Ovi protekli dani bili su za mene vrlo neobični, naime preselila sam se u novi stan i to je barem u mom slučaju doista desilo neplanski i brzo.
Cijeli svoj život živim u našoj obiteljskoj kući, koja baš više i nema neko posebno značenje za mene s obzirom da u njoj već par mjeseci živim sama.
Obitelj se nekako raspala iz raznih razloga i ja sam je sve manje doživljavala kao svoj dom, a sve više me podsjećala bez čega sam sve ostala.
Ionako vjerujem da ti je dom tamo gdje ti je srce.
Uglavnom, pri tom preseljenju trebalo je odlučiti što ponijeti , a što ne.
Znala sam samo da par kutija koja ja iz privrženosti zovem „Škatule za sne“ svakako idu sa mnom.
Nakon dugo vremena odlučih u neke zaviriti, što neminovno znači pustiti suzu, ali se i nasmiješiti svim onim dragim sitnicama kojima je jedina svrha da služe kao podsjetnik mome živitu i svemu lijepome čemu su svjedočile na ovaj ili onaj način.

Među mnoštva fotografija i pisama našla sam i jedan stari novinski članak o Argentinskom 25-togodišnjem košarkašu Walteru Herrmannu kojeg je nokautirala sudbina.
To je horor priča i zapravo sačuvala sam članak iz razloga da sveki put kada mi u životu bude teško mogu to pročitati i sjetiti se da ima i gorih sudbina od moje, a ljudi se sa njima nose kao pobjednici.
Jednog srpanjskog jutra 2002g. Mama i sestra otišle su u posjet njegovoj zaručnici u prometnoj nesreći na tom izletu izgubio je sve tri najvažnije žene u svom životu.
Cijela Argentina ga je oplakivala, pa je potražio zaborav daleko od kuće, u Španjolskoj.
Pronašao je snage da nastavi košarkašku karijeru.
Točno na godišnjicu strašnog gubitka odigrao je utakmicu života.
Ubacio je 38 koševa i upisao 11 skokova, te odveo Argentinu do naslova prvaka Južne Amerike.
Nakon utakmice saznao je još jednu strašnu vijest, umro mu je otac pred televizorom.
Srčani udar, od prevelikog uzbuđenja i sreće.
Strašno, da strašnije ne može biti.

Ako niste znali, oštriga na dnu mora otvori svoje ljušture kako bi dopustila ulazak vode i tako progutala svaki jestivi element koji u njoj pluta. Ali iznenada uzburkanost ugura u nju zrno pijeska. Ona se hitro zatvori, ali najčešće je prekasno.Nezgodno. Ali skoro odmah, odgovarajuća žlijezda, koju joj je Bog dao za oblaganje unutrašnjosti ljušture počnu odmah sa radom kako bi prekrile to neugodno zrno glatkim i sjajnim pokrovom.
Tokom godina oštriga proizvede krasni sjajni biser velike vrijednosti.

Kadkad su naši problemi baš kao to zrno pijeska. Smetaju nas i pitamo se zašto se to baš nama dešava. S vremenom, Božja milost počinje djelovati i ako joj dozvolimo, od naših problema i slabosti učini čudo!
Ako imamo toplo srce i zrno soli u glavi onda učimo na tome i sa vremenom postajemo skromniji i pokorniji, mudrije i bolje rješavamo probleme.
Teškoće su po meni skriveni blagoslovi (tako se barem u mom slučaju pokazalo da sada)
Hrapava zrnca koja nas pogode u srce, ali uz vjeru i upornost pretvore se u skupocjeno biserje unutarnje snage.
Volim vjerovati da je tako.
Možda nekome od vas pomogne ova priča o mladom Argentinskom košarkašu, kojega zla sudbina nije slomila već učinila još jačim i boljim čovjekom.
Zbog sličnih izrezaka i poruka iz mojih škatula moje preseljenje oteglo se koji sad duže od planiranog, ali vrijedilo je jer me sjetilo kolikom sam neizmjernom ljubavlju do sada bila blagoslovljena.
Kao što je očito vrijedilo i ovo moje piskaranje na blogu sudeći po trenutačnom stanju na Webfest2006g.
Hvala još jednom svima koji svraćaju i čitaju me, a najviše onima koji su imali živaca i dali si truda pa su glasali za mene.

Za sve vas evo vam jedna meni jako draga pjesma nepoznatog autora izvučena iz moje „Škatule za sne“:

„Bez noći ne bi mogli čitati zvijezde.Sloboda je ljepša gledana iza rešetaka ćelije i ploviti je slađe nakon oluje.
Radost se mjeri pravilno samo kad se izgubi. Blagoslovi su jasniji samo kada su udaljeni.Najbujniji plodovi rastu na podnožju križa i noću se čuje jasan glas anđela koji pjevaju nama smrtnicima.“

p.s.Posvećeno između ostalog dragoj Triptih koja me molila novo štivo za razmišljanje kao nagradu za to što je glasala za mene. Evo, zaslužila si zbog tisuću razloga, a ovaj post je nekako namjerno pisan u tvom fahu.

Update;
Otvorih jutros Metroexpres i ugledah ime svog bloga u njemu!
Eto sad imam i svoju prvu književnu kritiku(ako se to tako može nazvati), nešto što je trebalo biti tajna i samo moje mjesto za rasterećenje duše postalo je javna tajna.
Valjda je to tako moralo biti.
Kako god, grije dušu spoznaja i pismena potvrda da barem nešto u životu radim kako treba i da se to neznanim ljudima sviđa, da ih uveseljava.

Moj način gledanja na svijet mogu dobro opisati djela dva umjetnika; P. Cezanne i C. Brancusi.
Cezanne je jedno drvo brdo u Provanci naslikao bezbroj puta, nije ga toliko zanimalo samo brdo koliko igra svjetla i sjene i izmjena boja na planini.
I Brancusieva bi se umjetnost mogla smatrati ograničena, stvarao je mnogo verzija na vrlo malen broj tema. Najpoznatije njegovo djelo «Ptica u prostoru» izradio je barem trideset puta u gipsu, mramoru, drvu, bronci…
Svaki put malo drugačije, ali svaki put pokušavajući dočarati svoju viziju letenja.
To ga je proslavilo, u svim knjigama suvremene umjetnosti i velikim svjetskim muzejima može se naći barem jedna njegova ptičica.
Godinama su ga kritičari opako napadali zato što nije proširio svoj opseg tema, zato što se stalno ponavljao umjesto da se prebaci na nove.
Pretpostavljam da ga je stalno zaokupljalo isto što je i meni bitno i čemu se često u mislima posvećujem-razlog svakodnevnog aspekta postojanja.
A to su po meni; poljubac , ljubav , grijeh , ljepota ljudskog duha i tijela.
On je doduše odgovore umjesto pismeno, pokušao isklesati i skulpturom dočarati najljepše što zna.

Koje odgovore ja tražim?

Kako postići ravnotežu između tuge i radosti?

Između svjetovnog i svetog?

Između onoga što jesam i onoga što bi mogla i trebala biti?

Između brige za sebe i brige za druge ljude?

Kako ispravno voljeti one do kojih mi je stalo?

Kad god sam sama sa sobom, neprestano prevrćem ta pitanja u sebi u nadi da ću naći prave odgovore na njih, borim se sa dilemama i stalno se spotičem valjda zato što sam samo obična žena, ništa ni više ni manje.
Pročitah jednom da je netko rekao;
« Živjeti- to je moj zanat i moja umjetnost»
Slažem se sa njim, ponajviše zato što imamo samo jedan život.

Ovih zadnjih sedam dana puno razmišljam o svom životu, o tome kako biti dostojna i poštena a ipak smiona i lukava, kako biti ponosna a ipak nježna, kako ne biti slaba a ipak poklanjati srce i voljeti, kako oprostiti i nikad više ne zamjerati.

Često zaboravljam da je ljudska misao i duša samo nesiguran val što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha i želje u potrazi za sigurnošću.

Često nisam sigurna jesu li moje odluke ispravne ni kamo će me moja ustrajnost i tvrdoglavost odvesti, ne razmišljam čak ni koliko skupo to plaćam.
Znam samo da na putu koji sama odabirem ne želim izgubiti ono najvažnije što mi je moj otac genetski poklonio i za života usadio, a to je toplo i meko srce.
Ničija zloba neće ga ni malo zalediti i to je moja životna mantra.

Einstein je rekao «Svaka budala može znati, poanta je razumjeti!»
Za kraj ja ću ga parafrazirati «Svaka budala može suditi, poanta je razumjeti i voljeti».

Sve bi bilo puno ljepše i jednostavnije kad bi se trudili gledati i tuđim očima.
Želim voljeti kako su me učili i kako je ljubav zamišljena- strpljivo, dobrostivo, s puno vjere, svemu se nadati, sve podnositi, sve razumjeti....
Tako ja vjerujem da treba biti, trudim se svaki dan i sputavam svoj ego, nije lako, ni malo.
Žao mi je samo što to nisam ranije osvijestila, više se trudila, više opustila…

Update;

Pročitah kraj komentara «Nešto za laku noć» i u prvi mah mi nije bilo jasno o čemu piše, a onda skoknuh na Webfest2006.
i ugledah ime svog bloga.
Iako se trudim ovih dana obuzdati svoj ego( a napisah jednom «mali ego=samopoštovanje, veliki ego= taština.
A taština je najveći neprijatelj duhovnom razvitku,)
Ne mogu reći da me ova nominacija nije razveselila.
Čudno je to, taman kad sam pomislila kako je možda trenutak da prestanem sa pisanjem dobijem ovakav znak.
Pročitah jednom»Kad dragi Bog želi ostati anoniman, onda to prozovemo slučajnošću!»
Hvala onima koji su zavirili u riznicu srca moga na ovom blogu i prepoznali ljepotu pisane riječi.

Update;
Vjerujem da ste svi upoznati sa poništenjem glasova na Webfest 2006.za najblog 2006g. a na kojem sam i ja nominirana.
Neki moji poznanici i prijatelji upozorili su me na problem pri pokušaju da glasaju za mene i zamolili da napišem što je činiti svima onima koji dobiju želju podržati me.
Dakle, kako kaže Betmenov najbolji prijatelj koji zdušno na svim poljima navija za mene, nakon što upišete tajanstvenu riječ stisnite "enter" a ne klikajte na miš.
Rekoše mi da je u tome caka.
Hvala svima još jednom na podršci,već i nominacija je dovoljno velika stvar.