nedjelja, 07.01.2007.
Put u nepoznato
Dragi, noćas sam te sanjala kako me gledaš s plavog noćnog neba i znala sam da moje srce još uvijek kuca za onaj mali dio vječnosti kada ću još jednom odmoriti oči na tvom mekom licu.
Hladni noćni zrak parao je grad dok sam hodala kroz propale ulice. Da li je napokon došao trenutak, kojeg sam, duboko u sebi, toliko iščekivala? Znala sam da ću te večeras vidjeti – nećeš imati hrabrosti ponovno bježati od mene. Držala sam svoj veliki šal čvrsto umotan u ruci hodajući kroz zimsku noć samo u dugoj crnoj haljini. Oko mene svakojaka lica; krivokletnici, lopovi, varalice, lihvari, kockari, pijanci i kurve – ljudi poput tebe i mene, dragi Johne. Možda sam baš zato voljela ovaj prokleti grad na rubu svijeta, tamo sam, uostalom, i tebe upoznala. S iščekivanjem sam piljila u svaku krčmu i prenoćište što sam ga mogla naći na svom putu. Posvuda propali puk. Naroljane svinje što stoje kao balvani pred krčmama i dovikuju se s uličarkama. Uobičajeno za ovo doba dana. Prošla sam ispod malih kamenih vrata i ušla u uličicu koja vodi do našeg rajskog vrta. U tom sam trenu osjetila spokoj i toplinu. Čula sam ptice kako nam pjevaju usred zime. Barem sam tada odlučila kako je došlo vrijeme da jednom zauvijek okončamo ono što smo počeli prije gotovo dvije godine. Ali ovaj put te nisam namjeravala zauvijek napustiti. Ne. Nešto mi je govorilo kako ćeš je danas ostaviti i poći sa mnom. Negdje daleko, gdje nikog ne poznajemo. Negdje gdje ćemo biti samo ti i ja. Odjednom mi se sledi krv u venama. Ti sjediš u našem vrtu kao crna spodoba u sjeni tame, a srebrna ti se kosa sjaji na mjesečini. Gotovo sam mogla osjetiti zlu kob u hladnom zimskom vjetru što mi je parao obraze i gola ramena. Ti se okrećeš i gledaš u mene svojim lijepim, velikim smeđim očima.
– “Ljubavi…” – šapnem mu tiho prislanjajući svoj obraz na njegov – “…dosta je lažne skromnosti. Predugo je vremena prošlo otkad smo zadnji put bili ovdje. Zajedno. Želim ti reći što zbilja osjećam, a to je da više ne mogu bez tebe. Nisam spremna više čekati, to me ubija. Pođi večeras sa mnom ili se okreni i ostani s njom zauvijek, ako ti je takva sudbina. Ja ću tada nestati i neću te više nikada tražiti. Napustit ću ovo mjesto. Molim te…”
– “ Nemoj. Mislim da nema razloga da me moliš. Znam kakva si. I nećeš otići. Ali ja ću svejedno otići s tobom. Ne mogu je više trpiti, tu ludu ženturaču. Sam bog zna da je moj život već uništen, i to zbog nje. Idemo, daleko, što dalje od ovog mjesta. Ionako nema smisla vraćati se. Moji su dani odavno prošli. Jedino mi ti preostaješ.”
Poljubila sam njegove divne meke usne koje su mi sve ovo vrijeme najviše nedostajale. Da, to je moj John. Obična kukavica. On nije muškarac koji će se boriti za moju naklonost, već će biti sa mnom jer drugih mogućnosti u životu nema. Možda očekuje da se kurvam za njega dok on plače nad svojom sudbinom, ali učinit ću i to ako on tako bude želio, jer ga volim više no išta drugo na ovom svijetu i sve što želim je da se svaki dan budim kraj njega. Gdje će to biti, nije me odveć zabrinjavalo. Volim ga jer je kukavica i svinja. Jer se ne boji otapati tugu u vinu po kojem uvijek zaudara. Čvrsto me zagrlio i ovio svoj ogrtač oko mene. Milovao mi je kosu dok smo zajedno gledali zvijezde u našem vrtu. Još jače sam ga privila uz sebe, želivši još uvijek biti sasvim sigurna da neće otići. Dragi, ja sam imala tu nesreću da volim tebe, a takva mi ljubav nikada neće biti sasvim uzvraćena.
- 22:19 -
petak, 10.11.2006.
Od jeseni 2006.
Sivi se dim ljeska na crnoj sjeni. Tebe više nema. Kao smrtna mrena na mom oku stoji tvoja slika u mekoj plavoj noći – o, preslatki Johne, kako sam te voljela! Danas samo sanjam jer mi je odveć bolno buditi se. U SVAKOM ĆU LJETNOM DANU VIDJETI TVOJE ZLATNE OČI; KROZ SVAKI ĆE ME SAN PRONIJETI SJEĆANJE NA TVOJU LJUBAV!
Crne zvijezde sjat će nad noćnim nebom kada se ponovno sretnemo u vječnosti. Vjetar će ti milovati lice, a more isprati suze što su se slijevale niz tvoje obraze sve ove godine. Onoj kojoj je suđeno da te ima, neka te čuva. MOJA JE LJUBAV PREVELIKA DA BI SE PRETVORILA U PUKI OSJEĆAJ, ĆUTNJU, SLIJEPO NADANJE. Ta, zar nisu sve oko nas varke? Sklopi oči, dragi, i ne osvrći se. Kada se probudiš, više neće biti ni tebe, ni mene, ni strasti što nas je jednom davno vezala u onozemaljskom životu. TEK ŠTO SE TRGNEŠ IZ SNA, POSTOJAT ĆE SAMO DVIJE BEZNAČAJNE DUŠE U VELIKOM SVEMIRSKOM PROSTRANSTVU POVEZANE LJUBAVLJU ŠTO JE NOSE IZ NEKOG DALEKOG, STRANOG ŽIVOTA.
DANAS SE OPRAŠTAM OD TEBE, znajući da je naša ljubav dovoljno velika da pobijedi granice ljudskog uma i nastavi živjeti tamo gdje čovjek od krvi i mesa još nije kročio. Zar da tugujem nad ovom bijedom od života? Ne, moja je savjest čista, i srce mi još uvijek kuca u grudima – ti si gdje zaslužuješ da budeš, a ja si dopuštam da otrgnem komadić tvoje radosti. Uvijek si se hrabro borio za svoje mjesto na ovom svijetu, ali ja za to nemam snage. JEDNOM KAD TE VIŠE NE BUDE, PAMTI, JA ČEKAM NA TEBE.
Tvoja Lady Chatterly
- 21:05 -
utorak, 29.08.2006.
Jedan susret s mojim Johnom
Ljetna oluja razdire sivo izmučeno nebo nad krovovima stračara. Kao da ne mogu raspoznati ovo mjesto. Nekoć je to bio moj dom, ali sada... Sve je puno krčma i bordela, kozičavih kurvi i umornih staraca. Svi su loše obuveni i još gore odjeveni. Kamene ploče što su se nekoć ljeskale na podnevnom suncu sada su mokre i obložene crvenim blatom; kao da samo tlo krvari od izopačenosti ovog davno zaboravljenog grada duhova. Negdje iza sivog zida nazirem lice koje mi se učini poznato. Lice koje sam kroz slatke noći tisuću puta ljubila i milovala kao da je od zlata, a ne od mesa. Nečije meke usne koje sam neprestano doticala svojim jezikom dok mi je njegov dah opaljivao obraz svojom toplinom. Smeđe oči koje me plašljivo ali požudno gledaju ispod crnih obrva. Oči, koje su tako slične mojima. Ljubav koja je duboko skrivena u srcu, ali čiji plam još uvijek tinja. Ljubav, koju je jednom poklonio meni. Osjećam kako mi koljena klecaju, a kroz glavu mi se motaju crne prikaze. Dozivam ga, ali ne mogu ispustiti ni glasa. On se okreće i odlazi, ali ja trčim za njim. Pokušavam se probiti kroz vrevu na ulici, bespomoćno se gurajući među prljave krčmarice i debele pijandure. Već osjećam njegov miris, mekoću njegovog tijela, prolaze me žmarci od blizine njegove ljubavi. Napokon vidim ga kako ulazi u veliku kamenu kuću s blatnjavim dvorištem punim svinja, kokoši, i ostale neuredne peradi. Čim primjetim da sklapa oči, obgrlim ga oko struka. U jednom treptaju oka pogled mu se susretne s mojim. Četiri smeđa oka nježno gledaju jedno u drugo kao da se vide po prvi put. Vrškom palca dotaknem mu nabrekle ružičaste usne. Ljubavi, kako si lijep! Shvativši koliko mi je nedostajao obgrlim ga još jače, zarivši ovaj put svoje zube u meko meso njegova vrata. On iznenađeno ispusti glasan krik. S druge strane hodnika vidim malog odrpanog dječaka koji stojeći u lokvi blatne vode besramno pilji u nas. Pogledam u svog dragog. «Prokleto derište» - kažem mu lagano ga milujući po mjestu gdje sam ga maloprije ugrizla. On me povede u svoju sobu. Plahte su bile neuredno razbacane preko cijelog kreveta, a odjeća rasuta po prljavom podu. Zamijetim bočicu ženskog mirisa na polici pored prozora. Njeno donje rublje razbacano po sobi. Prokleta raspuštenica nikad nije bila dobra žena mom nježnom Johnu. Od gorko-slatkog vonja što se širio sobom dođe mi na povraćanje. Širom otvorim prozor i bez razmišljanja kroz njega pobacam goropadničine stvari. «Jebena kapitalistička kučketina! Prokleta svinjareva kći!» derala sam se nesvjesna ljudi što su stajali na ulici. Zatim priđem svom milom Johnu koji je još uvijek stajao u nevjerici. «Ljubavi moja» - rekla sam mu u očajnoj želji da je ostavi – «nikad se nije znala pobrinuti za tebe.» Primjetim mu suze u očima pa ga još jednom snažno zagrlim a zatim s najvećom mogućom nježnošću počnem slagati njegovu odjeću. Nakon što sam sve uredno posložila u ormar sjednem pored njega na krevet. Brišući suze napokon mi kaže: «Nije samo ona kriva. J-j-j-a...» - «Nemoj, mili. Sad imaš mene.» Slatki moj John. Uvijek bi počeo mucati kad bi se uzrujao. Kleknem ispred njega i počnem mu nježno, sasvim polako masirati međunožje. Željela sam ga utješiti, ne mogu ga gledati uplakanog. Njegov mali John Thomas odavno je bio željan pravog ženskog dodira. Popela sam se na svog ljubavnika i zgrabila ga za ovratnik košulje, te mu utisnula velik poljubac u one sočne usne. Usne kojima zarađuje za život. Ponekad mislim kako su one zaista najljepši dio njega. Upijala sam sve mirise s njegovog tamnoplavog pulovera kojeg je nosio preko košulje. Skinula sam ga s njega, a zatim mu raskopčala traperice i nakon toliko vremena napokon ugledala slatkog malog Johna Thomasa. Ljubila sam ga tamo dolje sve dok mali John nije bio sasvim nabrekao. I on je mene ljubio, strasnije i surovije nego ikad. Bio je već sasvim znojan i iscrpljen kad je mali John ušao u mene i natjerao me da vrištim poput kakve seljančure u prvoj bračnoj noći. Moj krik odjeknuo je kroz otvoreni prozor tijesne sobice, no nisam se obazirala. Osjetila sam njegove poljupce koji su izgarali na mojim grudima i malog Johna Thomasa koji se još uvijek veselo probijao kroz moje ženske organe. Ogrebla sam ga po leđima no on me je prevrnuo tako da je sad ležao na meni i ljubio me, a ja mu nisam dala da izađe iz mene. «Ne, mili, ne, ostani, molim te!» stenjala sam gotovo bez daha. Mogla sam osjetiti njegova vruća bedra na svojima. Cijele slabine gorjele su mi od žurnosti njegove ljubavi. Raširio mi je ruke iznad glave na jastuku i stavio u njih svoje tople dlanove dok me mali John Thomas još uvijek marljivo probadao. Vrištala sam kao nikad prije u životu. O, slatki Johne, nikad me još nisi tako strastveno jahao! Izvukla sam ruke i njima se primila za Johnova glatka, meka gola leđa. Noktima sam ga grebla po njima svaki put kad bi osjetila da mali John Thomas prodire u mene. Njegov je jezik dodirivao moje usne i nos, oblizivao me poput malog šteneta kojemu je bila potrebna ljubav i pažnja. Izgrebla sam ga noktima sve do meke bijele stražnjice koju nisam htjela dirati jer je bila tako prelijepa. Kad smo završili, niz leđa mu je tekla krv u krupnim kapljicama. «Oprosti mi, moja ljubavi» - rekla sam mu – «prejako sam grebla.» On se samo nježno privio uz mene šapćući neprestano kako nije važno. Još jednom sam ga posula poljupcima i slatko se nasmiješila pri spoznaji da me John uzeo na istom krevetu gdje je spavao s prljavom raspuštenicom. Ugrizla sam se za usnu kako mili John ne bi primjetio da se smijem. Digla sam se iz kreveta i namočila jedini čisti ručnik što sam ga mogla naći u kipuću vodu koja se slijevala niz prljavi slivnik. «Okreni se, dragi. Isprat ću ti rane.» Ručnik sam nježno pritisla uz njegova leđa i obrisala krv. Pokrila sam ga plahtom samo preko stražnjice kako bi mu se osušile rane. Navukavši na sebe samo svoje gaćice i Johnov tamnoplavi pulover prišla sam prozoru i zalupila drvena okna. Iako je bio početak kolovoza, vani je bilo hladno. Kiša nije prestajala već danima. John je gledao u mene dok su mu se okice sklapale na san. Još sam ga jednom poljubila u rumeni obraz obećavši sama sebi da više neće otići od mene. « Bit ćeš samo moj, mili Johne» - nježno sam mu prišapnula na uho.
- 22:29 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 22.08.2006.
Tragovima očaja
Ne znam zašto me ostavljaš. Na stotine mojih mladenačkih snova bačeno je u vjetar. O, mili Johne, zašto me nisi volio? Za mene si bio slamka spasa u ovom okrutnom svijetu. Vjerovala sam u tebe, u tvoju ljubav, u prazna snatrenja potaknuta ženskom strašću! Sada umirem kao ptica koja u hladnom željeznom kavezu sanjivo pruža pogled na obale novog svijeta gdje rajske ptice oblijetavaju nad plavim horizontom a kristalno se more ljeska na podnevnom suncu. Gdje su oni dani kada sam te držala u svom toplom naručju i milovala ti lice opaljeno suncem? Gdje su poljupci koji su počivali na tvom mekom čelu u obliku pastelnog traga ruža za usne? Ničeg više nemam, mili Johne, a ti imaš sve. Živjela sam u strahu da te ne izgubim, brižljivo poput mlade majke koja trči za svojim djetešcom pratila svaku tvoju kretnju. Da si me volio sad bi pored sebe imao malenog anđela koji bi motrio nad tobom i poljupcima posuo tlo po kojem si kročio, ti pijani bludniče! Učinio si od mene nesretnu ženu, a zatekao si me tek kao naivno dijete što se gušilo u neostvarivim snovima.
- 13:36 -
subota, 15.07.2006.
Tvoje dnevne dužnosti
Kako možeš podnijeti da te ona dira, da te odijeva i muči tijekom vlažnih kišnih noći na velikom bijelom krevetu umrljanom od bijele tekućine koju ispušta tvoj mali bespomoćan John Thomas. Plačem od muke kada se sjetim na koje te sve odurne načine vabi da dopuziš k njoj u krevet. Kasno u večer kada dođeš u svoj stan, sav umoran i snen, kada ti se prelijepe smeđe okice sklapaju na san i spremaju na meku, nježnu noć, tada te dočeka kosmata raspuštenica i zgrabi te svojim povelikim ručetinama čim odložiš svoj instrument kojim si slomio mnoga srca uz dovratak. Pritišće te uz zid i lomi ti kosti pod svojom težinom. Trga ti gumbe na onoj neukusnoj plavoj flanelskoj košulji i grebe te onim odurnim umjetnim kandžama koje si je priljepila umjesto noktiju. Soba odzvanja od tvog bolnog stenjanja. Njen jeftin miris tjera te na povraćanje. Sopće kao ugojeno svinjče dok slini po tebi i briše s tvog tijela svaki trag naše ljubavi. O pusti ga divnog, ti odurna prikazo! Zar ne vidiš da umire pod tobom?! Ja bih ga milovala i voljela i čuvala kao posljednju kap vode na dlanu, ti zlobna goropadnice! Ne mogu živjeti dok znam da ga ti tjeraš da ti proizvede neku malu goropadnicu 2 koja bi ga isto tako mučila. Trudiš se da iscijediš iz malog Johna Thomasa njegovo božansko sjeme života za svoj nečastivi čin. Moj slatki Johne! Ne daj da u tebi ugasi plam naše ljubavi!
- 11:38 -
četvrtak, 22.06.2006.
Slomljeno krilo naše ljubavi
Što god da sam prošla s tobom stoji zapisano negdje u mom biću, odražava se na mojoj psihi, čini me manijakom kakvim sam postala od kad si me po prvi puta pustio da kušam čari tvoje ljubavi.Ti si, Johne, nezahvalan čovjek. Iskoristio si naivnu ludost moje mladosti ne misleći ni na trenutak na moju jadnu dušu što svaki put cvili nad krhotinama te neukusne romanse koja nalikuje zadnjem poglavlju nekog jeftinog ljubavnog romana. Znaj da te volim, ali nemirne kontradikcije tvoje razigrane naravi previše me bole. Zar je tako teško ostaviti goropadnicu?! Ja nemam nikog. Sama plačem nad svojom sudbinom, a još oplakujem tvoju. Ne misli da ću dolaziti po tebe. Osjećam se ucviljeno i jadno, poput malenog anđela koji plače nad slomljenim krilom. Nemoj mi zamjeriti na ovim očajničkim riječima; još sam pijana od tvoje ljubavi i umorna kao djetešce nakon noći bez sna. Negdje daleko iza ovog svijeta možda postoji mjesto za nas dvoje grešnika koje je opila bezopasna, slatka ljubav. Dragi, ti si najobičniji kurviš. Pa ne bi li onda jednom zauvijek odustao od sveg prenemaganja? Ispod tog kicoškog odijela ti si samo John Thomas. Onakav kakvog te samo ja poznajem. Dok se razvlačiš kao pripita svinja po zagušljivim džezerskim klubovima, ja stvaram novi život. Sudbinu koja će živjeti nakon nas i svega što smo imali. Znajte da vam ne lažem kad kažem da je moj dragi najobičniji pijanac koji živi s raspuštenicom u Kaliforniji. I puši. I još k tome smrdi po jeftinom pamuku onih staromodnih plavih košulja. Johne, volim te.
- 16:54 -
utorak, 13.06.2006.
Ja nemam nikoga osim tebe
Gdje li je noćas moj John, moja neprežaljena ljubav, moj američki dragi? Kud li ga život vodi dok se ja borim protiv ovih bludnih neostvarivih snova? John ima ženu, veliku kuću i hrpu čeljadi koja se znaju ceriti, a ja nemam ništa. Ono malo što sam dosad proživila u svom kratkom životu bio je samo nevidljiv odraz Johnove sudbine. Od onog nesretnog ljeta ta me bolest proganja i ne da mi mira. Sviraš li noćas neku bljutavu mješavinu jazza i folka? Guši li te sivi dim na crnoj pozadini prljave pozornice? Čeka li te još jedna noć s onom kosmatom beštijom, napasnom goropadnicom? Želim da budeš što dalje od nje. Kupuje li ti još uvijek one staromodne plave flanelske košulje? Ne znam zapitaš li se ikada kako si dospio tamo gdje si sada? I ne znam zašto Bog ne želi da budeš sa mnom. Čim sam te ugledala naše su sudbine zauvijek bile zapečaćene. Unatoč svemu što nam se događa, još uvijek živim grešničkim životom sanjajući, doduše, naivne blesave snove o tome kako ćemo jednog dana biti samo ti i ja, kako ćeš me voljeti u plave sutone na veselim narančastim obalama snova gdje nebeski anđeli šeću preko mekog zlaćanog pijeska. Ne usudim se misliti na to možeš li uopće pojmiti kako izgleda moj život bez tebe, ovdje, u ovom trulom Starom svijetu za kojeg me vežu mučenički lanci koji se opiru snazi naše ljubavi. O tebi ništa ne znam; preko oceanskih prostranstava koja nas dijele upijam sve što me nekim čudnim zračenjem dotiče poput nevidljive niti paučine kojom pleteš mrežu svoje ljubavi, a istu ti ja ne mogu uzvratiti. Što je uopće moj život bez tebe? Pusto prognanstvo, osamnički logor u kojem se utapam u svojoj ženskoj taštini. Koliko puta mi se dogodi da se probudim u onom svom hladnom sobičku gledajući prema sunčanom horizontu, razmišljajući o beskorisnim željama, tupeći neprestano u sebi tu besramnu požudu, umirajući od vlastitog grijeha, o preslatki Johne! Dragi ja nisam ništa doli obična bludnica koja u kasne večeri traži utočište u tvojoj nedužnoj privrženosti. Mogu se roditi i živjeti bezbroj puta, no ni time neću isprati svoju ranjenu dušu okaljanu od bestidne požude prema muškarcu kojeg sam voljela i kojeg još volim. Sve ono što je bilo među nama u meni još uvijek živi i sad prebirem po tim jadnim uspomenama znajući da mi nema spasa.
- 17:11 -
subota, 10.06.2006.
Kada je bio Juni
Probudivši se danas u anđeoskom vrtu među bijelim ružama sjetim se tvog mekog osmijeha koji me pratio sve ove paklene dane kada mi je ranjena duša nepovratno padala kroz ponore mrtvih ljubavi. Ni u najluđim snovima oni praznoglavci ne bi mogli shvatiti razmjere naše ljubavi dovoljno velike da užarenom lavom netom usplahirenih osjećaja obuhvati svemir. Ljubavi moja jedina, čekam na tebe. Brojim dane, sate, minute i sekunde do onog nezasluženog trenutka, kojeg mi je darovao sam Bog, kada ću opet vidjeti tvoje lice, osjetiti tvoje usne, toplinu tvog tijela i ljepotu tvoje ljubavi koju gajiš prema meni od prvog dana kada ti je pogled presreo moju zjenicu na bijelom kamenu ispred kojeg su ljuti valovi lomili bezgrešne krhke stijene. Ne gubi nadu da ćemo jednog dana ostati samo ti i ja, bez goropadnice, bez ikog tko bi nas mogao ometati u ovoj skrivenoj, jadnoj, plahoj ljubavi koja počiva tek na pustim snovima o životu kakvog nikad nećemo imati. O dragi, mi nismo seksualni manijaci. Mi smo tek dvoje preplašenih ljudi koji velikim tužnim očima gledaju na svijet koji nam propada pod nogama.
- 20:45 -
nedjelja, 04.06.2006.
Može li se suosjećati s osjećajima?
Noć prije rastanka. Bacam se na tebe po zadnji put ovog hladnog ljeta. Dolje u dubokoj tmini mrtvi proklinju kišnu jesen što nam dolazi da nas razdvoji jednom zauvijek. Udišem tvoj dah lica prislonjenog uz svoje. Sada te oplakujem dok mi miluješ vrat i privijaš se nježno uz moje grudi- znam da ne možemo ostati zajedno. Svi moji snovi padaju niz usijane snove paklenih vrata. Suze mi deru lice dok se polako spuštaju niz obraze. Čvrsto te grlim i gledam kako plačeš skupa sa mnom. Kao da želim prodrijeti u tebe, čvrsto stišćem prste uz tvoja leđa. Prstima prolazim kroz tvoju meku srebrnu kosu i ljubim ti očne kapke koji se već sklapaju na san. Ljubavi, uvijek ću te voljeti! Nježno i sasvim polako vrškom nosa prolazim preko linija tvojih obrva. Pritišćem svoja bedra uz tvoj struk dok lagano obavijam noge oko tebe. Osjećam kako me nježno miluješ i ljubiš mi trbuh. Kada bih mogla, zauvijek bih ovako ostala u zagrljaju. Volim tvoje meke ruke, tople dlanove, tvoje duge prste i nježne dodire. Ljubim te i uživam u toplini tvojih mekih usana. Mičem mali pramen kose što ti pada preko čela. Volim svaku vlas tvoje kose, svaku malenu boru na tvom licu i narančastozlatan plamen u tvojim kestenjastim očima. Dragi, za mene si uvijek bio i uvijek ćeš biti najljepši muškarac na svijetu! Smijem se kao dijete dok mi skidaš haljinu i nosiš me u velik krevet u svojoj sobi. Veliki bijeli jastuk miriše na tebe, baš kao i paperjasti plavi prekrivač. S užitkom ti se prepuštam. Tvoji poljupci rastapaju mi bijelu kožu na mom vratu dok bezuspješno pokušavam odvezati tvoju crvenu kravatu. Slušam tvoj milozvučan smijeh i uživam u tvom mirisu. Čujem nekog kako kuca na vrata, ali ne obazirem se. Još te jače grlim i pritišćem ti tijelo uz svoje. Osjećam kako ti tijelo drhti, što od straha, što od požude, ali ponajviše od besramnosti tvog čina. No, ipak ne bježiš od mene. Znam kako me ovaj put moraš imati uz sebe, i to cijelu noć. Oči mi suze od sreće i ljepote. Volim te Johne, kako nikada nikog nisam voljela prije tebe. Plavi glomazni prekrivač pada na pod. Ionako nam ne treba; grije nas toplina naše ljubavi. Ludim i grizem se za usnu dok me sasvim besramno ljubiš tamo dolje. Odjednom shvatim kako gubim razum. Sad te ljubim po cijelom licu, baš kao i ti mene. Onda osjetim kako prodireš u mene. Još te jače grlim i čujem kako mi u polusnu šapćeš kako me voliš. Sve je na tebi tako glatko i meko, tako slatko i sigurno. Još jednom uranjaš u mene i gubiš se duboko u moru moje ljubavi. Noćas nam našu ljubav nitko ne može uzeti! Ona je jedina stvar koja je samo naša. Tvoj mali John Thomas sad je duboko u meni. U maglici zamišljam kakve si sve grozote proživljavao kroz sve one odurne, sablasne noći s goropadnicom, koja te onako okrutno mučila. Prislanjam ti glavu tik uz svoju dok dijelimo veliki bijeli jastuk. Volim te slušati kako stenješ, tako si mi sladak dok se onako bespomoćno privijaš uz mene. Mali plivači iz tvog Johna Thomasa sada mi razdiru utrobu dok traže mjesto da se začahure. Grlim te i privijam uz svoje grudi. Ljubim ti kosu i milujem onu malu boru što je imaš uz lijevu obrvu, i koju ja toliko volim. Osjetim kako se pokušavaš izvući iz kreveta, pa te hitro primama za nadlakticu i ne puštam te da odeš. Sad je gotovo, za tih par minuta neće goropadnica svisnuti od zavisti. Ionako te muči od onog dana kada ti je stavila taj gadan, neukusno nakinđuren zlatan obruč oko tvog divnog, nježnog prsta. Milo ti ljubim vrat i ramena dok pališ cigaretu. Zatim te obavijam oko struka i guram te da ponovno legneš sa mnom. Stavljam ti glavu na svoje grudi i gledam kako otpuhuješ sivi dim koji se lijeno diže prema stropu. Ne mogu zamisliti da te možda zadnji put vidim. Nježno ga milujem po prsima. John se vješto istrgne iz mog zagrljaja i razmakne zastor s prozora. Zaprepašteno ga gledam kako baca opušak kroz balkon jer shvatim kako je još uvijek potpuno gol. Ubrzo mi se vrati. Još ga jednom snažno zagrlim. Slatki, dragi, prelijepi Johne! Uvijek ćeš biti moj profesor Humbert, a ja ću zauvijek ostati tvoja Lolita.
- 11:47 -
subota, 03.06.2006.
Sve su prave ljubavi nesretne
U sumrak gledam kako sjene plešu po bijelom zidu i brišem suze s lica. Tako smo blizu jedno drugome, a opet tako daleko. Sada mi ništa nije važnije od tvoje sreće. Moj je život kao mali oblutak kojeg nosi more tvoje ljubavi i razbija ga o stijene smrti na tisuće komadića. Osjećam kako me hvata groznica- već je tu. Ne mogu pobjeći od tebe. Kiša mi lupa po prozorima. Bijela munja razdire nebo, gromovi tutnje, a ja plačem za tobom i molim boga da naše živote još samo jednom usmjeri istim putem. Hoću li izdržati sama do kraja ovog mučeničkog života? Pod svojim prstima osjećam toplinu tvog tijela, na svojim usnama sve ono što je moglo biti, a nije. I još ćeš stotinu puta otići od mene, i mirisat ćeš po njoj, ljubit ćeš druge i očajavat iz dana u dan, ali ono što nas je jednom povezalo prije početka svih tvojih boli jače je od sveg što ti život baca pred put. Za mene si još uvijek tu. I sada me ljubiš kao i onda kada smo zajedno gledali galebove kako lijeno prelijeću preko zlatnog žala. Tvoj topli osmijeh i nježan šapat progone me sve dane ovog prokletog pokajničkog života. Kako mogu živjeti kada znam da te ona ima? Znam da negdje daleko, lica priljepljenog uz prljavo prozorsko staklo i ti tuguješ. Duboko u srži svog bića znam da me voliš i da plačeš za mnom, jer sve su prave ljubavi nesretne.
- 18:46 -
ponedjeljak, 29.05.2006.
Johnova žena
Vidim kako te u kasne večeri napada goropadnica. Odurna sablast, trga ti odjeću i s prljavom požudom u očima dira tvoje divno tijelo, isto ono koje sam ja u naivna ljeta milovala na oblacima sanja. Osjećam kako te grebu njene kandže, kako te boli žurnost njene ljubavi. Ali to je drugačija vrsta ljubavi. Satkana od prljave požude i iskonskog grijeha, ona se nadvija nad tobom i ne da ti da dođeš do daha. Tvoje mile oči bespomoćno traže izlaz u tamnoj, mrkloj noći. Gade ti se njeni dodiri, njen vrući dah na tvom preplašenom licu. Budim se. Pružam ruke i pokušavam te izbaviti. Goropadnica ne popušta, bori se za svoj plijen. Gledam kako se dvije krupne suze kotrljaju niz tvoj obraz. Trgam te iz njenog naručja. Ništa. Ruke mi propadaju dok paraju hladan jutarnji zrak. Vrištim od nemoći. Shvatim, tebe nema; ona te drži za sebe. Polako se okrećeš u krevetu. Boli te. Tvoj mali John Thomas skriva se od njene mračne, vlažne jazbine. Prozori tvoje mračne sobe zamagljeni su i vonjaju po njenom dahu. U agoniji sklapaš oči i čekaš da prođe još jedna noć.
- 19:11 -
ponedjeljak, 22.05.2006.
Kod naroljanih svinja
Jutarnje svijetlo nježno ti miluje lice dok sklapaš oči na san. Ljubim te i moje trepavice grebu ti vrat dok sav snen ležiš na postelji satkanoj od zlatnih niti naše ljubavi. Znaš kako te negdje daleko na horizontu čekaju sve brige ovog svijeta. Ne osvrći se, dragi! Dok god divan ležiš u mom naručju ne mogu te snaći. Zaboravi sad na nju; tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada! Ostaše goropadnica razgoračenih očiju, bijela joj slina curi iz gubice. Moj dragi sada voli mene, a ja čvrsto stišćem u svom naručju da ne propadne kroz krhke sive oblake. Sada mi ljubi usne isprva milo i nježno, a onda sve strasnije dok ne ostanem bez daha od slatke požude njegove ljubavi. Trgam mu odjeću, kidam sedefaste gumbove s njegove bijele košulje. Usnama mu lagano milujem ušnu resicu dok mi on ljubi vrat. Izvlačim crni pojas što ga steže oko bokova. Osjećam njegov topli dah na svojim grudima, grlim ga i pritišćem uz sebe. Naramenica moje plave haljine skliznula mi je s ramena, moja bijela cipelica leži na hladnom kamenu. Raskopčavam mu hlače znajući da više ne mogu bez njega. Ono što mi je tako dugo bilo uskraćeno sada je preda mnom. Više i ne osjećam težinu plavog tila koji mi polagano klizi niz bedra. Zavlači ruke kroz moju kosu i tiho stenje dok mu vrškom jezika dodirujem vrat. Nestrpljivo ga diram oko struka, pohlepno tražim malog Johna Thomasa. U tom trenu osjetim kako lebdim u rajskom vrtu. Kroz crne grane čujem slavuje kako pjevaju odu našoj ljubavi. Bijele vile bose trče po mekoj zelenoj travi. Zlatne vlasi njihove kose zapliću oko nas tanku mrežu što se prevrće kao valovi u suton. Gledam u svog Johna i plačem od sreće. Ljubim ga, a moje mu suze ispiru tijelo prekriveno rajskim lišćem što otpadoše na zemlju kao tisuće mojih snova dok ga nisam upoznala. Odjednom se vratim u stvarnost. Još jednom njegov mali John Thomas ulazi u mene i razdire me svojom ljubavlju dok mu vršcima prstiju polako prelazim preko stražnjice. Polažem mu glavu iza svog vrata kako bi mi njegov dah milovao kosu poput noćnog povjetarca koji ljubi suhe ruže u hladnoj pustinji. Ne želim ga pustiti. Čvrsto ga obavijam rukama oko struka i šapućem mu ispod glasa “Ne idi!” Volim kad je u meni. Iznenada prasak i lom. John se otrgne iz mog naručja. Polagano odgurnem vrata i vidim kako se dvije naroljane beštije rvaju na blatnjavom podu. Cijela krčma zaudara po znoju i alkoholu. Tresnem vratima i okrenem se prema milom Johnu . Pomažem mu da zakopča košulju. Zatim navlačim haljinu. Ljubim ga po cijelom licu i govorim mu kako ga volim. Onda ga gledam kako odlazi. Još jednom pružim ruku kako bi mu pomilovala kosu, no prekasno. Žurno spremam stvari u torbicu i posežem za svojom bijelom cipelicom koja je ležala nasred sobe zaboravljena. Odlazim i ja. Hladan noćni vjetar puše mi u lice. Čuje se samo glasno podrigivanje i cerekanje. Bježim u noć.
- 21:42 -
nedjelja, 21.05.2006.
Hvalospjev Johnu i našoj ljubavi
U ovu divnu svibanjsku noć plačem nad krhotinama naše ljubavi. Od kada su nam se pogledi prvi put sreli, osjećam miris tvog tijela uz sebe. Možda živimo dva različita života, ali jednu sudbinu. Preko milja udaljenosti čujem vapaj tvog tijela kao u meke noći kada sam te ljubila na balkonu snova. Živim, dišem, umirem za tebe. Obećavam ti da ćeš umrijeti u mom naručju- sjajna zvijezda sjat će ti nad glavom dok ti mrsim srebrnu kosu. Umrijet ćemo zajedno, tamo gdje Bog ubija svoje anđele. I mrtvi ćemo živjeti u paklu među nesretnim ljubavnicima dok se zadnja zvijezda u svemiru ne rasprsne u jezero sjaja. Voljet ću te dok je svijeta i vijeka.
- 20:14 -
subota, 20.05.2006.
Kako je sve počelo...
Prelijepa srpanjska večer. Divlje ruže bile su u svom punom cvatu, a kapljice znoja tekle su mi niz vrat dok ih blagi povjetarac nije ponovno stopio s mojom kožom. Tog sam dana po prvi puta ugledala SVOG Johna. Možda baš i ne izgleda kao ljubavnik Lady Chatterly, ali to me nikada nije odveć zabrinjavalo. Od tada se ne mogu oduprijeti želji da barem jednom, makar samo na trenutak, zavirim u njegov život. Što me toliko očaralo kod njega, teško je reći. Dovoljno je spomenuti da baš nisam bila sasvim trijezna, i oči su mi se sklapale na san, ali unatoč tome bila sam dovoljno prisebna da čujem milozvučne tonove Johnove trube koji su me lagano obavijali poput vela od sanja... Tada sam obećala samoj sebi da će jednog dana biti moj. Obuzeo me neki čudan osjećaj koji mi je govorio kako će se naši životi kad- tad opet ispreplesti dok se konačno ne stope u jedan. Što će se dogoditi, doznajte ovog ljeta, ali zapamtite- prljave misli, dekadencija, hedonizam, raspuštenost- u svijetu ljubavi i jazza sve je dopušteno.
- 12:40 -
