U knizi “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića, pisac kaže da je priču o vratima napisao zato što je tako lijepo otvarati vrata.
Uvijek mislite da vas s druge strane očekuje nešto jednostavno, čisto, prijateljski-nešto što će vam izmjeniti život.

Čujem odbrojavanje, 10, 9, 7, 4, 2, 1-Sretna Nova godinaaaaaaaa!!!!!
Ja imam zatvorene oči još par sekundi, o tim sekundama je ova priča.

Ovaj doček odlučila sam proslaviti ponovno daleko, ali ovog puta sa mojom najboljom prijateljicom.
Kada mi je poslala pismo u kojem je pisalo “Novu godinu želim slaviti sa tobom i jedva čekam da te zagrlim...”
Znala sam da je ona pišući to, već znala koji je moj odgovor.
Tako zatvorenih očiju slušajući odbrojavanje, pomislila sam kako sam sretna što će me baš ona poljubiti točno u ponoć I čestitati mi prva .
Cijeli život smo najbolje prijateljice, ali kako je kod nas sve naopako ovo je tek druga Nova godina koju u životu slavimo zajedno.

Na tren vratila sam se u 31. prosinac 1991g.Stara godina.
Kraj godine, početak desetljeća, našeg maldalaštva.
Pun mjesec, vani –18 stupnjeva opaka zima.
Mi sretne na toplom slavimo život i u njega hrabro koračamo pune želja i planova.
Da ste nas onda onako male poznavale, zatekle biste nas kako smo rano zaspale iscrpljene i zadovoljne od proslave.
Koliko smo se promjenile od tada, sigurna sam samo u jedno da su samo bore oko usnica malo jače.

Još ne otvaram oči.
Bože, koliko 10 sekundi odbrojavanja traje kad si trijezan za doček.
Pomislim, kako smo se zapravo jako promjenile.
Ona prije mene,sada I ja.
Nepovratno. Šteta.
Ili možda ne, ona misli da je bolje ovako.
I klima se promjenila kaže ona, ravno je +12C, dakle razlika je u 30 stupnjeva.
Ništa od opake zime od prije 19g.
Ili možda ipak nije tako...

Osjećam iako imam sklopljene oči i sve traje samo par sekundi kako prati gdje sam i osjećam kako svojom rukom traži moju.
Valjda da bude sigurna da ćemo si čestitati prve, da neko ne uleti, ipak smo na ovo čekale skoro 20g.
Otvaram oči i gledam je kako me nasmijana grli,ljubi i šapće “Sretna nam Nova godina ljube”.
Volim kako nas stavlja u zajednički kontekst, ajde barem je nešto sigurno na ovom svijetu pomislim.

Nazdravljamo šampanjcem i dok je gledam kako plaše u glavi pišem-Novogodišnji Manifest!

Glasi ovako;

Idi dalje, pobjegni preko zidova.

Idi polako, ali uvijek idi naprijed.

Sama vuci sebe.

Putem skupljaj bobice i drva za ogrijev, za svoj dom.

Kad stvoriš dom ipak uvijek budi spremna na poplavu.

Zatvori mržnju u podrum i stresi sa sebe svaku lošu misao.

Šta god ti pričali uvijek budi spremna za kruh neizvjesnosi.

Sve dobro istog trena otpi u velikom gutljaju i podjeli sa svojom najboljom prijateljicom kad god možeš.

Pjevaj iako si loša u tome, iskoristi tu želju kad god ti dođe , tko zna kada ćeš opet biti sposobna za to.

Pleši jer je to dobro za tjelo, a što je dobro za tjelo ne može biti loše za dušu.

Ti si ionako jedina publika kojoj je do toga kako to činiš iskreno stalo.

Probaj pronaći leću strasti ponovno, ali razmisli hoćeš li je ikada više upotrijebiti.

Ipak dobro ju je ponovno posjedovati makar je i ne iskoristila, ona je znak da si doista živa.

Uvijek si postavi prvo sama sljedeće pitanje.

Uvijek izaberi duži put.

Uvijek stani prije kraja puta i sama odluči što ćeš dalje, ti to možeš i duguješ sebi.

Budi ono što je potrebno.

Nikad se ne vraćaj istim putem, to je jako važno!

Nikad ne uzvraćaj nasiljem na nasilje, tako postupaju slabi.

Idi dalje nego se očekuje od tebe i učini to sama.

Idi dalje i nikad ne odustaj.

I kad se čini da više ne možeš idi dalje, ti to možeš. Samo idi.

Jednostavno napreduj i ponavljaj si ono što si naučila u prošloj godini;

Pravda, milosrđe, ljubav, sloboda nisu djelo Boga ili političara, već djelo onih koji se svojevoljno izlažu opasnosti promatranja svijeta otvorenih očiju, koji ne okreću glavu, već pristupaju onome što vide i priznaju si istinu.
Dobro bi trebalo postojati, ono je od Boga.
Zlo ne bi.
I ne možeš se nazivati dobrom osobom ukoliko ne raspoznaješ jedno od drugoga i na koju stranu treba stati i kako se ponašati prema ljudima do kojih ti je stalo.
I ne možeš se opravdati riječima "slab sam" ili "Đavo je to učinio".
To nisu nikakva opravdanja.

Ja volim bajke i vjerujem u čuda, zato mi se i sviđa knjiga sa početka ove priče “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića.
Moje otvaranje očiju u Novogodišnjoj noći točno u ponoć jednako je njegovom otvaranju vrata iza kojih nas čeka nešto jednostavno, čisto,prijateljsko.
Voljela bi vjerovati da je tako.
Ipak da ne zaboravim najvažnije, lekciju koju sam skupo platila u 2011g. završiti ću riječima M. Monroe.
Žena je znala o čemu priča kad je izjavila ovo;

“Dogs never bite me. Just humans.”

Znam točno koliko ju je boljelo.