Naletjeh nedavno u tiskovini na članak o čovjeku kojeg su nazvali „doner 150“, priča je to koja mi je dala za misliti , duboko je uzdrmala moje stavove o životu.
Ja naime vjerujem da je ljudski život nešto najveće, čudo i prema takvom čudu odnosim se sa velikim poštovanjem.
Ali najprije da vas upoznam sa pričom, a ona je o čovjeku koji je očito po kriterijima žena najprivlačniji potencijalni donator sperme i kao takav njegova je sperma iskorištena najviše na svijetu, čak 150 puta do sada.
Visok 1,80 metara, plavih očiju, plavokos i s interesom za filozofiju, glazbu i dramu - tako bi se mogao opisati donedavni anonimac koji je privukao pozamašnu skupinu žena da upravo njega, točnije njegovu spermu, odaberu za stvaranje potomstva.
Rezultat je 150 djece rođene diljem Amerike koja imaju istog oca, a nikad ga nisu upoznala.
Revnog donatora Valentinovo je motiviralo da stupi u kontakt sa svojom genetskom djecom i otkrije identitet, dosad skrivan iza naziva “donor 150”.

Riječ je o siromašnom 50-godišnjaku, Jeffreyju Harrisonu, koji živi s četiri psa u Los Angelesu, a zbog zarade 400 američkih dolara mjesečno krajem 80-ih godina dva je puta tjedno donirao spermu u banci California Cryobank.
Nakon što su njegova djeca odrasla dala su se u potragu za svojim ocem, nakon što je vidio članak u The New York Timesu u kojem ga je dvoje tinejdžera čije su majke začele s njegovom spermom poželjelo upoznati.
Iako njegov profil u banci sperme puno obećava on nije postao cijenjen i ugledan ili pak obiteljski čovjek, odlučio je ipak da bi “mogao objasniti djeci zašto je odabrao nekonvencionalan životni put, ispričati im da je njihov djed obrazovani umirovljeni financijski stručnjak, a majka bivša predsjednica volontera Društva za prevenciju okrutnosti prema životinjama”.
Sa dvije kćeri koje su si dale truda se već sastao i kakav god bio one na njega gledaju dobro naklono. Iako nije učestvovao u njihovom odgoju i ničim to zaslužio ipak ga vole i razumiju.
Kćeri su izjavile „On je slobodan duh i nije nam važna njegova karijera.
Volimo pričati s njim o njegovim psima - izjavila je 17-godišnja Danielle nakon razgovora sa svojim genetskim ocem, sretna što je pronašla i polusestru.
Uvijek mi je prolazilo kroz glavu odgovara li kriterijima da mi bude otac ili ne“

Zašto mi je ova priča toliko dala za misliti.
Pa iz više razloga, svaka tridesetogodišnjakinja počinje ozbiljno razmišljati o djeci i radosti majčinstva, jedna homoseksualka kao ja na sto muka je i razmišlja o mogućim problemima koji jednoj heteroseksualnoj curi ni ne padaju na pamet.
Ponajviše zato što kad se zaljubimo, a u nekim godinama smo logičan slijed događaja je da želimo dijete kao proizvod te ljubavi, kao što sam poželjela ja.
Već tog trena susrećem se sa prvim problemom.
Ja na žalost ne mogu spontano ostati trudna, a ne može to ni moja partnerica.
Već samim tim čarolija se gubi i dijete postaje pitanje a ne samo čudo prirode, blagoslov Božji.
Može naravno jedna od nas dvije pokušati spavati sa nekim frajerom kojeg znamo, ali to povlači strašno mnogo problema u vidu svjesnog preljuba, mogućeg prvotnog neuspjeha pa se samim time pokušaji moraju ponavljati što će nas neminovno s frustrirati, pa onda kakav dogovor imati sa tim prijateljem, hoće li ga on ispoštovati, hoće li sve funkcionirati?!

Banka sperme činila se zato kao odličan izbor, iako mi se malo morbidno činilo otići tamo negdje kopati po arhivi i sklapati u mašti moje gene sa genima tamo nekog samo zato što na papiru piše to što piše i dobro zvuči, što se između ostalog i u ovoj gore navedenoj priči pokazalo kao loša preporuka.
Može sve krasno zvučati, ali što ja zapravo znam o tom čovjeku?
Kakvo genetsko naslijeđe kupujem, što sve dobivam a ne može se napisati na komadiću papira pod opis „volim-ne volim“.
Dobivam sve ono što se na prvi pogled ne vidi, a može ga okarakterizirati kao čovjeka i zapravo je meni najbitnije i željela bi da moje dijete dobije.
Kao što bi željela da odmah pri rođenju ne bude zakinuto za oca, jer vjerujem da ga svako dijete treba i zavrjeđuje.
Na kraju meni je moj bio najbolji na svijetu.
Opet znam toliko djece koja su odrasla u prekrasne ljude, a nemaju oca.
Znam da u životu nema garancije, ali nekako mi se svjesno ne kocka sa nečim što će postati najvažnija stvar u mom životu i nepovratno ga obilježiti.
Jedno njegovo dijete izjavilo je „- Mrzim kad ljudi koriste donorsko oplođivanje i govore da biologija nije važna. Ako im nije važno, zašto to onda uopće koriste? Mogli su usvojiti djecu ili pomoći onoj kojoj je to doista potrebno.“

Mislim da je u pravu, jer i kad psa parimo raspitujemo se za porijeklo partnera.
Ono nam je ipak nekakva referenca u što će se štenci pretvoriti.
A opet život mi je pokazao da je najvažnije iskreno, nježno i sa puno razumijevanja i truda voljeti svoje dijete i ono će se uz Božju pomoć pretvoriti u iznimnu osobu vrijednu poštovanja.
Jer mama je mama i za svoje dijete želi najbolje pa je tako i Courtney Love, prema riječima časopisa Rolling Stone, najkontroverznije žene u povijesti rock’n’rolla.
Feministkinja pankerica, liderica grupe Hole i u pjesmama se hrabro bavila ženskim temama kao što su dojenje, majčinstvo i silovanje.
Love je status superzvijezde stekla brakom: 1992. se udala za Kurta Cobaina, frontmena kultnog benda Nirvana, također ovisnika.
Rodila je malu Frances i napisala nedavno autobiografiju “Dirty Blonde“.
Najdirljiviji u knjizi je začudno konzervativan popis stvari “kojima ću učiti svoju djecu”
“Ostani djevica - barem do osamnaeste; nabavi si umjesto toga konja“, piše Courtney.
“Nikad nemoj pušiti. Alkohol i cigarete su slabost. Dovoljno spavaj.
Daj si pramenove u kosi svakih 16 dana. Vrati svaki, i najmanji dug. Upiši fakultet - Oxford”.

Je li uspjela sve to prenijeti kćeri, teško je reći.
U predgovoru Courtney kaže kako joj je ovisnost donijela samo tupu bol i uništene živote - “najviše onaj moje kćeri”.
Ali na ceduljici iz nekog hotela Courtney je nesigurnim slovima napisala:
“Kurt i Frances Bean, volim vas. Molim vas, oprostite mi... Vi ste oboje prelijepi za mene. Volim vas zauvijek”. Koliko god da je griješila, srce joj je na pravom mjestu.
A to je najvažnije,imati srce puno vjere na pravom mjestu pa šta nam dragi Bog da.


P.S. Znam jednu blogericu kojoj ovaj moj post možda neće najbolje sjesti i unaprijed se ispričavam, ovo su samo moja promišljanja i ništa drugo.
Ne moraju biti ni točna ni netočna, ovaj moj blog ionako opisuje svijet kako ga ja vidim svojim očima.
Kao što će možda nekoga zasmetati moja sexualna avokacija koju rijetko spominjem, jer mislim da je načelno nebitna za ono što na ovome blogu imam i želim reći.
Iako su me upozorili da bi češće spominjanje iste još više populariziralo isti.
Kakvo god mišljenje o homoseksualizmu imali molim vas da ga zadržite za sebe, jer nije direktan predmet ove moje priče.

P.S. I tebi draga moja koja još uvijek imaš tatu i još nisi odustala u nastojanju da budeš najbolja moguća kćer svom ocu.
Sigurna sam da će ti se to jednog dana vratiti, jer dobro se dobrim vraća samo treba ustrajati i dati najbolje od sebe iako je to ponekad toliko teško i skupo se plaća.
Ne zaboravi, ako je to dovoljna utjeha mene uvijek imaš i moja ljubav je bezuvjetna.