ponedjeljak, 19.02.2007.

Još jedna blogerska igra koju sam zamoljena odigrati, ali ovako napisano dokaz je koliko je blog obogatio moj život.



Eto, Triptih me zadužila i predala mi štafetnu palicu, zamolivši me da se pridružim još jednoj blogerskoj igrici i napišem razlog zašto se moj blog zove „Redukcija Mentale“ i zašto je moj nadimak „Serafina“.
Iako sam imala na umu pisati o nečem sasvim drugačijem od ovog nema mi druge nego udovoljiti njenoj želji i dati objašnjenje iako sam to već učinila doduše davno na početku kad sam blog i otvorila.
A otvorila sam ga prije točno jedanaest mjeseci neplanirano i slučajno.
Doduše, kada sad na sve pogledam i nije bilo tako slučajno.
Vjerujem da kada dragi Bog želi ostati anoniman onda to prozovemo slučajnošću.
Čekajući da moja maca papučarica na svijet donese svoje mlade odlučih se na ono što me najviše zabavlja, a to je surfanje netom. Znala sam da mi predstoji jedna duga noć.
Što znači malo kopanja po blogu za postevima meni omiljenih ljudi.
Činila sam to već nekih godinu dana, ali kako nisam imala svoj blog bilo mi je puno teže pratiti one koji su mi zanimljivi, jer bi svaki put iznova morala tražiti njihove tragove na raznim listama.
To saznanje da je predamnom jedna duga noć bez sna , bilo mi je kao kakav znak sa neba, ne znam, neki impuls da i ja popustim struji i napišem par riječi.
Za sad nisam požalila.

Blog se zove Redukcija mentale, to je pojam iz Moralne Teologije i da vam sad puno ne dužim i ne filozofiram objasnit ću vam sve na jednom primjeru.
Dakle, ako vas recimo mama pita dali i ove subote idete vani sa društvom u onaj grozan bar i ona se brine, a vi joj odgovorite
«Ne znam, ali pozvana sam» onda je to to!
Niste rekli da idete, ali niste rekli i da ne idete!
Izbjegli ste odgovor svjesno, ali lagali niste!
To je nešto čime se ja učestalo služim, ponekad nesvjesno, ponekad vrlo svjesno.
Ali i pred drugima i pred Bogom sam čista, lagala nisam.

Zato sam blog i nazvala „Redukcija mentale“ , znala sam da na njemu neću lagati, ali željela sam i da me podsjeća da se ne smijem služiti ni tom tehnikom izvrtanja stvari koja mi tako često u životu posluži kao izlika da živim život linijom manjeg otpora.
Ja u samom začetku ovog bloga(podsvjesno, a možda i ne) imala na umu pojam kojim se ovdje naču koristiti .
Tako je njegovo samo ime uvijek tu da me podsjeti što sam si obećala.
Jer odlučih ne samo izražavati se istinito nego čak štoviše natjerati sebe da ni ne izvrćem kad mogu.
Na kraju krajeva , sve ovo i je iz potrebe da sebi, a onda neminovno i pred vama priznam neke stvari, misli i osjećaje.

Sam blog nastao je kao posveta jednoj djevojci koju sam nazvala od prvog dana kad sam je upoznala „Dobrom Vilom“,
Ona me tomu i naučila i ostati će moj dužnik za života.Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
I dok se ja borim sa vlastitim frustracijama, uvjerena u svoju nemoć kao jedinka.
Ona liječi ljude, planinari svijetom i čini ga ljepšim.
Ako ikada bude mira na zemlji i razumijevanja među ljudima, biti će to zbog žene kakva je ona.
Dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima.
I sve što mogu je to da je spomenem sa zahvalnošću na ovom blogu koji kao i svi govori o traženju sreće.
Ta njena nevjerojatna sposobnost da ljude vidi očima Boga, ono samo najljepše u njima, ponizilo me i zauvijek promijenilo.
Dobrota njenog srca utjecala je nepovratno na mene i ja sam poželjela biti bolji čovjek.

Zato odabrah nadimak „Serafina“ , Serafini su anđeli sa tri para krila, prvi do Boga.
To ja nisam, niti ću ikada postati , ali neka stoji to ime na mom blogu kao podsjetnik da je svaki novi dan novi početak i nova mogućnost da učinim nešto od sebe i svog života, da dam najbolje i budem bolji čovjek i tako postanem bliža Bogu, vrjednija njegove ljubavi.

Ovo pisanje bloga na kraju se pokazalo kao prekrasno i inspirativno iskustvo, postalo je pravi blogoslov.
U nepunih mjeseca dana završila sam na cool listi, moj blog uvršten je u 10 najblogova hrvatske u 2006g., pozvali su me na mnoge blog partye,pisali o meni u novinama, upoznala sam doista puno dragih, poštenih i dobrih ljudi, uspjela sam. čak uraditi i jednu humanitarnu akciju .
sve je nekako naraslo u velike razmjere i izmaklo mojoj kontroli.
Nisam ni pretpostavila u kom će to smjeru krenuti ali nije mi žao vezala sam se za nešto što je trebala biti moja razbibriga, a postala je moja svakodnevnica. Nešto što oplemenjuje moj život.
Pokazalo se da je to za sada ispalo vrlo zanimljivo i produktivno iskustvo za mene.
A gledano kroz ovu priču što slijedi mislim da je ako na to pisanje gledamo mojim očima zapravo vrlo slično vjerskom obredu, nešto između molitve i pročišćenja.
Zanimljiva priča koju davno pročitah. Dakle za one željne znanja;

U Tokiju postoji izuzetan hram budističke sekte Shingon. Posvećen je božici Fudo-Myo-O, božici «Nepomične mudrosti».
Svake godine to mjesto pohodi oko 15 milijuna ljudi.
U blizini je izgrađen još jedan mali hram, u kojem se nalazi neizmjerna zbirka budističkih spisa. Oni su pohranjeni na tri metra okruglu visoku spravu, koja se može okretati.
Iz nje izviru motke. Običaj je da hodočasnik stane na tu motku i jednom okrene svete spise.
Cijela sprava je teška i polagano se okreće, što bi zapravo onome koji je spravu gurnuo dalo vremena da razmisli o osnovama istina budizma.
Postoji i zvono, kojim pozvonite i tako skrenete pažnju Bogova na sebe.
Zatim na komad papira napišete svoje brige i ostavite ga da visi na ogradi od drveta.
S vremenom će taj vaš papirić pojesti kiša, vjetar i sunce…


E sad, ja nisam Japanka. Nisam ni budist. Nisam čak nikada ni bila u Neritasanu, pa samim time nisam mogla zavrtjeti veliki kotač, ali to ne znači da na svoj Europejki način uz malo mašte ne mogu odraditi tu obrednu gestu i olakšati svoju dušu.
Činim to redovito pišući ovaj blog, možda ga neće pojesti kiša, vjetar ili sunce, ali to je konačna gesta proizašla iz mene nakon što se redovito i iskreno sastanem sama sa sobom i svojom savješću.
Kao i uvijek bitan je smisao, dobra volja i iskreno srce,a sve to uz malo vjere i blagoslov donosi mir u meni, i već samim time daje ovom blogu smisla.


p.s. Evo draga Triptih, tko tebi nebi udovoljio. Odradih zamoljeno, a sad štafetu predajem Svjetioničarki, AtheniAir i Galadlijer.


- 20:35 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker