Dan kao i svaki drugi, gledamo film, opet neka ljubavna priča
koja dira u srce. Pravimo se jaki. Vučemo paralele i tražimo
poznata lica u priči koja je u isto vrijeme tako lijepa, a često
tako zaboravljena. Priča o onoj vrsti dječje ljubavi u koju stariji
najčešće više ne vjeruju, a nastavlja se sve do smrti. U toj
varijanti čak i smrt izgleda lijepo.

Scena u kojoj film na svom vrhuncu prikazuje njih dvoje kako
vode ljubav onako strastveno i neumorno, emocije na maksimumu,
a prizor golih tijela kako se migolje gledatelje jednostavno ne
ostavlja ravnodušnima. Osim ako su od kamena. Meni kreću suze,
gutam knedlu i ne želim da me vidi kako plačem. U sebi pomišljam
'ako me sada zagrli ostati ćemo zajedno zauvijek', ali ništa, ne grli me.
Pomalo u tim mislima čujem kako govori da ne može vjerovati kako
ga za vrijeme te scene nisam uopće pogledala, a do tada bih ga svako
toliko poljubila i okrenula se da vidim šta radi iza mene. Kaže da osjeća
da on meni nije 'taj' i ubija me u pojam dok ja gorim od ljubavi. Šutim.

Objašnjavam mu da nisam htjela dramiti jer sam plakala i da sam htjela
da on mene zagrli, a nije. Još jednom ponavlja da on meni nije 'taj' i
to me zapeče kao da mi je netko iz grudi iščupao srce. Opet mi kreću suze.
Tek tada shvaća šta je napravio i govori da sada vidi da ga volim i da je
pogriješio. Sad je zabrinut i vidim i njemu zasuzilo lice. Plačemo oboje
poput male djece i ne vjerujemo šta se desilo. Grlimo se. Isti smo.

Meni je to jedinstveno iskustvo takve vrste. Ta situacija mi je došla samo
kao još jedna potvrda strasti koja među nama postoji. Strasti koja nas
je natjerala da nakon toga vodimo ljubav kako samo mi znamo i da svršimo
cijelim tijelom. Ne mareći pritom šta će susjedi reći kad čuju tu buku...