Večeras ću vam pričati isključivo o ljubavi koju osjećam jer moram to podijeliti s vama.
Priča ide ovako...

Sjedim s Dreamy-jem na kauču, odlučimo gledati film po njegovom izboru. Pristajem.
Krene prva scena, a ja ne mogu maknuti pogled s njega. Kao da ga više nikada neću
vidjeti promatram njegove crte lica i pogled usmjeren na ekran. Nadam se da neće
vidjeti da opet ne pratim radnju. Zadubljen u film, ima prelijepe crte lica, nisu savršene,
ali su unikatne i zrače nekom posebnom vedrinom koja mi svaki put uljepša dan.
Pomalo nestašno sjedi i čeka da me film oduševi kao što je i njega prvi put. Pita me
da li spavam, a ja ne spavam, ali sanjam. Budna.

Radnja filma je tužna, ali duboka i inspirativna. Tjera te na razmišljanje o važnim
pokretačima u životu i o prioritetima. Čini se da tek u određenom trenutku svatko
shvati da je hrpetinu energije i vremena proveo radeći stvari za koje je mislio da treba,
ali ih istinski nije osjetio. Na kraju glumac umre. Ne mogu suspregnuti suze. Dira me.
Reže me. Boli me taj emotivni doživljaj kroz koji me film proveo. Šutim. Ne želim priznati
da mi u grudima leži neka čudna toplina koja mi vlaži lice.

Predobro me zna. Stavlja mi ruku na lice i briše suze. Tepa nešto da me utješi. Ljubi
mi oči. Radi sve da suze stanu, a znam da i njega radnja dira. Emotivac po defaultu.
Ne zna drugačije. Prestajem, ali osjećaj da odlazi (iako samo do sutra) pada mi teže
nego inače. Gorim. Kao da odlazi zauvijek. Osjećam da bih ga trebala spriječiti, ali
inače to ne radim. Grlim ga kao da umirem i to mi je zadnja želja. Puštam ga. Boli.

Gledam ga. Odlazi (do sutra). Zamrznem trenutak kako nestaje iza ugla. Taj sekund
traje vječnost. Imam osjećaj kao da je kraj. Ulazim u stan i razmišljam šta mi se to
događa. Kao da bih mogla iskočiti iz vlastite kože od silnog osjećaja ljubavi u najčišćem
mogućem obliku. Misli mi prekine zvuk. Poruka (njegova).

Već mi nedostaješ...

(Morate pogledati film, možda me onda budete shvatili...)