utorak, 10.02.2009.

Istinita priča o pedofilu, zločinu, mržnji i oprostu.


"Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav"
Napisao je Meša Selimović i nekako lijepo navješćuju priču koju želim podijeliti sa vama."


Da bi bili iskreno sretni jedan je uvjet koji obavezno mora biti zadovoljen, moramo moći oprostiti.
Iskreno oprostiti, duboko u sebi bez fige u srcu.
Tata me učio, tko oprosti najveći je!
S vremenom shvatila sam da je to jedna od najvažnijih lekcija koje je usadio u mene.
Ali najprije evo istinite priče koja mi je zapela za oko prije nešto više od godine dana i dala mi je za misliti.

U novogodišnjoj noći u Sankt Peterburgu ruski boksač Aleksandar Kuznjecov i njegov osmogodišnji sin otišli su na ulicu bacati petarde. U jednom trenutku otac se zapričao s prijateljima i sin mu je nestao iz vidokruga.

Otac ga je tražio, a kako je vrijeme odmicalo, bivao je sve nervozniji jer dječaka nitko nije vidio. Unezvjereni otac počinje potragu i u jednom haustoru pronalazi odbačenu dječakovu kapu i šal. U podrumskom polumraku zgrade nailazi na stravičan prizor. Odrasli muškarac spuštenih hlača nadvio se nad bespomoćnim dječakom i siluje ga. Izmučeni dječak kasnije satima nije mogao povratiti dar govora.

- Mrak mi je pao na oči. Došao sam do njih i kada sam vidio preplašeno lice sina i njegov krvavi nos, izgubio sam kontrolu. Krv mi je šiknula u glavu i počeo sam udarati, udarati, udarati. Osvijestio sam se tek u policiji s lisicama na rukama - ispričao je u istrazi Kuznjecov.

Uzbečki gastarbajter-silovatelj podlegao je ranama koje mu je nanio razjareni otac. Aleksandar Kuznjecov koji je uzeo pravdu u svoje ruke trenutno je u pritvoru i čeka suđenje zbog "namjerno nanesenih teških povreda sa smrtnim ishodom", što se kažnjava desetogodišnjom zatvorskom kaznom.

- Sloboda Saši, psu pseća smrt - sukus je mnoštva poruka podrške ruskom boksaču.
Većina Rusa traži oslobađajuću presudu, pa se neki politolozi i etičari boje pritiska javnosti na pravosuđe. Mnogi stručnjaci plaše se presedana koji bi mnogi mogli zloupotrijebiti. A kako je pedofil k tomu još i strani radnik, dodatno je pojačalo političke i socijalne tenzije.

- Imamo tri žrtve: sina, oca i nasilnika, a većina ovog zadnjeg ne svrstava u tu kategoriju.
Može se razumjeti postupak oca, jer se mnogi s njim mogu poistovjetiti.
Pedofili su najomraženija skupina ljudi, ali mora se pristupiti vrlo delikatno.
Ovdje su pravo i pravda na kušnji.

Jeste li se upitali kako bi vi reagirali?
Da li bi u vašem srcu bilo mjesta za oprost ?
Da li bi uopće razmišljali ili postupili kao i ovaj nesretni otac?

Ne volim nasilje, znak je slabosti.
Ali ova priča izazvala je u meni buru osjećaja, poljuljala me, zaboljela iskreno, mjesecima joj se vraćam u mislima.
Kao bič pogodila me u skrovito mekano mjesto i rasjekla do krvi.
U mjesto za koje sam mislila da u meni ne postoji.
Ta priča bila je samo okidač, sve intenzivnije počela sam razmišljati o nečemu doista bitnom, o oprostu.
Je li moje nedoumica zapravo oštetila čvrstinu moje vjere?
Ne, ali ne mogu a da se u sebi ne zapitam što bi ja na očevom mjestu učinila?!

Već dugo vremena molim se dragome Bogu da me nadahne tako da svaki neprijateljev udarac za mene bude samo lekcija iz obrane, a nikako ne probudi u meni želju za osvetom.

Ipak nisam sigurna da bi ovakav ispit položila, nakon dugo vaganja u sebi a molim se za ovog čovjeka u ruskom zatvoru više od godine dana tješi me spoznaja da bi nasilniku pedofilu ipak oprostila.
Jer kad bi čekali da se zločinci pokaju, budućnosti i mira ne bi bilo.
Hrabri me spoznaja da je moje srce veće od srca ljudi koji su loši i ne znaju drugo doli mrziti, jer ljubav nadilazi svaku mržnju.
Meni ne treba njihovo «oprosti» da bi našla svoj mir, tražim ga u svom srcu jer ne pristajem na mržnju već samo i isključivo na ljubav.
Ljudi ne mogu biti toliko loši koliko ja mogu biti dobra.
Naša topla srca, njihova je šansa da ozdrave, pokaju se.
Ja sam ta koja svojim primjerom moram pokoriti mržnju, dotaći njihovu dušu i smekšati je.
Čekati tuđe kajanje je uzaludno, jer oni koji mrze najčešće nemaju snage pokajati se dok ne uvide tuđu milost,
ljubav i oprost.


Ne pišem ovo sebi kao hvalospjev, više iz svoje potrebe i spoznaje.
Da ostane zapis i meni kao podsjetnik na nešto što zaokuplja moje misli već dugo vremena.
Nikako da jednoj dragoj osobi koju jako volim prenesem spoznaju o istinskoj milosti, a nesretna je i pati jer u sebi ne nalazi načina da oprosti i tako preraste cijelu priču koja je neminovno kao kamen na dnu cipele smeta da sretno živi život.
Jer ni ona nema dva srca, jedno za ljubav drugo za mržnju.
Ima jedno veliko, toplo, ranjeno srce puno ljubavi.

Svaki čovjek u sebi mora stvoriti uvijete da bi milost zahvatila njegovo srce i da bi onda našao istinsku sreću,
prvi uvjet je da oprosti sebi i drugima, da u njegovom srcu nema mržnje.
Ako se pitate koja presuda je donesena reći ću vam da je ruski sud boksača i nesretnog oca Aleksandara Kuznjecova osudio na dvije i pol godine strogog zatvora.
Kako je prošao njegov sin, nećemo nikada saznati preostaje nam da se samo molimo Bogu za njegovo potpuno izlječenje i imamo vjere.
Ako mislite da je lako meni pisati o nepravdi, ali što bi bilo kad bi me netko doista napao,
a nepravda nadmenom bila izvršena i dali bi onda prakticirala što propovijedam možete saznati iz ovog posta
- Gandijevski pristup životu ili kako je lako zaraditi slomljen nos.

Za kraj završit ću kako sam i započela stihovima Meše Selimovića iz moje privatne biblije knjige «Derviš i smrt».

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše.
Tako sve ima više smisla. I smrt. I život."


- 08:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se