četvrtak, 23.02.2012.

Otkrit ću vam tajnu u priči o tome što je doista bitno u životu-Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika, nađi me kao borca!

"Ne smatrajte mrtvima one koji su na Božjem putu umrli"
Citat na početku svakog posta uzet je iz knjige koju smatram svojom privatnom Biblijom "Derviš i smrt" Meše Selimovića.



U Hrvatskoj postoji zemlja koju nazivaju Terra Magica.Poluotok.
Na njemu se nalazi jedno zaista lijepo mjesto.
Do njega se stiže vijugavom cestom pokraj mora do jedne malene privatne marine.
Kraj te marine nalazi se kompleks stanova.
U jednom novom sa pogledom na more sjedi žena.
Ta žena sam ja.

Gledam kroz prozor na olujni dan, pa onda spustim pogled na knjigu.
Pročitam par redaka i ponovno podižem pogled…
Činim to spokojno, bez žurbe, sretno, već više od dva sata.
To je moj novi stan i ja čitajući sebi vrijedne knjige simbolički na taj način puštam korijenje.
Par meni bitnih knjiga prvo je što sam u njega unijela.
Vani, jak vjetar i kiša metu sve pred sobom, rijeka lišća i granja brzo plovi prema moru.
Nebo, more i priroda uz Božju pomoć, ostavili su me bez daha..
Da sam Japanka u stanju u kojem jesam napisala bi najbolji haiku svog života.

Spuštam pogled na knjigu, čitam o Arnoldu Tsungu, crnac, odvjetnik iz Zimbabvea, koji se odrekao svog života i odvjetničke prakse kako bi radio za one koji su nepravedno ugnjetavani, uhapšeni, zatvoreni.
I on je sve to doživio na svojoj koži.
Agbar Ganji, novinar iz Israela, koji je uhapšen, mučen i utamničen jer se usudio javno izreći svoje mišljenje i kritizirati vladu.
Neću sada nabrajati dalje poimence ljude iz knjige, ako vas ikada bude zanimala slična tematika lako ćete doći do informacija.

Mene zanimaju, razmišljam o tim ljudima, da prođem pokraj njih na cesti nebi ih prepoznala.
Da li bi u njihovim očima vidjela plamen njihovih srca?
Ne znam, ali dobro je znati da postoje! To su stvarni ljudi!
Dio su ovog našeg svijeta.
Raspalio je grom, prekinuo moje misli, stresao me i trgnuo.
Resetirao me, pogledavši na sat shvatila sam koji je datum i pomislila kako vrijeme doista leti.
Za koji dan će ponovno korizma…

Pomislih, moram napisati nešto za korizmu, činim to svake godine!
Ne zbog tradicije, već zato što je to najbolji način da ostane zapis o meni o trenutku pred vrijeme u kojem ću se posvetiti sebi održavajući pažnju u srcu, prakticirajući usto i Isusovu molitvu, trudeći se da zadobijem poniznost i utihnuće duše te uvijek i iznova davati svakodnevno sve od sebe na putu ka svjetlu vječne ljubavi.
Volim vjerovati da će mi uspjeti, sigurno je jedino da ću dati sve od sebe..

A što ću pokloniti vama dragi moji prijatelji pred početak ove korizme?
Mislim da će vam na ovom putu koji slijedi narednih 44 dana dobro doći blagoslov.
Ovaj moj ne zahtjeva da zatvorite oči i pognete glavu. Slušajte dobro.

Najbolji blagoslov koji za života možete dobiti jesu pravi, brižni i pošteni prijatelji i ljudi.
Znam o čemu pišem, jako sam bolesna već neko duže vrijeme.
Osvrnite se oko sebe, primjetite ljude koje susrećete, pomislite dobro tko su oni, što čine, kako žive, što predstavljaju, do čega im je stalo?
Razmislite sa kim imate čast i sreću razlomiti kruh na nedjeljnom ručku.
Dobro pogledajte, ne samo očima.
Ja sa vama djelim svoj blagoslov, nek se zna da, uprkos lošim omjerima u svijetu i oko nas postoje ljudi koji znaju,žele i imaju hrabrosti učiniti pravu stvar.
Svaki novi dan, a posebno u korizmi držite oči otvorene, glavu visoko podignutu i ruke spremne za zagrljaj da bi ste i vi vidjeli, znali i mogli djelovati kad zatreba a dragi Bog odluči se poslužiti upravo vama!
Da biste blagoslivljali i bili blagoslivljeni.

Pepelnica, početak korizme, Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika , nađi me kao borca!


- 09:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2012.

Mala tajne velikog Eliasa Schwartza, jedna poučna priča!

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život."
Započet ću stihovima Meše Selimovića iz moje privatne Biblije knjige «Derviš i smrt».
Iako po prvi put u životu dvojim u Mešine riječi.



Ne znam da li ste čuli za Elias Schwartz-a?
Ne znam bili je i ja čula da mi je nije davno pročitao moj tata.
On je nizak, okrugao, proćelav, sredovječni samac židovskog porijekla.
“Obični starinski postolar”, kako on sebe voli nazivati.
Moj tata za njega bi rekao da je Božiji poslanik, mudar i darovit lik.
Jednom prilikom jedan čovjek donio mu je stare cipele na kompletni popravak!
Elias Schwartz ih je pregledao vrlo pomno.
Tonom u kojem je bilo žaljenja i isprike na kraju je presudio da cipele nisu vrijedne popravka.
Mušterija je tu nesklonu presudu prihvatila.
On je zatim sa cipelama nestao u stražnjoj prostoriji radionice, dok je mušterija ostala čekati u čudu.
Vratio se i pružio mu cipele u smeđoj papirnatoj vrećici.
Da ih ljepše odnese kući, pomislila je mušterija.
Kad je te večeri kod kuće otvorio vrećicu, našao je u njoj dva poklona i poruku.
U svakoj je cipeli bio čokoladni kolačić umotan u voštani papir.
A u poruci je pisalo; “ Ono što ne vrijedi činiti, može se učiniti samo loše.
Razmislite o tome. Vaš Elias Shwartz.”


Moj se život posljednjih godinu dana dijelio na ono što je bilo i na ono što ne znam što će biti.
Čudan je život i čudni su ljudi, izdaju te a vole, ljube te u obraz a ne mogu gledati u oči, osuđuju tvoju prošlost i ismijavaju djela, a tragovi su i tvoji i njihovi isti, vode se inatom a čine dobra djela i nikad ne znaš što će pobijediti i kada!

Zli, blagi, dobri, okrutni, nepokretni, olujni, otvoreni,lažni, sve smo to i sve smo između toga.
Htjeli bi sve sačuvati, a tako smo se izgubili, da na kraju više ne znamo ni što smo.
Ali sve se plaća u životu, pa i ljubav.
Nije moguće da smo mi ljudi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano okrutni?
Raznježeni , a oholi? Sretni i tužni ?
Nije moguće da smo jedino i uvjek spremni se zakleti na ljubav, jedinu sigurnu neizvjesnost u ovom neizvjesnom svijetu?

Doživljavala sam ovo stanje i ranije u životu, sukobe u sebi i oprečne misli.
Treba ukrotiti loše misli, one nisu od Boga,treba na to paziti stalno kao na vatru.
Ali i obuzdati meko srce i čuvati ga, jer je jedina prava vrijednost koju posjedujem i koje mi je tata ostavio u nasljeđe.
Treba ga sačuvati, a ja po prvi put ne znam kako.

Svjesna sam da ovo što mi se desilo samo je opomena, nikako nesmije biti putokaz.
Surovost u ime plemenitosti je strašna , osjetila sam to na svojoj koži i ne želim vratiti istom mjerom.


Ali život je čudo i Bog nas uvijek podsjeti i prodrma kad god postanemo oholi i pomislimo da smo bolji od drugih pa kad padnemo sa svog pijedestala sretni smo što smo ostali živi.
Prije točno tri godine napisala sam na ovom blogu;
“Da bi bili iskreno sretni jedan je uvjet koji obavezno mora biti zadovoljen, moramo moći oprostiti. Iskreno oprostiti, duboko u sebi bez fige u srcu.Tata me učio, tko oprosti najveći je!
S vremenom shvatila sam da je to jedna od najvažnijih lekcija koje je usadio u mene.

Hrabri me spoznaja da je moje srce veće od srca ljudi koji su loši i ne znaju drugo doli mrziti, jer ljubav nadilazi svaku mržnju.Meni ne treba njihovo «oprosti» da bi našla svoj mir, tražim ga u svom srcu.
Ljudi ne mogu biti toliko loši koliko ja mogu biti dobra. Naša topla srca, njihova je šansa da ozdrave, pokaju se.
Ja sam ta koja svojim primjerom moram pokoriti mržnju, dotaći njihovu dušu i smekšati je.
Jer oni koji mrze najčešće nemaju snage pokajati se dok ne uvide tuđu milost, ljubav i oprost.
Svaki čovjek u sebi mora stvoriti uvijete da bi milost zahvatila njegovo srce i da bi onda našao istinsku sreću, prvi uvjet je da oprosti sebi i drugima, da u njegovom srcu nema mržnje.”

O kako sam tada mislila da se poznajem!


Pitala sam mog svečenika Joela u našim dugim razgovorima zašto mi se sve ovo desilo, kako, čemu?
Zašto Isus pred mene stavlja tako velika i baš takva iskušenja?
Odgovorio mi je iskreno;
“Ne znam, ali čini mi se da ne želi sa tobom razgovarati površno. Mora da posebno dobro čuje tvoje šaptanje u zadnjem redu crkve i sviđa mu se što čuje, pa ti je pružio izazov.To dobiju samo miljenici”.

Ako se pitate kakve veze ima Elias Shwartz sa svim ovim, pa ja razmišljam što dalje u životu učiniti i kako to učiniti a da ne ispadne loše.
Jer po prvi put u svom životu sigurna sam da nisam sigurna u ništa, a ponajmanje u svoje milostivo srce, jer je satrano od svih onih dragih ljudi sa figom u srcu koji su se kunuli u svoje poštenje.

Moj svečenik Joel nije znao potpun odgovor na moje pitanje.
Možda se odgovor krije u onoj pjesmi Rolling Stonesa u onom čuvenom stihu o tome kako ne možeš uvijek dobiti što želiš, ali ponekad dobiješ ono što ti treba!
I pazite jer to vrijedi i za sve vas koji upravo čitate ovu moju priču…






- 00:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker