...::: NIJE ljubav sve što vidiš, zato PAZI kome zavidiš :::...
... Ti si mi bio ljubav najveća, sad si na srcu rana najljuća...
Još ni sada ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo!
Ne mogu vjerovati da mi je to učinila osoba koju sam toliko voljela i vjerovala joj, da me tako izdala...
Da nije bio sa mnom u trenutku kada mi je najviše trebao, da me napustio i ostavio samu s mojom boli.
Već neko vrijeme nas dvoje nismo baš u najboljim odnosima i stalno smo u nekim svađicama i prepirkama.
Ja govorim da mu više nije stalo do mene kao prije, da su mu svi i sve važniji od mene, on to poriče.
A sad ono što me jako i duboko pogodilo.
Prije točno mjesec dana stric mi je završio u bolnici.
Nismo bili nešto posebno vezani jer on nije imao obitelj i živio je nekim svojim životom, ali me svejedno pogodila činjenica da je bolestan.
Nismo znali što mu je točno, ali nisam ni pomišljala da se neće vratiti iz bolnice.
Ali na žalost, u petak poslije podne nam je stigla vijest iz bolnice da je preminuo.
Tome jako pogodilo, čak i više nego što sam mislila (a najviše zato jer mu ni jednom nisam otišla u posjetu).
Nakon što sam saznala tu vijest, poslala sam "malom" poruku što se dogodilo i zamislite,
on ništa nije rekao samo pitao: "Stvarno, a kada?"
Nije mi izrazio sućut niti došao kod mene.
Mislila sam, ajde možda mu je bed, pa će doći sutradan poslije posla.
Subota, oko 12:15 zvoni mi mobitel, on je.
Javim se...
Pita me što radim, odgovorim mu, pričamo, ali ništa od izražavanja sućuti.
Slijedeća rečenica me šokirala:
"Idemo večeras van sa društvom?"
Ja onako sva izvan sebe: "Molim? Pa meni je umro stric, kako očekuješ da idem navečer van?"
On, onako hladno bez previše uzbuđivanja: "Pa dobro, ja idem sa *, tako da znaš?"
Prvo sam onako od šoka zanijemila i jedva izrekla: "Očekivala sam da ćeš biti sa mnom!"
" Pa što sada, ako ne možeš ići ne moraš, ja sam se već dogovorio."
Spustila sam slušalicu i počela plakati ko' kišna godina, potrčala kod mame i izjadala joj se.
Ni ona nije mogla vjerovati da mi je to napravio.
Poslije 6 godina veze, ponio se kao da smo zajedno tek 6 dana...
Kasnije, oko 19 sati se pravio kao da se ništa nije dogodilo i htio da izađem šetati s njim.
Naravno, nisam htjela jer sam bila jako ljuta.
Malo smo se dopisivali jer se nije udostojio doći i rekla mu da prekidam s njim jer je dokazao da mu je više stalo do frendova i izlaska s njima nego do mene.
On je samo na to odgovorio da to nije istina i svejedno je te večeri izašao...
U nedjelju mi je prije podne poslao poruku i pitao zašto se bezveze ljutim na što sam mu rekla da me uopće više ne zanima.
Zvao me ponovno navečer u 10 i sve sam mu odbrusila da je on već izabrao što mu je draže i što mi se uopće javlja!
Ja mu se više nisam htjela javljati niti razgovarati s njim!
Ponedjeljak... NIŠTA! (ni poruka, ni poziv...)!
Utorak... također NIŠTA !!
Srijeda... NIŠTA na kvadrat!!! (vidjela sam ga samo kad se vraćao od *, skužila sam zvuk auta i basa i rekla frendici da se ne okreće jer je 100% on, samo je dao na gas i prošao kao pored stranca)
Danas... PORUKA
Što radim, kako sam...
Odgovorim...
Dogovorili smo se da odemo do grada na cugu i porazgovaramo.
Pričali smo nekih sat vremena i rekao da se osjeća polovično krivim.
Krivim što nije došao do mene i bio uz mene, ali ne i zato što je izašao van.
Kaže, on od mene da je obrnuta situacija to ne bi očekivao kao ja od njega.
"Pa dobro, ali bih ja svejedno bila uz tebe!"
Još je tu bilo dosta toga, ali nismo sve riješili jer ne mogu se pomiriti s njim na osnovu dvije-tri rečenice.
Vučemo za sobom još problema da bi se sve riješilo u sat vremena razgovora.
Sutra slijedi nastavak, tako je barem rekao!
Ni sama ne znam što ću...
Hoću li mu moći oprostiti ili nam je stvarno došao kraj!?
UPDATE 07.08.2007. u 23:09
PETAK:
Sms od X (cure od gore navedenog * ) hoćemo sutra ići van.
Odgovorim joj da sam prekinula s "malim" i da sigurno neću ići.
Kasnije je došla kod mene da me vidi i čuje detalje.
I tako, pričam ja njoj sve što se dogodilo, drži ona moju stranu, ali me nagovara da mu oprostim i da se pomirimo jer joj je * rekao da mu se "mali" (kad je bio u srijedu kod njega) žalio kako smo prekinuli i on više ne zna što da radi jer se ja ljutim na njega, da mu je jako stalo do mene i da me voli.
Rekla sam joj da ću razmisliti kad s njim još jednom porazgovaram.
Navečer... uslijedio je naš razgovor i nakon njegovog uvjeravanja da sam mu sve na svijetu, da bi učinio sve što poželim i da me voli, odlučila sam mu dati još jednu šansu.
SUBOTA:
Popodne je svratio do mene, ali još uvijek nisam bila pretjerano dobre volje i raspoložena za njega iako smo se pomirili.
Dogovorili smo se da idemo van sa X i * .
Vani je bilo ono OK, moglo je i bolje, al bar nisam sjedila doma!
Još uvijek nisam bila previše raspoložena...
Ali...
Kako je bilo prohladno, a ja u topiću (bez bretela i rukavića) i golih ramena, bilo mi je hladno, pa je uključio grijanje u autu, a onda uzeo moju ruku da ju ugrije (inače imam ledene ruke bilo ljeto ili zima).
Taj stisak ruke je bio toliko snažan da nikad u životu nisam osjetila nešto slično.
Osjetila sam da samo mene voli i da želi da zauvijek ostanemo zajedno, a to sam u tom trenu željela i ja...
Ono što je uslijedilo malo kasnije ne moram ni pisati, pretpostavljate i sami, ali mogu samo reći da je bilo predivno...
P.S.
Sutra mi je rođendan, pa ću možda dodati još jedan update na ovaj post da napišem kako je prošao! 
Pusa!
