ( a uvijet nije bio da prije toga završite 2, 3 stupnja nekakve plesne škole, i to masno platite).
Većina nije imala aute, ali to ih nije sprječavalo da svoje djevojke prate kilometrima do njihovih kuća, i to samo zato da bi na kraju dobili jedan poljubac.
Strpljivo su čekali kada će na red stići ono drugo. Onda nakon nekog vremena…..
Ti isti muškarci, ili bar velika većina njih, su bar jednom, ako ne češće, dobili priliku nekoga razdjevičiti, (jel se tako kaže?). Oni spretniji to bi obavili prilično «bezbolno», i tu ne mislim da bol koju bi čedne djevojke osjetile kod «prvog puta», već na posljedice.
One nakon 9 mjeseci.
Jer, nerijetko bi se desilo, da bi taj prvi seks rezultirao dobitkom.
Tko zna zna, tko ne zna - postane tata.
Anyway, bilo je to doba parole «vodimo ljubav, a ne rat».
Nisam htjela odlutati u daleku prošlost, eto desilo se, a u stvari sam se željela nadovezati na nešto drugo.
Muškarci danas.
Potrebni.
Još uvijek.
Unatoč pošasti ženske emancipacije.
Prisutni.
Doduše, brkovi, barem oni kakve je nosio moj tata, davno su izumrli, ali eto njeguju se neke bradice, jareće, od tri dana, i štatijaznam kakve već..
I dalje su u uskim košuljicama, ali iz njih više ne vire one muževne dlake, već su prsa uredno obrijana (većini).
Djevojke više ne prate kućama. U najboljem slučaju ih voze. A često te iste djevojke na dejt dođu i vlastitim autom, pa onda nakon cuge, dvije, svatko svojim autom kući.
I dalje se ovaj naš planet okreće kao i nekada. Malo brže, malo je zagađeniji. Još uvijek se ratuje unatoč onoj paroli iz 70-tih…
Ali,
Današnji dečkići ne čekaju. Ono za čime žude dobiju brzo, puno brže nego nekad, rijetki su oni koji uspiju nekome «skinuti jumf», jer se on skida već tamo negdje krajem osnovne škole, a one koji ga «skinu» ne mogu nazvati muškarcima..
Postali su «pametniji», barem ako ševe u onim godinama kada su to počinjali njihove tate…
Pa tako nema puno dječice koja su se «zalomila», a da su im tate starije od 18 godina.
Rjeđe se žene. Ako se žene. Jer brak kao institucija izumire. Rjeđe su u ozbiljnim vezama, jer je moderno biti u neobaveznoj vezi…i do 35 živjeti s roditeljima.
Etc, etc…
Sve manje liče na muškarce, one prave, sirove. S širokim ramenima, uskim bokovima, snažnim rukama..
Postali su metroseksualci.
To vam je ono, nit žensko nit muško..
Ja sam old fashion girl.. i sva sreća uspjela sam ugrabiti još jedan od onih rijetkih, preostalih primjeraka pravog muškarca.
Jer moj muškarac ima široka ramena, i dlakave ruke, i noge koje ne brije, i uske kukove, i ne nosi pramenove, ne ide na pilates, a nakon dobre klope podrigne..
Moj muškarac igra nogomet, obožava sport…
Moj muškarac zna popraviti peglu, i bojler, i usisivač.

Na sreću.sretan


14.03.2008. u 14:57 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

SJEĆANJE

Proljeće budi u meni sentimentalnost. Nekakva čudnovata čežnja ispunjava mi srce, sjetne misli okupiraju me svakodnevno.
Ima vremena od toga. 15 godina, možda više..
Tada smo još svi dijelili iste interese, dani su nam bili identični. Markiranje, beskonačno ispijanje kava, pretresanje svega što se uspjelo dogoditi u tom kratkom razdoblju od kada se nismo vidjeli.. Maštanje o nama, prepričavanje ukradenih trenutaka provedenih na nekoj klupici u parku, poljupci, zagrljaji..
Treptali smo poput malih krijesnica na pragu naše mladosti, sanjali snove koje želimo ostvariti…
Uvjereni da će takav odnos opstati, da je prejak, i da se ne može iskidati, naivno smo koračali u budućnost.
Onda fakultet, zagrljaji okupani suzama, čvrsti stisak i obećanje da tu nije kraj.
Vječno ćemo biti povezani nekim čudnim nitima života..
I jesmo.. telefonski razgovori, pisma ispunjena čežnjom.. nedostajanje.. nestrpljivo čekanje na kolodvorima našeg grada.. Odlasci , dolasci.. Godina. Dvije..
Trajali smo. Možda i više nego su nam naše godine prognozirale. Trajali smo na vjetrometini života, čvrsto se držeći tek djelićima sebe za onog drugog. Poput dva lista na buri tresli smo se od strasti pri svakom našem susretu..
Poljupci na kiši, i hladne ruke na vreloj koži. Izgarali smo u sitnim satima pretvarajući se u jedno..
Ništa nije bilo važno. Osim nas, osim isprepletenih nogu, ruku, tijela..
Vjerovali smo da se ne može voljeti više, bolje, jače..
Odrastali smo, a nismo bili svjesni toga. Ipak su polagano nestajala djeca u nama.. Nije više važilo «carpe diem», nije više važilo «samo mi protiv svijeta»…
Jednog dana, na jednom raskrižju odabrali smo suprotne strane.
Zakoračili smo svaki svojom cestom, ne želeći ubiti vlastite snove..
A jesmo li ih mogli ostvariti jedno bez drugog?
Sjetim te se.
I danas si daleko.
Smiješak mi je okupao lice.

13.03.2008. u 10:23 | Komentiraj (3) | Print | # | ^

Malo sam tako surfala, čitala tuđe blogove, i konstatirala jednu stvar..
Ima stvarno talentiranih ljudi, neotkrivenih pisaca, satiričara, kolumnista. Ima i budala koje mlate praznu slamu, hvale se koječim.. ono..
Dobro, o ukusima se ne raspravlja, a svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje o nekome, nečemu…
Generalno shvatih da «pale» blogovi koji su tajanstveni, u kojima se prostači, što sočnije to bolje, koji skrivaju tajne, u kojima se komentiraju prevare, vlastite, tuđe.
Na blogovima su svi uspješni, rade u tvrtkama, imaju dobre plaće, svi žive, ili pokušavaju prezentirati svoj život tako kao da su upravo odigrali neku epizodnu ulogu u seriji «Seks i grad»..
A svi znamo da seru.
No dobro, valjda ovdje svatko može glumiti što želi.. pa tako i da je nešto što nije, a želio bi biti.
Zaista mi se čini da nema puno istine u cijeloj toj blogosferi.. Ili, ako je i ima, podosta je iskrivljena.
Nekolicina ljudi piše zaista kvalitetno.. Javljaju se iz dalekog svijeta gdje su rasuti, daleko od kuće, pokušavaju približiti neku kulturu, način života, pišu putopise, književne kritike, apeliraju da se pomogne bolesnima, nekom donacijom…
Interesantan je ovo svijet.
Kažu da je pisanje odlična psihoterapija. I ja se slažem s tim.
Ponekad i nije bitno kako i što se nešto napiše, bitno je da se piše, da se izbace misli iz sebe. Naročito one ružne, teške..
Pročitala sam na nekom blogu, gdje žena opisuje svoje vanbračne avanture, kako je njoj to poput dnevnika. I jest. Blog je interenet dnevnik.
No opet treba biti oprezan, jer svijet je u stvari samo jedno veliko selo. I uvijek netko nekog poznatog pozna…
Zato smo svi anonimci. Odnosno većina nas.
Neki objavljuju svoje fotografije, i otkrili su svoj identitet.
Vole publicitet.
Neka da.
Ne osuđujem, ali niti ne zagovaram.
Meni je draže ovako.
Tu sam, ali sam nevidljiva.
No kod komentiranja volim ostaviti trag.
Ne zato da bi me se posjetilo na mom blogu, već zato da se zna tko stoji iza onoga što je napisano.
Ne sviđa mi se anonimno komentiranje. Naročito kada je ono zločesto, a tada gotovo u pravilu iza nadimka stoji neki anonimus.
Meni je to licemjerno.
Ne trebaju se drugi slagati s onim što pišem, ne trebam se niti ja složiti s onime što čitam kod drugih blogera.
Neki ljudi nemaju svoj blog i ovim svijetom krstare kao mornari bez broda.. I oni komentiraju. Ali mišljenja sam da njihovi komentari nisu uvijek i isključivo zajedljivi. Mislim da takve ostavljaju oni koji imaju registrirane blogove, ali ne žele drugima dati uvid u njih. Naročito kad popuju.
Osobno me to ne dira.
Na mome blogu niti nema komentara, ali da ih i ima, zlonamjernim anonimcima ne namjeravam pokloniti puno pažnje. Neću zabraniti takve kometare, ali neće me niti pokolebati,isprovocirati ili natjerati da preispitam, želim li ili ne, dalje pisati.
Naravno ako ikada na mome blogu svane više od jednog, dva komentara.
J
Ne pišem da bi se proslavila, da bi završila na naslovnici, a moj blog među onima u kategoriji «cool»., pišem sebi za dušu. Naravno volim pronaći i pokoji komentar, ali to nije imperativ.
Iznijeti ću svoje mišljenje, a onima koji zalutaju ovdje, unaprijed zahvaljujem.



11.03.2008. u 10:02 | Komentiraj (2) | Print | # | ^

Zanimanje- SADIST.

Smatrate li sebe sadistom?
Niti ja.
No eto imam osjećaj da je tih i takvih ljudi sve više i više.
A kladim se da je svatko bar jednom u svom životu osjetio «ljepotu» sadističkog odnosa.

«Sadizam je neprirodno (spolno) ponašanje gdje se (spolno) zadovoljstvo postiže nanošenjem boli drugoj osobi (npr. bičevanjem ili ponižavanjem). Riječ je nastala po markizu de Sadeu, razuzdanom psihopatu i piscu romana.»



E sad, ovo je jedna od definicija. I «sadiste» koji spadaju pod gornje objašnjenje, žalim, jer ih smatram bolesnima.
No ja ciljam na jednu drugu vrstu sadizma.
Moralnu.
Da objasnim,
To je ona vrsta sadizma koju možete osjetiti od svojih pretpostavljenih, ili od osoba koje Vam nekada za nešto u životu, trebaju, osobe o kojima u određenim situacija na neki način ovisite.. I te osobe to znaju, ali pokvareno koristeći svoj položaj, kompetenciju, znanje ili sl..se u takvim situacijama ponašaju poput sadista.
Vaše koprcanje njima imponira i hrani ih.
I na kraju krajeva, obično, oni vama i pomognu, naprave ono što ste ih tražili, pitali, ili molili..Ali prije toga se debelo nahrane vašim živcima, i (ne)strpljenjem.
Oni tako funkcioniraju.
I dobro se osjećaju radi toga.
Nemaju grižnju savjesti, ne sekiraju se, mirno i zadovoljno spavaju, a da im u snove ne dolaze oni «jadnici» koje su taj dan ponizili, iznervirali, izludili.
Kako je to moguće?
I sama se pitam kako netko može biti toliki «debelokožac»?
Bila sam u prilici u nekoliko navrata , isprovocirana nečijim ponašanjem, iskoristiti svoj položaj, pa reagirati onako kako u biti nikada ne reagiram.
Prosuti malo vatre iz mojih usta po nekome tko je to vjerojatno i zaslužio. No nikada radi toga nisam osjećala trijumf. Dapače, da se to može nekako izmjeriti, sigurno bi taj moj osjećaj jada bio na puno višoj razini od onoga te osobe...
Takve situacije nastojala sam što brže riješiti.

Meni je to liječenje kompleksa.
Poniziti nekoga tko ti ne može
parirati.

Meni se to gadi.



06.03.2008. u 13:27 | Komentiraj (0) | Print | # | ^

Speech

Moja prijateljica se rastaje. Nakon 17 godina zajedničkog života, nakon što su sagradili kuću, kupili novi automobil, vratili većinu kredita, dobili (oboje) stalno zaposlenje. Sada je na red došla rastava braka.
Jučer smo bile na kavi.
- Kaže da je došlo do zasićenja- objašnjava mi njegove argumente.

Naravno, postoji i netko treći, ali i taj "treći" se pojavio radi «zasićenja».
Shrvana je, naravno, osobito zato jer ona spada u kategoriju tkz. «obiteljskih žena».
To su one žene kojima je svrha vlastitog postojanja obitelj, djeca, toplina doma. One kojima karijera nije na prvom mjestu, onima koje odlično kuhaju i još bolje peku kolače, uredne su , čiste, brižljive, pažljive, osjećajne..
Pa su zapravo, DOSADNE.
Odnosno nakon nekog vremena kod njihovih partnera dođe do «zasićenja».
Od čega??
Pa vjerojatno od tako uredno posloženog života.
Nedostaje malo avanture, adrenalina…
Ne osuđujem ja te muževe, i u biti kad tako razgovaram s ljudima, muževe obično svi razumiju.. Dobro, prvo budu malo popljuvani jer su kurvari, ženskaroši, jer im je bitan «samo seks», ali odmah zatim te iste muževe ( ili žene) svi razumiju i na neki način podupiru.
Dosadne žene, ili papci od muževa, mogu dosaditi, da, naravno.. A oni, ili one, samo žele iskoristiti maksimalno život, žele uživati… I što je u tome loše??
Jedan je život?!
Dobro sad, tu su djeca, ili nisu nema veze, ali i ta djeca će ubrzo odrasti, i opet će ostati samo oni, i dosadne žene, i papci od muževa..
Onda se razmišljam, i razmišljam.. (zato jer stvarno puno razmišljam) .. Jesmo li muž i ja neki čudaci???
Kad se slažemo, i nakon silnih zajedničkih godina volimo, nismo si dosadni i nastojimo zajednički život učiniti uzbudljivim..
- Ali vi nemate djecu- komentira ona
- Kad dođu djeca sve se promijeni…
Okey, slažem se i sa tom filozofijom.. Ali može se razmišljati i na način da upravo parovi bez djece imaju prostora gotovo bezbolno, kada si dosade, otići svaki na svoju stranu.. Nema djece, nema poveznica, nema daljnjih susreta, kontakata… Jer nakon što potpišeš onaj famozni papir, nema više ničega, ili nikoga, zbog čega bi se više ikada u životu trebali jedno drugom javiti.
Osim toga u svom zajedničkom životu (bez djece) boriš se da ih dobiješ, ispituješ sebe, pa onda njega, ili nju, tko je kriv?
Ako je u tebi «problem» onda si prebacuješ i boli te gledati onog drugog koji kraj tebe pati, a s nekom drugom, ili nekim drugim bi mogao ostvariti svoju želju, ako je problem u onom drugom, onda se ponekad upitaš , i svatko tko tvrdi drukčije jednostavno nije iskren, bi li tako bilo i s nekim drugim??? Bi li tu tom slučaju već davno poznavao termin "roditelj"???
Zamršene su niti međuljudskih odnosa.
No nekako se bojim da je zaista cijeli ovaj svijet otišao k vragu..
Toliko usamljenih , nesretnih ljudi..
A u stvari je bit svega LJUBAV.
Koju tako očajno svi trebamo i tražimo… Svatko voli biti voljen. Osjećaj pripadanja, nečiji topli zagrljaj, nečije tijelo kraj svojega, dodiri, poljupci…

Zatim, tempo života. Koji nas danas, više nego ikada podsjeća koliko brzo živimo, koliko brzo život odmiče, i koliko malo ustvari imamo trenutaka za sebe, imamo trenutaka kada smo istinski sretni…
A sreću trebamo poput zraka..
Zaronjeni smo u more života, glave nam tek malo vire iznad površine i otvorenih usta halapljivo udišemo…
Sreću, nadu, vjerovanje, mir…
Strepimo od nekog vala, koji će nas samo tako poklopiti…
Trčimo i trčimo za uspjehom, novcima, statusom., a sve pod krinkom sreće...
Gazimo sve i svakog ispred sebe..
A cijena toga??
Gledam samo svoju okolinu.
80% rastavljenih parova,
iza njih djeca na vjetrometini života, razočarana u nešto što se zove brak, što se zove žrtvovanje, što se zove kompromis…na kraju krajeva što se zove ljubav...
Zlobnici će komentirati da je ovaj moj post poput propovijedi..
I kada ga čitam da, djeluje staromodno, ofucano…
Pa tko to još danas zagovara takve stavove??
Jedan je život! Treba ga iskoristiti!!!

Hm. Da.

Slažem se da treba. Samo pod koju cijenu?

Kada smo zaljubljeni
Počinjemo sami sebe
varati, a završava time
da varamo druge.
- Oscar Wild –


01.03.2008. u 08:51 | Komentiraj (0) | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da/ne

Opis bloga

Dizajn by: RizL@ i sTrUdL@


Kako je živjeti hodajući 2 koraka naprijed, jedan nazad...
Kako je biti jedan od 20% parova koji se bore s neplodnošću..
Voljeti i biti voljen...
Crtice iz svakodnevog života..
Podsjetnik na neke predivne trenutke mog života, i na one manje lijepe..
Prve treba pamtiti, iz drugih izvući pouku...




Linkovi




Sexykus je..

u srednjim tridesetim...
zaposlena..
prijatelj
odana
diskretna
sanjar
ponekad i realist
obično optimist
tek nekada pesimist
pjesnička duša
romantik
avanturist
alutrist
hedonist
gurman
putnik
ljubavnica
kćerka
(još ne) majka
sestra
supruga

i još ponešto...

Svima onima koji zalutaju u ovo moje malo carstvo od srca se zahvaljujem..
Svima onima koji imaju što za reći vrata su otvorena..
Onima koji bi vrijeđali, ili svoje mišljenje i neslaganje iskazali na neprimjeren način vrata su zaključana.

Svi likovi o kojima pišem stvarni su, ali su imena ili neke činjenice, radi zaštite privatnosti, malo izmijenjene..

Ovo nije mjesto gdje će sve biti lijepo, a ja uvijek vesela.
Ovdje pišem o svojoj sreći, ali i tuzi, frustracijama, suzama, razočaranjima...
Bez obzira na to što je ovo viritualni svijet, moj život i ja to nismo.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se