Znam da sam puno puta na ovome blogu napisala da postoji priča koju vam nikada neću ispričati, jer nisam dovoljno dobar pisac.
Ali kako to obično u životu biva, ispričala sam je i ne razmišljajući pišući pismo jednom dragom prijatelju.
Počinje ovako,ako pomaknete namještaj u svom domu nabasati ćete na sivu, pahuljastu mucastu stvar.
Vjerojatno, ma koliko god da ste veliki čistunac.

Pročitala sa jednom da su u znanstvenom laboratoriju analizirali tu tvar, u sklopu eksperimenta kojima se traži pomoć alergičarima.
Evo što su analizom otkrili; čestice vune, pamuka i papira, ostaci uginulih tijela kukaca, hrane, biljaka, lišća, pepela, mikroskopske pore gljivica i jednostanična bića i još cijeli niz neidentificiranog svega i svačega, uglavnom prirodnog organskog porijekla.
A glavni dio tvari potječe iz samo dva izvora-Ljudska bića(otpali komadići kože i kose) i meteorita( koji se dezintegriraju kad uđu u Zemljinu atmosferu)
Zaista, na tone te meteoritske prašine pada po nama svakodnevno.
Zaključak, te stvari koje se nakupe u uglovima na skrovitim dijelovima našeg doma su uglavnom mi i zvjezdana prašina.


Svaki botaničar potvrditi će vam da u koliko skupite malo te tvari i stavite ju u staklenku, dodate vode, posijete sjeme i ostavite sve na suncu proklijati će i rasti kao ludo.
Ako sve to napravite ali staklenku stavite u mračnu i vlažnu prostoriju izrasti će gljive.
Ne znam da li ako pojedete te gljive možete vidjeti zvijezde, ali je priča poučna i daje zaključiti da svi dolazimo iz zvjezdane radionice.
Mi smo ono što ostaje iza zvijezda…

E sad, kakve to veze ima sa najvažnijom neispisanom pričom u mom životu?
Pa ovo sa zvijezdama ima veze sa čovjekom koji se slično zove, a u kratkom vremenskom roku izlio je u mene čudo milosti.
Pokušavajući mu zahvaliti na mom obogotvorenju, toj preobrazbi i poznanju kojem je svjedok sročila sam priču o čovjeku koji je najvažniji meni i naučio me ispravno gledati na život.
Naučio me i u prašini i prljavštini vidjeti zvijezde...
Gledati život očima Boga i u svemu tražiti dobrotu i ljubav.

Taj čovjek je moj otac i ja sam jako ponosna na njega.
Ono sam što su moji roditelji učinili od mene, postajem toga svjesna sve više svakim novim danom.
Otac me izmolio nakon 17g. braka u kojem nisu mogli imati djece.
I doslovno gotovo svaki tren svoga života utrošio je u to da od mene učini dobra čovjeka dostojna življenja.
Sve svoje slobodno vrijeme provodio je sa mnom, naučio me svemu što znam.
Živjeli smo za vrijeme provedeno nasamo kada smo mogli satima pričati o samo nama bitnim temama.
Puno smo pričali o životu, učio me kako ispravno ljubiti i biti bolji čovjek svaki dan.
Učio me da čovjek dobija kad daje.
Učio me da dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima .
Ljubav prema Bogu mjerimo ljubavlju prema čovjeku.
Ma kako se zaklinjali u svoju religioznost, ljubav prema čovjeku mjera je vrijednosti našeg života.
Tako je govorio i učio me tomu svaki dan svojim primjerom.
Kad mi je bilo najteže, kad je tata umro na mojim rukama, dragi Bog mi je poslao prijatelje pa čak i neznance da me ohrabre i podignu.
Njihova pažnja i dobrota vratili su mi vjeru u sebe i život. I potvrdili očeve riječi.

Tada se moj užas stišao, u ledu što me okovao osjetila sam topli vjetar ljudske dobrote.
Do tada osjećala sam se usamljeno ,napušteno od Boga, ostavljena u praznoj tišini svoje nesreće, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovala,
jer se sve rušilo zatrpavajući me.
Sada 10g. nakon toga, osjećala sam se ponovno tako izgubljeno.
Sve bitke sam dobila, ali unutarnja sreća i mir me nisu čekale na vrhu planine, na kraju dugog uspona uspjeha.
Krile su se u toplim i smislenim riječima, prepoznala sam je u širini duše čovjeka kojem sam pismo pisala.

Pišući tom dragom čovjeku sjetila sam se Michel Eyquem de Montaigne, za života je bio poznat kao pravnik, učenjak, diplomata, političar, mislilac i književnik.
Živio je u 16 stoljeću, česti posjetitelj dvora Henrya III, a neko vrijeme bio je i gradonačelnik Bordeauxa.
Baš kao i moj otac uživao je živeći život.
On je riječ «essai» skovao iz francuskog glagola «essayer»- iskušati, probati.
Montaigne je želio živjeti život najiskrenije što je moguće.
Želio je pokušati razumjeti sebe i svoj svijet koračajući kroz život pošteno i hrabro ma gdje god ga to odvelo.
On se koncentrirao na metodu, a ne na cilj, baš kao i moj otac.
I njemu kao i mom ocu ni jedna tema nije bila nebitna.
Njegovi eseji slični su povjerljivom razgovoru bliskih ljudi, ali najbitnije je to što je on sam upozoravao da njegove ideje i misli nisu originalne.
Rekao je «Za mene bi se lako moglo reći da sam tuđe cvijeće samo skupio u kitu, te da sam nisam dao ništa drugo osim uzica kojim ću je vezati i darovati je tebi čitaoče sa zadovoljstvom».

Slično je činio i moj otac, a ja sam i danas 10g. nakon što je napustio ovaj svijet zadivljena brižnošću kojom je odabrao vrpcu i vezao prekrasan buket darova samo meni na dar…
Kao što ja vama darujem nadam se nešto korisno pišući svoje priče.