Osvrt...
Danas je u «Večernjem listu» izašla jedna reportaža o obiteljima koje su u prometu izgubile svoje najmilije.
U svojoj obitelji, široj, doživjela sam jednu takvu tragediju. Na isti način izgubila sam dragu prijateljicu, nekolicinu dobrih poznanika…Svaki gubitak je stravičan, tragičan na svoj način, i teško je u jednoj takvoj situaciji biti objektivan, racionalan.
No, mislim da je gubitak djeteta najveća agonija koja se čovjeku može dogoditi.
Nije prirodno da roditelj nadživi dijete. Nije prirodno da roditelj sjedi na grobu svog djeteta. ?!
Kada je to isto dijete stradalo na zebri, kada ga je pregazio vozač Hitne pomoći, kada se taj isti vozač nikada nije obratio ožalošćenoj obitelji, a cijeli slučaj nikada nije stigao na sud… treba li govoriti kako se onda osjeća ožalošćena obitelj?
Mediji, novinari, javnost.. svi se pitaju, je li s vremenom lakše? Kako se živi s takvom i tolikom boli?
Može li se živjeti?
Ja bih rekla- ne.
TO više nije življenje, već «preživljavanje».
S vremenom nije lakše. Poloviti ponovno konce života nije moguće. Jer samo odjednom, u trenutku sekunde cijeli svijet više ne izgleda isto. I ništa više nikada neće biti isto.
Bilo bi najlakše umrijeti.
Ali tu su druge osobe, druga djeca, roditelji, obitelj.. a onda na kraju krajeva i činjenica da se ne može umrijeti «samo o sebe», a suicid je nešto gotovo isto tako strašno poput ovog gore o čemu pišem.
I koji je izlaz?
Ima li ga?
Nema te utjehe i teško ju je pronaći kada je ona ustvari povezana s dobivanjem odgovora…
Zašto se to dogodilo? Zašto nama? Tko o tome odlučuje?
Koji se to redoslijed poštuje kada strada dijete od par mjeseci, godinu, dvije dana??
Ili ono od 17, 18 godina koje je na pragu života, taman na prekretnici da od djeteta postane čovjek, ili starac od 70, 80 godina koji sigurno, nakon cijelog života, i svega što je u tom istom životu morao pretrpjeti, umjesto dostojanstvene smrti, strada pod kotačima pijanog vozača.???
Nažalost, gubitak drage osobe nije jedini gubitak s kojim se ti nesretni ljudi suoče.
Često to znači i gubitak većine ljudi, prijatelja koji su vas do tada okruživali.
Ne zato jer su to redom loši ljudi, bez srca, već jednostavno zato jer ljudi više ne znaju kako se ponašati?. Smiju li se smijati u vašem prisustvu, treba li, ili ne, spominjati osobu koje više nema??
Dubioze koje na kraju rezultiraju time da se ljudi maknu. A vama upravo tada najviše trebaju.
Nije ih za osuđivati. Svi smo ljudi.
Ostanete tako sami, sa svojom boli, okruženi malobrojnim prijateljima, a bol iz dana u dan raste, raste, guši vas…
I vrištite, bez glasa. Plačete bez suza. Jer i one presuše.
Teška agonija je ono što postane svakodnevica.
Sve ovo o čemu pišem, posvećujem jednoj divnoj osobi. Majci iz današnjeg «Večernjaka». I svim onim drugim majkama čija su djeca ispod zemlje.
Ružna rečenica?!
Slažem se. Ali je tako prizemna i istinita. I može se to drukčije napisati, može, ali čemu, kada je na kraju ipak samo to gola istina.
Evo, Uskrs samo što nije.
Uskrs-blagdan života.
No nisu svi vjernici. Možda su vjernici u prednosti nad ateistima zato jer mogu i pronalaze vjeru u Bogu. Lakše pronađu odgovore, lakše pronađu mir.
Ateistima je to sigurno teže.
Ostaju sami sa svojim mislima. Postavljaju pitanja, i na ista sami moraju pronaći odgovore.
Ne smijemo okretati glavu. Niti na tuđu bol. Niti na nepravdu s kojom su ti ljudi suočeni. Nema dovoljne kazne za onoga tko je nekome oduzeo život.
Njena visina nikada nije dovoljna, i neće vratiti onoga koga više nema.
Ali, zar ne treba uopće biti kažnjen?
Može se opijati, divljati po cesti, ubijati ljude, djecu, i sve bez kazne??
Tužna, ali istinita činjenica.
U svijetu u kojem svi skupa živimo. Većina nas je s druge strane ogledala. Naši namiliji su među nama. ŽIVI.
No sekunde mijenjanju svijet. Mijenjanju život.
Stotinke sekundi.
I ONI su nekad bili kao MI:
A i MI , igrom sudbine, možemo postati ONI.
Ne bi trebalo biti NAS i NJIH.
Treba razmisliti o tome.
Sretan Uskrs svima koji ga slave!
