Sewen

Jesam li mogao bolje? Jesam! A nisam!
Prošla su vremena bremenita,
Vremena vremenita,
I toliko smo uspona i padova mogli imati,
Uzimati i primati, a nismo...

I ja zagrlih neku samoću ko boemi, šansonjeri,
Al ne pjevam uz Seinu, već u garsonjeri.
Ovdje je moj Paris, moj baguette,
A moje misli zaklopih u paket
Da ne pada prašina...

Kažu da put trnjem zna biti posut,
Al moj je zvijezdama osut,
No i zvijezda svjestan sam može postati trn,
I ja ublijediti pa osvanuti crn, siv...
Neživ...

I osjećam se kao da šaljem poruku
Onima koji koji ne misle svojom glavom,
Onom pravom!
Na umu mi je zapamtiti,
Sve su to snobovi i paraziti!

Jesam li mogao gore? Jesam! A nisam!
Zahvaća me prijatelj Parkins pa se gubim,
Al možda se i zaljubim,
Samo neću svjestan toga biti,
A ti ako saznaš, ti me štiti...

Prolaze minute, prolaze sati,
To nitko od nas ne broji i ne prati,
Kad prođe sve što proći i treba
Koga okriviti između zemlje i neba
U procjepu ostavljenih želja...

Prolaze dani, prolaze godine
S nama, bez nas, vremenu svejedno je,
I koga ćemo kriviti za prilike
One neiskorištene, koje su ostale
U hodniku potištenih života...

Što će nam ostati osim kajanja
Poslije oduzimanja, nema zbrajanja.
Teško je pjevati tužnoga lica
Ko da vlada osmjeha nestašica.
Zahvatilo je previše
Nigdje sunca, traju kiše...

Vatra te opeče, kad je se dira,
Melodija poteče, kada se svira,
Pod tvojim srcem, moje se mrvi
Sad znam da nisam bio ti prvi.

Pjesčani sat je za vrijeme mjera
Da mi je znat iz kojeg ćeš smjera
Prosuti na me olovne riječi
Šuteći, ne govoreći.

Nek ostane tako, nisam te vrijedan.
Ti si ko mnoge, a ja sam jedan.
Tebi iskustvo, meni krivica
Ja gubim sve, a tebi sitnica.

Gdje sam stao, tu sam pao,
I sudbinu zakopao,
Al tek da znaš što znam i sam,
Ja ti opraštam...

Tu su slike da se pamte
Da u njima prepoznam te.
Tako lijepu, u mom krilu
Sve mi baca na idilu.

Proveli smo noći, dane
Letimo kad ljubav plane,
Gdje su krila kad se gasi?
Da izvuku, da nas spasi!

Evo putujem bez cilja
I još nekoliko milja
Pa ću kofere ispraznit
Opet će me vrijeme kaznit!
Površno sam gnjezdo svio
I samo bih odletio
Sad se nikom vratit neću
I umrijet ću, sam umrijet ću.

One slike kad požute
Ja i tada pamtit ću te
Kao djevu dok se moli,
Baš kako se žena voli...

Kriva mista, krivi ljudi
Trista svita, miljun ćudi.
Pa mi dođe da utečem
Bez da ikom išta rečem.

Sve mi pari na botune
Ispo' sunca, ispo' lune
Nema šušura ni šušta
Nema mire, nema gušta

A tija bi,
Da sve se promini,
Da se staro vrati
Da moremo zapivati.

Triba kontrat kad ti se ne smije
Triba ladit glavu kad zagrije.
Nećemo se tirat na monade
Da nas tuđi iz nevolje vade.

Ne valja se pridat jer će bolit,
Ni Bogu se nesmi puno molit,
Ne daj na se, kad napasti ruše
Ajmo čuvat vridnosti od duše!

Bojim se ostati budan
I bojim se zaspati.
Strah me u jednom treptaju
Sve može nestati.

Pa živim između negdje
Zbog jučer, za sutra, sada.
I jedino što mi preostaje
Samo je nada.

Nedostaje mi ljubav tvoja
Pa živim noći nespokoja,
Samo da te osjetim na duši
Dok se svijet bez tebe samo suši.

Ti si moja voda, svjetlo moje
Oduvijek sam znao, ljubav to je
Čekam, a ti zovi preko reda
Gdje je cvijeća biti će i meda.

I sad šutim, nemam reći što.
Gotovo je prije neg' je počelo,
Te su slike sada i budne i žive
Ja sam naviknut na odabire krive.

Tvoj je odabir da šutnja pobjedi,
Stvar je gotova i može početi...
Ovo kajanje kojem pjesnici se dive,
Ja sam naviknut na odabire krive.

Odlazim ti bez da kažem
Kako značiš mi,
Poznaješ me, znaš da lažem
Al' oči zatvori.

Bar zažmiri dok ne prođe
Laž nek istinu popije,
Kad ti kao meni dođe
Pretvaraj se da to ništa nije...

Opet sam prenaglio sa svojom tugom,
Opet sam gospodara mjenjao slugom
I lažno sam se ponadao
Ko da nikad nisam padao.

Cijeli dan stiskam telefon u ruci,
Za izlazak spreman, ma hajde se presvuci
Ni večeras ne ideš van
Ni večeras nisi odabran!

Samo naivan čovjek zna
Da se ponada kao i ja
I traži ljubav s filmskog platna
Al prošla su ta vremena zlatna.

Samo naivan čovjek čeka
Samo za takve nema lijeka
Neke se misli suzbijaju lako
Al s ovom mojom za tobom sam plak'o...

U bezdanu srca slomljena,
Krijem brazde lažnog sjaja tvog,
Al nisi tugo ni do koljena
Nit si vrijedna spominjanja mog.

Sve je s tobom čisti mazohizam,
Sve su tvoje barikade - voda.
Riješio sam svaki aforizam
Za nagradu ćeka me sloboda.

Kao slabu viziju te sklanjam
Tražim program s puno više boja.
Od danas se na sebe oslanjam.
Moj živote, ti si ljubav moja!