ČEKANJE U REDU...
Sebe bih opisala kao osobu koja puno razmišlja. Sad, ne znam je li to dobro ili nije, da li pomaže ili odmaže?? Uglavnom, ne mogu baš puno protiv toga, jer to onda ne bi bila ja.
Razmišljam o sebi, ali puno razmišljam i o drugim ljudima, naročito onima koji su mi dragi, bliski, koje volim.
Naravno da bi im htjela pomoći koliko god mogu, i to i radim. No nekada nemam tu mogućnost. U biti, nekada se svi susretnemo s nekim stvarima koje nitko ne može promijeniti.
Zašto je tome tako, zaista ne znam.
Vjerujem u Boga. Nisam fanatični vjernik koji svake nedjelje ide na mise, moj svećenik je čuo dosta toga o meni, ali neke stvari ipak i nije, formu vjernika nastojim poštovati kroz iskren odnos prema drugim ljudima, i prema sebi. Jednostavno nastojim biti dobra osoba.
Ne vjerujem u svako objašnjenje koje nam daje vjera i slijepo poštovanje onoga da je sve i dobro i loše, jednostavno, «Božja volja»?!?
Možda je i dobro onima koji ne idu dalje od toga, već jednostavno prihvaćaju da je tako i gotovo.. Oni sigurno prije i lakše nađu svoj unutarnji mir.
Meni je to ipak malo teže.
Svakodnevno pokušavam pronaći odgovore.. No nema ih. Ponekad se lakše, a ponekad teže mirim s time.
Nekoliko godina sam u braku. Volim supruga i on voli mene. Stambeno smo situirani, radimo, previše godina skupa da bi bili željni samoće…
Dijete smo željeli od samog početka.. I to ne radi forme, da bi mogli izgledati i ponašati se poput «little happy family»…
Moja želja za djetetom puno je iznad tog nivoa razmišljanja. Meni je dijete ispunjenje onog majčinskog instinkta u meni. Koji je sada uspavan. A postoji, i osjećam kako me guši iz dana u dan jer ne može vani, ne može rasti, ne može dobiti priliku da od malenog bića izgradi čovjeka..
Je li to Božja volja? Ako je, je li onda ova višegodišnja patnja, nadanje, liječenje.. Božja kazna??
Kazna za što?
Koji je to moj grijeh koji je toliko velik i neoprostiv da me Bog kažnjava neimanjem onoga što najviše želim?
Osjećam da polako tonem u filozofiju, a to ne želim. Pokušavam razmišljati na skroz prizeman način. No on nažalost često i prečesto ne daje odgovore.
Ja nisam bolesna. A onda opet, zašto se tako osjećam?
Ne želim, jer nemam snage, opisivati muke onih 15% parova kojima je dijagnosticirana neplodnost. Previše blogova, članaka po novinama i inih informacija postoji o tome. Silne statistike, cijene umjetnih oplodnji, lijekova, čak sam jednom pročitala i neki blog o nekom paru koji traži surogat majku … ???
Želim pisati o razlozima. O odgovorima kojih nema.
Kažu: «Opusti se»..
Od čega?
Od razmišljanja…
Kako?
Kako se opustiti od razmišljanja o nečemu što ti iz mjeseca u mjesec izmiče, a tvoj biološki sat otkucava minutu po minutu.. I sve si stariji, a tvoja je reproduktivna dob sve viša..
Usvajanje je jedna priča skroz za sebe. Birokracija ga uvelike otežava, ali i niz sitnih «detalja» koji usporavaju taj put…
Jer svako usvojeno dijete «mora» dobiti neke stvari. Pri tome imperativ nije dobivanje roditelja, ljubavi, nježnosti, brige..
Usvojeno dijete treba doći u dovoljno velik stan, roditelji toga djeteta trebaju imati barem malo primanja veća od hrvatskog prosjeka, ne daj Bože da imaju nekakvih zdravstvenih problema, ili da npr. Budući bake i djedovi imaju nešto protiv njegovog dolaska u obitelj…???
Tko to garantira biološkom djetetu jednog para?
Opet pitanja.
Opet nema odgovora.
Iz dana u dan živiš u nadi. Da ćeš čekati još samo jedan mjesec, da je ovaj mjesec zadnji, da ćeš baš slijedećeg na testu za trudnoću vidjeti onaj famozni plusić, ili dvije crtice, ili jednu.. ili bilo koji znak koji će ti promijeniti život…
U međuvremenu pohodiš bolnice, vade ti krv, hormone, ove, one, testiraju te na boleštine, viruse, bakterije.. Propuhuju jajovode, mjere izgled i oblik maternice.. A ti se boriš, i trpiš i bol, i neugodne preglede.. Jer, sve je to s razlogom, i sve ćeš izdržati…
Nitko te ne liječi od patnje, od tuge, od strepnje, od silnog nadanja…
Jednom. Jednom će se dogoditi.
U međuvremenu se događa drugima. A ti drugi ponekad to i ne žele. Ali njima Bog da?!
A ti moraš čekati svoj red.
Zato strpljivo stojiš u tome redu, ne znaš koji si na redu i kada ćeš upravo ti stići pred taj Božji prag, kada će se otvoriti vrata pred tobom, kada će Bog reći: Evo, vrijeme je.. Ti si na redu.
Hoće li reći?
