Već za prošlogodišnje korizme napisah da smisao nije odreći se ića i pića.
Naime,svake godine čeličala sam svoje tijelo i time činila najviše nešto za sebe.
Stesala bi svoju liniju do savršenstva i to me činilo zadovoljnom,malte ne ponosnom.
Prošli su ti dani kada smo trebali živjeti na kruhu i vodi (a ostatak hrane pokloniti
nekome kome je to potrebno)
Ja sam dakle prevazišla taj stupanj površnog shvaćanja korizme i odlučila poraditi na
"tesanju svog duha„.
Dobih tada savjet da probam misliti samo"dobre misli".
Da svaki put kada skrenem u razmišljanju i pomislim nešto ne hvale vrijedno odmah to odagnam i moram priznati da sam sa ti ove godine puno lakše izašla na kraj.
Ove sam godine pred sebe stavila još veće zahtjeve, što je zapravo sasvim uredu jer u ovih godinu dana razvila sam i otkrila u sebi neka meni do sad ne znana, a tako blaga mjesta koja su postala moje utočište i ponos.
Odlučih ove godine vježbati svetrpljivost.
Za one koji se možda pitaju što točno ta riječ znači, evo odgovora.
(grč. makrothimia)- grčka riječ prema kojoj je ovdje skovana riječ svetrpljivost pojavljuje se u Bibliji u različitim nijansama značenja (svetrpljivost, snošljivost,podnašanje,velikodušnost).
Ako ste kao ja u posljednja vrijeme čitali Pavlov hvalospjev ljubavi(1 Kor 13,4) kao to je prva riječ koju je upotrijebio da bi izrazio ono što je ljubavi svojstveno, a svi znamo što je to.

E sad ono na što sam ja mislila kad sam podijelila sa vama da sam cijelo vrijeme korizme vježbala -svetrpljivost.
Makrothimia je složenica u kojoj druga riječ thimos zapravo označava snagu duše, tako da cijela riječ doslovno znači " onaj koji ima veliku duševnu snagu".
Pri čemu se valjda podrazumijeva da veliku duševnu snagu ima onaj tko zna trpjeti sve nevolje na koje nailazi u svom životu, pogotovo tko može ne uzvratiti na zlo zlom nego dobrim.
Takav veličanstven i potresan primjer dao nam je sam Krist trpeći na križu i govoreći "Oprosti im Oče jer ne znaju što čine".
Ja sam iskoristila i vrijeme ove korizme da u svom srcu nađem oprost za one kojima sam odavno trebala oprostiti, što je zapravo moj najveći napredak, pored vježbanja strpljivosti i poniznosti.
Svakako sam najviše odmakla u spoznaji da više doista nisam ni malo ohola, a postala sam i gotovo bolno iskrena.
Pa me najbolja prijateljica koja je iz dalekog Rima došla provesti sa mnom Uskrs redovito zadirkuje zbog mojih osviještenja i uz smiješak mi pjevuši „U što si se pretvorila..“
Za mene dakle svetrpljiv značilo bi; strpljivo podnositi nevolje, protivštine, nepravde, duhovnu suhoću,te biti u miru i s drugima i sa samim sobom, ne ljutiti se na druge, ne uzvraćati na zlo zlom i ne predavati se malodušno nego biti ustrajan do kraja.

Zapravo kad se to ovako sagleda pojmu makrothimije savršeno odgovara zen-budistički pojam „kšanti“( jedna od šest temeljnih vrlina i ime maltezerice moje frizerke što je između ostaloga i razlog zašto sam o svemu ovome i razmišljala čekajući da novi pramenovi zablistaju na mojoj glavici ispod čijeg tjemena ponekad, ali samo ponekad nikne nešto nalik rajskom voću ;)
Samo rijetki koji me dobro poznaju, a možda čitaju ovaj moj blog nasmijati će se rečenici koju sam upravo napisala).
A ako kao ja u posljednje vrijeme imate tu slatku privilegiju da vam životne trenutke krasi prekrasna mlada žena koja je što genetski,što izuzetnim odgojem predodređena da štuje riječi onda imate tu sreću da je dok sneno i mazno leži pored vas možete priupitati koju još hrvatsku riječ možete upotrijebiti za ono što prakticirate skoro zadnjih 40 dana, a ona će vam se osmjehnuti i najmilijim snenim glasom prišapnuti „„ustrpljivost“ ženo moja ili ako baš voliš kovanice evo ti još jedne „žilavodušnost““.

Trudila sam se još ne provesti u ljutnji niti jedan jedini dan, ne vuči je za sobom u novoj godini.
Jer ne moramo pokazivati svoj bijes samo riječima,neki podižu i mrgudni zid šutnje oko sebe i cijede otrov gorčine u svoje srce.
Svatih tek nedavno koliko je važno izbjegavati ljutnju ne samo tako da je drugi ne mogu uočiti, nego čak i u skrivenim mislima našega srca,jer inače će njena gorčina pomračiti naš um i lišiti nas iskrene sreće i nastanjivanja Duha Svetoga u njemu.
Što mogu zaključiti pred kraj korizme i ovog mog ponovnog pokušaja duhovnog zrenja?
Pa stupanj duhovnog zrenja sigurno mi se desio, jer u ovim mojim pokušajima da pročistim srce i prosvijetlim um uz puno svetrpljivosti i djelovanja Božije milosti i moje suradnje putem asketske prakse (što svetrpljivost sigurno jest) moja odricanja urodila su plodom i ja osim što sam bliže dragom Bogu ljepše volim ljude, spremna sam oprostiti.

Za kraj jedan prekrasan citat koji je krijepio moju dušu u vrijeme korizme kao Uskršnji dar svim dragim ljudima koji čitaju moj blog i slažu se sa mojom pisanom riječju.
„Kao što snijeg ne može pustiti plamen, niti voda dati vatru ili smokva roditi na trnju, tako ni tvoje srce ne može biti slobodno od opterećujućih misli, riječi i djela dok se iznutra ne pročisti.
A kako dolazi to pročišćenje?
Stalno održavaj pažnju u srcu, prakticiraj usto i Isusovu molitvu, trudi se da zadobiješ poniznost i utihnuće duše i uvijek daji sve od sebe na svom putu.“
Hesihije