Eto, Triptih me zadužila i predala mi štafetnu palicu, zamolivši me da se pridružim još jednoj blogerskoj igrici i napišem razlog zašto se moj blog zove „Redukcija Mentale“ i zašto je moj nadimak „Serafina“.
Iako sam imala na umu pisati o nečem sasvim drugačijem od ovog nema mi druge nego udovoljiti njenoj želji i dati objašnjenje iako sam to već učinila doduše davno na početku kad sam blog i otvorila.
A otvorila sam ga prije točno jedanaest mjeseci neplanirano i slučajno.
Doduše, kada sad na sve pogledam i nije bilo tako slučajno.
Vjerujem da kada dragi Bog želi ostati anoniman onda to prozovemo slučajnošću.
Čekajući da moja maca papučarica na svijet donese svoje mlade odlučih se na ono što me najviše zabavlja, a to je surfanje netom. Znala sam da mi predstoji jedna duga noć.
Što znači malo kopanja po blogu za postevima meni omiljenih ljudi.
Činila sam to već nekih godinu dana, ali kako nisam imala svoj blog bilo mi je puno teže pratiti one koji su mi zanimljivi, jer bi svaki put iznova morala tražiti njihove tragove na raznim listama.
To saznanje da je predamnom jedna duga noć bez sna , bilo mi je kao kakav znak sa neba, ne znam, neki impuls da i ja popustim struji i napišem par riječi.
Za sad nisam požalila.

Blog se zove Redukcija mentale, to je pojam iz Moralne Teologije i da vam sad puno ne dužim i ne filozofiram objasnit ću vam sve na jednom primjeru.
Dakle, ako vas recimo mama pita dali i ove subote idete vani sa društvom u onaj grozan bar i ona se brine, a vi joj odgovorite
«Ne znam, ali pozvana sam» onda je to to!
Niste rekli da idete, ali niste rekli i da ne idete!
Izbjegli ste odgovor svjesno, ali lagali niste!
To je nešto čime se ja učestalo služim, ponekad nesvjesno, ponekad vrlo svjesno.
Ali i pred drugima i pred Bogom sam čista, lagala nisam.

Zato sam blog i nazvala „Redukcija mentale“ , znala sam da na njemu neću lagati, ali željela sam i da me podsjeća da se ne smijem služiti ni tom tehnikom izvrtanja stvari koja mi tako često u životu posluži kao izlika da živim život linijom manjeg otpora.
Ja u samom začetku ovog bloga(podsvjesno, a možda i ne) imala na umu pojam kojim se ovdje naču koristiti .
Tako je njegovo samo ime uvijek tu da me podsjeti što sam si obećala.
Jer odlučih ne samo izražavati se istinito nego čak štoviše natjerati sebe da ni ne izvrćem kad mogu.
Na kraju krajeva , sve ovo i je iz potrebe da sebi, a onda neminovno i pred vama priznam neke stvari, misli i osjećaje.

Sam blog nastao je kao posveta jednoj djevojci koju sam nazvala od prvog dana kad sam je upoznala „Dobrom Vilom“,
Ona me tomu i naučila i ostati će moj dužnik za života.Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
I dok se ja borim sa vlastitim frustracijama, uvjerena u svoju nemoć kao jedinka.
Ona liječi ljude, planinari svijetom i čini ga ljepšim.
Ako ikada bude mira na zemlji i razumijevanja među ljudima, biti će to zbog žene kakva je ona.
Dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima.
I sve što mogu je to da je spomenem sa zahvalnošću na ovom blogu koji kao i svi govori o traženju sreće.
Ta njena nevjerojatna sposobnost da ljude vidi očima Boga, ono samo najljepše u njima, ponizilo me i zauvijek promijenilo.
Dobrota njenog srca utjecala je nepovratno na mene i ja sam poželjela biti bolji čovjek.

Zato odabrah nadimak „Serafina“ , Serafini su anđeli sa tri para krila, prvi do Boga.
To ja nisam, niti ću ikada postati , ali neka stoji to ime na mom blogu kao podsjetnik da je svaki novi dan novi početak i nova mogućnost da učinim nešto od sebe i svog života, da dam najbolje i budem bolji čovjek i tako postanem bliža Bogu, vrjednija njegove ljubavi.

Ovo pisanje bloga na kraju se pokazalo kao prekrasno i inspirativno iskustvo, postalo je pravi blogoslov.
U nepunih mjeseca dana završila sam na cool listi, moj blog uvršten je u 10 najblogova hrvatske u 2006g., pozvali su me na mnoge blog partye,pisali o meni u novinama, upoznala sam doista puno dragih, poštenih i dobrih ljudi, uspjela sam. čak uraditi i jednu humanitarnu akciju .
sve je nekako naraslo u velike razmjere i izmaklo mojoj kontroli.
Nisam ni pretpostavila u kom će to smjeru krenuti ali nije mi žao vezala sam se za nešto što je trebala biti moja razbibriga, a postala je moja svakodnevnica. Nešto što oplemenjuje moj život.
Pokazalo se da je to za sada ispalo vrlo zanimljivo i produktivno iskustvo za mene.
A gledano kroz ovu priču što slijedi mislim da je ako na to pisanje gledamo mojim očima zapravo vrlo slično vjerskom obredu, nešto između molitve i pročišćenja.
Zanimljiva priča koju davno pročitah. Dakle za one željne znanja;

U Tokiju postoji izuzetan hram budističke sekte Shingon. Posvećen je božici Fudo-Myo-O, božici «Nepomične mudrosti».
Svake godine to mjesto pohodi oko 15 milijuna ljudi.
U blizini je izgrađen još jedan mali hram, u kojem se nalazi neizmjerna zbirka budističkih spisa. Oni su pohranjeni na tri metra okruglu visoku spravu, koja se može okretati.
Iz nje izviru motke. Običaj je da hodočasnik stane na tu motku i jednom okrene svete spise.
Cijela sprava je teška i polagano se okreće, što bi zapravo onome koji je spravu gurnuo dalo vremena da razmisli o osnovama istina budizma.
Postoji i zvono, kojim pozvonite i tako skrenete pažnju Bogova na sebe.
Zatim na komad papira napišete svoje brige i ostavite ga da visi na ogradi od drveta.
S vremenom će taj vaš papirić pojesti kiša, vjetar i sunce…

E sad, ja nisam Japanka. Nisam ni budist. Nisam čak nikada ni bila u Neritasanu, pa samim time nisam mogla zavrtjeti veliki kotač, ali to ne znači da na svoj Europejki način uz malo mašte ne mogu odraditi tu obrednu gestu i olakšati svoju dušu.
Činim to redovito pišući ovaj blog, možda ga neće pojesti kiša, vjetar ili sunce, ali to je konačna gesta proizašla iz mene nakon što se redovito i iskreno sastanem sama sa sobom i svojom savješću.
Kao i uvijek bitan je smisao, dobra volja i iskreno srce,a sve to uz malo vjere i blagoslov donosi mir u meni, i već samim time daje ovom blogu smisla.

p.s. Evo draga Triptih, tko tebi nebi udovoljio. Odradih zamoljeno, a sad štafetu predajem Svjetioničarki, AtheniAir i Galadlijer.

Već po zvuku mobitela znala sam da je ona i osmjeh se razvukao na mom licu.
Glas sa druge strane bio je vedar, pun planova.
Odmah je prešla na stvar;
„Znaš onu knjigu koju sam ti poklonila?“
(Pomislih u sebi-Koju od zadnjih deset? Shvatili ste već čitajući ovaj moj blog, ja doista volim dobru pisanu riječ a ona je cijeni više od mene).
Onu Velimira Grgića „Jegulje, grah, bukkake“.
O da, kako to mogu zaboraviti, riječ je o knjizi koja opisuje japanske fetiše.
E pa, sutra je predstavljanje njegove nove knjige „Katane, lignja, bradavice“ o Japanskim filmovima i prigodna projekcija filma „The Glamorous life of Sachiko Hanai“.
O čemu je riječ upitah?
Aktivistička pinku komedija s kloniranim prstom Georgea W. Busha i njegovim aktivnostima u životu simpatične djevojke.
A i nedostaješ mi, nudim vikend iz snova. Samo dođi.
Tajac, pa njeno ponovno pitanje
„Hallo, jel me čuješ? Jesi na liniji? Hoćeš li doći?Je si nestala?
Ne dao Bog,već se pakiram malena moja…

Zašto to morate pogledati?
Djevojka dobije metak u čelo i preživi pa u rupu gura klonirani prst Georgea W. Busha (s noktom obojanim u američku zastavu), nakon čega postaje genije koji čita filozofiju, citira Kanta i Sartrea, koristi Noama Chomskog kao afrodizijak, a odmah potom i ševi sve pred sobom, s odgođenim djelovanjem osjeta.
Zvuči nevjerojatno? I više je od toga.
Osim što je jedna od najbizarnijih pinku eiga svih vremena,
‘The Glamorous Life Of Sachiko Hanai’ je postao i neočekivani festivalski favorit na Zapadu, u trajanju za taj žanr inače neobično dugih 90 minuta.
Pinku filmovi su čudo, u njih možeš staviti što god želiš: politiku, komediju, sve, najvažnije je da su unutra scene seksa.
Iako su Japanci poznati po svim mogućim okrutnim scenama nasilja, gotovo nikada ne prikazuju eksplicitne scene sexa.
Po objašnju samog autora, film je utemeljio na japanskoj mangi
‘The 3 Eyed Boy’, koliko i na Woody Allenu.
Ova urnebesna, originalna, intelektualna i neponovljiva musaka sadrži i sjevernokorejskog špijuna, figurice svega i svačega, Bushovo urnebesno ukazanje na TV-u, debele agentice i jedno veselo iznenađenje nakon odjavne špice.
Sve u svrhu borbe za svjetski mir i dobar seks.

Ludilo i sasvim dovoljno za jednu nedjeljnu večer kojoj prethodi šetanje naše beštije Britancem uz razgledavanje sajma antikviteta, a završava večerom u mom omiljenom kineskom restoranu „Asia“ i još nečim što bi bilo pre otvoreno za pojmove ovog mog bloga koji ipak služi meni kao hrana za srce, podsjetnik za dušu i nemirnu misao koja me vodi kroz život.
Eto napisah nešto ne tipično za mene, a sve u svrhu priče koja bi se trebala zvati „Moj ugao“.
Ne znam koliko sam se približila zamisli onih koji su nam temu zadali, ali je to o čemu sam pisala definitivno ugao u kojem u zadnje vrijeme provodim najviše vremena.
Što doslovno- fizički, što mentalo zbog raznoraznih zapreka koje me priječe da moj ugao postane moja svakidašnjica.
A sad mi preostaje da odradim još jedan zadatak koji sam dobila od vas dragih blogera ,a nikako ne stižem.
Obećah napisati mojih 5 MEME.
Dakle,
5 stvari koje o meni niste znali;

Sa četrnaest godina dobila sam i zaljubila se u dvije najdraže stvari u mom životu.
1. Našla sam napuštenu macu i zaljubila se u nju na prvi pogled, imam je još i danas.Ima sedamnaest ljudskih godina (za mačje pojmove to je jako puno oko 76g.). Sada je već jako stara, sjeda je i prošle je godine izgubila maternicu i jedno oko. Ja je volim riječima neopisivo i smatram je ravnopravnim članom obitelji.

2. Sa četrnaest godina tata mi je kupio moj prvi motor Tomosov BT50, odonda su motori i vožnja njima moja velika ljubav.Obožavam taj osjećaj slobode, ukrotive snage i ludila kad među nogama osjetim 750 kubika, a još draže mi je kad se sredim pa na svoj chopper sjednem sa štiklama i raspuštene kose.Nema većeg gušta i svjesnijeg osjećaja trenutne moći i životne ljepote.

3. Volim sve što je povezano sa bilo kakvim divljim izazovom, ali ta moja adrenalinska ovisnost u životu me koštala. Tako me do sada uspio zgaziti(doslovno preči preko mene) automobil i uspjela sa pasti sa aviona. To je rezultiralo sljedećim lomovima- dva puta gležanj,pet puta uganut, slomljen kuk, povreda koljena i kičme, slomljena ruka dva puta, slomljena ključna kost, slomljen nos i slomljen zub. Osim kad se mijenja vrijeme, vidljivih posljedica na meni nema;)

4. Kao mala bolovala sam od disleksije i doista sam se namučila učeći čitati.I dan danas kad na radiju čitam vijesti osjećam mučninu u želucu.Pokušavajući svladati čitanje kao mala rodila se moja ljubav za čitanjem knjiga i pisanjem.

5. Znam da se to nebi reklo iščitavajući ovaj moj blog, ali kad meni pukne film onda je to doista opako izgleda. Ja nemam predodžbu o tome, jer mi se smrači ali oni koji su to doživjeli tvrde da je to nešto najstrašnije što su imali prilike doživjeti.

Eto, odradih svoj dug. Jer obećanje je obećanje.
Kad smo kod toga, obećah da ću učiniti dobro djelo ponukana tragičnom smrću Ane Rukavine.
U subotu 10. veljače ću i to obećanje izvršiti.
Vjerujem da se o dobrim djelima ne priča, ona se dešavaju i kad se učini što se učiniti može ne treba to isticati.
Ipak riječ je o akciji koju sam zajedno sa mojim radijom i u suradnji sa zakladom Ana Rukavina pomogla organizirati u mom gradu.
Pa tako ako ste u subotu između 10h-16h u gradu Puli svratite na glavnu gradsku tržnicu i dajte krv za upis u hrvatski registar dobrovoljnih davatelja koštane srži.
Samo zajedničkim naporima možemo uspjeti u razvoju registra i izgradnji banke matičnih stanica koji će uslišati molbe mnogih koji u tišini svojih bolničkih soba ne žele ništa više doli običan život baš ovakav kakav sam nešto iznad opisala, a kojim sam hvala dragom Bogu blagoslovljena.

UPDATE;
Akcija prikupljanja uzoraka krvi za ulazak u registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži uspjela je u potpunosti:))
Odazvalo se točno 576 ljudi u mom gradu, što je više nego su iz zaklade očekivali obzirom na veličinu moga grada.
Ja sam uživala u obavljanju dobrog dijela,a kao nagradu upoznala sam čak dvije inspirativne i hrabre žene.
Jedna je majka Ane Rukavine, zadivila me njena hrabrost i toplina.
Druga je blogerica koju znate pod imenom "U ime" , odavno nisam sa nekim sa toliko lakoće pričala, smijala se, ona je pravo otkriče, jedna je od onih ljudi koji vas inspiriraju da iz sebe izvlačete samo najbolje.
Draga, hvala ti na tome. Gušt je sa tobom piti kavu,tvoj osmijeh vedri dušu:)
I još jedan si dokaz da je ovaj blog jedna izvrsna stvar koja mi se desila.