Zamke religije, duhovnosti i samospoznaje (5)

Oslobođenje kralja

Taoist Čuang Cu, rođen oko 369. godine prije nove ere odbacio je svaku dijalektiku s obrazloženjem da imena imaju samo proizvoljnu vezu s predmetima i da je svako gledište pravilno za one koji prihvate izbor imenâ koji ono pretpostavlja („Historija logike“ A. N. Prior).

Kraljevi često nisu bili ono što ih prikazuju bajke i priče skupa s onim što o njima govore temeljni prikazi povijesnih događaja. Zbog svojih svećeničkih funkcija nisu bili tek osobe koje su dužne sudjelovati u raznim obredima, nego je i svaki njihov postupak promatran kao veza s pojavama koje određuju sudbinu cjelokupnog stanovništva ili teritorija na kojemu se nalazi ("Zlatna grana" James G. Frazer). Poremećaji klimatskih ciklusa, potresi, epidemije zaraza, glad i uopće nedaće mogle su značiti da je bog ili onostrani prirodnim silama kojima je dao vlast – nezadovoljni držanjem kralja i njegovih bližnjih pa je tako on sam mogao prvi biti „pomirbenom žrtvom“.

Najbliži kraljevi savjetnici trebali su prevenirati zlo po narod pa se može pretpostaviti što je teritorij neke središnje uprave bio veći to se zbog raznolikosti običaja povećavao broj magijskih radnji, kao žrtvovanja koja su trebala pomoći da se održe zadovoljavajući ciklusi prirode. Upoznavajući pobliže veliki broj ljudi, pokraj sveg tehnološkog i informacijskog napretka, iznenađuje me količina praznovjerja i na njima utemeljenih postupaka.

Vladar, koji bi htio u većoj mjeri slobodu od svih ovih nepotrebnih funkcija (služenja navodnim počelima) koje razotkrivanjem postaju manje svete i tradicionalne, a više kazališne i zabavne, mogao je to učiniti postavljajući kao temeljnu vrijednost istinu. Da bi se istina testirala trebalo je dopustiti eksperiment obrnutog od onoga što su nalagali običaji.

Nije iznenađenje potom, rušenjima tabua i dogmi daljnje eksperimentiranje na znanstvenom, umjetničkom i svakom drugom planu. Što znači da uobičajeni nositelji moći u društvu postaju dinamični, čime je potencirana mogućnost sukoba na način da oni koji su već akumulirali sredstva mogu pokušati uništiti drugačiju upravu, ili potražiti izvana vlast koja bi njihove uloge, vještine i društvene modele više cijenila. To je samo jedna strana kovanice. Druga jest uvjerenost pojedinaca i grupacija da njihovom vlastitom održanju i napretku pomaže baš to što će drugima biti gore, ili znatno gore. Antisocijalnost tako polazi ne tek od prisile, već od održavanja laži.

http://www.amarnaproject.com/pages/amarna_the_place/central_city/index.shtml

Laž ne bi običajima bilo tako lako održavati da nije vjere većine da bi im teško moglo biti bolje. Tako je nerijetko glavna upravna vrijednost stoa ili trpljenje, upornost, tvrdoglavnost, jednostavnost – kojom se lako upravlja postupcima svodeći ih na uvijek jedno te iste forme. Hvaleći njegovu snagu i izdržljivost hoće se od čovjeka održati volom za oranje. Htjeti sreću i životna zadovoljstva znači komplicirati situaciju onima koji žele da društvo običajima stoji na mjestu. Govoriti istinu o običajima tako je reanimatorima praznovjerja nemoral; pogotovo ako ih se uspjelo uvjeriti u to samoljublje da je ono što oni rade žrtva, a pored toga još i spas na onom svijetu.

Ponekad svećenici uvjereni u ispravnost izbora svog zvanja kažu da je „ateizam najveće zlo“. Međutim čovjek uvjeren u vlastiti ateizam deklarirajući se kao ateist naprosto govori istinu o onome u što vjeruje. Čak se i u kršćanstvu o đavlu govori kao o „ocu laži“. Prema tome najveće zlo nisu ateisti, nego lažni vjernici (među njima prvenstveno lažni svećenici koji jedno propovijedaju, a drugo rade). Oni koji običajima prilaze uvjereni da im to donosi među dva zla manje, a drugima, pošto je ionako religija kojoj pristupaju laž – samouništenje; trećima probleme jer se opiru sudjelovanju u laži poput njih samih. Pošto su ovi posljednji sebi dosljedni takvi im moguće još više smetaju, tj. takvi su dijametralna suprotnost njihovoj prevarnosti, konformizmu i kukavičluku. Takvih je ljudi najviše i zbog želje za pripadnosti, potrebe za društvom uopće, koja je prirodna, ali je ipak na štetu istine i čovječnosti.

Podložnost običajima dokazuju da je čovjek i danas većinom pripadnik krda i plemenskog u sebi, a da je civiliziranost ideja više u oblacima nego na zemlji. Lutke ovakvog makrokozmosa su sve uloge; i radnik, svećenik, liječnik, vojnik, kralj i prosjak. Konac čini održanje uvjerenja da od društva u kakvom jesu ne može biti bolje. Škare čine ideje drugačijih pristupa uobičajenom, površno poznatom i nepoznatom.

Pokretač povijesti na kojeg ukazujem tako ovim tekstom bila bi želja faraona da stekne vlastito ljudsko dostojanstvo, odbijajući služiti konvencijama organiziranih grupacija utemeljenih na strahu, praznovjerjima i podlosti (Kolijevka na Nilu - Philipp Vandenberg). Što bi značilo da se monoteizam nasuprot politeizmu (služenje počelima) u Egiptu razvija posredstvom želje jednog čovjeka da smisao njegovog života – ne bude tek žrtva okolnosti u kojima se rodio. Moguće ljubav prema sebi, a moguće i ljubav prema kćerima, kolegama suvladarima i njihovoj eventualnoj djeci koju bi čekali isti problemi.

Osnova dijalektike jest tako uz slobodu govora i mišljenja - i provjeravanje spektra značenja koje sugovornici pridodaju riječima. U slučaju slabe kreativnosti u griješenju mislima, uloge se mogu istraživati postavljanjem kazališne scene, tako da kazalište bude kazalište, a stvarnost istinita. Tek istinita postaje i zajednička.

Tako je samo s jedne strane, i kasnij dio priče o abrahamskim religijama, slučaj u kojemu se jedna od podložnih grupacija diže bunu i izlazi iz Egipta, neki psihoanalitičari zbog stilizirane umjetnosti i nekih detalja života pitaje se nije li imao nekakve psihičke anomalije. S druge strane, u neurozama i psihozama čitavih naroda - vladar se pokušava osloboditi gluposti vlastitog naroda.