Zamke religije, duhovnosti i samospoznaje ( 7 )

ponedjeljak, 03.12.2012.

Razjašnjenje pojma ljubav

1.

Riječ simpozij označavala je aristokratsko druženje starih Grka uz vino, glazbu, plesačice, razgovor. Riječ džentlmen kod Engleza označavala je čovjeka koji je plemićkog porijekla i posjeduje zemlju. Danas je simpozij sastanak stručnjaka radi razgovaranja o određenoj temi, a džentlmen osoba koja se odlikuje uglađenošću i časnim odnosom prema drugome.

Stanovnici Drerusa s Krete zaklinju se da neće nikada biti skloni pomoći stanovnicima svoga susjeda Lyttusa na zapadnoj Kreti i da će nastojati nanijeti im zla kolikogod budu mogli. Ta institucionalna mržnja je zanimljiva što u polisima o kojima je riječ bilo slobodno i manje od pet stotina ljudi.

U selu u kojemu sam nalazim zbirku ratnih pjesama Nikole Sikirice, izdanu povodom 20 godina od narodne revolucije naroda Jugoslavije ( koji je u mladosti pristupio Seljačkoj stranci braće Radić, a 1943. godine odlazi u partizane ) i tu informaciju u pogovoru da je Nikola narodni pjesnik iz Cetinske krajine, a rođen 1901. godine u zaostaloj sredini, jer nije imao priliku redovnim putem završiti osnovno školovanje, nego je samouk. S druge strane u „Hrvatski narodni preporod u Splitu“ ( Logos, Split, 1984. ) stoji: „Početak 20. stoljeća Dalmacija je dočekala sa 77, 05 % nepismenih.“

Kada bi, dijelom pomoću vlastitog naroda, a dijelom pomoću svojih saveznika i ratnih plaćenika ma od kuda, aristokrati smjenjivali jedni druge poništavali su i povijest i tradiciju poraženih, izraženu u onome što je dijelom sveto, a dijelom tajno.

Prema Plutarhu, kada je Aristotel objavio nekoliko rasprava o onom dijelu učenja koje se prenosilo usmeno, Aleksandar Veliki napisao je učitelju pismo prijekora. Aristotel mu je uzvratio pismom u kojemu ga uvjerava kako su njegova učenja obznanjena samo onima koje je sam proučavao filozofiji, i kako su u rukama ostalih posve beskorisna.

Paljevine knjiga preživjela je i misao jednog od egipatskih svećenika, koji je zapisao svoje mišljenje, da je dobro da je tajno znanje skriveno, jer kada bi se otkrilo, nitko ne bi htio raditi ostale poslove. U biblijskoj kompilaciji i plagijatu zvanoj „Novi zavjet“ misao o nečemu što još postoji pokraj vidljive stvarnosti izražena je na dvostruk i oprečan način. S jedne strane u usta učitelja-spasitelja stavlja se ideja u kojoj njegovim učenikom ne može biti nego onaj koji ostavlja sve, a s druge strane i primjer u kojemu netko prodaje sve da bi kupio njivu na kojoj su dragulj.

2.

O čemu se tu zapravo radi odgovaram potanko u daljnjem tekstu, kao i o, pored navedenih, drugim razlozima da su sadržaji aristokratsko-filozofsko-svećenički ostali kroz stotine i tisuće godina skriveni za većinu ljudi, a ne tiču se tek podjela stanovnika na kaste, a manjeg dijela na učene i pismene poznavatelje hijero glifosa ili svetog pisma, odnosno svetog urezivanja simbola koje prema je prema jednoj od procjena u Egiptu poznavalo tek 1% ljudi.

U Platonovom djelu koje je nazvano „Gozba“, baš jedan aristokratski simpozij u kojemu veseljaci iznose svoja mišljenja o ljubavi, postavljeno je i pitanje je li Eros loš? Drugdje je sadržaj čitave stvari još zakompliciran po kojemu jest suštinska suprotnost Erosu - Anteros; jednako lijep. Nadalje, među stvarima koje su vječne pa su prema tome među prvim od počela svijeta, ona su prevedena kao „bogovi“, a za Anteros je dano tumačenje kako je božanstvo neuzvraćene ljubavi.

Pojmovi u kojima su se izražavali antički Grci, i još prije njih Egipćani, Asirci, Sumerani i drugi etnarsi još drevnijeg Bliskog istoka išli polarizirani su poput modernih psihologija ličnosti, u kojima su određeni kontinuumi bipolarne dimenzije, a ono između krajnosti se mjeri, i to faktorskim analizama. Faktori su „bogovi“ raznih panteona, a koje će trojstvo dijeliti tron, ili pojedini biti na vrhu nezgodno je utvrditi baš iz tog razloga što je čovjek pred elementarnim silama, godišnjim dobima, kretanjima planeta i sličnim utoliko nemoćan - pa zahtjeve koje mu te sile postavljaju da bi opstao i u življenju, borbama, ljubavima i umiranjima nalazio smisao i zadovoljstvo - pokušava sebi predočiti kao volju Božju, pokoriti joj se na od vrhovne Moći očekivan način („kako na nebu, tako i na zemlji“).

Stoga dar Božji čovjeku; život sa svim materijalnim aspektima stvarnosti ne mogu ljudske zajednice predstaviti tek kao dar, sina, ili Agape (!) žrtvu Boga koji dopušta da se njegovo „dijete“ zemlja eto ore, voćke jedu, a volovi kolju, već taj zahtjev da se čovjek i njegova zajednica prema materijalnoj stvarnosti odredi radom, organizacijom, obranom i ratom predstavlja si kao očinsku ili, u nešto starija vremena, majčinski roditeljski Eros. Aristotelov koncept Philia, ili prijateljica mudrosti, njegovo mišljenje izraženo u kategorijama, s izostankom shvaćanja „plesa“ počela, ali atributa skrivano je nebrojeno puta u svakom novonastalom religijsko-filozofsko-ideološkom sinkretizmu smisla vojnika, svećenika s ostalim klasama. Sama je Sokratova Atena već božanstvo s više atributa. Riječ Dei, porijeklom s Krete označava ono što je umanjilo ljudožderstvo Egipćana i inih, a to je ječam, ili u širem smislu žitarice. Tako je i grčki Zeus Deus, a da je Gospodin ili gospodar isto već znači sve, bez obzira na spol, i pojmovi poput Adonai, Baal, Domina. Da se ne zadržavamo isuviše na Bliskom istoku etimologija porijekla smisla imenica sve od Baal, Bel, Bael, El može ići i do Kelta i do Indije.

Otajstvenu ili istoimenu misterioznu stranu stvarnosti imenovanu kao Nepoznati Bog novozavjetna biblijska misao u Trojstvu Gospodina Boga koji je nerijetko u svom aseksualnom Erosu starozavjetno zamišljen ljubomoran kada se kao vrhovni njegov atribut štuje nešto što on sam iznad čitavog „kraljevstva“ nebeskog proklamira definiran je kao „Bog je Duh“. Pošto je čovjek po onome što je ostalo od okresivanja s voćke antičkog i drevnog smisla u kršćanskoj terminologiji tijelo, duh i duša (a egipatski je još i javno i tajno ime, sjena i koješta nama danas još sve nedokučivo), tako je očuvana ideja po kojoj je čovjek, kao duh i duša „na sliku i priliku“ Elohim, bogova, odnosno u nastupu panolimpijskog flagelantskog monoteizma - Boga.

3.

Dalje, da bih pojasnio aspekte čovjeka izražene s konceptima poput duha, duše, psihe i njegovog potencijala po kojemu je dio Nepoznatog božanstvenog potrebno je, ilustracije radi, zaći u opis svjesnog i nesvjesnog čovjeka. Pošto su svijest i nesvijest krajnosti poput života i smrti, tako su i u misterijskim, ezoterijskim i religioznim krugovima nesvjesni ljudi imenovani kao mrtvaci i spavači.

Gurđijev zapisuje kako je karakteristika ljudske svijesti da se viša gradi na nižoj. Sigmund Freüd od uobičajenih misterijskih podjela na četiri stupnja, ili sedam, govori o radu svijesti i podsvijesti. Novozavjetna Biblija s druge strane, mnoštvo u čovjeku prepoznato kao duševna rastrojenost definira kao sedam demona pa sve do par tisuća duhova, a s druge strane, povezano sa siromaštvom kao nenavezanošću na materijalne uvjete života te egzistencijalne i druge strahove prepoznate kao mir, blagost i druge vrline izraženi kao darovi tek jednog stoga „Duha svetoga“.

Doktor Ljubomir Radovančević u predgovoru „Magiki“ Aleistera Crowleya, mada se svekoliko pučanstvo modernog svijeta nalijeva alkoholom i konzumira brojne vrste droga, te glazbom poput one Jima Morrisona iz grupe „The doors“, čovjeka koji je čitao i „Vrata percepcije“ Aldousa Huxleya i radove Freüda, Nietzschea i drugih pokušava podijeliti mistike na one pripadnike „neliterarnih naroda koji dostižu niže ili orgijske oblike tog stanja pomoću različitih stimulativnih sredstava, kao što su npr. droga, alkohol, glazba, trans, ples.“. Ostavimo li po strani i tamjan, vino govornika, orgulje i klanjanja s manje ili više ritma, dalje doktor navodi da „misticizam često zahtijeva asketsku pripremu, intelektualnu i etičku meditaciju, izučavanje samoga sebe i samosavlađivanje.“

Crowley definira postupak kojemu je cilj da „postanemo gospodari svoga uma“. Od psihologice Ljiljane Nakić-Petrina čujem da se čovjek rađa sa samo dva straha - onaj od gubitka podloge i od buke. Dakle onaj da nam nebo padne na glavu i svi ostali - su naučeni.

Tako, psihološke krize kojima manje ili više ljudi skloni mističnom i otajstvenom u Alahici ili Bogu kojima se obraćaju u molitvi i zahvalnosti kao Duhu, iste prolaze zbog svega onoga što su kulturom i odgojem naučili. Stoga neki nazivaju procese samospoznaje čišćenjem, a s druge strane čitave tradicije strahujući od aristokratskih s pripadajućim skupinama, podsjećaju da je strahopoštovanje prema Bogu čak vodeća vrlina, ciljajući zapravo na podložnost gomile svojim ulogama određenim po nekoj vrsti naslijeđenih ili na određene načine stečenih prava i obveza, kako se, sukladno stavu onog spomenutog egipatskog svećenika, društveni organizam ne bi urušio.

Tako jedni mole, jer se tako radi po zakonu, jer se tako izražava zahvalnost za svoj položaj i/ili napredak u željenoj društvenoj hijerarhiji, a drugi da bi besmisao mrtvila ljudskih međuodnosa kojemu su izloženi uspješno zamijenili nekim novim vrstama spoznaja, ali i moći. Liječničko čudotvorske, umjetničko stvaralačke, vojnički pobjedničke itd.

4.

U krajnoj liniji Eros koji uzima bez pitanja je silovanje, a Agape koji daje bez pitanja je besmislena žrtva. Ljubav koja je između jest okrenutost prema životu između subjekata smisla. Obostrano izgrađuje u novom iskustvu, osim u onoj krajnosti u kojoj jedna strana sve daje. Pošto elementarne sile kojima smo izloženi nešto od nas nalažu, očito je da i Tvorci ili „Vrhovni arhitekt“, ukoliko bi tako nečeg iznad uobičajenog ljudskog skupa percepcije bilo, nije tek mazohista. Zato su uobičajene podjele na Trojstvo u kojima je jedan ljubomornog postavljača zahtjeva, drugi žrtva koja nam se daje , a treći ovaj Duh kojega ne poznajemo pa stoga izražen i kao Logos.

Briga je pripadnika nekog sustava isti taj sustav. Tako je određenje zajedničke svrhe toga sustava pokušaj da se stvore i kanaliziraju u pravce njegova održanja i razvitka - strahovi. Strahovi i žudnje a pogotovo što su njihovi impulsi veći, manifestiraju se kao emocije. Specifična vrsta disanja, brzine otkucaja srca, fokus misli, koncentracija svijesti na određeni sadržaj, i ono što je najvažnije; specifično AUTOMATIZIRANO reagiranje svojstveno organskom radu - s druge strane uobičajeno čini naš mir manjim, kontemplativno stanje umanjenim - opažaj suptilnih energija i procesa otežanim. Pouka je to svake pričice u kojemu učitelj pita učenika čuje li zvuk potoka i vidi li oblake. Predominacija želje za ciljem, ili za bijegom od uzročnika straha svodi se na isto. Čovjekova sloboda je manja. Njegova sposobnost da vidi, sluša, ma kako opaža je umanjena.

Osoba koja pije čašu za čašom ili pali cigaretu za cigaretom prilikom razgovora i u svakoj situaciji u kojoj bi mogla učiti iz vlastitog mira i nemira, koja reagira automatiziranim frazama, gestama, maskama i obrambenim mehanizmima u svakoj situaciji koja je svjesno ili podsvjesno podsjeća na sličnu - jest spavač ili mrtvac. Bilo mistik, bilo luđak, koji ne nalazi u svojoj potrazi zadovoljavajući cilj; bilo da ga naziva ljubavlju, hedonom, gledanjem u Boga ili Rajem, zapada u spektar od mogućnosti koji će ga pred smjenom zahtijeva tijela i drugih prirodnih elemenata, a prvenstveno, pošto je na liniji prenošenja ljudskih iskustava društveno te kulturološko biće - dovesti do rastrojenosti ili potpunog uništenja.

Navedeno su tek dvije krajnosti; ona u kojoj je čovjek utoliko nemiran da ne nalazi vremena za ulazak u meditativna stanja za čitavo vrijeme svoje „senzorne“ aktivnosti, te ona u kojoj se vodi borba s definiranjem vlastitih dugoročnih, krajnjih ciljeva, smisla i svrhe. Moderna psihologija s druge strane govori o pamćenju koje je senzorno, kratkoročno, dugoročno i automatizirano.

Kako je želja aristokratko-filozofsko-svećeničko-činovničkih struktura da se očuva vid zakona i običaja po kojima oni nalaze i traže svoj smisao tako je savjet da „knjiga“ bude odmah do glave i do ruke. Tako ortodoksni Židovi koješta vežu uz tijelo. Bit je poruke pokušaj da se u svakom svom postupku pojedinac ne podsjeća na pojedina pravila, već da po njima uvijek bezrezervno postupa.

Dugoročan cilj može biti društveni napredak, metoda može biti lažljivost i prevarnost umjesto dijaloga i dogovora. Cilj mistika je da pomiri međusobno ove različite vrste pamćenja u sadašnjem trenutku - izgradi harmoničan odnos prema sustavu. Tako je dozvoljeno i blagdanom spasiti čovjeka i jesti jelo posvećeno drugoj namjeri - s obzirom da je cilj sustava čovjek i društvo u skladu s prirodom iznad koje je Duh kakvog se želi biti dio, a ne sustav sam sebi ili forma. „Žrtva“ pojedinca se svodi tako na to da na slavlje dođe u prigodnom odijelu. Promašenost prisutnosti slavlju je kada se uzima takvo odijelo kojemu je svrha postati gospodar. Ljudske zajednice slavljem slave svoje zajedništvo, a zajedništva su podsjećanje, odnosno dolaženje u stanje mira, sigurnosti, ostvarenog smisla...

Forme obreda služe anuliranju uobičajenih neprijateljstava, podsjećanje na žrtvu služe okultnom stvaranju straha, svojevrsnom otvaranju svijesti - sukladno onoj vrsti pamćenja ili stanju svijesti kada je čovjek u smrtnoj opasnosti. Takve trenutke čovjek uobičajeno detaljno pamti, jer svaki aspekt koji čini trenutak može biti presudan za pitanje života.

Mistici idu dalje od formi po kojoj se pripadnici društava kao takvi postižu u nekoj mjeri uz pomoć svekolikog kazališta promatranja i u sudjelovanja u dramama koje skupa promatraju i automatizirano reagiraju osjećaj pripadnosti; bilo da je riječ o tajnim sektaškim obredima, javnim crkvama, stadionskim sportskim priredbama, koncertima u dvoranama... Uobičajeni bezbrojni interpersonalni sukobi oko životnog prostora, predmeta i okolnosti moći, a prije svega nedostatak verbalnih osnova za dogovorenu stvarnost između jednakopravnih subjekata - kao što je pretvorno ponašanje, nespremnost za suradnju, namjerno potkopavanje nečijih napora itd. čine od simpozija pijanku, a ne vino.

Zapisano je da je stav jednog od ljudi, koji je u sferama obožavanja uzora davno postao mit temeljac, sam postao vladarom i u Egiptu i dalje, da će njegovi propasti kada postanu poput onih koje su osvojili - kada izgube želju za osvajanjem novih krajeva, upoznavanjem novih kultura i sadržaja. Zaključio bih kada se zadovolje ciklusima obrednih užitaka u kojima već jesu. Međutim osvajač Perzijskog Carstva svoju je krunu stekao ne osvajanjem, nego oslobođenjem istog tog carstva sa svim svojim narodima i običajima. Tako gube oni koji nemaju više što ponuditi od slobode kakvu traže različita očekivanja. Drugim riječima ljudi kao društvo; ukratko koji nemaju što ponuditi čovječanstvu.

Ljubav stoga nije tek nejasan konglomerat kao racionalistička Philia, niti je Agape, niti obje zgrbljene u raznim formama kršćanskog Trojstva, nego Eros i Agape od kojih nijedan ne ide u krajnost svoga počela, pa tako ni onu svijesti da je su te dvije suprotnosti održane tek kao kakav krajnji cilj, ili zakon kojim se automatizirano pristupa dnevnim odnosima, nego je održanje svijesti živom i dopuštanje da se svjesnost, kao sposobnost za slušanje, osjećanje i istinu gradi u svakom trenutku, a ne tek regresivno uz pomoć opijata svodi misao i osjete u uže obrasce percepcije čula... Tako je simbol takve „božice“ koja u jednoj ruci drži baklju upaljenu, poput Kipa Slobode, a u drugoj ne knjigu poput Biblije, ili svitak poput tajnog znanja, već drugu ugašenu baklju; simbol smrti, a ne obožavanja ni đavla ni žrtve, koja bi bila besmislena, već kao potvrde da odnos među entitetima u kojima će strane nastupati, kao tišinu ili prazan prostor u koji bi umetnuli svoja očekivanja, stvaranja i pokušaje - sadržavala sve to. Zaključujem da su zbog toga Eros i Anteros blizanci, i oboje jednako lijepi.

Drugim riječima, ljubav jer može biti neuzvraćena, jest ljubav, a svođenje ljubavi na zavjet je pomaganje onoj ideji u kojoj gubi ona strana koja prestane istraživati nova područja. Svodeći bračnu ljubav na trajnu međusobnu obvezu, smrt supružnika kao jedinu tolerantnu formu izlaza iz zajednice u kojoj ljudi nisu zadovoljni, izrazi nezadovoljstva dobivaju potencijal po broju, formi i kvalitetama. Manipulacija poput one da se još k tome nepridržavateljima mrtvih formi uskraćuje prisutnost od stola i mistificiranog „tijela Kristovog“ konačna je zloupotreba i dovođenje strahopoštovatelja otajstvenog u poziciju kazne vrlo sličnu onoj izgona iz plemena, združenoj s temeljnim strahom od smrti. Da je za biće poput čovjeka određena i dozvoljena tek jedna vrsta seksualnog te bračnog odnosa, čini vojsku onih koji životno zadovoljstvo traže daleko od obitelji većom. Upraviteljima takvih vojski stvar izgleda zadovoljavajućom, pogotovo kad je apetit ratovati, ali ne protiv mrtvačkih formi u kojoj ljubav liječi neprikladne odnose, već onoj kojoj je forma sveta sama po sebi.

5.

Otkriće da određeno stanje duha ili psihe, još k tome što osim kao što stoici tvrde je vrlina nagrada sama sebi - nosi i neke bioenergetske i druge potencijale, dovodi do oduševljenosti tolike da su pojedinci koji pronađu neki svoj put lako u mogućnosti da upadnu u zabludu da baš njega proglase jedinim i ispravnim. Pošto Pavlu iz židovstva Krist pokazuje izlaz, tako je za njega prigodna terminologija poput mrtvaca u Zakonu i živih u Kristu. Sve od Krišne do simbola Taoizma pokazuje, i da, ako kakva božanstva ili duhovni entiteti postoje, kako potencijali koji postoje u čovjeku, nisu samo za posvećene, niti isključivo milost Božja, a pogotovo ne isključivo čudo porijekla Torom oblikovane nacije izašle iz Egipta, kršćanskim smislom za paljenje knjiga i simbola koje ne shvaćaju hvaljenim u novozavjetnim Djelima, pa ni s kasnijom primjesom rimske isključivosti za sve one koji se ne pokoravaju jednom gradskom centru moći.

U predgovoru svom Evanđelistaru Marko Marulić, o, kako je kršćanstvo shvaća, Božjoj objavi (zakoni i propisi) navodi - „A budemo li se zaista brinuli da im se pridržavamo, krepost neće biti sama sebi plaćom, kako su to govorili stoici, nego će primiti i nagradu - mjesto smrtnosti besmrtnost, mjesto raspadljivosti neraspadljivost, a mjesto bijede blaženstvo.“

Prvo; kršćanstvo jest najčešće gore od ovoga i ne govori tek o smrtnosti i besmrtnosti te jednima obećava Pakao, a drugima Raj, što je izostanak upravo onog slobodnog pristanka i ljubavi o kojoj pišem. Drugo, koncept vjere o kojoj Marko Marulić piše je upravo taj, da se vjeruje u objavu - dok je teološka znanost otkrila do danas da je napisati ono što je autentično rekao Isus iz Nazareta nije potrebna Biblija već razglednica, brojna Evanđelja su spaljena stoga nije na snazi vjera u objavu, zakone i pravila već ona koju su među kršćanskim centrima većih i manjih denominacija proklamirana ( posebna je priča kako će jedan čovjek u svom uobičajenom stanju svijesti sam shvaćati ikakve zakone i pravila ). Treće, i u samoj Bibliji postoji temelj da se smatra kako je krepost sama sebi nagrada temeljem mišljenja da tko dobro radi vedrinom odsijeva.

S obzirom na zbrku koja je načinila povijest od Aristotela do mene ovo je najkraće što sam mogao razjasniti, napisano odjednom, tekst, po potrebi uredim dodatno s vremenom.


Ženska Prometejka; Dijana Lucifera; pronađena u hramu Colonia Claudia Aequum, današnja okolica Sinja.

Perunu, Urbe et orbi;

Republika Hrvatska, selo Jabuka, 3. prosinca 2012.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se