Kako je moj posao usko vezan za glazbenu industriju tako imam tu privilegiju da slušam ne samo puno glazbe već i prije svih dobijem puno nove glazbe. Nešto je dobro, nešto prolazno, puno je toga škart ali ima i nekih stvari koje su po meni izvrsne i koje s guštom puštam u svom eteru, a posebno u svojoj emisiji.
Neću vam sada nabrajati koji su to albumi i o kojim je glazbenicima riječ. Svatko ima svoje favorite i svoje gušte. Povući ću paralelu s pričom koju mi je otac čitao kad bi pala u ona mutna stanja i krila svoje lice iza oblaka, puna dvojbi i briga o tome kakav moj život treba biti i kakav ja očekujem da bude.
A baš kao i svi vi i ja puno očekujem od sebe.

Uglavnom, što posao, a što interes, ali moram pročitati i kritike dotičnih albuma raznih kritičara tek toliko da vidim dijelimo li mišljenje i je li mi što promaklo slušajući ih.
I tako čitam danas recenziju Gibonninog novog albuma "Unca Fibre" (o kojem sam svoju recenziju dala još prije mjesec dana baš na ovom blogu) i padne mi na pamet baš ta tatina priča. Čitam, ne pljuje ga, ali to je bilo i za očekivati. Ustvrđuje da trenutno u Hrvata bolje ne može, to je zapravo i zaključak cijelog teksta, nije savršeno, emotivno ali ipak predvidljivo.
Očekivali smo više slijedi na kraju.
E a sad od mene slijedi priča koju mi je tata za života pročitao par puta, upamtila sam je najbolje što mogu pa ću vam je ispričati što bolje znam.

Priča je to o čovjeku koji se zvao James Pierpont, živio je u okolici Bostona tamo neke davne 1800. i neke godine. I za sebe je vjerovao da je neuspješan i u tom uvjerenju je i umro.
Rodio se u siromašnoj obitelji i bio je vrlo povučen i sramežljiv, posebno drag i dobar.
Pokušao je postati vojnik, ali je odustao jer ni nakon par godina nije stigao više od čina kapelana, jednostavno nije imao tu potrebnu čvrstinu za vojnika.
Pokušao je biti učitelj, ali nije uspio nije bio dovoljno strog i autoritativan pa se ostavio ćorava posla jer je bio dovoljno savjestan i za učenike želio samo najbolje.
Pokušao je biti trgovac, ali je uskoro njegov mali dućan propao jer je svima davao na dug a nitko mu nije plaćao kasnije račune.
Pokušao je biti pjesnik, ali nikada nije skupio dovoljno pjesama da objavi zbirku.

Ne gledam ga samo kroz te njegove nazovimo ih poslovne neuspjehe, on je za mene među ostalim bio čovjek pun ljubavi i vjere u ljudski rod i dobro u čovjeku.

Ipak Jams Pienport nečim je zauvijek zadužio čovječanstvo.
Nešto prije Božića 1857. godine sjedio je u svom skromnom domu pored kamina tužan jer nije imao čime za blagdane darivati svoje najdraže prijatelje i odlučio je napisati pjesmu koju s radošću u srcu pjevamo svakog Božića a ona ide nekako ovako, sigurna sam da je znate pa zapjevajte sa mnom: "Jingla bells, jingl bels, Jingl all the way...".

E sad kolikogod ta pjesma bila nesavršena, predvidljiva i preemotivna (a tako opisaše Gibonnine pjesme na novom albumu) meni svaki put navuče osmijeh na lice, nadu u srce i svaki pa i običan dan na tren postane magično božićni.
Vidjet ćemo s godinama što će ostati iza mene, vas, Gibonnia, koliko ljudi će znati naše ime a koliko njih nas povezivati s nečim dobrim.

p.s. Yosie, puno bi ja toga podijelila sa vama, ali puna sam posla a dan je tako kratak. I ovo sam uspila napisati uz pomoć drage prijateljice tako što je ona koregirala tekst(naša lektorica, zaklela se na šutnju što u tekstu piše a ja joj rekoh da je to za neku emisiju za dicu, a ne za blog) dok sam ja čitala vijesti u eteru.


p.s. Svima, dragi ljudi, čitam vas ali sam u takvoj gužvi da ne stižem komentirati, čim ulovim više vremena pišem vam…

Svi vi koji čitate moj blog možda imate sliku o meni kao o kakvoj vrlo dragoj i smirenoj djevojci, barem se tako da naslutiti iščitavajući moje postove.
Ali tome nije tako uvijek, ponekad i ja baš kao zadnjih par dana jednostavno izgubim busolu i poludim.
Smrači mi se pred očima, pomislim kako se cijeli svijet urotio protiv mene posebno meni najdraži ljudi i blago rečeno podivljam.
Lupam i vrištim najjače što mogu i to zaista nije ni malo lijep prizor.
Oni koji su to od mene doživjeli kažu da bi me najradije snimili i poslije mi pokazali koliko zastrašujuće to izgleda i kako neuračunljivo, sluđeno i ljutito izgledam.
Razlog tome možemo tražiti još u mome dijetinstvu.
Mene je u najranijem djetinstvu odgajala samo moja majka, otac je otišao trbuhom za kruhom u svijet mukotrpno radeći za naše dobro tako da se mama trudila vjerujem najbolje što je znala i umjela.
Pritom me nikada nije tukla, bila je samo vrlo stroga i ne kompromisna, što je rezultiralo time da je na mene jako puno vikala.
Kad kažem puno, onda zaista tako i mislim.
Dobro, nisam ja baš bila neka rožica ali njena kazna bila je prilično surova barem u mojim očima. Ja naime ne mislim da je tolika količina deranja iz petnih žila i u ljutitosti i bijesu izgovorenih uvreda primjerena za ijedno ljudsko biće, a posebno za malo dijete koje se tek razvija.
Zato me još više razočara kad u sebi prepoznam tragove njenog ne primjerenog odgoja.
Ne brinite se ja nemam djecu, mada se nadam jednom takvom blagoslovu od dragog Boga, ali ipak vrištim i derem se ponekad kad automobil neće upaliti, na ljude koji me ni nakon par lijepo verbaliziranih zamolbi ne poslušaju, na mamu koja mi po stoti put ponovi jednu te istu netočnu informaciju, na loše vozače u prometu, ma popis je poduži a ja sam sigurna da ste vi shvatili poantu.
E sad zašto vam ovo pišem!?
Iz dva razloga, ali lakše ću vam to dočarati pričom.

Pročitah jednom da na Solomonskim otocima u južnom Pacifiku stanovnici jednog sela primjenjuju jednostvnu tehniku sječe drva. Ako je stablo preveliko da bi se oborilo sjekirom, seljani ga sjeku vikom. Drvosječa koji posjeduje tu osobitu moć(ja sam valjda neki njegov daljnji rod) prikrade se stablu točno u zoru i iznenada stane vikati na njega iz sve snage.
Čini to trideset dana. Stablo umre i sruši se.
Teorija glasi da vika ubija duh stabla. I seljani tvrde da ta tehnika nikada nije zakazala.

Sve vam je jasno, zar ne?!
Moram još dodati i u komponirati u sve ovo još jednu moju osobnu pričicu, koja zapravo nesvjesno potvrđuje teoriju seljana sa otoka i činjenicu da loš utjecaj na malu djecu ima doživotne posljedice.
SadisticoShy mi je sugerirao kreirajući dizajn mog bloga da ću time što sam dospjela na cool listu nadrapati od strane onih koji ostavljaju komentare na mome blogu.
Rekao je da on time postaje dostupan širokim narodnim masama, a ne samo šačici dobrih ljudi koji su se iskristalizirali na njemu i oko njega prepoznajući u njemu i ono što sami nose, a to je pozitiva i ljepota u svakoj pa i najmanjoj sitnici koja ih okružuje.
Dodao je još i to da ga je sram ostaviti kakav sarkastičan komentar na moje postove da ga ekipa sa mog bloga ne linčuje slučajno ukoliko foru ne shvati.
Ja sam mu rekla da se to neće dogoditi, jer ljudi su u samom načelu dobri i ako ih darivaš samo lijepim mislima i maziš pozitivnim stavovima i sami će tako isijavati.
Složili smo se da sam najvjerojatnije samu sebe zacoprala, ali kako za sada stvari stoje ja sam još uvijek u pravu, ako ne vjerujete provjerite sami ja još ni jedan komentar nisam obrisala.

Seljani su definitivno u pravu, vikati na živo biće znači doista ubijati duh u njemu.
Ponekad se zaista gadim sama sebi koliko malo samokontrole za neke stvari u meni ima.
Mada si ponekad treba dati oduška, sigurna sam da postoje i bolji način od deranja na one koje smatramo krivima za nešto, samo ga se ja u datom trenutku moram sjetiti i shvatiti koji je zapravo moj problem. Malo niže možda se krije objašnjenje...

p.s. I još jedan razlog zašto vam ovo pišem.
Svi vi roditelji ili oni koji to tek namjeravaju postati morali bi znati da dijete do treće godine života nema svijest, samo podsvijest.
Što to znači? Pa da sve ono što čuje, vidi ili doživi direktno ostaje zauvijek u njemu, u njegovoj glavi nesvjesno.
I potreban je samo jedan mali okidač(triger) da ga aktivira i natjera da postupi baš onako kako ste mu vi pokazali u najranijem djetinstvu. A i vi i on se onda zapitate zašto je tome tako…

Prije točno dva mjeseca ja sam počela pisati ovaj svoj blog, tome je kumovala moja maca Carica. Njeno nastojanje da postane majka u svojoj šesnaestoj godini života( mjereno ljudski skupila je nevjerojatnih 76g.) završilo je vrlo neslavno i gotovo pogubno po nju, a trajalo je gotovo cijelu noć.
Ipak to mi se činilo kao jedan jako dobar znak da nakon par sati čitanja vaših blogova počnem i pokušam i sama nešto napisati. Pokazalo se da je to za sada ispalo vrlo zanimljivo i produktivno iskustvo za mene.
A gledano kroz ovu priču što slijedi mislim da je ako na to pisanje gledamo mojim očima zapravo vrlo slično vjerskom obredu, nešto između molitve i pročišćenja.
Zanimljiva priča koju davno pročitah. Dakle za one željne znanja;

U Tokiju postoji izuzetan hram budističke sekte Shingon. Posvećen je božici Fudo-Myo-O, božici «Nepomične mudrosti».
Svake godine to mjesto pohodi oko 15 milijuna ljudi.
U blizini je izgrađen još jedan mali hram, u kojem se nalazi neizmjerna zbirka budističkih spisa. Oni su pohranjeni na tri metra okruglu visoku spravu, koja se može okretati.
Iz nje izviru motke. Običaj je da hodočasnik stane na tu motku i jednom okrene svete spise.
Cijela sprava je teška i polagano se okreće, što bi zapravo onome koji je spravu gurnuo dalo vremena da razmisli o osnovama istina budizma.
Postoji i zvono, kojim pozvonite i tako skrenete pažnju Bogova na sebe.
Zatim na komad papira napišete svoje brige i ostavite ga da visi na ogradi od drveta.
S vremenom će taj vaš papirić pojesti kiša, vjetar i sunce…

E sad, ja nisam Japanka. Nisam ni budist. Nisam čak nikada ni bila u Neritasanu, pa samim time nisam mogla zavrtjeti veliki kotač, ali to ne znači da na svoj europejski način uz malo mašte ne mogu odraditi tu obrednu gestu i olakšati svoju dušu.
Činim to redovito pišući ovaj blog, možda ga neće pojesti kiša, vjetar ili sunce, ali to je konačna gesta proizašla iz mene nakon što se redovito i iskreno sastanem sama sa sobom i svojom savješću.
Kao i uvijek bitan je smisao, dobra volja i iskreno srce,a sve to uz malo vjere i blagoslov donosi mir u meni, i već samim time daje ovom blogu smisla.

Kao što vidite ja imam novi dizajn bloga.
Mogla bih sad upasti u zamku i sladunjavo hvaliti Sadistica dok mi samoj ne pozli kao kad bi kao mala pojela tonu gumenih bonbončića.
Ali vama bi najvjerojatnije pozlilo i prije pa onda ovo moje pisuckanje zaista ne bi imalo nikakvog smisla.
Pošto ja ipak osjećam potrebu napisati par redaka na tu temu odlučih vam umjesto izljeva oduševljenja njegovim dizajnom vođenim mojim željama(moram ga ipak pohvaliti, uvažio je i neke moje ideje koje mu se nisu svidjele, što samo pokazuje kakav se đentlmen ipak krije iza tog krvoločnog nika) ispričati jednu priču.

Istinita je, samo što ja ovdje ne ću iznositi podatke i imena jer bi to samo bespotrebno zakompliciralo stvar.
Jedan čovjek stigao je u Delhi u potrazi za poslom u državnoj službi.
Na njegovu veliku žalost opljačkali su ga putem u vlaku, ostao je bez svega(novaca i dokumenata). Znao je da će morati nazad kući u bjedu, poražen.
U očaju, požali se prolazniku jednom Sikhu, objasni mu svoj problem i zamoli ga za malo novaca dok se ne snađe. Sih mu dade novac, a ovaj ga zamoli za adresu, kako bi mu mogao vratiti novac.
Čovjek mu odgovori kako nije dužan njemu, nego svakom neznancu koji mu se obrati za pomoć.
Kako je on pomogao njemu, tako neka on svoj dug vraća pomažući svakome tko od njega zatraži pomoć.
Čovjek se zvao V.P.Menon i bio je značajan borac u oslobođenju od Britanske tiranije nad Indijom(informacija za one koji žele kopati po netu).

Kakve veze ova priča ima sa mojim novim web dizajnom i Sadisticom Shy
(obratite pozornost na ovo «Shy» u imenu, nije slučajno tu kao između ostalog i ništa što ima veze sa njim, e sad svi vi kojima je palo štošta na pamet. Moram vas razočarati, ja čovjeka zapravo ne poznajem .A to je između ostalog vrlo bitno i zanimljivo u ovoj priči).
To ima zapravo najviše veze, jer se ispod tog opakog nika krije kao što to obično biva toplo srce.(oprostite na ovoj rečenici, mogu si je dozvoliti pa ipak sam ja samo jedna obična cura, sa svim što se uz to podrazumijeva).

Dakle, ničim izazvan i ne posebno moljen on je odlučio učiniti nešto lijepo za mene i time mi je ne samo darovao ovaj prekrasni web dizajn i razgalio moju dušu, već je učinio i jedno dobro djelo.
To me podsjetilo na staru sufističku pripovjest o nekom dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispunjenje jedne želje. Čovjek je zaželio da ide po svijetu i čini samo dobro, a da toga nije svjestan. I Bog mu ispuni želju.
Potom dragi Bog zaključi da je zamisao toliko dobra da bi to mogao podariti svim ljudima na zemlji. I tako to ostade do dana današnjeg.
A SadisticoShy je živi dokaz da je tome tako, pa između ostalog dragi S.S. i na tome ti veliko hvala!

p.s.Gore navedeni V.P.Menon cili je život pomaga onima kojima je to bilo potrebno baš kao i njemu u jednom trenu života taj mali napor za njega možda je baš odredio život nekih od njih, barem ja tako volim vjerovati
SadisticoShy me zadužio ovim darom, na meni je da ga nesebično prosljeđujem dalje...

Poludim kada u restoranu vidim da je netko naručio pohanu šniclu sa krumpirom.
To se jednostavno ne radi, svaki dobar poznavatelj hrane ili čovjek koji sebe s pravom naziva gurmanom zna da se najbolji pohanci jedu doma.
Zašto!?
Zato što ih baš vaša mama radi posebno, najbolje.
Bolje od mame vaše najfrendice, bolje od bilo koje susjede kod koje ste klopnuli pohance igrajući se u njenoj korti.,bolje od tete kod koje ste nediljom jeli dok ste studirali u njenom gradu, čak i kad lito provedete kod none i gušite se od pohanaca nakon iscrpljujućeg dana na moru u kojem sete plivali kao da ste upravo sa potonulog Titanika spašeni, bolje i od šefa kuhinje najboljeg restorana u Parisu.
Mamine pohane šnicle sa ničim se ne mogu mjeriti, ta tehnika ručnog rada, taj fini vez,ta magija bez trika...
Recept koji je opće poznat, koji se generacijama prenosi sa koljena na koljeno, a opet samo vaše mame pohanci su savršeni.

U svetoj samoći, poslije pola noći kad u ušima još čujete glas svih onih sa kojima ste do tada pili, sve što poželite je malo mira i pohance na mekom kruhu.
Vjerski doživljaj, ravno ukazanju.
Neosporivi dokaz majčinske ljubavi i brige.
Sa svakim zalogajem prisjećam se radosnih gozbi u mom domu, sa mojim roditeljima.
Prisjećam se milosti Božije, osjećam je.
Spremam sve to u ovo svoj osobni sić, duboko u riznicu srca svog.
Da ostane zauvijek u meni, da slika i okus nikada ne izblijede.
Ponekad ni sama nisam svjesna koliko sam sretna.
Često razmišljam o tome, najčešće u noćima kao što je ova samo za potpun osjećaj nedostaju mamini pohanci.
Nešto tako jednostavno i dragocijeno, a ipak gotovo zauvijek izgubljeno.

Ne, moja mama nije umrla, hvala dragom Bogu.
Od prije točno mjesec dana živi na drugoj adresi, u staračkom domu.
Bila je to njena velika želja, pogotovo od onog dana kada nas je naš tata napustio i prerano preminuo.
Gotovo nepokretna, ali u srcu još puna želje i životne radosti prije tri godine kada je predala zamolbu da je prime u dom na moje veliko čuđenje i negodovanje uvjerila me riječima da ne brinem, da ona sa mnom ima sve ali nema mene.
Ubijala ju je dosada i samoća i koliko god se ja trudila nisam joj mogla zamijeniti oca i praviti društvo onoliko koliko je njoj bilo potrebno.
U subotu sam je odvela na ručak, u njen omiljen restoran.
Dok ja prebirem po vinskoj karti, gledam je kraičkom oka, smiješi se, izgleda zadovoljno.
Što ćemo jesti pita me, njoj je sve jedno neka ja odlučim.
Pohana šnicla sada bi mi tako dobro legla, ali nema smisla mama je tu kraj mene i već dugo ne kuha za mene.
Onda sve jedno rekoh, nešto lagano za tebe i mene zbog tvog i mog dobrog zdravlja. Pričamo puna dva sata i ja polagano postajem svjesna koliko je zadovoljna.
Sve priče su nakon dugo godina u sadašnjem vremenu, samo prezent.
Ponosno pokazuje novu frizuru i priča o novim prijateljicama.
Da i nešto malo futura ima! Hvali se kako ovaj tjedan idu na izlet u Mali Lošinj i na Cres!!
Ja gledam zabrinuto, ali me ona umiruje riječima da je sve to organizirani i prilagođeno njenim godinama i stanju.
Ipak malo prošlog vremena morali smo spomenuti, pa nije bez veze proputovala pola svijeta sa mojim ocem, dobro ovo nije tako dalek put ali je u njenim godinama avantura sigurno!!!

Avantura za koju je trebalo imati hrabrosti, dok je tako gledam ja joj se divim i postajem svjesna zašto je moj otac u nju bilo zaljubljen i nakon 40g. braka.
Prave ljubavi zaista nisu prolazne i ne ovise o borama i fizičkim nedostacima.
I ovako sama u kuhinji, uvijena u nevidljiv plašt prekriven zakrpama lijepih trenutaka ostataka života shvaćam da možda neću nikada više pojesti savršeno ukusno ispečenu pohanu šniclu, ali ona je tu u mom sjećanju kao zaliha za preživljavanje srca i duše.
Samo od njih neću preživjeti, ali bez njih život ne bi bio vrijedan življenja.

p.s. Samo da znate da ja nisam bila mamina curica, sa tatom i sa mnom bilo je to kao što obično o pričama o tatama i kćerima i biva, ljubav na prvi pogled koja još traje iako on više nije sa nama fizički ovdje.
Samo što se ja tu priču ne usudim ispisati, nisam toliko dobar pripovjedač...

Kao što ste možda zamijetili vi koji redovito uplovite u moje teritorijale vode pa tako i u moj život nije me bilo ovih dana na blogu, a razlog je vrlo prost i meni posebno sladak i drag.
Oni koji me duže čitaju već znaju da moja najbolja prijateljica živi trenutno u Rimu. A ja se sa vedrinom u srcu mogu pohvaliti da joj je ovih dana moje mjesto ponovno bilo dom.
To što osim nje i mame druge obitelji nemam zapravo nije jedini razlog zašto je toliko volim.
Ona jednostavno svijetli!
I sad svi vi koji ovo čitate probajte spojiti sve ono lijepo što vam padne na pamet u glavi kad pročitate tu riječ, e to je sve ona i još više.

Razlog njenog dolaska ne bitan je za ovu priču, ali na žalost bitan nama jer uvelike određuje vrijeme koje imamo jedna za drugu. Samo za nas.
Nama je uvijek malo i kako se primiče sat njenog odlaska ja osjećam kako si govorimo sve više. Kako spoznajemo svaki put iznova koliko si značimo.
Poznata cesta, ona koja vodi prema zračnoj luci…
Iako je komplicirano, nekako mi je drago što je vozim na aerodrom koji je jako udaljen od mog grada, moramo proći čak tri granice, tri države.
Neka, kupujemo vrijeme.
Da, i slušamo novi Gibin album(znam, opet vam vadim mast ali što ću kad je tako bilo.)
Pisma se zove «Evo me doma».
I mi u sav glas pjevamo;
»Ljudi evo me doma i ko da vuče me i noge me same nose, ko če živog čovika prisadit.
A sjećanje ka i šibice kad se smoče, jedna mora na kraju upaliti, hej
Evo me doma, ne dam se ovi put, nigdi od ovoga stola.
Sve moje želje i grijesi, najbolje godine još su na istoj adresi tu kraj nje»

Jutros bacih pogled kroz prozor da provjerim i osobno se uvjerim dali se netko sjetio isključiti mjesec i uključiti sunce.
I onako sanjivoj, nešto mi fali .Osjećam nema nje kraj mene u sobi.
Znate kako to krene, kao u onoj Bajaginoj pjesmi «kad god se sretnemo uvijek se popije, uvijek se završi sa nekom od naših pjesama».
U jednom trenu ja rekoh «meni je dosta, odoh kući».
Ona mi šapne "sad ću ja za tobom"
Pa gdje je onda sad, zora je.
Odšuljah se do dnevnog boravka, milo je gledam kako spava i smiješim se u sebi. Tako sam se ja jučer odlučila za trosjed samo da je ne probudim.
Godi mi ta uzajamna pažnja, ničim izazvana grije mi srce i dušu.

31. prosinac 1990g.Stara godina. Kraj godine, početak desetljeća, našeg maldalaštva. Pun mjesec, vani –18 stupnjeva opaka zima.Mi sretne na toplom slavimo život i u njega hrabro koračamo pune želja. Da ste nas onda onako male poznavale, zatekle biste nas kako smo rano zaspale iscrpljene i zadovoljne od proslave, baš kao i ove noći.
Ponosna sam na to što smo ostale iste, samo su bore oko usnica malo jače.

Negdje sam pročitala da Indijanci iz plemena Navajo blagoslivljaju svoj vigvam tako da oko njega opletu bijelu vrpcu, kako bi njome otjerali zle duhove i zaštitili stanovnike od zla.
Ne znam da li pali, ali znam iz iskustva da zlo dođe samo od sebe i obično je jače od bijelih uzica koje se mogu naći u trgovinama.
Pa ipak, ono što se krije iz te obredne geste vezano je za neke želje na koje ne možemo utjecati.
I zato je ja duže nego obično grlim na rastanku i rukama u mislima vezujem bijelu vrpcu oko nje, blagoslovim je i čuvam i kad nisam fizički uz nju.
Jer ona već preksutra leti za Toronto, a sljedeći tjedan je u Firenci…
Ipak za točno mjesec dana ja ću biti tko zna u kojem djelu svijeta,ali sa njom i slaviti ćemo skupa njezin trideseti rođendan feštom do jutra i pjevati iz sveg glasa «Evo me doma» jer dom je smo kad smo zajedno.

p.s. Dok ovo pišem stiže mi njezin sms i ja ću ga sada doslovno prepisati. Nadam se da mi neće zamjeriti iako je ovo tajni blog.
«Samo da znaš da sam zatvorila svjetla i prozore. I dok ležim zatvorenih očiju Gibo ulazi u moj dom i moju dušu. Večeras smo tu samo on i ja…I pomalo ti :)Hvala ti za ovaj dar».
Ja mogu samo dodati da sam ja svoj dio učinila, a sada neka dragi Bog blagoslovi gospodaricu kuće i čuva je.

p.s.Pošto sam ovaj tren shvatila da sam na Cool listi(zašto me dovraga netko o tome nije obavjestio,ovo je tajni blog ali je u njemu sve istina!!!!Što samo znači da sada neće još dugo biti tajni!!!) svi vi koji me do sada niste čitali,a sada to činite potražite moj post "O daru koji nema cijene,Škatula za sne" da bi vam bilo jasnije o kome je ovaj post.
A sad se idem napiti od muke!