subota, 10.06.2006.
Kada je bio Juni
Probudivši se danas u anđeoskom vrtu među bijelim ružama sjetim se tvog mekog osmijeha koji me pratio sve ove paklene dane kada mi je ranjena duša nepovratno padala kroz ponore mrtvih ljubavi. Ni u najluđim snovima oni praznoglavci ne bi mogli shvatiti razmjere naše ljubavi dovoljno velike da užarenom lavom netom usplahirenih osjećaja obuhvati svemir. Ljubavi moja jedina, čekam na tebe. Brojim dane, sate, minute i sekunde do onog nezasluženog trenutka, kojeg mi je darovao sam Bog, kada ću opet vidjeti tvoje lice, osjetiti tvoje usne, toplinu tvog tijela i ljepotu tvoje ljubavi koju gajiš prema meni od prvog dana kada ti je pogled presreo moju zjenicu na bijelom kamenu ispred kojeg su ljuti valovi lomili bezgrešne krhke stijene. Ne gubi nadu da ćemo jednog dana ostati samo ti i ja, bez goropadnice, bez ikog tko bi nas mogao ometati u ovoj skrivenoj, jadnoj, plahoj ljubavi koja počiva tek na pustim snovima o životu kakvog nikad nećemo imati. O dragi, mi nismo seksualni manijaci. Mi smo tek dvoje preplašenih ljudi koji velikim tužnim očima gledaju na svijet koji nam propada pod nogama.
- 20:45 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Kako seksualnost utječe na nas i zašto ona kao takva ne poznaje klase i dobne granice...pitanje koje je aktualno još otkada je "Lady Chatterly" bila uzor svim finim gradskim damama koje su žudjele za smjelim ljubavnikom i njegovim "Johnom Thomasom". I ja imam svog Johna Thomasa- pratite nas u našem bijegu od stvarnosti...
“U našoj ljubavi bijahu duhovno i tjelesno stopljeni tako savršeno da to ne bi mogli ni pojmiti današnji priprosti, sirovi šiparci svojim uniformiranim mozgovima. Još dugo nakon njene smrti osjećao sam kako njene misli teku s mojima. Mnogo prije nego što smo se upoznali, sanjali smo iste snove. Usporedili smo svoje bilješke. Pronašli smo crte čudne srodnosti. U lipnju iste godine doletio je i k njoj i k meni, u dvjema razdalekim zemljama, nečiji kanarinac. O, Lolito, da si me bar tako voljela!" Vladimir Nabokov, "Lolita"
«Obazirao se oko sebe i činilo mu se da vidi kako kraj njega prolazi sjena jedne žene, čija mu je nazočnost slatka. Odavno je već zaboravio onu nestrpljivost kad ljubavnik čeka, da mu se vrati ljubavnica, i evo je sada iznenada osjećao, da je ona daleko od njega, i želio ju je, da mu dođe, nervozno kao mladić.» Guy de Maupassant, «Jaka kao smrt»
