Ako bacite pogled u gornji lijevi kut na ekranu pročita ćete opis mog bloga.
Kratko stoji "i ovaj baš kao i svi govori o traženju sreće".
Ovaj post govori baš o tome,o tome koliko sam sretna žena.
Ako ulovite nekoga na prepad i pitate ga "Što mu treba da bi bio sretniji i
zadovoljniji u životu, mnogi će reći da je najvažnije zdravlje, a pod uvjetom da su zdravi većina će se odlučiti za više novca i slobodnog vremena.
Je li to baš tako? Znači li to da ako smo bolesni onda smo i nesretni?
Znači li to da će nas novac i slobodno vrijeme usrećiti?
O sreći i zadovoljstvu postoje razne teorije, ja sad neću o njima već o istinitoj priči koju pročitah nedavno, jer po meni na sreću nema utjecaja ni spol, ni dob, ni rasa, ni nacija ni slične stvari.
O čemu onda ovisi naša sreća?

Pročitah nedavno ovu priču, mislim da se u njoj krije odgovor;

Priča prva,
Kao mlad čovjek doživio je ozbiljnu prometnu nesreću. Tri četvrtine tijela bile su mu prekrivene opekotinama trećeg stupnja. Ali nije se predao.
Nakon mnogobrojnih i bolnih operacija vratio se u život. No, ne za dugo.
Život mu je nanio novi udarac.
Stradao je u avionskoj nesreći i ostao paraliziran od struka naniže.

Druga priča,
U dobi od 22 godine bio je najmlađi član slavne komičarske skupine Second City.
Vrlo brzo postao je njena najveća zvijezda. Sedamdesetih godina doživio je veliki uspjeh na televiziji, a uskoro nakon toga i na filmu.
Imao je mnogo odanih prijatelja, dobar brak, nekoliko luksuznih vila.
Gotovo sve što čovjek može poželjeti.

Kad bi vas netko upitao čiji biste život odabrali, vjerojatno biste bez razmišljanja odabrali drugi. Možda biste se zapitali zašto vam postavljaju tako glupo pitanje. Ali priče imaju i svoj kraj.
Osoba iz prve priče je W. Mitchell, danas izuzetno uspješan poslovan čovjek
Osoba iz druge priče je John Belushi, američki glumac koji je umro u svojoj 33g od prevelike doze kokaina i lijekova.

Jednom je život uzeo mnogo toga, no on je sve izdržao i uspio.
Drugom je život pružio sve , a on je izvršio samoubojstvo.
Ponekad nije toliko bitno što nam se dogodi, nego što ćemo učiniti s onim što nam se dogodilo. Kako ćemo odigrati sa podijeljenim kartama.
Iz svega ovog ispada da sreća ne ovisi toliko o tome koliko smo zdravi ili bolesni, nego kako se nosimo sa životom.
Situacija je ponekad takva kakva jeste i neke stvari ne možemo promijeniti.
Ono što možemo promijeniti je naš odnos na život i sve ono što smatramo Bogom dano.
Treba znati naći granicu između skromnosti i bahatosti i što je najvažnije treba imati vjere.
Orison Swet Marden rekao je "Sutra je đavolsko geslo, To je najmilije utočište lijenosti i nesposobnosti."
Lijepo čovjek zbori, pozdrav svima, a ja se odoh slaviti život i veseliti se svojoj sreći...

p.s. Posvećeno mojoj najboljoj prijateljici u dalekom Rimu, zato što je njeno srce nakon svih ovih godina i dalje čisto i najiskrenije se veseli malim darovima koji su pravi začin života.
Štujem ljude kojima se osmjeh ne skida s lica zbog male teglice domaćeg ajvara, ona je sve shvatila takve primjere treba slijediti, tome za života težiti…

«Kad se zbude veliki događaj, nekog će uzvisiti, nekog uniziti.
Kad se zemlja žestoko potrese, bit će vas tri vrste».

Stihovi su to iz Kurana i lijepo najavljuju priču koju ću vam sada ispričati, a cijeli dan mi je na pameti.
Čula sam danas za čovjeka koji se zove Stanislav Petrov , porijeklom Rus, rođen 1939. i sigurno se pitate što ja i on ili vi imamo zajedničko.
Naočigled ništa, ali ja njemu baš kao i vi dugujem svoj život.
Stanislav Petrov spasio je čovječanstvo, sve ono lijepo i vrijedno što se na ovoj kugli zemaljskoj može pojmiti.

Priča ide ovako, davne 1983g. točnije 26-tog rujna u bunkeru u blizini Moskve Stanislav je radio svoj posao, nadzirao je satelite, točnije pazio kada će oni u to doba hladnog rata najaviti da su Amerikanci poslali nuklearne bojne glave na SSSR.
Malo poslije ponoći kompjuteri su alarmirali i na ekranu se pojavilo prvo upozorenje o napadu, Stanislav je najprije posumnjao na kompjutorsku grešku.
Nakon toga kompjutor je najavio da su Amerikanci ispalili i drugu, zatim treću pa četvrtu i na kraju petu nuklearnu raketu.
Stanislav je i dalje duboko u sebi vjerovao da je kompjuter u krivu.
Najvjerojatnije odbijajući povjerovati da bi se nešto tako strašno doista moglo i dogoditi, uvjeren valjda u zdrav razum i ljudskost ljudi koji baš kao i on rade isti posao samo na drugom kraju svijeta.
To ga je koštalo posla, karijere a skoro i života.
Tek nedavno saznalo se o zaslugama ovog hrabrog čovjeka.
2004g dobio je World Citizen Award.
I po njemu je napravljen dokumentarac "The Man Who Saved the World".

Odbio je direktnu naredbu svojih nadređenih i poslušao svoj instinkt i toplo srce.
Tu noć kompjuter je zakazao, ali ne i zdrav ljudski razum i urođena dobrota.
Hvala dragom Bogu na tome i Stanislavu Petrovu.
Zbog njega ovih dana opet živim punim plućima.

I u svijetu i u nama postoji nasilje. U svima nama. I uvijek ćemo mu se suprotstavljati, dok god bude ljudi koji će to moći i željeti.
Dok smo mali slijepo slijeđenje nasilja vodi nas u sukob sa mamicom.
A kad odrastemo, slijepo nasljeđe nasilnih poriva vodi nas u mržnju i konačno smrt, onu duševnu sigurno.

Doista šteta što sve vojske svijeta nisu kao švicarska, jedina vojska koja nikada ne ratuje, nikada ne staje ni na čiju stranu i gleda svoja posla.
Kad spomenem švicarsku vojsku jedino što mi može pasti na pamet je «Švicarski nož» (poklonih ga ovog Božića jednom dragom prijatelju), ima nešto vrlo civilizirano u vojnom nožu na kojem se nalazi i otvarač za vino. Može ga se naći navodno i u Tiffanyu u posebno luksuznom izdanju od punog srebra i 18 karatnog zlata.

p.s. I za kraj vračam dug iz mog prijašnjeg posta, ponajviše zbog komentara koji je kod mene ostavila munjena dalmatinka koju sam inspirirala na neke važne odluke koje treba donijeti vođena željom a ne strahom.
Dugo vremena treba da se shvati suština hrabrosti, a Meša je lijepo mislio napisavši da ključ leži u tome da se izmjeni težište.
Prenijevši odluku na sebe, postaješ učesnik a ne žrtva.
Postaješ učenik pun želje za učenjem svega novoga i lijepoga što te tek čeka.
I tako sam ja svjesno odlučila povjerovati u volju Božju i njegove čudne pute.
Sve je u tome, izgleda sitno i liči na varku ovo okretanje lica prema novim izazovima.
Ali sve je u tome, ne prestati vjerovati u dobre stvari koje nam šalje dragi Bog onda kad su nam najpotrebnije.
Hvala mu još jednom na tome…