Zamke religije, duhovnosti i samospoznaje (4)

Gospe ti sinjske



Grupica ljudi s obje strane improviziranog prolaza kojim se konj trebao uspeti na transportno vozilo već je gotovo odustala, nakon svih pokušaja da se živina na nj uspe, kada sam naišao. Penjati se na metalno vozilo dok ga povlači i poteže grupa ljudi konjima ne spada u instinktivno ponašanje, ali strah od neugodnosti nam je zajednički. Zato sam ušao u prostor u kojemu je ta živina navikla dobiti vodu, hranu i sigurnost i potrudio se pretvoriti ga u nešto neugodnije od odlaska u nepoznatom pravcu. Nakon poteza šibom, prijeteće vike i pogleda uspio sam obaviti posao gotovo ne prekoračujući pravilo palca makar se radilo o pastuhu s pitaj Boga koliko kilograma.

Prošle godine, prije sto godina, tisuću dvije-tri, četiri i pet širom svijeta u određene dane u godini odvijale su se šarolike procesije. Prije, da ne gledam sad u literaturu precizno, nekih 300 godina kroz moju rodnu Dalmaciju nije se moglo proći ni kolima koje su vukli volovi pa se prenošenje roba odvijalo na magarcima. Popravilo se stanje za vrijeme kratkotrajne vladavine Francuza, a osim što su inicirali izumiranje magaraca u našim krajevima, i što praveći, što obnavljajući ceste vratili ovaj kraj tako u doba rimskih careva, senata i naroda, a slično su napravili i u Egiptu otkrivajući iz pijeska natpis uklesan u kamen na svetom pismu, grčkom i demotskom.

Tako se dogodilo nakon što su kršćanski pape, patrijarsi i sveci uništili svoju konkurenciju iskopaju slike i natpisi o procesijama koje su činili ljudi od Etiopije do Aleksandrije, a uznapredovalo je i iskopavanje po Palestini, Siriji, Iranu i ostalim bliskoistočnim prostorima na kojima je isto bilo kao i danas preporučavati voljeti svoje bližnje usprkos njihovim manama, a dobro sumnjičiti susjede zbog nešto drugačijih kipova, koje su, prenosili, kako se tako češće putovalo i prenosilo - u brodovima. S njima ili bez njih putovali su i faraoni, kraljevi, carevi i ini manje ili više vrhovni svećenici kao sinovi i živući predstavnici više ili manje mrtvog Boga ili, u drugu ruku nekog od njegovih emanacija, imanentnih ili transcendentnih - počela - kojih je kako već znamo - tri, dva, četiri, osam, devet ili više - ovisi iz kojeg kuta ga se promatra ako se bavite teološkom mišlju, ili možda ipak bolje rečeno; teološkim gledanjem.

Ali, da se vratim na konje i junake. Nadahnuti slikom Gospodarice, radom nepoznatog mletačkog majstora, tako lošeg, da ni sav sjaj zlatnih ukrasa koje je prekrivaju, ne skriva uspješno njene anatomske nedostatke, obraniše prije nekih, da ne gledam sad u literaturu točno, 300 godina rodno polje, rijeke, kamenje, pučane i njihovu pokretnu imovinu, jer što se tiče, nepokretne u to doba nekretninama su bili vlasnici 1,5% građanstva i, što je vrlo vjerojatno još značajnije 0,5% crkvenjaka, dok su ostali podanici Višnjih sila bili kmetovi i radili na zemlji i davali za istu porez, a ako ne, ostajali i bez tog izvora prihoda.



Tako su junaci u to doba bili vojnici, hajduci i dobivali kako priliči, slavu, zastavu i zemlje, a, među tako osvojenim posjedima bilo je trgovaca, čije igre ni danas nisu toliko javne, ali ostalo je ipak u arhivama natpisa gdje se ponekome daje posjed zbog - širenja pohara! Oni upućeniji u knjige i novine od znaju već za zatrovane bunare, kugu i ine štete i bolesti koje su eto katkad harale ne isključivom slučajem nehigijene i štakorima preko sredstava za kruh, već i posredstvom trgovačkog „poslovanja“ u slučajevima održavanja, ili pomicanja državnih granica. Više nego manje, sve je to bio domaći narod, s ove i one strane granice, pa koja god strana da je dobila u sukobu, u povijesti bi ostalo zapisano da su pobijedili naši, jer i dok je Islam bio vlast barem kršćani i židovi, dok su davali „Caru carevo, Bogu božje“ preživljavali su kao i učenje koje hvali takav stav. Koliko će od njihova rada ostati pri tome za narod, to ovisi o tome kako se plemstvo sa ta dva velevlasnika dogovori.

Što se Gospodarice tiče nekada se kao vrhovnog velevlasnika, pa i ratnika štovalo istu pa i više nego Oca i Sina. Ona je, ne slučajno baš poput Crvenkapice, prolazila kroz iskušenja da bi posjetila svoju baku. Sveta Sofija, mudra Atena, grom ženskog roda iz očeve glave, ratnička Ištar, Inana, Afrodita, poljoprivrednička Demetra, Hera, Junona tko bi ih znao nabrojiti sve i popisati ih prije i poslije uz trojstvo Serapisa, Izide i njihovog šutljivog otajstvenog sina pokrivenog pepelom kršćanskog pročišćenja, ali ne čakri kako bi možda shvatili neki od sekti gnostika ili neki od hinduista, već nekretnina i pokretnina Serapeuma i Museuma gdje se isto tako štovalo ženskinje muze počela kojima su kumovale, a ne poput ove danas, kojoj je od svih, među svim vrlinama koje su krasile tolike ženske emanacije Nepoznatnog i Skrivenog; jedino ostala ta da ju je - jebo Bog. A ona je - pristala.

Govorili mi o tome ili ne, znamo čemu fešte služe i kojemu redu. Prvo muka, prijeti paklom, slušaj gazdarice i gazde - bio konj, vol ili čovjek, rob, podanik, seljak ili građanin, a onda pij i derneči kad svećenstvo s plemstvom po kalendaru odredi kako i gdje nakloniti koplje. Žensko koju oni odrede za sklanjane koplja, e ta bude oplođena, rodi i ostane djevica, a i još gomila je kao takvu štuje - tu nije samo jedno čudo u pitanju, a k tome opisano i naslikano kao golub, a tamo neka patka, mačka, zmija ili lešinar kao u Gornjem i Donjem Egiptu i na sličnim mjestima gdje su stvarana tako drugačija stoga očito nebulozna vjerovanja.

Čuda se ipak događaju! Post nubila Febus! Kreće se i gomila i Zemlja i Sunce nam naše koje sjaji onima koji čitaju i koji ne čitaju! Kojeg god spola bili ili nešto između, povodom još jednog blagdana, šaljem vam ovu svoju Poslanicu uz želju da Vam se posreći, i to ne samo epikurejski ili u viđenjima, a među prosvjetljenijima ste već čim ste je uspjeli pročitati do kraja.



Živili naši, i moji čitatelji - smrt fašizmu.