Pišem ovo u rano Božićno jutro, ružičasto polusvjetlo, još teško sjenkama noći, a ja gledam u vedrinu novonastalog dana, trenutak je to kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači.
Valjda zato pišem baš sada, jer i u meni je sve jasnije ovako rano.
Ovo je vjerojatno moj posljednji post ove godine, godine koja me sigurno obilježila i uzvisila.
A počela je loše i nezahvalno..
Ali valjda to tako je, sve što počne loše završi na kraju dobro.
Jer nezadovoljstvo doista je takvo, kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
Hvala dragom Bogu što mi je pripomogao u životu pa je neke važne poteze prvo povukao on umjesto mene, onda sam sama uvidjela što mi je činiti, nakon toga strpljivo sam čekala s mirom u sebi, a sada nakon svega što sam saznala ispalo je da sam rođena pod sretnom zvijezdom.
Moja najbolja prijateljica sa smiješkom je rekla da imam pravo svaki put kad pjevušim jednu pjesmicu, a ide «Bog me voli, dragi Bog me obožava»..
Ne želim sada i u ovom postu iznositi rezime cijele godine, svi vi koji me redovito čitate ionako ste imali uvid u nju čitajući moj blog kroz ovo vrijeme.
Na njemu su spomenuti svi bitni trenuci protekle godine i kad ih ovako sad na brzinu scrollam miri me spoznaja da se smiješim čitajući se.
To je nepobitno dobar znak.

Ova je godina za mene sigurno godina kidanja spona.
Najprije je moja majka otišla u doma, a ja sam prekinula vezu nakon 6g.
U prvi tren i jedna i druga stvar činile su me nezadovoljnom, a nakon što je prošlo neko vrijeme pokazalo se to kao odličan izbor.
Mama je bolje nego ikad, ponovno je pronašla životnu radost, stekla nove prijatelje i neke nove radne navike. Blista i gušta , a i ja kad je vidim takvu.
O prekidu ne želim trošiti riječi, otac me učio da kada nemam ništa lijepo za reći bolje da ćutim.
A i jedan poznati nobelovac na pitanje zašto je prekinuo vezu i čemu kraj, rekao je
«Da je nešto valjalo ne bi došlo do kraja».
Vrlo zanimljiv i istinit stav, jer doista kad nešto valja kraj se ne nazire niti događa.
Nakon toga dođoše neki „dobronamjerni“ ljudi i neki zajednički prijatelji i ispričaše mi i sve ono što oni znaju a ja nisam znala do sada, što reći nego da je dobro da se držim one očeve poslovice i upravo zato ovaj blog ostaje fino mjesto.

U ovoj godini sigurno sam i u svakom bitnom trenu spoznala dragog Boga i njegovu ljubav koju mi poklanja u svakom novom danu.
Kad sam to najmanje htjela i željela poslao mi je toplo i dobro srce, tako da osmjeh ne silazi sa mog lica .Teško je to vjerovati, ali je istina.
Njena ljubav i pažnja duboko me ganula, ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, samo iz čista srca i s puno hrabrosti porazila me i otopila .
Eto, tako se osvaja željena žena, a ja sam mislila da sam svladala sitne slabosti u sebi.
Ali ako ga nosiš u sebi, toplo srce ne umire lako i nije tako sitna slabost.

Ovako oslobođena imala sam jedan od najljepših tjedana u posljednjih par godina.
U goste nam je doletjela iz Rima moja najbolja prijateljica.
Sa najzaraznijim osmjehom na svijetu i sa puno brižljivo odabranih darova, odlučismo proslaviti i slaviti život.

Božićni koncert u teatru bio je samo početak svega lijepoga što se dešavalo narednih dana.
Po prvi put mogla sam guštati uz Gibonnia i Olivera u društvu ljudi koje iskreno volim, napokon sam tu sreću koju njihova glazba budi u meni mogla podijeliti, a koncert je bio dirljiv i topao, a opet na trenutke snažan i iskričav.
Nakon toga je moglo početi Božićno slavlje.
U odgovoru tko će i što učiniti ja ih zapitah je li pametno samo za nas tri kuhati sarme, ali Božić bez sarme nije Božić.
Konstatirah da je to tradicija!
Moja najblja prijateljica istog trena odluči da je vrijeme za novu, samo našu tradiciju!
Poslaše me na posao i rekoše da ništa ne brinem.
Kad sam došla kući imala sam što vidjeti, prizor za riznicu srca mog grijače me za života!
Okićen bor, a pod njim darovi za sve.
Kuća koja miriše na kolače, moja compagna iz djetinjstva svojski se potrudila ispeći ih i pritom je pokazala nevjerojatan talent( time se doživotno obvezala činiti to učestalo) sram me i priznati koliko sam ih pojela.
Na stolu umjesto sarme kavijar i samo odabrane delicije, a one me čekaju da nazdravimo sa
Moet Chandonom.
Božićne pjesme i nakon toga razne priče i dogodovštine ispunile su nam srce i dušu.
Smijali smo se i veselili do kasno u noć, slaveći Božićni duh mira i zajedništva.

Što više poželjeti od ovog?!
Ništa, ja samo i sada i ovdje zahvaljujem dragom Bogu na svemu lijepome čime me blagoslovio u ovoj godini.
I molim ga da i u novoj bude uz mene i pokazuje mi pravi put, a to je uvijek onaj pun nesebične ljubavi .
Jer prava ljubav ne očekuje uzvratne darove.

A svima vama koji me redovito čitate poklanjam par misli iz knjige «Mističkih poglavlja»
Od Apophthegmata Patruma.
Možda vam budu dobra naznaka kako živjeti novu 2007g.

«Amma Sara reče;
Kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom,
Pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje.
Stoga ću radije moliti da moje srce bude čisto pred svima.»

Želim radostan i blagoslovljen Božić uz mnogo unutarnjeg zadovoljstva svakoj dobroj duši koja je u dobroj namjeri svratila na ovaj blog.

Udisala sam jutros rano šetajući psa svježinu sunčanog i iznenađujuće toplog prosinca.
Mlado i iskričavo jutro, volim prosinac, pomislila sam.
Budi me svim pozitivnim i toplim što nosi u sebi iako je za neke kako statistika kazuje i novine tvrde najteži mjesec u godini.
Meni nije tako, meni miriše na maminu sarmu, sjeća me na ukrasne kuglice koje mi je otac poklonio stare sad već 32g., smiješim se trenutno pri pomisli na naš zajednički zadnji ples na badnju noć.
Ne umorna i ne otežala, takva sam ja u prosincu.
Spremna na oprost, veseli me osjećaj nade koji nosi svaka nova godina.
Osjećam da novi pupovi niću iz starog stabla.
Pjevušim Jinglebells i čekam da me obuzme božićni duh dobročinstva.
Osmjeh se sam navlači na lice, veseli me dolazak moje najbolje prijateljice u naš dom.
Volim tu našu uzvišenu ljubav, bez dodira i koristi.
Ona je siguran dokaz da dragi Bog postoji.

Materinska nježnost sunčevog svjetla grijala me rano jutros oko 7h dok sam smišljala čime darivati drage ljude ovog božića, što im pokloniti.
Razmišljajući o svemu lijepome što je predamom, jače nego ikada osjetila sam zaštitnički mir, ljekovitu tišinu mora, divila se zlatnim zrncima prašine koji me okružuju.
Trenutak ravan ukazanju, oslobođena svih spona u savršenom miru jutra ronila sam u nasladu same sebe, u svoja sjećanja sretna što su tako topla, u meni tako dragocjena i živa.
Još jedan dan je vedro lebdio ispred mene, neuobličen još ali pun mogućnosti baš kao i godina koja slijedi.
Sunčana radost ni zbog čega posebno, to bi ja darovala najradije svim meni dragim ljudima.
Darovala bi im najradije ovu radost ne zamorenog jutra i istu takvu budućnost.

Kao mala iskreno sam i nevino dječje vjerovala u djeda Božićnjaka , s vremenom sam saznala da su se moji roditelji svojski namučila tajno me darivajući svake godine darovima koje sam poželjela i pažljivo napisala na komadiću papira koji sam ostavila u svojim ulaštenim čizmicama.
Ove godine vjeru u djeda Božićnjaka i božićni duh dobrote i mira vratili su mi dva čovjeka pa ću ih ja spomenuti s puno poštovanja na ovome blogu.

Prvi je Bangladeški ekonimist Muhammad Yunus, jučer je primio Nobelovu nagradu za mir na svečanoj ceremoniji u Oslu i tom je prigodom pozvao svjetske čelnike da nastave borbu protiv siromaštva i prestanu trošiti novac na ratove.
U svom narodu poznat je kao „Bankar siromah“ jer je poznat po svom radu za mir i spašavanje milijuna ljudi od siromaštva dajući im male beskamatne kredite, posebice ženama u ruralnom Bangladešu.
Pri primitku nagrade rekao je „Siromaštvo je prijetnja miru“.

Drugi je Larry Stewart, biznismen iz Kanzasa.On je stvarni djed Božićnjak kojeg su tuga i suze jedne konobarice potaknuli da oživi lik iz dječjih snova.
23g-ine je zamaskiran, odjevenu u Djeda Božićnjaka dijelio novce na ulicama pred božić pažljivo birajući one najjadnije kojima su novci najpotrebniji baš za Božić.
Podijelio je tako 1,3 milijun američkih dolara i tek ovih dana otkrio je svoj identitet.
Njegov motiv otkrivanja vlastitog identiteta nije ni malo sebičan, Larry koji je u međuvremenu dobio nadimak „Tajni Božićnjak“ raskrinkao se, jer ga ovog Božića prvi put nakon 23g. nećete sresti na ulicama Kanzasa .
Obolio je od raka i odlazi na kemoterapiju pa se odlučio predstaviti svijetu sa nadom da će netko nastaviti njegov božićni samaritanski posao.
Uoči Božića 1979g. ugledao je konobaricu koja se smrzava i za sitniš muči u drive in restoranu. Pomislio je kako se besramno samo sažalijeva svakog Božića a njemu ipak nije najgore i dao joj je napojnicu od 20 dolara i tako je krenulo.
Oživio je pravi djed Božićnjak.
U međuvremenu se obogatio, ali i nastavio dijeliti svoje bogatstvo te usrećivati one najtužnije na američkim ulicama.
Eto, djed Božićnjak nije mit, on postoji,stvaran je i jako dobronamjeran čovjek trenutno jako bolestan.
Sve što mogu učiniti za njega je da se pomolim za njegovo zdravlje, a nadam se da ćete svi vi koji ste ovo pročitali učiniti isto.
Jer uvjerila sam se često da duša može da održi tijelo, a tijelo dušu nikad.
Znam da bi njemu zasigurno Božić bio ljepši kad bi uspio pronaći pravog nasljednika.

Divim se onim ljudima koji doista nešto čine za boljitak drugih, pogotovo onih koje ni ne poznaju.
Dok se ja borim sa svojim unutarnjim bitkama i tražim mir u sebi, oni djeluju i čine ovaj svijet boljim.
Mir na zemlji, suživot među narodima i blagostanje u svijetu možemo ako ga ikada dočekamo zahvaliti upravo takvim ljudima.
Dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Umiruje me samo spoznaja da doista postoje ljudi koji su toga svjesni i čine ovaj svijet boljim mjestom za život.
Kakva je to nepojamna sreća- moći učiniti.

Sa veseljem sam čekala da uđe u auto,još više veselio me večernji raspored i sve ono čime smo zamislile začiniti tu večer , na rasporedu je bilo kino i najbolji ćevapi u gradu i da puno, puno smijeha.
Ušla je u auto i već po načinu na koji je uzdahnula da nešto izusti znala sam da nije dobro.
U jednom dahu rekla je «umrla je naša novinarka» , a ja sam se doslovno smrznula.
Prvi poriv koji sam osjetila bila je želja da pljunem, zbog neopisivo gorkog okusa skupljene tekućine u ustima.

Ovo je zapravo priča o meni i kamenu koji već skoro 9g. leži na dnu moje utrobe i svakodnevno me podsjeća koliko je život krhka stvar.
Suze su same potekle i neprestano navirale iz ponovno oživjelog izvora očiju, sigurno ostavljajući trag na našminkanoj oblozi lica.
Bile su dovoljne tri riječi i izgubljena slabost i strah su se vratili i ja sam ponovno imala nevinih 23g. života.
Postala sam ponovno malena tatina djevojčica koja nezadrživo klizi prema strmini najcrnjeg ponora njene noćne more.
Koji je bio toliko dubok i stravičan tako da je zauvijek ostao zakopan u meni.
I kad sam najtužnija i kad sam najsretnija, uvijek sam ga svjesna.
Obilježio me i promijenio,zauvijek.
Ostatke u slabije vidljivom obliku nazivamo uspomene.
Spremnik u hladioniku duše i srca.
Podsjetnik u meni da stvari mogu poći po krivu.

Došlo mi je da opsujem,opako iz sve snage.
Ali umjesto toga samo sam plakala bez glasa.
Do vraga, zašto ne postoji legalna lobotomija ili barem kao u filmu «Matrix» crvena i plava pilula.
Možda bi onda mogla ponovno zaiskriti onako nevino dječje kad čujem dobre vijesti i možda bi onda lakše podnosila ove loše.
I ona je baš kao i moj otac imala volju, volju da nastavi postojati.
Valjda me zato i njezina smrt tako pogodila.

Anu Rukavinu nisam poznavala osobno, ali njena patnja i sve ono kroz što prolazi znala sam i previše dobro zbog svoje osobne muke.
Sa njim sam sve prošla, neopisiv strah od svega što nas čeka, svakodnevne sve lošije vijesti i dijagnoze, priopćenja bolnice da nema potrebne citostatike(o tome možete pročitati u postu «minimalne ljudske potrebe»), dječje radosti zbog veza koje su nam omogućavale besplatne lijekove protiv mučnine i bolova uzrokovanih kemoterapijom, sreću jer je aparat za zračenje ispravan ovog mjeseca.

I sad skoro 10g. kasnije iz istog razloga i u istim mukama umrla je osoba koju nisam poznavala i zbog toga što Hrvatska nema kvalitetnu zdravstvenu skrb.
Ana Rukavina umrla je zato što nije imala dovoljno novca, dovoljno sreće i zbog toga što hrvatska država nije dovoljno uradila da osigura adekvatno liječenje za teške pacijente.
To me najviše i ljuti, deset godina poslije a nikakvog vidljivog napretka nema.

Znam da svijet stoji ispred mene i u meni- beskonačan u svim smjerovima.
Ali istovremeno me plaši spoznaja da je do prije godinu dana tako bilo i sa Anom Rukavinom, a danas je više nema.
Skoro smo istog godišta, istih svjetonazora i zanimanja, da se naslutiti barem po onome što sam saznala o njoj.
Ja u dragog Boga vjerujem i znam da smo svi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu, i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Pa ipak danas mi vjera nije dovoljna utjeha.
Veća mi je utjeha što je narod djelovao i što sam ja sudjelovala.
Neću o tome jer mislim da se dobrim djelima ne treba hvaliti.
Ona se dešavaju, kao ljubav i kad se dese treba ih skriti.
Ana je bila velika žena i hvala joj na svemu što je učinila za budućnost, sve nas je prodrmala i to je velika stvar.
Kakav blagoslov za kraj, moći djelovati na druge.
Samo nemoć uništava.
Jer izgubiti bitku i biti gubitnik nije ista stvar!
Ja to dobro znam…

Update;
Napisah ovaj post i nakon desetak minuta stiže mi sms, a u njemu;
"Nekim neopisivim čudom, umjesto da se bavim desetinama studenata koji se u ovom trenutku nalaze ispred mene, ja sam odlučila da ih zapostavim na tren i svratim na tvoj blog, a tamo vidim da si i ti bila na njemu prije par minuta da ispričaš i moju bol...
Ne mogu vjerovati da smo tako povezane... Volim te."
SMS pisamce je stiglo iz dalekog Rima i napisala ga je moja najbolja prijateljica.
Ovaj post je zato posvećen malo i njoj, zato što sam svjesna koliko smo povezane i kakav je to Božji blagoslov.