Baš onako kako se odvija razgovor između dvoje ljudi.
Jedno vodi prema drugome, tu i tamo dođe do stanke, a konac razgovora nema uvijek izravne veze sa njegovim početkom.
Tako ni ja u ovom svom pisanju, nisam imala pravi kurs, postalo je zapravo istraživanje bez krajnjeg cilja kojem treba prići, nema nikakvog konačnog zaključka do kojeg moram doći.
Kao kad plešeš, pa se puno razmašeš bez nekog krajnjeg cilja, isključivo da bi se nakon toga bolje osjećao.
Tako je prije točno godinu dana nastao ovaj moj blog.
Zapravo prije godinu i jedan dan.

Tada, gdje god bi pogledala vidjela bi manje od onog što sam znala da bi život trebao biti.
Ali pomislila sam , ja neću postati manje.
U mjesecima koji su slijedili, najprije nečije tuđe ponašanje, onda volja dragog mi Boga, a nakon toga i neke moje pod pritiskom donesene neminovne odluke iz želje da sebe poštujem, jer bez toga ne bih imala snage da nastavim živjeti kao dostojan čovjek, učinile su svoje i sada nakon godinu dana napokon moje molitve više nisu samo želje već i zahvale.
Hrabrost se isplatila i ja sam blagoslovljena darom spoznaje i ljubavi.

Moj blogovski rođendan dočekao me nespremnu i još jednom mi potvrdio kako je život nepredvidljiv ali vrijedan življenja.
Moja malena možda i je "small edition", ali joj u grudima kuca veliko, brižno i toplo srce sa puno ljubavi za mene.
Uvijek su mi se sviđale privlačne, sposobne žene.
I tako malena vrlo je poduzetna i pažljiva, pa me zapravo njeno iznenađenje nije ni malo iznenadilo.
U meni su zazvonila sva zvona i zasvirale sve violine.
Tako sam ja svoju godišnjicu bloga dočekala u hotelu sa pet zvjezdica uživajući u svim čarima wellnessa i prekrasnim sunčanim danima uz ljetnih 25 celzijusa.
Četri savršeno isplanirana dana, bez ijedne obaveze.
Odavno ih sanjam, a ona kao da je i to osjetila.
Lješkareći tako pored bazena, ispijajući kavu i čitajući novine shvatila sam koji je datum, te počela razmišljati o tome gdje sam bila u ovo vrijeme prije godinu dana.
Pritom ne mislim samo na fizičko prisustvo, već i ono na duhovnoj razini.
Nakon godine dana sigurna sam u jedno, ja više nisam ona ista cura od prije.
Ne znam koliko sam pametnija, sretnija, sigurna sam samo u to da sam bolji čovjek.
Napokon poštena i puno brižnija.
Srce se promijenilo mrvu na bolje.

Shvatila sam, Zemlja je mjesto na kojem se uči iskustvom.
Ja sam svoje skupo platila i bilo bi neoprostivo da svoju lekciju nisam naučila.
Previše me koštala, prejako boljela.
Postoje živi i neživi ljudi. Samo stoga što netko diše, ne znači da je živ.
Potištenost znači da svoje vrijeme ne provodiš u životu.
Neophodno je sazrijeti, živjeti dugo i mudro.
Na kraju, svi smo mi odgovorni za ono vrijeme koje proživimo kao ljudi i za to kako koristimo dar slobodne volje.
Sada to znam.
Kao i to da je svatko odgovoran za svoju energiju i za disciplinu svojih osjećaja.
Svi doživljavamo kako je to biti u negativnome stanju, ali zadržavati se u njemu i ne učiti iz toga znači biti neodgovoran, nezreo i ne mudar.

Jučer dok smo hodale tako pored mora tražeći prikladno mjesto za skriveni poljubac, razmišljala sam koliko sam se promijenila.
Lakša sam na oprostu, ni malo ohola, jer ovako sigurnija u sebe ne želim vladati, već naći u sebi načina da još brižnija budem.
To je neizbježan preduvjet ako želimo nekoga ljubiti i ako želimo da nam se ta ljubav i uzvrati.
Sada znam, ljubav nije nadmetanje, igranje po principu mačke i miša, poanta sreće ne sastoji se u tome da nekoga svojom domišljatošću i pameću nadmudrimo, prevarimo i pobijedimo misleći da tako držimo konce našeg života u rukama.
To samo pokazuje koliko smo nesigurni u sebe i nespremni ispravno voljeti.
Ovakva kakva sam danas takva razina odnosa više me ne može zadovoljiti.
Jer sada znam, voljeti nekoga i posjedovati ga nije baš posve isto.

Kao da se u ovih godinu dana nešto u meni rodilo ili je oduvijek i postojalo samo je moralo sazreti, sada znam da svojim postupcima i odlukama ili povećavamo razornu silu i tuđu zločestoću ili svoju energiju usmjeravamo prema skladu, ljepoti i očuvanju života na ovoj Zemlji čineći ga boljim mjestom za život.
Sve to treba činiti ako želimo da se bajke objestne.
I još nešto, zahvaljujem dragom Bogu na svim komičnim, kvrgavim ili blesavo slatkim situacijama iz stvarnog života sa njom koje sprečavaju dosade koje sa sobom donosi savršenstvo.

Što na kraju mogu reći, nakon godine dana.
Možda se zapitati ono što bi i većina.
Pitati se jesam li na dobitku ili gubitku?!
Zar je to važno, jer što koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život i sebe?!
A moje pisanje bloga ovih godinu dana pratilo me je i služi kao nijemi svjedok mog sazrijevanja,
jer Meša je rekao“ Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.“

Nakon što sam u ovih godinu dana u sebi prešla put od najciničnijeg skepticizma, vagala najracionalnije svoje misli, upoznala najmekši dio svog srca, borila se sa tisućama moždanih slagalica, molila dragog Boga najiskrenije moguće, stvari su se same riješile za sebe na najjednostavniji način koji u univerzumu postoji.
Imala sam trenutak spoznaje, ravan ukazanju.
Bio je to trenutak u kojem sam na prijelomnici, prelazeći neka svoja unutarnja gorja priznavši sebi i što jest i što nije moja krivica napokon dovoljno sazrijela da uspijem čista srca vidjeti tako daleko i naprijed i natrag.
Trenutak je to, kad spoznamo iskreno i istinski što je dobro a što loše, kad se pokajemo i pomirimo sa svitom kad napokon u svemu možemo naći nešto lipo jer smo našli mir u sebi.
Ne brinem se što mi se to dogodilo, brinula bi se da nije…

I za kraj završiću ovaj svoj jubilarni post poučnom pričicom kako sam to i činila u ovih zadnjih godinu dana.
Ovo ljeto razmišljala sam što pokloniti svojoj najboljoj prijateljici za njen okrugli rođendan.
Dragi Bog blagoslovio ju je svim materijalnim dobrima za života, pa je bilo teško odabrati nešto dovoljno vrijedno, dovoljno prisno i potrebno.
Ja sam se sjetila Indijanaca i njihovih plemenskih običaja.
Oni su za svoj rođendan u trenutku odrastanja od starješina dobili nešto što su zvali torbom «Mogućnosti», u njoj je bila oprema sa kojom su mogli preživjeti pa čak i pobijediti u neprijateljskom ambijentu.
U kožnoj vrećici nosili su mjedenu kutijicu sa kremenom, s čim su mogli zapaliti vatru, nož i amajliju.
To su bile sve njihove mogućnosti.
Mnogi od njih preživjeli su čak i kad su izgubili i tu opremu, zato što su prave mogućnosti bile pohranjene u kožnoj torbici iza očiju.
Poznavanje života stečeno iskustvom, imaginacijom, hrabrošću, sanjanjem i samopouzadnjem.
To je najvažnije što vam treba i na što se treba osloniti kad sve drugo zakaže u životu.
Jer sve što možemo zamisliti, može postati stvarno.
Nikad se ne zna što donosi sljedeći dan i gdje ću ja dočekati sljedeću godišnjicu svoga bloga.
Shvatila sam, sreća u životu krije se u življenju života hrabro i uz puno vjere.

Posebno i veliko hvala dragim blogerima koji su istaknuti sastrane i svrstani u rado čitane, pogotovo hvala onima koje sam imala sreće upoznati, oni su između ostaloga veliki razlog zašto i dalje pišem.

P.S. Onima radoznalima koji se pitaju što je bilo u torbi mogućnosti koju sam njoj poklonila;
Naša uokvirena fotografija slikana u danu koji je po mnogo čemu nama bio jedan od najdražih trenutaka u životu uz poruku «Sve mi mogu uzeti samo ne tebe i vjeru u dragoga Boga», malu glazbenu kutiju koja kad se vrti svira Sinatrinu «My way» (da je podsjeti da je u životu bitno učiniti sve onako kako želimo, tako da nikada ne žalimo za propuštenim pa čak i ako stvari ne ispadnu onako kako smo željeli tješi spoznaja da smo bar učinili što smo željeli). Pismo koje sam napisala iz najtoplijeg djela mog srca i spremila u staklenu bočicu da dopluta do nje u nemirnim životnim vodama i sjeća je koliko je volim i poštujem. Gibonnijevu LP Ploču «Unca fibre» limited edition (jer ju njegova glazba vedri gotovo koliko i mene).
Uokvirenu fotografiju jednog samo nama posebnog svjetionika, kao podsjetnik da jedna drugoj već dugo za života svijetlimo i pokazujemo pravi put.
I nevidljiv iskreni blagoslov prijateljstva i ljubavi.

p.s. I još jedna aktualna zanimljivost iz prve ruke.
Našla sam naravno vremena i na godišnjem se i duhovno uzdizati, pa sam pogledala u teatru najnapadaniju i najkontraverzniju predstavu u Hrvata trenutno «Glambajeve» u režij , Branko Brezovaca karte je nemoguće dobiti, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da ništa ni ne propuštate. Glumci su izvrsni, uključujući i dragu mi Severinu koja je čist solidna i draga kao i obično pa rado pomogne oko karata, glazba je mrak, ideja pohvalna, scenografija i kostimografija također ali…
Nekako mislim da se Krleža u grobu okreće vidjevši kako je redatelj istumbao Glembajeve i uklještio ih u 21 stoljeće mada Krleža je bezvremenski pisac.
Iako ih po meni bespredmetno povlače po novinama zbog nekih drugih stvari vezanih za pokoju Emu kojoj su samo pružili zasluženi omaž.
I da, ako vas put nanese u Kastav, nikako ne propustite nešto fino pojesti u restoranu Kukuriku, to je doista iskonski gušt za nepce, dušu i tijelo..
O sedam sljedova, koliko ih je bilo mogla bi pisati satima ali to je već priča za jedan drugi post….

Naletjeh nedavno u tiskovini na članak o čovjeku kojeg su nazvali „doner 150“, priča je to koja mi je dala za misliti , duboko je uzdrmala moje stavove o životu.
Ja naime vjerujem da je ljudski život nešto najveće, čudo i prema takvom čudu odnosim se sa velikim poštovanjem.
Ali najprije da vas upoznam sa pričom, a ona je o čovjeku koji je očito po kriterijima žena najprivlačniji potencijalni donator sperme i kao takav njegova je sperma iskorištena najviše na svijetu, čak 150 puta do sada.
Visok 1,80 metara, plavih očiju, plavokos i s interesom za filozofiju, glazbu i dramu - tako bi se mogao opisati donedavni anonimac koji je privukao pozamašnu skupinu žena da upravo njega, točnije njegovu spermu, odaberu za stvaranje potomstva.
Rezultat je 150 djece rođene diljem Amerike koja imaju istog oca, a nikad ga nisu upoznala.
Revnog donatora Valentinovo je motiviralo da stupi u kontakt sa svojom genetskom djecom i otkrije identitet, dosad skrivan iza naziva “donor 150”.

Riječ je o siromašnom 50-godišnjaku, Jeffreyju Harrisonu, koji živi s četiri psa u Los Angelesu, a zbog zarade 400 američkih dolara mjesečno krajem 80-ih godina dva je puta tjedno donirao spermu u banci California Cryobank.
Nakon što su njegova djeca odrasla dala su se u potragu za svojim ocem, nakon što je vidio članak u The New York Timesu u kojem ga je dvoje tinejdžera čije su majke začele s njegovom spermom poželjelo upoznati.
Iako njegov profil u banci sperme puno obećava on nije postao cijenjen i ugledan ili pak obiteljski čovjek, odlučio je ipak da bi “mogao objasniti djeci zašto je odabrao nekonvencionalan životni put, ispričati im da je njihov djed obrazovani umirovljeni financijski stručnjak, a majka bivša predsjednica volontera Društva za prevenciju okrutnosti prema životinjama”.
Sa dvije kćeri koje su si dale truda se već sastao i kakav god bio one na njega gledaju dobro naklono. Iako nije učestvovao u njihovom odgoju i ničim to zaslužio ipak ga vole i razumiju.
Kćeri su izjavile „On je slobodan duh i nije nam važna njegova karijera.
Volimo pričati s njim o njegovim psima - izjavila je 17-godišnja Danielle nakon razgovora sa svojim genetskim ocem, sretna što je pronašla i polusestru.
Uvijek mi je prolazilo kroz glavu odgovara li kriterijima da mi bude otac ili ne“

Zašto mi je ova priča toliko dala za misliti.
Pa iz više razloga, svaka tridesetogodišnjakinja počinje ozbiljno razmišljati o djeci i radosti majčinstva, jedna homoseksualka kao ja na sto muka je i razmišlja o mogućim problemima koji jednoj heteroseksualnoj curi ni ne padaju na pamet.
Ponajviše zato što kad se zaljubimo, a u nekim godinama smo logičan slijed događaja je da želimo dijete kao proizvod te ljubavi, kao što sam poželjela ja.
Već tog trena susrećem se sa prvim problemom.
Ja na žalost ne mogu spontano ostati trudna, a ne može to ni moja partnerica.
Već samim tim čarolija se gubi i dijete postaje pitanje a ne samo čudo prirode, blagoslov Božji.
Može naravno jedna od nas dvije pokušati spavati sa nekim frajerom kojeg znamo, ali to povlači strašno mnogo problema u vidu svjesnog preljuba, mogućeg prvotnog neuspjeha pa se samim time pokušaji moraju ponavljati što će nas neminovno s frustrirati, pa onda kakav dogovor imati sa tim prijateljem, hoće li ga on ispoštovati, hoće li sve funkcionirati?!

Banka sperme činila se zato kao odličan izbor, iako mi se malo morbidno činilo otići tamo negdje kopati po arhivi i sklapati u mašti moje gene sa genima tamo nekog samo zato što na papiru piše to što piše i dobro zvuči, što se između ostalog i u ovoj gore navedenoj priči pokazalo kao loša preporuka.
Može sve krasno zvučati, ali što ja zapravo znam o tom čovjeku?
Kakvo genetsko naslijeđe kupujem, što sve dobivam a ne može se napisati na komadiću papira pod opis „volim-ne volim“.
Dobivam sve ono što se na prvi pogled ne vidi, a može ga okarakterizirati kao čovjeka i zapravo je meni najbitnije i željela bi da moje dijete dobije.
Kao što bi željela da odmah pri rođenju ne bude zakinuto za oca, jer vjerujem da ga svako dijete treba i zavrjeđuje.
Na kraju meni je moj bio najbolji na svijetu.
Opet znam toliko djece koja su odrasla u prekrasne ljude, a nemaju oca.
Znam da u životu nema garancije, ali nekako mi se svjesno ne kocka sa nečim što će postati najvažnija stvar u mom životu i nepovratno ga obilježiti.
Jedno njegovo dijete izjavilo je „- Mrzim kad ljudi koriste donorsko oplođivanje i govore da biologija nije važna. Ako im nije važno, zašto to onda uopće koriste? Mogli su usvojiti djecu ili pomoći onoj kojoj je to doista potrebno.“

Mislim da je u pravu, jer i kad psa parimo raspitujemo se za porijeklo partnera.
Ono nam je ipak nekakva referenca u što će se štenci pretvoriti.
A opet život mi je pokazao da je najvažnije iskreno, nježno i sa puno razumijevanja i truda voljeti svoje dijete i ono će se uz Božju pomoć pretvoriti u iznimnu osobu vrijednu poštovanja.
Jer mama je mama i za svoje dijete želi najbolje pa je tako i Courtney Love, prema riječima časopisa Rolling Stone, najkontroverznije žene u povijesti rock’n’rolla.
Feministkinja pankerica, liderica grupe Hole i u pjesmama se hrabro bavila ženskim temama kao što su dojenje, majčinstvo i silovanje.
Love je status superzvijezde stekla brakom: 1992. se udala za Kurta Cobaina, frontmena kultnog benda Nirvana, također ovisnika.
Rodila je malu Frances i napisala nedavno autobiografiju “Dirty Blonde“.
Najdirljiviji u knjizi je začudno konzervativan popis stvari “kojima ću učiti svoju djecu”
“Ostani djevica - barem do osamnaeste; nabavi si umjesto toga konja“, piše Courtney.
“Nikad nemoj pušiti. Alkohol i cigarete su slabost. Dovoljno spavaj.
Daj si pramenove u kosi svakih 16 dana. Vrati svaki, i najmanji dug. Upiši fakultet - Oxford”.

Je li uspjela sve to prenijeti kćeri, teško je reći.
U predgovoru Courtney kaže kako joj je ovisnost donijela samo tupu bol i uništene živote - “najviše onaj moje kćeri”.
Ali na ceduljici iz nekog hotela Courtney je nesigurnim slovima napisala:
“Kurt i Frances Bean, volim vas. Molim vas, oprostite mi... Vi ste oboje prelijepi za mene. Volim vas zauvijek”. Koliko god da je griješila, srce joj je na pravom mjestu.
A to je najvažnije,imati srce puno vjere na pravom mjestu pa šta nam dragi Bog da.


P.S. Znam jednu blogericu kojoj ovaj moj post možda neće najbolje sjesti i unaprijed se ispričavam, ovo su samo moja promišljanja i ništa drugo.
Ne moraju biti ni točna ni netočna, ovaj moj blog ionako opisuje svijet kako ga ja vidim svojim očima.
Kao što će možda nekoga zasmetati moja sexualna avokacija koju rijetko spominjem, jer mislim da je načelno nebitna za ono što na ovome blogu imam i želim reći.
Iako su me upozorili da bi češće spominjanje iste još više populariziralo isti.
Kakvo god mišljenje o homoseksualizmu imali molim vas da ga zadržite za sebe, jer nije direktan predmet ove moje priče.

P.S. I tebi draga moja koja još uvijek imaš tatu i još nisi odustala u nastojanju da budeš najbolja moguća kćer svom ocu.
Sigurna sam da će ti se to jednog dana vratiti, jer dobro se dobrim vraća samo treba ustrajati i dati najbolje od sebe iako je to ponekad toliko teško i skupo se plaća.
Ne zaboravi, ako je to dovoljna utjeha mene uvijek imaš i moja ljubav je bezuvjetna.