SJEĆANJE
Proljeće budi u meni sentimentalnost. Nekakva čudnovata čežnja ispunjava mi srce, sjetne misli okupiraju me svakodnevno.
Ima vremena od toga. 15 godina, možda više..
Tada smo još svi dijelili iste interese, dani su nam bili identični. Markiranje, beskonačno ispijanje kava, pretresanje svega što se uspjelo dogoditi u tom kratkom razdoblju od kada se nismo vidjeli.. Maštanje o nama, prepričavanje ukradenih trenutaka provedenih na nekoj klupici u parku, poljupci, zagrljaji..
Treptali smo poput malih krijesnica na pragu naše mladosti, sanjali snove koje želimo ostvariti…
Uvjereni da će takav odnos opstati, da je prejak, i da se ne može iskidati, naivno smo koračali u budućnost.
Onda fakultet, zagrljaji okupani suzama, čvrsti stisak i obećanje da tu nije kraj.
Vječno ćemo biti povezani nekim čudnim nitima života..
I jesmo.. telefonski razgovori, pisma ispunjena čežnjom.. nedostajanje.. nestrpljivo čekanje na kolodvorima našeg grada.. Odlasci , dolasci.. Godina. Dvije..
Trajali smo. Možda i više nego su nam naše godine prognozirale. Trajali smo na vjetrometini života, čvrsto se držeći tek djelićima sebe za onog drugog. Poput dva lista na buri tresli smo se od strasti pri svakom našem susretu..
Poljupci na kiši, i hladne ruke na vreloj koži. Izgarali smo u sitnim satima pretvarajući se u jedno..
Ništa nije bilo važno. Osim nas, osim isprepletenih nogu, ruku, tijela..
Vjerovali smo da se ne može voljeti više, bolje, jače..
Odrastali smo, a nismo bili svjesni toga. Ipak su polagano nestajala djeca u nama.. Nije više važilo «carpe diem», nije više važilo «samo mi protiv svijeta»…
Jednog dana, na jednom raskrižju odabrali smo suprotne strane.
Zakoračili smo svaki svojom cestom, ne želeći ubiti vlastite snove..
A jesmo li ih mogli ostvariti jedno bez drugog?
Sjetim te se.
I danas si daleko.
Smiješak mi je okupao lice.
