nedjelja, 31.03.2013.

Kako sam guštala sa Gibom u Budimpešti...

"But life has painted the world as a maiden, the moon is a cradle in the sky. The song of mermaids, birds and angels, the face of heaven, without a scar.
Life has painted the word as a candle, a guiding light. But you feel the presence of something nameless, unspoken sadness deep inside."

Dio texta pjesme My brother Cain, sa novog Gibonnijevog albuma koji još nije izašao u HR.


Ulazeći rano ujutro na Zagrebačkom kolodvoru u Manjgurin autobus koji kreće za Budimpeštu tog jako hladnog I snježnog, a ipak proljetnog jutra 25.03. na Gibinn koncert, pokušala sam se sjetiti kada je cijela ta priča zapravo počela.
Prije par godina, dok je trajala Toleranca tour znam da mi je Gibo u jednom od naših zajedničkih putovanja sa jednog kraja Hr. na drugi , iz jedne dvorane u drugu još umoran od koncerta, ipak pun žara pričao o tome što želi I zašto u budućnosti!
Moram priznati da ni u najluđem snu nisam pomislila da će se neke stvari ovako sjajno poklopiti!
Volim vjerovati da kad Bog želi ostati anoniman onda to mi ljudi zovemo slučajnošću!
Jer kako drugačije objasniti da jedan od najpoznatijih svjetskih producenata Andy Wright ušeta u lokal u Beogradu I čuje iz zvučnika “LIbar” te ljudima oko sebe povjeri kako bi rado surađivao sa tim čovjekom!!!
I evo nas sad u busu, pišemo povijest…
A ekipa je zaista raznolika !

Kada me Krešo Macan nazvao I opisao mi svoju ideju malo je reći da sam bila oduševljena!
Odlučio je unajmiti autobus I najvjernije Gibinne fanove, koji pobjede na nagradnoj igri njegove official stranice na Facbooku odvesti na prvi Gibinn koncert kojim promovira svoj najnoviji CD «20th Century Man» uz to im još pokloniti najtraženiju moguću stvar: novi CD koji se još ni ne može kupiti u trgovinama!!!!
Za ljude koji vole i cijene njega I njegovu glazbu to je ravno jack potu na lutriji!

Moram priznati da me taj altruistični Macanov čin nije iznenadio!
Kada Gibu upoznate on tako djeluje na vas, malo njegovog blagoslova I magije prospe se po vama I jednostavno poželiš biti dio te njegove priče!
Poželiš učiniti nešto zato što znaš u sebi da je ispravno I vrijedno.
Zato je Krešo bez fige u srcu I sa puno entuzijazma odlučio pokloniti nešto ljudima , ne tražeći nešto nužno zauzvrat.


Znam dobro o čemu pišem, jer kad me Gibo prije par godina pitao da mu pomognem oko vođenja društvenih mreža I PR-a rado sam pristala, gotovo ponosna što ću postati dio njegovog tima koji mu pomaže ostavriti snove!
U jednom trenutku to je postalo ozbiljno I on se ponudio da mi moj trud I vrijeme nadoknadi u novcu.
Odbila sam iz istog altrustičnog razloga kao I Macan, pa taj je čovjek napisao “libar”,“mirakul”,“ovo mi je škola”,“dvije duše”,“žeđam”…
To nema cijenu! Te pjesme su mene I mnoge odredile,utješile I usrećile tako puno puta kroz život
Ponekad odlučiš činiti nešto jer znaš da će to razveseliti puno ljudi, da će dobro doprijeti do njih I djelovati I da sve to netko od gore gleda!
Treba zahvaljivati na tome!
Malo tko dobije takvu priliku, moći nešto nesebično podjeliti!
Gibina menađerica,Krešo i ja sa guštom smo slagali plan puta!

A Manjgura je doista podjelio nagrade pošteno, na official Gibinoj stranici na Facbooku objavila sam pravila igre I autobus je bio pun šarolike ekipe sretnih dobitnika!
Gotovo podjednako žena I muškaraca, starih I mladih, ljudi sa kontinenta I mora, pa čak I dvije cure iz susjedene nam Srbije te jedna cura I dečko iz Slovenije!
Gibo kao pravi poslanik spaja ljude!
Odmah po polasku Krešo je odlučio da je najbolje razbuditi autobus novim albumom koji je pustio prilično glasno I tako sve natjerao da pažljivo slušaju, na pola puta već se pjevalo iz sveg glasa!
Mene posebno razveselio vidjeti neka poznata lica sa Gibinih koncerata, bio je to dio ekipe njegovog službenog Fan Cluba “Brodolomci”.
Ljudi su to koji ga vjerno prate kad god mogu I koji su sigurno zaslužili mjesto u autobusu!
Put do Budimpešte prošao je tako uz pjesmu I druženje u trenu!
Plan je bio da tih 4h do koncerta provedemo u razgledavanju znamenitosti, ali nitko nije bio spreman na mećavu koja nas je dočekala I temperaturu oko nule.
Tako das smo se podjelili u grupice I prionuli drugoj najdražoj hrvatskoj zabavi, a to je čašćenje !

Uskoro smo svi tako zagrijani stigli u Papp Laszlo Arenu !!!
Spektakl je mogao početi!!!
Opet pohvale Manjguri na izvrsnim mjestima u dvorani, nas 100-tinjak zauzeli smo poziciju I željno čekajući da napokon po prvi put uživo čujemo novi Gibin album na engleskom jeziku!!!

Što reći, glazba još jako odzvanja u mojoj glavi.
Kako opisati taj tren zajedništva kad osjećaš da vam nitko ne može ništa, jer živite taj osjećaj « za ljubav izgorit».
Dok pjeva kako se ni jednog izazova u životu ne boji, svi smo već skakali u ritmu kao jedan i rukama oponašamo sviranje bubnjeva i pritom se smiješimo puni žara
Pjevamo iz sveg glasa!
Gibo je ponesen, vidim to, iako znam da mu nije lako!
On koji je u HR. I regiji naučen na to da ima samo najbolje uvjete rada ovdje je morao pristati na uvjete Micka Hucknalla I njegovog managmenta!
A to znači da mu je dozvoljeno samo 30 % korištenje rasvjete I samo 60% jačine zvuka!
Jer nedaj Bože da zasjeni glavnog izvođača!

Gibi to nije bitno, vjerujem da jednostavno zna koliko vridi!!
Niže pjesmu za pjesmom, sve sa novog albuma!!!
Ekipa iz busa ga bodri svom snagom grla!
Kreće “Mirakul” za kraj I to jedan dio na engleskom , a jedan na hrvatskom!!!
Uvijek kad čujem tu pjesmu preplavi me bujica osjećaja, mješavina apsolutne sreće i istinske radosti !
Osjećam se uzvišeno i privilegirano, zato što ćutim.
I to duboko u sebi, najdublje, skroz do pleksus solarisa.
Čini mi se da će mi srce iskočiti.

Često i bez daha ostajem, jer se moje pjevanje pretvara u pokušaj da nadglasam i Gibu i sve instrumente i prateće i pobijedim svoje vokalne sposobnosti.
To je jedan od onih trenutaka, kao da imate ukazanje i sve što vidite u budućnosti sjajno je i obojeno samo vedrim bojama…To je taj osjećaj trijumfa nad životom.
I nikad se ne mogu odhrvati tom naglom dotoku sreće!
Osjećam se izliječeno od svih briga, hladne zime, napornog posla, neiskrenih prijatelja, nedaća koje možda dolaze, osjećam kako ljubim život.
Gledam oko sebe I vidim na licima ljudi isto I ne čudi me što kreće skandiranje “Hoćemo još, hoćemo još…!!!”
Ništa od toga jer koliko god je Gibo bio sjajan, managment Micka Hucknalla
sve je utančine dogovorio pa I koliko pjesama smije odsvirati!

Slijedi kratka pauza I novi koncert, koji me moram priznati jako ugodno iznenadio!
Mick je sjajan pjevač I nizao je hit, za hitom!
Glazbenici koji sviraju sa njim su fantastični, vrhunski!!!
I tek što smo danuli I razmjenili utiske sa koncerta već smo na jednom brodu na Dunavu sa Gibom!
Svi su dobili priliku fotografirati se s omiljenim pjevačem, razmijeniti dojmove s koncerta i dobiti potpisani primjerak CD-a «20th Century Man», s kojim je Gibo eto i krenuo sada smo svi znali uspješno u osvajanje inozemne scene.
Dočekao nas je sve sa najtoplijim očima I osmjehom !
Šapnuo mi je koliko je umoran i iscrpljen, znam da već sutra rano ujutro putuje za Beč, a već prekosutra ima novi koncert sa Mickom u Pragu!

Divim se Gibi, njegovoj upornosti da se osvjesti u svemu bitnom.
On kroči svjetom, ulažući svoj ugled, um i vještinu- da bi pomogao da se dogodi nemoguće.
Hrabro korača naprijed, predstavljajući samo sebe i svoja uvjerenja, čiste savjesti.
On je agent napretka u ljudskim odnosima.
Viteški je riječ koja mi pada na um kad se njega sjetim, poletan, hrabar.On zna gubiti jer je izgubio mnogo.
Mnogo je posla koji ga još čeka, a koji si je sam zadao.
Zadaće su to koje mu se nameću zbog onoga što on jest, a ne zbog neke funkcije koju obnaša ili ne obnaša.
On je živi dokaz da zapravo nema granica dobru što ga čovjek može učiniti ako ne brine o tome kome će za to pripasti zasluge.
Iako je naša najveća glazbena zvijezda.On nije jedan od onih koji su stekli cijeli svijet ,a nisu pritom izgubili dušu.
On je netko od koga tako rado učim


Oko pol dva iza ponoći po sada već jakoj mećavi naša mala karavana krenula je kući mirna I ispunjena srca!
Naravno da se cd opet zavrtio I da smo se uspavali pjevajući sotto voce!
Stigli smo u Zg. Pred jutro oko 7h, put koji je trajao 24h I bio jako iscrpljujući zapravo nas je sve ispunio I povezao.
Hvala Gibonniju na svakom lijepom stihu I tonu koji nam je poklonio.
Hvala Manjguri na vjeri u dobre stvari I prave vrijednosti u životu.
A najviše na tome što je to odlučio nesebično podjeliti sa onima koji su jedan ovakav poklon definitivno zaslužili!!!
Jer dio njegovih najbližih suradnika, uključujući i mene bi na koncert svakako otišli, ali ovako u velikom društvu iskrenih fanova doživljaj je neusporedivo bolji!!!
A najviše hvala dragom Bogu na ovako posebnom i blagoslovljenom poklonu za Uskrs...






- 21:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2013.

Korizma-vrijeme kada treba napraviti zaokret života.

“Što god da je Bog ili dobrota u svemiru,
ona mora djelovati i izraziti se kroz nas.
Ne možemo stajati postrani i
pustiti Boga da obavi posao.”(A.Einstein)


Bile jednom dvije žabe koje su upale u posudu sa vrhnjem. Odmah su shvatile da tonu.
U početku su lamatale nogama u vrhnju kako bi se domogle ruba posude.
Ali uzalud, samo su pačakale i tonule u smjesi gustoj poput živog blata. Bilo im je sve teže.
Jedna reče “Ne mogu više, u ovom je nemoguće plivati.
Pošto ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem svoju agoniju i patnju”.
Ubrzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina.
Druga žaba, upornija rekla je samoj sebi “Umirem , ali radije ću se boriti do posljednjeg daha.
Ne želim umrijeti, a sigurno ne prije nego dam najbolje od sebe i učinim sve što mogu!”.
Nastavila je lupati nogama satima i prčakati se tako ne pomaknuvši se ni centimetra”
Iznenada od toliko lupanja batacima, vrhnje se pretvori u maslac!
Žaba skoči i dočepa se ruba posude. Te ode kući sretno krekećući.


Sigurno se pitate kakve veze ima ova priča sa Pepelnicom i Korizmom koja počinje danas i trajati će narednih 40 dana?!
Pa u Korizmi smo pozvani svi da nešto posebno napravimo za sebe,
da zaoremo novu brazdu u svoje dane i godine pred nama.
Nad svima nama, a posebno na Pepelnicu lebde Isusove riječi
»Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«.
Ako se trudite biti revni vjernik kao ja onda ste otišli na misu i čuli,
ali nadam se doista čuli Svećenika kod posipanja blagoslovljenim pepelom kako vam govori
»Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti« i »Obrati se i vjeruj radosnoj vijesti«.

To daje novu nadu da možemo postati drugačiji,
zdraviji, bolji, plemenitiji, ispraviti ono što nas muči, dati priliku i zajedno pokušati naći rješenje i ono najvažnije mir u srcu.
Korizma je vrijeme kad možemo ozdraviti, disciplinirati se i
fokusirati na ono što nam može pomoći da iscijelimo i svoje tijelo i dušu.
Neki si ljudi zadaju posebnu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške,
u svoj život uvedu neku dobru naviku.
Nije to lako i tko god misli da je nije nikada pokušao sigurna sam.

Možda korizma i je vrijeme je velikih obećanja i nada.
Vrijeme kada treba napraviti zaokret života.
Prvo priznati si pa odreći se grijeha, a onda smoći snage i oprostiti onima koji su nas povrijedili.
A to je ujedno i najteže.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti.
Svećenici i pokajnici znali su posuti glavu pepelom i leći u prah u znak da su sagriješili
i da žele popraviti svoj život.
Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koji propadne i na kraju zauvijek nestane.
Tek uz Božju pomoć i ljubavi taj prah postaje čovjek.
Bog nas je stvorio, ali ne badava.
On želi da naša duša bude besmrtna i vječna.
Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i lomljiv treba neprestano Božju prisutnost
i vjeru da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim.
Korizma je između ostaloga uspomena i podsjetnik na četrdesetdnevni Isusov boravak u pustinji pun kušnji,
te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.
Ona nam ukazuje na to koliko je bitno ne gubiti nadu i ustrajnost.
Treba paziti na te dvije najvažnije stvari stalno, kao na vatru!


Kako sam lijepo jednom pročitala;
“Stalno održavaj pažnju u srcu, prakticiraj usto i Isusovu molitvu, trudi se da zadobiješ poniznost
i utihnuće duše i uvijek daji sve od sebe na svom putu.”


Ipak najvažnije je kao u priči koju sam vam na početku ovog mog posta ispričala ne odustati, truditi se i kad su svi omjeri protiv nas,
imati vjere i kad se sve čini nemoguće.
To je pravi smisao Korizme, to je najvažnije.
Ustrajati i imati vjere , svaki dan iznova!
Na kraju doći će proljeće, a sa njim i Uskrs, neka bude proljeće onog najdragocijenijeg što imamo, duše i srca.
Neka ljubav iskrena i čista ponovno uskrsne u mojem i vašim srcima.

Jedno je sigurno, Bog nikada nije odustao od nas ljudi, a ja mu danas cijeli dan šapćem-
“Pepelnica, početak korizme, Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika , nađi me kao borca! I nosi me na dlanu.”


Oznake: korizma, pepelnica, oprost, vjera, smisao, odgovor

- 04:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2013.

Zašto je Paris uvijek dobra ideja...malo mojih slatkih tajni o gradu svjetla i ljubavi...


"Svijet je knjiga. Ko nije putovao pročitao je samo jedno njeno poglavlje."
Sant Agostino

Ukradeno sa bloga moje omiljene blogerice koje je nedavno počela pisati, dugo sam se nadala tom trenutku.
Citat koji jako lijepo najavljuje moju novu priču.


Kada sam prije 15-tak dana posjetila mamu da je obavijestim kako ću svoj godišnji i Novu godinu provesti sa dragim prijateljima na proputovanju Francuskom i u Parisu po njenoj reakciji, a i pričama koje je zatim podijelila sa mnom znala sam da ne griješim.
Moja je majka provela 42g. u braku sa mojim ocem prije nego je on nakon teške bolesti umro.
Jako su se voljeli i svih tih godina moj tata trudio se mamu usrećiti i često darivati.
Skupilo se tu tijekom godina za rođendane i godišnjice zaista puno skupih poklona, ali sada na Božić moja majka sjedila je preko puta mene i sa veselim smiješkom na licu prepričavala sretne dogodovštine tate i nje sa njihovih zajedničkih putovanja.
Puno malih, sitnih, lijepih, vedrih, nježnih, radosnih pričica sa njihovih zajedničkih putošestija!

Pogodile su me te njene pričice ravno posred čela!
Mama se nije sjećala bunde koju joj je kupio za jednu godišnjicu braka, ni polarne lisice, ni zlatnog markiranog sata koji je od njega dobila kad je mene rodila….
Sjećala se kako su se voljeli i trenutaka koje su zajedno dijelili na putu, kada su kako kaže ona bili napokon sami, daleko od svega prepušteni samo sebi…
Pretpostavljam da je to bilo još lakše u ono doba bez mobitela i internet veze.
I to je sve što je osim mene ostalo na ovom svijetu nakon njegove smrti , a što njoj znači.
Sjećanje na to kako su se voljeli i kako su bili sretni putujući i otkrivajući zajedno svijet i jedno drugo.
Jak volim kad je mama bistra i dozvoli mi vidjeti u što se moj otac zaljubio…

Odakle početi ako želite pisati o Parisu?!
Možda će teže i bolnije na kraju pokušati prestati pisati o Parisu?!
Ako imate tu sreću da kao ja na put krenete sa čak dva turistička vodiča, ali da vas oni vode u privatnom aranžmanu onda će vas istog trenutka kad taksijem krenete sa zračne luke prema gradu svjetla odvesti direktno na Trocadero sa kojeg se pruža zapanjujući pogled na Eiffelov toranj i grad.
Odmah u glavu, da i tijelo i mozak iste sekunde shvate di su.
Neću to ni pokušati opisati, nisam dovoljno dobar pisac.


Najbolje što možete učiniti kada se saberete je otići proslaviti to u jedan od zaista mnogih sjajnih restorana u Parisu i uz francusko vino (koje god da odaberete nije bitno jer jednostavno sva su fina) proslavite to što ste napokon tu u gradu svjetla, gradu ljubavi.

Moj savjet je ono što ja prvo napravim kada dođem u novi grad, odite u dobar sushi restoran!

A onda drugo jutro iako će vam to možda predstavljati problem nakon prve noći provedene u gradu snova izađite na ulicu i udahnite ga ranom zorom.
Paris sam uvijek zamišljala kao grad koji živi noću, ipak samo taj grad ima Moulin Rouge, pa onda svi ti nevjerojatni restorani, barovi ,klubovi..
U zoru međutim, grad uzdiše i šapće.
Poželite šaptati, sve je tako uglađeno .
Pariz je grad u kojem želim živjeti jednom kad odrastem i ostarim, ako ikad odrastem.
Krenite prema kvartu Rue de Charonne, tamo se nalazi najbolje Pariska tržnica za koju turisti zapravo ni ne znaju.
U 9h ujutro na Marche d’Aligre fine pariške gospođe u penziji kupuju oštrige i plaćaju ih starim dobrim čekovima!
A kad obave ostali šoping, sjednu i umjesto kave naruče pola tuceta oštriga i čašu šampanjca!!!!
Bože, kako želim kad ostarim živjeti u Parisu!


Cijeli dan u glavi mi se vraćalo jedno pitanje “Je li moguće šetati po Parisu loše raspoložen?”

Teško ako je slijedeća destinacija Sacre-Coeur.
Kada se probijete kroz špalir muškaraca koji vam pokušavaju prodati plastične Eiffelove tornjeve i hrabro izbrojite penjući se svih 234 stepenica pred vama će se ukazati Paris koji se u cijelosti prostire i ostavlja ponovno bez daha.
Kada se napokon okrenete prema crkvi, koljena će vam ponovno zadrhtati,samo ovaj put ne zbog stepenica.
Ljepša od Notre-Dame, kao da vas nenametljivo i srdačno dočekuje, a ipak je tako impozantna.
Teško se da opisati ili sa nekom crkvom usporediti, a vidjela sam ih u zadnjih par godina doista puno jer put me vodio preko Rima do Svete zemlje pa ponovno u Rim.

Mirno i lijepo. Nisam očekivala to od Parisa.
Kao ni to da ću zaista biti dirnuta gledajući Notre-Dame na mjesečini.


Za kraj još par natuknica ako se odlučite za par hedonističkih dana u Parisu;


-Svakako preporučam kvart Marais za shopping lijepe dućane u ulici Rue des Francs Bourgeois(čak i ako nemate novaca za trošenje) tu je i šarmantan trg Place des Vorges na kojem se nalazi kuća Victora Hugoa.
Pod voltama su fora galerije i obavezno svratite u ulicu Rue des Rosiers (najbolji falafali u Evropi i sjajan dućan Cos).
Na lijevoj obali- Boulevard saint Germain , a završite čašom šampanjca u Les Deux Magots (to čini vidjela sam i Dijana Čuljak nakon shoppinga, ahahaha).
A onda Rue de Buci i Rue St Andre des arts do Seine…

- Kad je noćni život u pitanju Bastilla je sjajan odabir, oduševit će vas Rue de Lappe sa fora Kubanskim restoranima i s još puno toga…
- Ako tražite sićušan bar i strašno daleko od šik pariškog glamura, ali koji nudi istinski komadić duha Lijeve obale svratite u Le Bar Dix.
Doći ćete sa idejom da popijete jedno piće, a ostati cijelu noć i još se skompati sa ostalim gostima.

-Ako kao ja odlučite ne razmišljati o dijete u Parisu obavezno i podvlačim priuštite si sladoled u Berthillion Glacier.
Najbolji sladoled na svijetu. U povijesti!!!
Ili se igrajte igre kao moje društvo i ja, kad god nabasate (a ima ih) na Patisserie Lebeau, samo ušetajte i uništite se.
Pa ćete mirno moći cijeli sjećanj s guštom pjevušiti onu Oliverovu "Vridilo je" naravno u teretani!

- Za kraj spomenut ću dvije nezaobilazne stvari kad je Paris u pitanju, naravno ako si to možete priuštiti. Ako i ne, uvijek treba znati da bi se moglo maštati…

Ne možemo ozbiljno pisati o Parisu a da ne spomenemo CHANEL!
Tražite li samo bočicu Chanel No.5 za dar ili želite i možete novac uložiti u legendarnu Chanel malu crnu torbicu putovanje u Paris nije potpuno ne kročite li u 31 Rue Cambon 1. Ta zgrada koja je patnja mnogih žena diljem svijeta u prizemlju ima butik, na drugom katu Haute Couture, stan Coco Chanel na trećem i radionicu na četvrtom. U hramu mode sigurna sam da ćete uživati pa makar samo pasli oči…

-Druga kultna točka svakako je mjesto svake prave ljubiteljice pariškog glamura hotel Plaza Athenee!!!
Ukoliko naravno zaista imate puno sreće u životu Ili ste Carrie Bradshaw ;)
Što nudi taj hotel ne da se riječima opisati , a i potrajalo bi prilično dugo.
Ono što svakako treba istaknuti je nevjerojatan pogled na Eiffelov toranj i kuhinja koju u hotelu vodi Alain Ducasse osobno!

Ako se pitate kakav je osjećaj popeti se na Aiffelov toranj, kad uspijete napokon srce i dah ponovno ukrotiti zbog pogleda koji se prolio pod vama obuzme vas osjećaj da svijet stoji ispred vas i u vama beskonačan u svim smjerovima i ne možete se prestati smiješiti…
I da, taj pogled nisam slikala, upila sam ga da ostane u meni zauvijek, da s remenom postane još ljepši svaki put kad ga pokušam prizvati u sjećanje ili prepričati jednog dana nekome kao meni moja mama ovog Božića.



p.s. Hvala mojoj najboljoj prijateljici koja me nadahnula na ovaj post, najprije zato što je ona netko sa kim sam prije točno 20g. krenula u otkrivanje svijeta našim prvim zajedničkim dalekim putovanjem na Cipar, te zato što mi je ona između ostalog i otkrila Francusku.
Kao i mnoge druge zemlje svjetla i velike gradove koje sam sa njom proputovala.
I zato što dok sam ja upijala Paris, ona je na drugom kraju svijeta to isto činila u New York-u. Gradu koji smo zajedno posjetile čak 2 x i svaki put bilo je kao na roller coasteru potpuno ludo i zabavno dok ne izgubiš dah!!!
Draga moja, sretan ti Božić želim od srca!!!

- 14:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2012.

It s a wonderful life....



Citat iz knjige koju mi je moj otac često znao čitati dok sam bila mala, navješćuje priču koja slijedi.

«Ostanjke, u njihovom slabije vidljivom obliku, nazivamo uspomenama.
Spremljenim u hladionik duše i u šalici srca»




Evo samo nekoliko uspomena, koje su mi noćas dolazile u misli i pred oči, dok sam tonula u san, nakon prekrasne večeri koju sam provela sa svojim dragim prijateljima, najprije u svom novom domu (a kasnije na polnočki u našoj seoskoj crkvi), kuhajući po prvi put Badnju večeru za drage ljude u svom novom domu…

Smijeh mojih roditelja dok ja ozbiljnim glasom komentiram raspored kuglica na boru, zadnju badnju noć u našem starom domu i posljednji ples mene i mog oca, suze u očima moje majke, miris sarme koji me budio svako Božićno jutro, dugi zaljubljeni pogledi mojih roditelja dok sjedimo oko obiteljskog stola, otvaranje poklona u rano Božićno jutro i moje stalno zapitkivanje kako je djed Božićnjak opet točno znao što želim, nenadani snijeg koji je pao jedne godine i natjerao moju nonu da ustane u cik zore i sve očisti prije doručka, a onda me nježno probudi i odluči da će mi kruh sa nutellom i čaj servirati u vrtu na snijegu i sjećanje na Božić jedne godine kad je sve pošlo krivo, ali je na kraju sve ispalo dobro,moje čuđenje kako je bor svake godine sve manji i objašnjavanja mog oca da sam zapravo svake godine ja sve veća, prvu lekciju o kuhanju sarmi, koju je za jedan Božić održala moja majka meni i mojoj najboljoj prijateljici koja je stigla iz daleka da sa nama podijeli tu radost i nekoliko omiljenih stihova koje je moj otac tako nježno izgovarao prije jela radostan jer smo tu svi, sretni i zdravi slaveći tako naše zajedništvo i rođenje Isusovo…

Ako mislite da sam ja bila od onih koji nisu znali koliko su sretni, varate se!
Znala sam to jako dobro i zahvaljivala sam dragom Bogu često.
Te dragocjenosti, ostanjci života, postali su moj teret …


Iznenadnom smrću mog oca i preseljenjem moje majke u starački dom, ostala sam sama u kući koju više nisam mogla zvati svojim domom.
Dom čini obitelj, a ne zidovi. To su mi roditelji tako često ponavljali.
Ja sam bez svojih najdražih ostala i ta naša obiteljska kuća postala je meni podsjetnik na sve ono što sam nepovratno izgubila.
Stajala je tako mrtva i nekorisna.
Ništa me ionako više nije vezivalo za nju, osim uspomena koje postaju sve nejasnije i koje sam samo ja držala na životu.
Odavno već nisam bila u njoj, ne vrijedi se vraćati na uzaludne uspomene, boli ta pustoš.
Djetinjstva već odavno nema, nema ni tate, odlaskom mame, šta da čuvam na tom zgarištu duhova?
A i kad odem tamo ni bol više ne osjećam , samo prazninu.
Pa zašto je ne zatrpati?!

Prodaja se činila jedinom opcijom i onda jednom kad sam prelomila, obavila sam pregovore i završila posao u tren oka.
Odradila sam stvari na sudu , sve na brzinu kao da se spremam na bijeg.
Jesam li osjetila žaljenje? Ne, ta pusta kuća mi ne treba pomislila sam.
Ali ipak, neku vezu sam prekidala, odvajala sam se konačno od nečeg što nije ni postojalo više , postojalo je nekad i znala sam izgubljeno je zauvijek.
Što ću sa tim? Da čuvam sjenke?
Pod ovim našim nebom sada to znam, ništa ne traje vječno.
Ipak u jednom trenutku zapitala sam se je li moja odluka ispravna, trebam li ih čuvati, čemu?!
Zašto da me muči prošlost koje više nema…

Jedno sam znala, život me naučio da sreća prati hrabre i tako sam ja hrabro odabrala na jednom novom mjestu koje mi se oduvijek sviđalo sagraditi sebi sama svoj dom!
Mnogi su me dragi prijatelji odgovarali od toga, ali ja sam duboko u sebi znala da činim pravu stvar.
Već prvi put kad sam stupila nogom u taj stan i ugledala ga onako okupanog suncem, znala sam sve i vidjela i očima nevidljivo.
Sinoć, kuhajući za drage ljude i družeći se sa njima u zadnjih par mjeseci okupljenih oko centralnog velikog stola u novom domu, srce mi je opet bilo na mjestu kao nekad u trenucima koje sam opisala na početku ove svoje priče…
Znala sam-Gdje je mir u srcu, tu je i Bog, tu ljubav živi!
To je Božić dobri moji, to čini da se srce opet smješi…



p.s.Ako se pitate zašto se ova priča tako zove, e pa to je omaž filmu “It s a wonderful life” koji sam toliko puta pogledala sa mojim tatom na Božić i svaki put bi nas dirnuo do suza i svaki put bi moja mama gunđala zašto opet gledamo taj isti crno bijeli film i čemu suze kad smo tako sretni :)
Odgledala sam ga i večeras i suzu pustila na kraju, ali se srce smješilo kao nekad…


- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.04.2012.

Onoj koja je za mene dala uvijek sve što je imala...

“Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.
Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna,
ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih.
Ona i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile,
žile su nam isprepletene, i grane."
Citat na početku svakog posta uzet je iz knjige "Derviš i smrt" Meše Selimovića,
lijepo nagovješćuje priču koja slijedi.



Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike.
Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog.
Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta.

Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

"To je za moju sestru. Možete li mi je zapakirati kao dar?"

Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: "Koliko novca imaš?"

Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutijicu, otvori je i isprazni.
Bilo je ondje nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.

"Hoće li biti dovoljno?", upita ponosno. "Željela bih starijoj sestri kupiti dar.
Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe.
Danas joj je rođendan. Uvjerena sam da će je dar vrlo obradovati.
Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen."

Trgovac je otišao u malu prostoriju i sa zlatno crvenom vrpcom ukrasi kutijicu.

"Uzmi i pažljivo ponesi", reče devojčici.

Ona uzme paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.

Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kratkom kosom boje meda i
divnim smeđim očima.
Stavi na stol kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakirao i upita:

"Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?"

"Da, gospođice."

"Koliko je koštala?"

"U mojoj trgovini cjene su stvar povjerenja, tiču se samo mene i mojih kupaca."

"Moja sestra je imala nesto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!"

Trgovac zatvori kutijicu, složi omot i vrati je djevojci.

"Vaša je sestra platila najveću cijenu: dala je sve što je imala".


Ja nažalost nemam rođenu sestru.
Dragi su mi svi ljudi, a Bog mi je od rođenja dao jedan blagoslov, nikada nikog nisam mrzila.
Voljela jesam, puno.

Ipak, priznati ću vam da sam za života pored roditelja voljela svim srcem svojim samo dvije osobe.
I jednoj i drugoj dala sam najviše što sam imala i umjela, platila sam najveću cijenu baš kao iz ove priče,
uvijek bez mrve kalkuliranja .
Jedna me izdala.
Izmjenilo me to, oštetilo, pokvarilo. Osjećam se kao strgana igračka.
Druga mi je pokazala nedavno kako ispravno voljeti i praštati.


Naučila me što je milost i ljubav, u njenom srcu živo živi Isus.
Ona mi je uvijek dala samo sve dobro što je imala u sebi.

Dakle, zahvaljujući pozitivnoj strani lutrije prijateljstva u mom životu postoji ona,
moja najbolja prijateljica nekako skoro pa oduvijek.
Sve bitno o njoj pohranjeno je u mesu moga mozga i otkucajima moga srca.
I te slike i zvukovi nisu digitalni, živi su i opipljivi i danas,
točno 23g. poslje našeg prvog susreta.
Poznajemo se tako dobro, da se ne moramo predstavljati,
već po prvoj riječ prepoznajemo si glas na telefonu i
naš razgovor nikad ne kreće od nule, uvijek i stalno traje još od onog prvog dana.
Ti naši razgovori nikada ne nalaze laka rješenja ,koja zapravo ništa ne rješavaju.
Ona mi nikad ne popušta, nju ne moram impresionirati.

I sada nakon svega , pogotovo sada sam sigurna, njen i moj glas čuti će se i iznad groba.
Ne znam čiji će glas koju hvaliti, ali znam da smo čuvari naše povijesti i svjedoci našega života jedna drugoj.
Bit ćemo i tada zajedno, na ovaj ili onaj način.
I koja god od nas bude imala zadnju riječ, sjećat će se i ispričati sve o našoj zajedničkoj radosti,
podršci i bezgraničnoj ljubavi.
Ona me uči kako ispravno voljeti, njena ljubav vraća vjeru i vida rane.
Ljube, hvala ti na svemu, ti si moj živi dokaz da Bog postoji i jako me voli!


p.s. Znam što će pomisliti moja ljube čitajući ovo, dobra djela su kao ljubav i
kad se dogode treba ih sakriti, da bi ostala naša.
Kao što između ostaloga ti činiš, ali ovaj blog baš kao i svi postovi do sada govori o traženju sreće,
a moja neprocijenjiva si baš ti…


p.s. I veliko hvala mojem blog prijatelju Sadisticoshyu, koji mi je prije par godina kao poklon dizajnirao izgled bloga.
Iz nekog razloga prije tjedan dana dizajn je nestao.
Hvala ti na upornošću i trudu da ga ponovno osposobiš, učinio si da se moje srce smiješi.





- 22:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2012.

Otkrit ću vam tajnu u priči o tome što je doista bitno u životu-Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika, nađi me kao borca!

"Ne smatrajte mrtvima one koji su na Božjem putu umrli"
Citat na početku svakog posta uzet je iz knjige koju smatram svojom privatnom Biblijom "Derviš i smrt" Meše Selimovića.



U Hrvatskoj postoji zemlja koju nazivaju Terra Magica.Poluotok.
Na njemu se nalazi jedno zaista lijepo mjesto.
Do njega se stiže vijugavom cestom pokraj mora do jedne malene privatne marine.
Kraj te marine nalazi se kompleks stanova.
U jednom novom sa pogledom na more sjedi žena.
Ta žena sam ja.

Gledam kroz prozor na olujni dan, pa onda spustim pogled na knjigu.
Pročitam par redaka i ponovno podižem pogled…
Činim to spokojno, bez žurbe, sretno, već više od dva sata.
To je moj novi stan i ja čitajući sebi vrijedne knjige simbolički na taj način puštam korijenje.
Par meni bitnih knjiga prvo je što sam u njega unijela.
Vani, jak vjetar i kiša metu sve pred sobom, rijeka lišća i granja brzo plovi prema moru.
Nebo, more i priroda uz Božju pomoć, ostavili su me bez daha..
Da sam Japanka u stanju u kojem jesam napisala bi najbolji haiku svog života.

Spuštam pogled na knjigu, čitam o Arnoldu Tsungu, crnac, odvjetnik iz Zimbabvea, koji se odrekao svog života i odvjetničke prakse kako bi radio za one koji su nepravedno ugnjetavani, uhapšeni, zatvoreni.
I on je sve to doživio na svojoj koži.
Agbar Ganji, novinar iz Israela, koji je uhapšen, mučen i utamničen jer se usudio javno izreći svoje mišljenje i kritizirati vladu.
Neću sada nabrajati dalje poimence ljude iz knjige, ako vas ikada bude zanimala slična tematika lako ćete doći do informacija.

Mene zanimaju, razmišljam o tim ljudima, da prođem pokraj njih na cesti nebi ih prepoznala.
Da li bi u njihovim očima vidjela plamen njihovih srca?
Ne znam, ali dobro je znati da postoje! To su stvarni ljudi!
Dio su ovog našeg svijeta.
Raspalio je grom, prekinuo moje misli, stresao me i trgnuo.
Resetirao me, pogledavši na sat shvatila sam koji je datum i pomislila kako vrijeme doista leti.
Za koji dan će ponovno korizma…

Pomislih, moram napisati nešto za korizmu, činim to svake godine!
Ne zbog tradicije, već zato što je to najbolji način da ostane zapis o meni o trenutku pred vrijeme u kojem ću se posvetiti sebi održavajući pažnju u srcu, prakticirajući usto i Isusovu molitvu, trudeći se da zadobijem poniznost i utihnuće duše te uvijek i iznova davati svakodnevno sve od sebe na putu ka svjetlu vječne ljubavi.
Volim vjerovati da će mi uspjeti, sigurno je jedino da ću dati sve od sebe..

A što ću pokloniti vama dragi moji prijatelji pred početak ove korizme?
Mislim da će vam na ovom putu koji slijedi narednih 44 dana dobro doći blagoslov.
Ovaj moj ne zahtjeva da zatvorite oči i pognete glavu. Slušajte dobro.

Najbolji blagoslov koji za života možete dobiti jesu pravi, brižni i pošteni prijatelji i ljudi.
Znam o čemu pišem, jako sam bolesna već neko duže vrijeme.
Osvrnite se oko sebe, primjetite ljude koje susrećete, pomislite dobro tko su oni, što čine, kako žive, što predstavljaju, do čega im je stalo?
Razmislite sa kim imate čast i sreću razlomiti kruh na nedjeljnom ručku.
Dobro pogledajte, ne samo očima.
Ja sa vama djelim svoj blagoslov, nek se zna da, uprkos lošim omjerima u svijetu i oko nas postoje ljudi koji znaju,žele i imaju hrabrosti učiniti pravu stvar.
Svaki novi dan, a posebno u korizmi držite oči otvorene, glavu visoko podignutu i ruke spremne za zagrljaj da bi ste i vi vidjeli, znali i mogli djelovati kad zatreba a dragi Bog odluči se poslužiti upravo vama!
Da biste blagoslivljali i bili blagoslivljeni.

Pepelnica, početak korizme, Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika , nađi me kao borca!


- 09:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2012.

Mala tajne velikog Eliasa Schwartza, jedna poučna priča!

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život."
Započet ću stihovima Meše Selimovića iz moje privatne Biblije knjige «Derviš i smrt».
Iako po prvi put u životu dvojim u Mešine riječi.



Ne znam da li ste čuli za Elias Schwartz-a?
Ne znam bili je i ja čula da mi je nije davno pročitao moj tata.
On je nizak, okrugao, proćelav, sredovječni samac židovskog porijekla.
“Obični starinski postolar”, kako on sebe voli nazivati.
Moj tata za njega bi rekao da je Božiji poslanik, mudar i darovit lik.
Jednom prilikom jedan čovjek donio mu je stare cipele na kompletni popravak!
Elias Schwartz ih je pregledao vrlo pomno.
Tonom u kojem je bilo žaljenja i isprike na kraju je presudio da cipele nisu vrijedne popravka.
Mušterija je tu nesklonu presudu prihvatila.
On je zatim sa cipelama nestao u stražnjoj prostoriji radionice, dok je mušterija ostala čekati u čudu.
Vratio se i pružio mu cipele u smeđoj papirnatoj vrećici.
Da ih ljepše odnese kući, pomislila je mušterija.
Kad je te večeri kod kuće otvorio vrećicu, našao je u njoj dva poklona i poruku.
U svakoj je cipeli bio čokoladni kolačić umotan u voštani papir.
A u poruci je pisalo; “ Ono što ne vrijedi činiti, može se učiniti samo loše.
Razmislite o tome. Vaš Elias Shwartz.”


Moj se život posljednjih godinu dana dijelio na ono što je bilo i na ono što ne znam što će biti.
Čudan je život i čudni su ljudi, izdaju te a vole, ljube te u obraz a ne mogu gledati u oči, osuđuju tvoju prošlost i ismijavaju djela, a tragovi su i tvoji i njihovi isti, vode se inatom a čine dobra djela i nikad ne znaš što će pobijediti i kada!

Zli, blagi, dobri, okrutni, nepokretni, olujni, otvoreni,lažni, sve smo to i sve smo između toga.
Htjeli bi sve sačuvati, a tako smo se izgubili, da na kraju više ne znamo ni što smo.
Ali sve se plaća u životu, pa i ljubav.
Nije moguće da smo mi ljudi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano okrutni?
Raznježeni , a oholi? Sretni i tužni ?
Nije moguće da smo jedino i uvjek spremni se zakleti na ljubav, jedinu sigurnu neizvjesnost u ovom neizvjesnom svijetu?

Doživljavala sam ovo stanje i ranije u životu, sukobe u sebi i oprečne misli.
Treba ukrotiti loše misli, one nisu od Boga,treba na to paziti stalno kao na vatru.
Ali i obuzdati meko srce i čuvati ga, jer je jedina prava vrijednost koju posjedujem i koje mi je tata ostavio u nasljeđe.
Treba ga sačuvati, a ja po prvi put ne znam kako.

Svjesna sam da ovo što mi se desilo samo je opomena, nikako nesmije biti putokaz.
Surovost u ime plemenitosti je strašna , osjetila sam to na svojoj koži i ne želim vratiti istom mjerom.


Ali život je čudo i Bog nas uvijek podsjeti i prodrma kad god postanemo oholi i pomislimo da smo bolji od drugih pa kad padnemo sa svog pijedestala sretni smo što smo ostali živi.
Prije točno tri godine napisala sam na ovom blogu;
“Da bi bili iskreno sretni jedan je uvjet koji obavezno mora biti zadovoljen, moramo moći oprostiti. Iskreno oprostiti, duboko u sebi bez fige u srcu.Tata me učio, tko oprosti najveći je!
S vremenom shvatila sam da je to jedna od najvažnijih lekcija koje je usadio u mene.

Hrabri me spoznaja da je moje srce veće od srca ljudi koji su loši i ne znaju drugo doli mrziti, jer ljubav nadilazi svaku mržnju.Meni ne treba njihovo «oprosti» da bi našla svoj mir, tražim ga u svom srcu.
Ljudi ne mogu biti toliko loši koliko ja mogu biti dobra. Naša topla srca, njihova je šansa da ozdrave, pokaju se.
Ja sam ta koja svojim primjerom moram pokoriti mržnju, dotaći njihovu dušu i smekšati je.
Jer oni koji mrze najčešće nemaju snage pokajati se dok ne uvide tuđu milost, ljubav i oprost.
Svaki čovjek u sebi mora stvoriti uvijete da bi milost zahvatila njegovo srce i da bi onda našao istinsku sreću, prvi uvjet je da oprosti sebi i drugima, da u njegovom srcu nema mržnje.”

O kako sam tada mislila da se poznajem!


Pitala sam mog svečenika Joela u našim dugim razgovorima zašto mi se sve ovo desilo, kako, čemu?
Zašto Isus pred mene stavlja tako velika i baš takva iskušenja?
Odgovorio mi je iskreno;
“Ne znam, ali čini mi se da ne želi sa tobom razgovarati površno. Mora da posebno dobro čuje tvoje šaptanje u zadnjem redu crkve i sviđa mu se što čuje, pa ti je pružio izazov.To dobiju samo miljenici”.

Ako se pitate kakve veze ima Elias Shwartz sa svim ovim, pa ja razmišljam što dalje u životu učiniti i kako to učiniti a da ne ispadne loše.
Jer po prvi put u svom životu sigurna sam da nisam sigurna u ništa, a ponajmanje u svoje milostivo srce, jer je satrano od svih onih dragih ljudi sa figom u srcu koji su se kunuli u svoje poštenje.

Moj svečenik Joel nije znao potpun odgovor na moje pitanje.
Možda se odgovor krije u onoj pjesmi Rolling Stonesa u onom čuvenom stihu o tome kako ne možeš uvijek dobiti što želiš, ali ponekad dobiješ ono što ti treba!
I pazite jer to vrijedi i za sve vas koji upravo čitate ovu moju priču…






- 00:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2012.

Kako sam paljenjem metle i bacanjem je sa vrha kuće primitivnim vatrometom započela novi ciklus!

"Sreća i sloboda započinju jasnim razumijevanjem jednog načela:
neke stvari su pod našim nadzorom , a neke nisu.".

Citat iz knjige koju mi je moj otac često znao čitati dok sam bila mala.



Prošli tjedan odvezla sam mamu u bolnicu na jedan manji kirurški zahvat kako to stručno nazivaju njezini lječnici.
Ipak ,trebala je tamo ostati 3 dana.
Malo je reći da ne volim bolnice, zapravo ja posebno ne volim bolnicu u našem gradu.
I nakon toliko godina sjećanja su još uvjek tu, živa i bolna pomislila sam prolazeći kraj onog istog čuvara na bolničkoj rampi.
Moje misli prekinulo je zujanje telefona, draga prijateljica brižno me pozvala sebi doma.

Rado se uvijek odazovem , odlazim onamo kako bih pobjegla od vreve života, na tren ponekad budem opet u doticaju sama sa sobom.
Dok slušam njenu nonu često zatvorim usta i otvorim duh, dopustim svojim osjetilima da ponovno profunkcioniraju slobodno.
Dom je lijep, skroman i čist, a ručak uvijek prefin i obilan, sat na zidu kasni ali to nikoga ne brine, svi me oslovljavaju nadimkom iz djetinstva koji znaju samo moji bliski prijatelji i na sekundu osjetim tu bezbrižnost i mekoću obitelji kojoj sam pripadala i koju sam nekada davno imala.

Tri žene sjede nasuprot mene, izgledaju toliko nalik jedne na drugu da vam odmah mora biti jasno da su u srodstvu.
Zapravo one to i jesu, tri naraštaja-Unuka 28g. mama 56g. i nona 86g.
Bučan, elokventan sastav.
Uz ručak, pričale su priče od nekad i puno se smijale.
Trudile su se oraspoložiti me.
Sretnice pomislila sam.
Šteta što ne mogu ostati zauvijek(kako mrzim tu riječ, ona je največa laž života i početak svakog kraja.).
Nona je prepoznala moje misli i na odlasku mi šapnula
“Ne boj se zla, dobro biti neće”.
Kao da me upozorila da je bilo vrijeme da očvrsnem i odrastem.

Dok sam se vozila kući znala sam da će uskoro zazujati ponovno mobitel, moja druga prijateljica iz djetinstva nazvala je da pita je li mama dobro prihvatila ostanak u bolnici i pozvala me sebi doma.
Sliči joj to, ona je uvijek pažljiva.
Ona zna koliko ja cijenim obitelj, kakva mi je to svetinja.
Rijetko tko je imao tu privilegiju da uđe u moj dom.
Sa isto tako puno pažnje skuhala mi je kavu i poslužila je sa prigodnim keksima.
Draga je, uvijek me nudi jelom.
Dok se trudi biti tu uz mene ja razmišljam kako je savršeno ispravna u svemu.
Savršena kćer svoje majke.

Tada su iz močvare moga uma izronila kozmička razmišljanja, što li je ona sve već danas učinila?!
Okrenula madrac na krevetu.
Odmrznula hladnjak.Platila račune u dan.
Očistila i preuredila ladice, ormar, oštariju i donji kat.
Kupila nove zimske gume i odvela auto na servis, pa na tehnički.
Kupila špežu u Familiji.
Otišla frizeru i kozmetičarki.
Očistila ormarič sa ljekovima u kupaonici.
Ažurirala adresar na temelju novih božićnih čestitki.
Oprala i dezinficirala sve kante za smeće.
Odnjela iznošenu robu u Caritas.

Da, takva je ona, uvjek zate što će učiniti i da će to što učini napraviti baš onako kako treba.
Rekli bi mi “kako Bog zapovida”.
Volim je takvu i mislim da ona to zna.
Mada nisam kao ona.
Moje su misli meteori, ne znaš nikad što će mi i kada pasti na pamet.
Ja mislim da ona to voli kod mene.
Zapravo svi oni koji me vole, to vole kod mene.

Krenula sam kući, ogromna je i u njoj živim sama.
Ali zbog nje sam prije svratila u lokalnu trgovinu i kupila novu metlu.
Onu starinsku. Ručno rađenu, izdržljivu.
Sa običnom drvenom drškom i miomirisnom i žutom slamom.
Stara je već bila otrcana i izobličena od predugog stajanja u kutu.
I na pomniji pogled izgledala je i mirisala užeglo od svih onih prljavih poslova za koje sam je prošle godine koristila
Ako se pitate što sam učinila sa starom metlom?
E po tome sam ja drugačija od svoje prijateljice iz djetinstva!
Sinoć sam polila slamu stare metle sa po litre rakije koja je ostala u djelu kuće koji kada dođe ljeti koristi moja najbolja prijateljica i sa kojoj sam ovu kuću i sagradila.
Onda sam se popela na drugi kat naše kuće, izašla na balkon, zapalila metlui bacila je u visokom luku , kao zapaljeno koplje ili zvjezdu padalicu(i jedno i drugo mi je predstavljala).
Gađala sam njome naš veliki bazen, koji je zimi ispražnjen, ali ga ono nešto kiše što padne napuni do pola.
Tako da gotovo i nije bilo bojazni da nešto zapalim na imanju.

Zašto sam to napravila?
Ne znam, nikad ranije nisam to učinila pa sam pomislila, zašto ne?
Možda sam o tome nekad negdje čitala ili mi je tata pričao i tu priču.
Samo je baciti nekako mi se učinilo propuštenom prilikom.
Uostalom, nova metla obiluje novim mogućnostima. Pogotovo ako ste sami.
Možete malo najprije na nju zasvirati kao ja ili je upotrijebiti za plesnog partnera, dobro je oruđe protiv kukaca i paukova.
Sjajno skida paučinu i dobra je za izvačenje stvari sa nedostupnih mjesta.

Kad si razmislim , zapravo ta metla meni je simbol potrebe da u ovo doba godine umno I duhovno očistim kuću. Taman prije nego ovaj vikend svrati naš dragi župnik I blagoslivlja je!
Da pometem malo tuge, da izbacim loše zdravlje I da iz radionice svojeg života počistim nered popisa nepotrebnih stvari koje trebam učiniti jer za mene to nema tko napraviti.
Znam, brzo će nova metla biti kao stara.
Zbrka, nered I gnjavaža života pomješana sa maminim i mojim lošim zdravljam ponovno će se nagomilati, a neke praznine znane kao “gubitak obitelji” ostati će zauvijek kao ožiljci na srcu.
To je ciklus, to je život rekla bi nona sa početka priče.
Možda sam zato uživala paleći staru metlu I bacajući je u večernjoj tami kroz zrak u bazen.
Označavajući početak jednog novog ciklusa, mogućnosti nove godine primitivnim vatrometom :)
Volim to nešto ludo u sebi, to mi je od matere, morala sam i od nje nešto skupiti!



- 19:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2012.

Novogodišnji Manifest + da se ne zaboravi-“Dogs never bite me. Just humans.”

U knizi “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića, pisac kaže da je priču o vratima napisao zato što je tako lijepo otvarati vrata.
Uvijek mislite da vas s druge strane očekuje nešto jednostavno, čisto, prijateljski-nešto što će vam izmjeniti život.


Čujem odbrojavanje, 10, 9, 7, 4, 2, 1-Sretna Nova godinaaaaaaaa!!!!!
Ja imam zatvorene oči još par sekundi, o tim sekundama je ova priča.

Ovaj doček odlučila sam proslaviti ponovno daleko, ali ovog puta sa mojom najboljom prijateljicom.
Kada mi je poslala pismo u kojem je pisalo “Novu godinu želim slaviti sa tobom i jedva čekam da te zagrlim...”
Znala sam da je ona pišući to, već znala koji je moj odgovor.
Tako zatvorenih očiju slušajući odbrojavanje, pomislila sam kako sam sretna što će me baš ona poljubiti točno u ponoć I čestitati mi prva .
Cijeli život smo najbolje prijateljice, ali kako je kod nas sve naopako ovo je tek druga Nova godina koju u životu slavimo zajedno.

Na tren vratila sam se u 31. prosinac 1991g.Stara godina.
Kraj godine, početak desetljeća, našeg maldalaštva.
Pun mjesec, vani –18 stupnjeva opaka zima.
Mi sretne na toplom slavimo život i u njega hrabro koračamo pune želja i planova.
Da ste nas onda onako male poznavale, zatekle biste nas kako smo rano zaspale iscrpljene i zadovoljne od proslave.
Koliko smo se promjenile od tada, sigurna sam samo u jedno da su samo bore oko usnica malo jače.

Još ne otvaram oči.
Bože, koliko 10 sekundi odbrojavanja traje kad si trijezan za doček.
Pomislim, kako smo se zapravo jako promjenile.
Ona prije mene,sada I ja.
Nepovratno. Šteta.
Ili možda ne, ona misli da je bolje ovako.
I klima se promjenila kaže ona, ravno je +12C, dakle razlika je u 30 stupnjeva.
Ništa od opake zime od prije 19g.
Ili možda ipak nije tako...

Osjećam iako imam sklopljene oči i sve traje samo par sekundi kako prati gdje sam i osjećam kako svojom rukom traži moju.
Valjda da bude sigurna da ćemo si čestitati prve, da neko ne uleti, ipak smo na ovo čekale skoro 20g.
Otvaram oči i gledam je kako me nasmijana grli,ljubi i šapće “Sretna nam Nova godina ljube”.
Volim kako nas stavlja u zajednički kontekst, ajde barem je nešto sigurno na ovom svijetu pomislim.

Nazdravljamo šampanjcem i dok je gledam kako plaše u glavi pišem-Novogodišnji Manifest!

Glasi ovako;

Idi dalje, pobjegni preko zidova.

Idi polako, ali uvijek idi naprijed.

Sama vuci sebe.

Putem skupljaj bobice i drva za ogrijev, za svoj dom.

Kad stvoriš dom ipak uvijek budi spremna na poplavu.

Zatvori mržnju u podrum i stresi sa sebe svaku lošu misao.

Šta god ti pričali uvijek budi spremna za kruh neizvjesnosi.

Sve dobro istog trena otpi u velikom gutljaju i podjeli sa svojom najboljom prijateljicom kad god možeš.

Pjevaj iako si loša u tome, iskoristi tu želju kad god ti dođe , tko zna kada ćeš opet biti sposobna za to.

Pleši jer je to dobro za tjelo, a što je dobro za tjelo ne može biti loše za dušu.

Ti si ionako jedina publika kojoj je do toga kako to činiš iskreno stalo.

Probaj pronaći leću strasti ponovno, ali razmisli hoćeš li je ikada više upotrijebiti.

Ipak dobro ju je ponovno posjedovati makar je i ne iskoristila, ona je znak da si doista živa.

Uvijek si postavi prvo sama sljedeće pitanje.

Uvijek izaberi duži put.

Uvijek stani prije kraja puta i sama odluči što ćeš dalje, ti to možeš i duguješ sebi.

Budi ono što je potrebno.

Nikad se ne vraćaj istim putem, to je jako važno!

Nikad ne uzvraćaj nasiljem na nasilje, tako postupaju slabi.

Idi dalje nego se očekuje od tebe i učini to sama.

Idi dalje i nikad ne odustaj.

I kad se čini da više ne možeš idi dalje, ti to možeš. Samo idi.

Jednostavno napreduj i ponavljaj si ono što si naučila u prošloj godini;

Pravda, milosrđe, ljubav, sloboda nisu djelo Boga ili političara, već djelo onih koji se svojevoljno izlažu opasnosti promatranja svijeta otvorenih očiju, koji ne okreću glavu, već pristupaju onome što vide i priznaju si istinu.
Dobro bi trebalo postojati, ono je od Boga.
Zlo ne bi.
I ne možeš se nazivati dobrom osobom ukoliko ne raspoznaješ jedno od drugoga i na koju stranu treba stati i kako se ponašati prema ljudima do kojih ti je stalo.
I ne možeš se opravdati riječima "slab sam" ili "Đavo je to učinio".
To nisu nikakva opravdanja.


Ja volim bajke i vjerujem u čuda, zato mi se i sviđa knjiga sa početka ove priče “Bajka o vratima” Danijela Dragojevića.
Moje otvaranje očiju u Novogodišnjoj noći točno u ponoć jednako je njegovom otvaranju vrata iza kojih nas čeka nešto jednostavno, čisto,prijateljsko.
Voljela bi vjerovati da je tako.
Ipak da ne zaboravim najvažnije, lekciju koju sam skupo platila u 2011g. završiti ću riječima M. Monroe.
Žena je znala o čemu priča kad je izjavila ovo;

“Dogs never bite me. Just humans.”

Znam točno koliko ju je boljelo.

- 08:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.12.2011.

Kako su me u Jeruzalemu židovi na ulici pljuvali,vrijeđali i ponižavali ,što je košer i kakve veze On ima sa psima i buhama.

Tada, mi ćemo reći paklu: Jesi li se napunio?
A pakao će odgovoriti: Ima li još?

Citat iz knjige "Derviš i smrt" preuzet iz Kurana, nagovješćuje priču koja slijedi.



Ulazim u avion.
Napuštam Jeruzalem.
Svetu zemlju, slavno odredište vjerskih hodočašća, hramove, svetišta , mjesta relikvija, mjesta mudrosti, svece, miris tamjana, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i čađave tavanice, materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo sa zlatnim zrncima prašine ispred oltara pred kojima sam klečala i molila.

Ponavljajući dobro poznate riječi koje nude zaštitnički mir i stišavaju oluje u meni.
Riječi kojima vjerujem, o kojima više ne dvojim. Dio su mene kao krvotok.
Ta vjera drži me uspravnom i daje nekog reda i smisla svemu u meni.

Zašto mi je to trebalo?
Pa provalila je sudbina sile života i porušila sve što sam zadnjih par godina gradila i voljela i kao buica odnijela sve meni poznato ...
Ostavivši pustoš u meni.
Nisam mogla tada u tom trenu razočarenja suditi ni sebi ni njima, previše je sve bilo strašno.
Kao da je grom udario i spalio sve.

Tada sam samo mogla šaptati « pomozi mi moj Bože», nesvjesno, bez učešća, ponavljati i držati se za te riječi svjesna da me samo dragi Bog može spasiti.

Prisiljavala sam se da idem poznatom tvrdom stazom molitve, ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao kad si loše pa dođeš doma i sjedneš u kuhinju svoje none gdje si provela djetinstvo.
Za stol na kojem ti je toliko puno puta u životu dala pjat dobro znane maneštre.
Poznata utjeha, smiruje i umrtvljuje opasne misli što ponekad bez naše volje ožive u nama pod pritiskom tuđe grubosti.


Pogledah kroz prozor zrakoplova i uplaših se mjesečine što me udarila u lice, kao da me prokazala.
Pomislila sam da svi oko mene mogu na tren vidjeti moje misli i razočarenje.
Serviraju mi večeru, košer večeru...
Tri su stolice u našem redu.
Na jednoj od njih sjedi svečenik, na drugoj mama moje prijateljice iz djetinstva, pa ja.
Tema Boga nametnula se odmah.
Majka moje prijateljice zamolila je da joj objasnimo što je košer jelo i tako je krenulo.
Uostalom o čemu drugome bi i pričali nakon 7 dana hodočašća po svetoj zemlji doli o Bogu i vjeri.
I dok je svečenik lijepo i strpljivo iznosio svoje znanje ja sam se sjetila priče koju mi je čitao moj tata.

Raspravljati o tome postoji li Bog ili ne postoji , isto je kao kad bi buhe raspravljale postoji li pas.
Raspravljati o tome kakvo je pravo ime Božije , isto je kao kad bi buhe raspravljale o tome kako se pas zove.
A raspravljati o tome koja je od predodžbi o Bogu ispravna, isto je kao kad bi se buhe prepirale oko toga koja je od njih vlasnik psa.


Da se odmah razumjemo, za mene postoji samo jedan Bog-Isus Krist.
Ali nemam apsolutno ništa protiv svih onih koji tako ne misle, volim ih i molim se za njih.

Da je barem svim onim glavešinama vjerskih zajednica u svetoj zemlji tata čitao priče slične onima koje je meni čitao moj, možda bi više cijenili i razumjeli jedni druge.
Izrael je zemlja u kojoj mira sada to znam sigurno, nakon što sam vidjela svo to ne mjerljivo bogatstvo i milost ali i netrpeljivost i pohlepu nikada neće biti.
Iako, Bogu je sve moguće pa i da izlije u te ljude i zemlju mir i dobro.

Ostala sam u čudu vidjevši na svoje oči kako su se u Betlehemu u Bazilici Isusova rođenja potukli pravoslavni i armenski svečenici.
Na najsvetijem mjestu na svijetu oni su primjenili zakon šake. Rastužilo me to.
Moleći križni put ulicama Jeruzalema, noseći križ u prirodnoj veličini trpila sam da me židovi na ulici nazivaju psetom, guraju i pljuju, samo zato što sam druge vjere!?
Strašno, riječima neopisivo.

Ime Božje mijenja se od zemlje do zemlje, sveta knjiga nije svima ista, obredi, dogme i putevi u nebo nisu svima isti.
I ja to sa poštovanjem i prihvaćam.
Neki od njih vrlo su gorljivi sljedbenici različitih vjera, pa i ratuju u ime Boga.
Pa ipak baš u ovom avionu, u miru leteći zajedno , sjede svi ti ljudi!
Pitala sam se tko je ovdje lud.

Ja o Bogu ne znam puno, ali jedno sam sigurna.
Svi smo mi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Kako je onda moguće da se svi zaklinjemo u Boga i toliko ne razumjemo i ne trpimo?

Osjetila sam želju da podmetnem čelo pod tatinu ruku i da zatvorenih očiju zaboravim na umor i na nesavršen svjet, da se pomirim sa svim.
Jer umor je pao po meni kao sumrak koji posmatram.

Prije mnogo godina takav bi se doživljaj mogao opisati kao vizija, kad bih o tome pričala s apostolima iz Biblije, oni ne bi imali teškoća razumjeti me i mi prihvaćamo da je to onda bilo moguće.
A sada u 21 stoljeću, sa takvim trenucima istine ljudi se sprdaju, pitaju te «Šta si pušila?».

Ti kratki bljeskovi shvaćanja, ti intimni trenuci spoznaje na kraju su najvrijedniji.
I kad se dogode, trenutak postaje kao posvećen.
Srećom nisam izgubila razum, iako je ponekad moja molitva sličila na buncanje.
Mrak u meni se polako razilazio, bistrila se jedna misao, nejasna, nesigurna, daleka pa bliža, jasnija, dok me nije obasjalo kao jutarnje sunce.
Tren kad sam mogla vidjeti ponovno i naprijed i nazad da svijet stoji ispred mene i u meni – beskonačan u svim smjerovima!

Ali i spoznaja da nikada ne zaboravim da sam sama, isklijalo je to iz mene i oživjelo.
Sama sam.
Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.
Sama.
Učinit ću sve što mogu u životu, ne očekujući podršku koje nema i onda je sve samo moje što postignem.
I uspjeh i neuspjeh.

Došlo mi je da zaurličem.
Zašto sam toga morala postati svjesna?
Moj svijet bio je savršen.
Ljudi to nisu.
Ali uzalud sad sve, sudbina je gluha na vapaj i slijepa kad bira izvršioca i onoga koga će pogoditi.
Nisam drvo, ni čelik, samo sam obična žena i molim se da mi u budućnosti duša ne bude slabija od želje i da me ne uništi nakupljeni očaj.


p.s. Još sam na Cool listi blog.hr što znači da ovo moje dugogodišnje piskaranje ipak nešto vridi , a ljudi guštaju čitati;)

- 00:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2011.

Slab je onaj koji traži, a slabo je što se od njega traži

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega-da je svaki čovjek uvijek u gubitku...

Citat iz knjige “Derviš I smrt” lijepo navješćuje novu priču koju želim podjeliti sa vama…


Iza mene je Korizma,veliki tjedan predamnom Uskrs ali prije toga ponovno cesta koja vodi prema zračnoj luci, onoj u Italiji.

Nikoga na putu prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane jedino ja vozim cestom što se zamračuje, sitna u prostoru, sama na svijetu,nemoćna pred tajnama zemlje I širinama neba..
Idem po svoju najbolju prijateljicu I slušam svoj radio ,odjednom pjesma probija se kroz sunčani prostor polja ispred mene do moje sjenke u meni kao da mi ide u pomoć I zaista, oslobodila me kratke I bezrazložne začaranosti. Ne treba mi takvo stanje sada.
Tren kad su sve boje žive I svi rijetki šumovi jači,vezala sam jučerašnji dan za danas, više ne primjećujem radost dana koji odlazi ni mir koju noć donosi.

Svira od Gibe “Čemu se nadaš srce moje” …
I tamo negdje kod onog stiha , zapravo nije bitno kod kojeg jer je svaka riječ na svom mjestu ja sam se upitala čemu se nada srce moje?
I opet to stanje, rijetko kad me istina tako snažno pogodila među oči...

Nisam mislila na to ko je kriv a ko prav, čak mi više nije ni važno.
Ako ljudi krenu raščišćavati svoje račune krivica se lako nađe, a pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba učiniti I onda pravda može biti sve.
I krivnja isto.
Onda sam shvatila da sam voljna potpisati kapitulaciju, jer sve što tražim je mir u srcu, a njega možemo imati samo ako se pomirimo sa voljom Božjom.


Što sam u ovoj Korizmi saznala o sebi?
Što naučila?

Ipak sam svaki dan čitala Evanđelje!
Što je bitno? Što sam spoznala, usvojila, što ću pamtiti?

Mogu vam sada tu ponoviti desetke prispodoba, nabrojati poučne citate, podijeliti sa vama Isusovu muku i prepričati vam o svojim neiscrpnim izvorima promišljanja I meditacija, ali neću to učiniti.

Jer sam vozeći se cestom koju sam toliko puta već prešla mislila samo na to koliko je zapravo Evanđelje aktualno I primjenjivo sada I ovdje I u mom životu!

Sve mi se u glavi svelo na dvije rečenice -“Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ i “Raspni ga!“
One nisu obilježile samo Isusov život, nego i kad tad život svakog živog bića!
Između te dvije krajnosti krije se sreća svakog od nas.
Trijumf I propast dolaze u paketu!

Te dvije rečenice kao I sve ono što se odigrava u Evanđelju od Cvjetnice pa nadalje do kraja Uskrsa pokazuje u potpunosti kakvi smo mi ljudi, i kakav je naš život. Prevrtljiv!
Oni koji su oduševljeno pri ulasku u Jeruzalem klicali Isusu kao kralju, kasnije su, puni bijesa i prezira, prijetili Pilatu: Mi nemamo kralja, osim cara! Raspni ga! Više nam ne odgovara. Ubij ga…
Čak ga i njegovi apostoli Petar i Juda napuštaju. Jedan zbog straha, drugi zbog razočarenja.

Na Pilatu je da odluči, sa njegove desne strane stajao je Isus, nevin, pošten, onaj koji nas je došao spasiti po cijenu svoje smrti!
Nasuprot stoji Baraba, ubojica, dno dna ljudskog roda, to je sigurna sam svima jasno već na prvi pogled.
Pilat je upitao, koga hoćete da pustim? Isusa ili Barabu?

Pitanje je aktualno I danas I ja se pitam što bih ja odgovorila?!
Pilatova sudnica je moja savjest. Svakog dana, svakog trena…

Jer I danas predamnom stoji Isus kao istina, dobrota I ispravnost.
Ali uz njega ide I Baraba, kao mana, grijeh, laž.
Kad sam god lažna, kad pokleknem, odaberem lakši odabir jer strah prevagne, sudionik sam loših i nepoštenih djela i misli ili kad popuštam sebi, govorim na sav glas:
Pilate, pusti mi Barabu! A izabrati Barabu znači – razapeti Krista u sebi.

I eto, priznala sam nisam savršena, svi smo mi takvi, sada to znam..
Tješim se, Bog broji pokušaje, a ne uspjehe a u Bibliji lijepo piše;
“ kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće”…




- 15:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

Istinita priča o pedofilu, zločinu, mržnji i oprostu.


"Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav"
Napisao je Meša Selimović i nekako lijepo navješćuju priču koju želim podijeliti sa vama."


Da bi bili iskreno sretni jedan je uvjet koji obavezno mora biti zadovoljen, moramo moći oprostiti.
Iskreno oprostiti, duboko u sebi bez fige u srcu.
Tata me učio, tko oprosti najveći je!
S vremenom shvatila sam da je to jedna od najvažnijih lekcija koje je usadio u mene.
Ali najprije evo istinite priče koja mi je zapela za oko prije nešto više od godine dana i dala mi je za misliti.

U novogodišnjoj noći u Sankt Peterburgu ruski boksač Aleksandar Kuznjecov i njegov osmogodišnji sin otišli su na ulicu bacati petarde. U jednom trenutku otac se zapričao s prijateljima i sin mu je nestao iz vidokruga.

Otac ga je tražio, a kako je vrijeme odmicalo, bivao je sve nervozniji jer dječaka nitko nije vidio. Unezvjereni otac počinje potragu i u jednom haustoru pronalazi odbačenu dječakovu kapu i šal. U podrumskom polumraku zgrade nailazi na stravičan prizor. Odrasli muškarac spuštenih hlača nadvio se nad bespomoćnim dječakom i siluje ga. Izmučeni dječak kasnije satima nije mogao povratiti dar govora.

- Mrak mi je pao na oči. Došao sam do njih i kada sam vidio preplašeno lice sina i njegov krvavi nos, izgubio sam kontrolu. Krv mi je šiknula u glavu i počeo sam udarati, udarati, udarati. Osvijestio sam se tek u policiji s lisicama na rukama - ispričao je u istrazi Kuznjecov.

Uzbečki gastarbajter-silovatelj podlegao je ranama koje mu je nanio razjareni otac. Aleksandar Kuznjecov koji je uzeo pravdu u svoje ruke trenutno je u pritvoru i čeka suđenje zbog "namjerno nanesenih teških povreda sa smrtnim ishodom", što se kažnjava desetogodišnjom zatvorskom kaznom.

- Sloboda Saši, psu pseća smrt - sukus je mnoštva poruka podrške ruskom boksaču.
Većina Rusa traži oslobađajuću presudu, pa se neki politolozi i etičari boje pritiska javnosti na pravosuđe. Mnogi stručnjaci plaše se presedana koji bi mnogi mogli zloupotrijebiti. A kako je pedofil k tomu još i strani radnik, dodatno je pojačalo političke i socijalne tenzije.

- Imamo tri žrtve: sina, oca i nasilnika, a većina ovog zadnjeg ne svrstava u tu kategoriju.
Može se razumjeti postupak oca, jer se mnogi s njim mogu poistovjetiti.
Pedofili su najomraženija skupina ljudi, ali mora se pristupiti vrlo delikatno.
Ovdje su pravo i pravda na kušnji.

Jeste li se upitali kako bi vi reagirali?
Da li bi u vašem srcu bilo mjesta za oprost ?
Da li bi uopće razmišljali ili postupili kao i ovaj nesretni otac?

Ne volim nasilje, znak je slabosti.
Ali ova priča izazvala je u meni buru osjećaja, poljuljala me, zaboljela iskreno, mjesecima joj se vraćam u mislima.
Kao bič pogodila me u skrovito mekano mjesto i rasjekla do krvi.
U mjesto za koje sam mislila da u meni ne postoji.
Ta priča bila je samo okidač, sve intenzivnije počela sam razmišljati o nečemu doista bitnom, o oprostu.
Je li moje nedoumica zapravo oštetila čvrstinu moje vjere?
Ne, ali ne mogu a da se u sebi ne zapitam što bi ja na očevom mjestu učinila?!

Već dugo vremena molim se dragome Bogu da me nadahne tako da svaki neprijateljev udarac za mene bude samo lekcija iz obrane, a nikako ne probudi u meni želju za osvetom.

Ipak nisam sigurna da bi ovakav ispit položila, nakon dugo vaganja u sebi a molim se za ovog čovjeka u ruskom zatvoru više od godine dana tješi me spoznaja da bi nasilniku pedofilu ipak oprostila.
Jer kad bi čekali da se zločinci pokaju, budućnosti i mira ne bi bilo.
Hrabri me spoznaja da je moje srce veće od srca ljudi koji su loši i ne znaju drugo doli mrziti, jer ljubav nadilazi svaku mržnju.
Meni ne treba njihovo «oprosti» da bi našla svoj mir, tražim ga u svom srcu jer ne pristajem na mržnju već samo i isključivo na ljubav.
Ljudi ne mogu biti toliko loši koliko ja mogu biti dobra.
Naša topla srca, njihova je šansa da ozdrave, pokaju se.
Ja sam ta koja svojim primjerom moram pokoriti mržnju, dotaći njihovu dušu i smekšati je.
Čekati tuđe kajanje je uzaludno, jer oni koji mrze najčešće nemaju snage pokajati se dok ne uvide tuđu milost,
ljubav i oprost.


Ne pišem ovo sebi kao hvalospjev, više iz svoje potrebe i spoznaje.
Da ostane zapis i meni kao podsjetnik na nešto što zaokuplja moje misli već dugo vremena.
Nikako da jednoj dragoj osobi koju jako volim prenesem spoznaju o istinskoj milosti, a nesretna je i pati jer u sebi ne nalazi načina da oprosti i tako preraste cijelu priču koja je neminovno kao kamen na dnu cipele smeta da sretno živi život.
Jer ni ona nema dva srca, jedno za ljubav drugo za mržnju.
Ima jedno veliko, toplo, ranjeno srce puno ljubavi.

Svaki čovjek u sebi mora stvoriti uvijete da bi milost zahvatila njegovo srce i da bi onda našao istinsku sreću,
prvi uvjet je da oprosti sebi i drugima, da u njegovom srcu nema mržnje.
Ako se pitate koja presuda je donesena reći ću vam da je ruski sud boksača i nesretnog oca Aleksandara Kuznjecova osudio na dvije i pol godine strogog zatvora.
Kako je prošao njegov sin, nećemo nikada saznati preostaje nam da se samo molimo Bogu za njegovo potpuno izlječenje i imamo vjere.
Ako mislite da je lako meni pisati o nepravdi, ali što bi bilo kad bi me netko doista napao,
a nepravda nadmenom bila izvršena i dali bi onda prakticirala što propovijedam možete saznati iz ovog posta
- Gandijevski pristup životu ili kako je lako zaraditi slomljen nos.

Za kraj završit ću kako sam i započela stihovima Meše Selimovića iz moje privatne biblije knjige «Derviš i smrt».

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše.
Tako sve ima više smisla. I smrt. I život."


- 08:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

Moja intimna ispovijed



Znam da sam puno puta na ovome blogu napisala da postoji priča koju vam nikada neću ispričati, jer nisam dovoljno dobar pisac.
Ali kako to obično u životu biva, ispričala sam je i ne razmišljajući pišući pismo jednom dragom prijatelju.
Počinje ovako,ako pomaknete namještaj u svom domu nabasati ćete na sivu, pahuljastu mucastu stvar.
Vjerojatno, ma koliko god da ste veliki čistunac.

Pročitala sa jednom da su u znanstvenom laboratoriju analizirali tu tvar, u sklopu eksperimenta kojima se traži pomoć alergičarima.
Evo što su analizom otkrili; čestice vune, pamuka i papira, ostaci uginulih tijela kukaca, hrane, biljaka, lišća, pepela, mikroskopske pore gljivica i jednostanična bića i još cijeli niz neidentificiranog svega i svačega, uglavnom prirodnog organskog porijekla.
A glavni dio tvari potječe iz samo dva izvora-Ljudska bića(otpali komadići kože i kose) i meteorita( koji se dezintegriraju kad uđu u Zemljinu atmosferu)
Zaista, na tone te meteoritske prašine pada po nama svakodnevno.
Zaključak, te stvari koje se nakupe u uglovima na skrovitim dijelovima našeg doma su uglavnom mi i zvjezdana prašina.


Svaki botaničar potvrditi će vam da u koliko skupite malo te tvari i stavite ju u staklenku, dodate vode, posijete sjeme i ostavite sve na suncu proklijati će i rasti kao ludo.
Ako sve to napravite ali staklenku stavite u mračnu i vlažnu prostoriju izrasti će gljive.
Ne znam da li ako pojedete te gljive možete vidjeti zvijezde, ali je priča poučna i daje zaključiti da svi dolazimo iz zvjezdane radionice.
Mi smo ono što ostaje iza zvijezda…


E sad, kakve to veze ima sa najvažnijom neispisanom pričom u mom životu?
Pa ovo sa zvijezdama ima veze sa čovjekom koji se slično zove, a u kratkom vremenskom roku izlio je u mene čudo milosti.
Pokušavajući mu zahvaliti na mom obogotvorenju, toj preobrazbi i poznanju kojem je svjedok sročila sam priču o čovjeku koji je najvažniji meni i naučio me ispravno gledati na život.
Naučio me i u prašini i prljavštini vidjeti zvijezde...
Gledati život očima Boga i u svemu tražiti dobrotu i ljubav.

Taj čovjek je moj otac i ja sam jako ponosna na njega.
Ono sam što su moji roditelji učinili od mene, postajem toga svjesna sve više svakim novim danom.
Otac me izmolio nakon 17g. braka u kojem nisu mogli imati djece.
I doslovno gotovo svaki tren svoga života utrošio je u to da od mene učini dobra čovjeka dostojna življenja.
Sve svoje slobodno vrijeme provodio je sa mnom, naučio me svemu što znam.
Živjeli smo za vrijeme provedeno nasamo kada smo mogli satima pričati o samo nama bitnim temama.
Puno smo pričali o životu, učio me kako ispravno ljubiti i biti bolji čovjek svaki dan.
Učio me da čovjek dobija kad daje.
Učio me da dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima .
Ljubav prema Bogu mjerimo ljubavlju prema čovjeku.
Ma kako se zaklinjali u svoju religioznost, ljubav prema čovjeku mjera je vrijednosti našeg života.
Tako je govorio i učio me tomu svaki dan svojim primjerom.
Kad mi je bilo najteže, kad je tata umro na mojim rukama, dragi Bog mi je poslao prijatelje pa čak i neznance da me ohrabre i podignu.
Njihova pažnja i dobrota vratili su mi vjeru u sebe i život. I potvrdili očeve riječi.

Tada se moj užas stišao, u ledu što me okovao osjetila sam topli vjetar ljudske dobrote.
Do tada osjećala sam se usamljeno ,napušteno od Boga, ostavljena u praznoj tišini svoje nesreće, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovala,
jer se sve rušilo zatrpavajući me.
Sada 10g. nakon toga, osjećala sam se ponovno tako izgubljeno.
Sve bitke sam dobila, ali unutarnja sreća i mir me nisu čekale na vrhu planine, na kraju dugog uspona uspjeha.
Krile su se u toplim i smislenim riječima, prepoznala sam je u širini duše čovjeka kojem sam pismo pisala.

Pišući tom dragom čovjeku sjetila sam se Michel Eyquem de Montaigne, za života je bio poznat kao pravnik, učenjak, diplomata, političar, mislilac i književnik.
Živio je u 16 stoljeću, česti posjetitelj dvora Henrya III, a neko vrijeme bio je i gradonačelnik Bordeauxa.
Baš kao i moj otac uživao je živeći život.
On je riječ «essai» skovao iz francuskog glagola «essayer»- iskušati, probati.
Montaigne je želio živjeti život najiskrenije što je moguće.
Želio je pokušati razumjeti sebe i svoj svijet koračajući kroz život pošteno i hrabro ma gdje god ga to odvelo.
On se koncentrirao na metodu, a ne na cilj, baš kao i moj otac.
I njemu kao i mom ocu ni jedna tema nije bila nebitna.
Njegovi eseji slični su povjerljivom razgovoru bliskih ljudi, ali najbitnije je to što je on sam upozoravao da njegove ideje i misli nisu originalne.
Rekao je «Za mene bi se lako moglo reći da sam tuđe cvijeće samo skupio u kitu, te da sam nisam dao ništa drugo osim uzica kojim ću je vezati i darovati je tebi čitaoče sa zadovoljstvom».

Slično je činio i moj otac, a ja sam i danas 10g. nakon što je napustio ovaj svijet zadivljena brižnošću kojom je odabrao vrpcu i vezao prekrasan buket darova samo meni na dar…
Kao što ja vama darujem nadam se nešto korisno pišući svoje priče.



- 07:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.10.2008.

Zdjelica za zobenu kašicu duha ili zašto sam prestala pisati blog pa opet počela...

Čitala sam o zdjelicama za kašu.
Onima koje izrađuju lončari većinom za svoj gušt.
Onima namijenjenima svakodnevnoj uporabi.
Pečenje i glačanje preživi samo polovica zdjelica.
I nisu napravljene za vječita vremena, jer se zdjelice polupaju prije ili poslije.
Njihovo postojanje ovisi između ostaloga o; zemlji, vatri, vodi, mašti i sreći.
Lončari svaku zdjelicu izrađuju nabolje što mogu, uz puno truda, pažljivo, želeći da traje i služi vlasniku kako je i zamišljeno.
Pravi lončari uvijek obilježe zdjelu šarom, po toj šari znat ćete je li zdjelica načinjena ručno.
Promotrite li pažljivo tu šaru, i pođete li za njom pogledom , dok opisuje rub zdjelice, opaziti ćete neobičan prekid.
Taj prekid je mali, zapravo ceremonijalan.
Lončari ga nazivaju «puteljkom».
Taj se prekid crte već tisuću godina pojavljuje na keramici raznih naroda.
On kao takav govori da je posudica gotova, ali da život lončarev još nije.
To je ritualan znak mogućeg nastavljanja.


Nekako mi se čini da se moje ne pisanje ovog mog bloga već 10mj. može objasniti upravo ovom pričom.
Kako je blog bio prilično popularan, na cool listi i često su ga citirali po novinama i na portalima, nije bio tajan pa je bilo neminovno da me što poznanici, prijatelji ali i neznani ljudi na razne načine kontaktiraju i pitaju zašto sam prestala pisati.
Jedino me moji pravi blogerski prijatelji nisu pitali ništa, svi redom rekli su da im čekanje ne predstavlja problem.
Nikome nisam znala dati odgovor, zato što ga ni sama nisam znala do nedavno.
Čitajući jedan intervju u novinama shvatila sam da je ovo moje ne pisanje zapravo samo neobičan prekid skoro pa ceremonijalan.
A zašto je bio potreban, pitate se?
Jer se imala za roditi jedna nova Serafina, a svaki je porod koliko god neizvjestan i težak ipak Božje djelo i dar i najbolje je kad se događa u miru,tišini i privatnosti.
Zbog tog razloga i u istom duhu ovu priču «Zdjelica za zobenu kašicu duha»
završavam sa …
I najavljujem priče iz najmekšeg i iskrenijeg djela mog srca.
I nemojte sad biti kao ja kad sam bila mala pa mi je tata čitao priče prije spavanja.
Prije nego je uspio pročitati prvu rečenicu ja bi već pitala što će se dogoditi u priči.
I bez obzira kako priča završila , sretno ili nesretno, ja bi iz kreveta priupitala
«I šta je bilo dalje?»

A moglo je biti sasvim drugačije i puno fornije, mogla sam ovo moje pisanje završiti kao James Joyce u knjizi «Bdijenje Finnegana» usred rečenice, bez točke i bez objašnjenja.
Neki učeni ljudi tvrde da se taj dio rečenice nadovezuje na nepotpunu rečenicu kojom knjiga počinje te tako povezuje u neprekidni krug.
Dobro zvuči, ali ponekad treba i zastati .
Premda je predivo našeg života neprekinuto, i prelje (ili lončarice, a poneka i blogerica)
ponekad mora odspavati i odmoriti se.
To je uvjet da bi se živilo dobrim životom i pisalo lakim perom…




p.s Hvala ti dragi Bože što me ljubiš i tako si milostiv prema meni. ;)


- 01:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2008.

Razlozi zašto ja imam zdrav sexualni život i dobar apetit.

Namjerno preskočih ikakva piskaranja za vrijeme blagdanskih dana,
ove sam dočekala drugačije nego do sada,
ali po meni na jedini pravi način.
Sastala sam se samo sa sobom i svojom savješću i na dar sebi poklonila istinu,
osvještenje u sebi nekih stvari.
Čak kad kao ja mislite da znate puno o sebi uvijek vas iznova iznenadi spoznaja samoga sebe ako si dopustite razmišljati otvorenog srca i uma.
Kahlil Gibran rekao je;
"Darežljivost nije poklanjanje nečega što je potrebno onome kome se poklanja, već nečega što je potrebnije onome koji poklanja."
Zvuči istinito.

Ono o čemu ću sada pisati nastalo je kao posljedica mojih razgovora i razmišljanja ,
u par vremenskih razmaka u nešto manje od mjesec dana.
Ta spoznaja mene-meni i bitnih mi stvari, za mene je zapravo najljepši blagdanski dar.
Najprije sam se našla sa jednim dragim prijateljem, na promociji njegovog novog cd-a i biografije.
Dočekao me sa najtoplijim očima i osmjehom,
baš onakvim kakvim me moj otac znao blagosloviti kad je mislio da ga ne gledam.
Donio je i darove, ali ono najdraže što mi je darovao nije materijalno i ne mjerljivo je novcem.
Pričali smo o tome koliko je važno u životu osvjestiti se u svemu bitnome
i ja sam osjetila ponos zbog svega što je odlučio povjeriti mi.
On kroči svjetom, ulažući svoj ugled, um i vještinu- da bi pomogao da se dogodi nemoguće.
Hrabro korača naprijed, predsatvljajući samo sebe i svoja uvjerenja,
bez ikakve naknade u moneti, čiste savjesti.
On je agenat napredka u ljudskim odnosima.
Viteški je riječ koja mi pada na um kad se njega sijetim, poletan, hrabar.
On zna gubiti jer je izgubio mnogo.
Mnogo je posla koji ga još čeka, a koji si je sam zadao.
Zadaće su to koje mu se nameću zbog onoga što on jest,
a ne zbog neke funkcije koju obnaša ili ne obnaša.
On je živi dokaz da zapravo nema granica dobru
što ga čovjek može učiniti ako ne brine o tome kome će za to pripasti zasluge.
Iako je naša najveća glazbena zvijezda.
On nije jedan od onih koji su stekli cijeli svijet ,a nisu pritom izgubili dušu.
On je netko od koga tako rado učim.

Ona je moja najbolja prijateljica od kad znam za sebe,
naši razgovori za mene su blagoslov.
Potrebna mi je njena mirna riječ i neprijeteča sigurnost koja stišava oluje u meni.
Naši razgovori nikada ne nalaze laka rješenja ,koja zapravo ništa ne rješavaju.
Ona mi nikad ne popušta, nju ne moram i ne mogu šarmirati ni inpresionirati.
Stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih.
"Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna,
ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih.
Ona i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile,
žile su nam isprepletene, i grane."
Tako je napisao M.Selimović, a naša povezanost , uzajamno poštenje i
iskrenost njegove riječi su potvrdile.
Oko Božića uvijek je najviše čuvam u sebi...

Kupala sam mamu, činim to često, ovaj put dala sam nam puno više vremena.
Osluškivala sam i smješila se, jer pjevuši svaki put kad je kupam.
Smješi se i pjevuši pjesmu bez riječi,ja nikada nisam otkrila koju,
a bojim se upitati nju, jer čini to nesvjesno i ja neželim da ikada prestane.
Činila je to dok sam bila mala,samo je tada ona mene kupala.
Ja nikada nisam bila mamina curica, ali svakim danom postajem to sve više
Sa tatom i sa mnom bilo je to kao što obično o pričama o tatama i kćerima i biva,
ljubav na prvi pogled koja još traje iako on više nije sa nama fizički ovdje.
Dok je tako gledam ja joj se divim i postajem svjesna
zašto je moj otac u nju bilo zaljubljen i nakon 40g. braka.
Ima u toj ženi snage, lucidnosti i prkosa više nego što itko u jednoj ženi može i zamisliti.
Poslje smo se mazale kremicama i mirisale,
a onda zajedno jele voće i dugo pričale samo nama dvjema bitne priče, ispričane već bezbroj puta.
Otišla sam od nje ispunjena, zadovoljna, nasmijana.
Osjećala sam se voljeno i bezbrižno.
Nije uvijek tako, jer odnos kćeri i majke često je turbolentan i natjecateljski,
odmjeravanje snaga naša je omiljena disciplina ipak sa vremenom smo odrasle
i ona i ja i prihvatile se tako ne savršene.
Četri kata niže od njenog apartmana je mala kapelica, svratim u nju rado jer nikad nikoga nema.
Savršeno mjesto da se sastanem sama sa svojom savješću i da zahvalim dragom Bogu
na svim prilikama koje mi je u životu pružio i svemu što mi je dano da vidim.
Taj dan zahvalila sam mu najiskrenije što sam mogla što mi je dao priliku da upoznam svoju majku...
Ženu dobrog srca u koju se moj otac tako strastveno zaljubio, sad ga razumijem.
Ponekad za neke stvari jednostavno moramo odrasti.

O mojoj ljubavi mi je teško pisati,najaviše iz poštovanja prema njoj i prema onome što djelimo.
A i nisam dovoljno dobar pisac da bi ovu ljubav znala riječima krstiti.
Ne želim to što imamo ni jednom suvišnom riječju ugroziti ni prostituirati čak ni na ovom blogu.
Pa zapravo ne ću napisati gotovo ništa, a time ću reći najviše.
Jer obićno smo pričljivi kad želimo nešto objasniti najćešće sebi ili
sebe u nešto uvjeriti.
Neka moja šutnja i zadovoljstvo bude moj poklon i naklon njenom liku i
djelu, jer zapravo ne postoje dovoljno dobre i vrijedne riječi kojima bi je darivala.
Jedva čekam novu vožnju biciklom,na onom tandemskom za dvoje.
Samo se još moramo dogovoriti koja će sijediti napred.
Ili na motoru, nikad nije dovoljno brzo meni ni dovoljno sporo njoj.
Već se sad veselim toj bitki i uzajamnom odmjeravanju snaga.

Moram zahvaliti i nekima od vas, koji me redovito već treću godinu čitate,
vi ste moji prijatelji koji me poznaju u dušu.
A da me nikada nisu osobno upoznali i ja ne znam vaš broj telefona,
ali vjerujem vašim porukama u mojim komentarima
više nego nekima koje poznajem cijeli život.
Između ostaloga zbog toga i vas, ovo moje pisanje ima smisla.

Za kraj ostaje da sa vama podijelim nade za sljedeću godinu.
Nade,a ne odluke, jer ne želim sebi nametati nikakve ciljeve,
odavno sam naučila da je život nepredvidljiv i da je baš u tome njegova draž.


Čemu se nadam u novoj godini;
Da će moje prijateljice, posebno A. i S. biti uz mene u dobru i u zlu
baš kao što su bile u protekloj godini.
Grije dušu spoznaja da vas netko voli onakvima kakvi jeste i
da je uz vas i kad se pije i kad se ljubi i kad se boluje...
Da će i sve ostale drage prijateljice znane kao "humanitarke"
dati sve od sebe da nesebično pomognu onima koje život
nije blagoslovio zdravljem, blagostanjem ili srećom kao nas.
Vi ste drage moje živi dokaz da dragi Bog postoji i da je život vrijedan življenja.
Vesele me ljudi koje i ne poznajem , a koji mi na cesti signaliziraju da je policiska patrola u zasjedi,
koji me ne psuju kad zakrčim promet,
koji mi vrate izgubljene stvari i ne pokazuju na mene prstom
zato što sam drugačija.
Vesele me hrablji ljudi kao Gari Kasparov koji se suprotstavio diktaturi u svojoj zemlji i vjeruju da svojim djelovanjem mogu utjecati na bolji svijet
kad moja mama pjevuši dok je kupam,
kad moja maca papučarica ulizi u 19-tu godinu svog života i
još uvijek spokojno prede uz moje skute.
Vesele me male Istarske konobe,školjke, tartufi,
maslinovo ulje, crno vino, hrana za dušu i tilo.
Samo od njih neću preživjeti ali bez njih život ne bi bio vrijedan življenja.
Vesele me njeni iznenadni poljubci i oni mali znakovi pažnje kojih sam samo ja svjesna,
a posebno me veseli kad shvatim da me čula, ali ono stvarno čula i razumjela.
Vožnja na motoru za vedra dana i sedam dana skijanje na koje odlazim preksutra.
Kad je nebo plavo,a more mirno.
I kako moje mjesto miriše nakon kiše.
A najviše me veseli da u meni još ima toliko srca da sve to primjećujem i da me čini ispunjenom, sretnom....



p.s. Ako se pitate kakve veze ima naslov ovog posta sa samim postom, odgovor je nikakve .
Služi isključivo kao navlakuša za sve one površne koji će svratiti na ovaj moj blog samo zato što sam na cool listi i u naslovu se pojavljuje riječ "sex".
Hi,hi, nisam mogla odoljeti i ne našaliti se sa njima...
Koliko toga su morali pročitati, a nisu dobili željeno, kad bi samo malo razmislili uvidjeli bi da su dobili i više nego su željeli..
Jer nam ponekad dragi Bog da s razlogom baš ono što nam treba, a to nije uvijek ono što želimo.




- 04:43 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2007.

Otkrit ću vam jednu tajnu vezanu za ovaj blog...


Dva su razloga zašto ću sa vama podijeliti jednu tajnu, to je mala tajna, ali puno toga otkriva.
Jedan je, cijela ova halabuka oko internetske nesigurnosti i hakiranja www.blog.hr-a i činjenice da se na internetu sve prati i sve može, dakle ništa nije sigurno.
A drugi, moj nedavni susret sa jednom djevojkom koji me još više učvrstio u mojoj nakani da budem još bolji čovjek ma koliko god ljudi oko mene bili ne pošteni, e pa u svrhu života bez tajni...


Ako ovo sada čitate znajte da sam ja sa tim upoznata, možete ovog trena prestati i brzo zatvoriti stranicu, svejedno je.
Jer je moj extremetracking snimio da ste bili tu, i ne samo to.
Snimio je kako ste došli na moj blog, preko kojeg linka ili koje ste ključne riječi u tražilici i kojoj upotrijebili npr.( „serafina + blog“ se najčešće ponavlja), snimio je i vašu IP Adresu,ako to činite sa posla, napisati će mi o kojoj je ustanovi riječ, sa kojeg me kontinenta čitate,iz kojeg grada, koji operaciski sustav koristite, browser, kolika vam je internetska brzina, pa čak i screen resolucion-spooky zar ne.

Ne vidim vas, ali zapravo vidim i znam kad ste tu i koliko često.
I tako je već skoro godinu dana, tada je naime kod mene svratio moj frend da na mom blogu popravi i doradi neke moje sitnice po mojim željama, jer ja u tome nisam vješta.
Ponudio mi je onda da to postavi na moju stranicu, inače to je sasvim legalna stvar, jedino što pritom morate poštivati je da postavite i malu ikonicu koja svima koji svrate na blog ukazuje da su snimljeni.
Ali on ne bi bio on, da ikonicu nije smanjio na veličinu jednog piksela i tako je učinio gotovo nevidljivom.
I time omogućio meni da se upoznam sa vašom znatiželjom koliko i vama sa mojom.
Učinilo mi se to ok., ako vi možete zaviriti u moj život, zašto ja ne bi zavirila i vidjela kome i koliko sam zanimljiva.
Moram priznati da sam se dosta puta u ovih godinu dana iznenadila, najviše kada mi je ovoga ljeta nos grubo slomljen.
Vijesti doista brzo lete...

Odlučih vam ovo otkriti zato što sam nedavno srela jednu djevojku, nije mi prijateljica, nije ni poznanica.
Više netko koga tu i tamo srećem kroz život.
Pristojno sam je pozdravila, iako ona kad god me sretne pocrveni, spusti pogled, gotovo nikad me ne pogleda u oči i uvijek muca.
Nije to zato što joj se sviđam, neugodno joj je, a i treba biti koliko toga lošeg je pričala o meni.
Bespotrebno.
Uglavnom, pozdravih je pristojno i upitah kako je.
Ona brzo reče -dobro i promuca „A ti, što ima novoga u tvom životu?“
Vjerujem da je to pitala onako usputno, moj odgovor dočekao ju je nespremnu.
„Zašto me to pitaš, ionako redovito čitaš moj blog pa znaš sve novitete“ odgovorih.
Još je više pocrvenila i promucala „Ti pišeš blog?“.
Od nekog ko ima doista velik IQ, očekivala sam bolji odgovor.
Moj osmijeh bio joj je dovoljan, podsjetila se da ga pišem.
Ali eto nije ga već duže vrijeme čitala.
Rekoh, barem ti si informatički pismena, znaš što je IP Adresa,
hoćeš da ti izrecitiram tvoju, onu sa instituta na kojemu radiš,
a sa kojeg me tako redovito čitaš?
Zacrvenila se još više, a ja sam još samo dodala,
„Ne da mi se više ovako razgovarati, nema smisla jer nisi iskrena, lijep pozdrav i vidimo se kad se sretnemo opet“.
Sve kroz smiješak.
Ali ima Boga, na kraju svi dobijemo što zaslužujemo.
I tako, u ovih godinu dana doista me iznenadilo gdje me sve čitaju, ali najviše kome sam najzanimljivija i svakodnevno svrača.

Podsjetilo me to na jednu staru budističku priču;
Chu i Wu vraćali su se kući nakon tjedne meditacije u samostanu.
Razgovarali su o tome kako se čovjek suočavao s žudnjom. Stigli su do obale rijeke.
Ondje su zatekli lijepu ženu koja je željela prijeći rijeku.
Chu ju je podignuo, prenio je na drugu obalu i nastavio dalje s prijateljem.

Wu je nakon nekog vremena rekao:
“Razgovarali smo o žudnji i iskušenju, a ti si uzeo tu ženu u naručje.
To je bila prilika da grijeh uđe u tvoju dušu”.

Chu je odgovorio: “Dragi moj Wu, postupio sam prirodno.
Prenio sam tu ženu preko rijeke i ostavio je na drugoj obali.


A, ti je i dalje nosiš u mislima - i zbog toga si bliže grijehu i zapitaj se što ti to govori.

Priča je doista inspirativna, jer oni koji me toliko blate i prozivaju po lošem,svaki dan su na ovome mom blogu.
Nije mi jasno zašto, valjda da dobiju potvrdu da sam toliko loša i da ću se po lošem i njih dotaći.
Valjda je to, ili kao u ovoj budističkoj priči zapravo ne mogu pomoći sami sebi...



p.s. Za nevjernike, scroll-ajte stranicu do samog kraja, lijevo od natpisa „Arhiva“ gotovo na samoj sredini ekrana pri samom dnu, ta crna točkica na koju možete kliknuti nije zrno prašine na vašem ekranu, već ikonica za moj extremetracking, ako vas baš zanima.

- 23:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

Što je to Cassida Rubignosa, dvije mudre priče i odgovor na to zašto je više ne krojim pravdu...

Ja sebe mogu nazvati javnom osobom, dva su razloga za to.
Prvo, radim na radiju kao voditeljica, drugo vlasnica sam kafića koji je dobro posjećen.
Što znači da me redovito verbalno siluju i klistiraju razni ljudi sa kojima ja zapravo nemam puno zajedničkoga ili mi jednostavno zbog svjetonazora ne odgovaraju.
Nekad sam to rješavala vrlo radikalno i brzo.
Jednostavno bi dotičnu osobu izvrijeđala, verbalno ponizila i brutalno joj zaprijetila.
Svaki put je upalilo, osoba bi se povukla i ispričala.
Bez obzira koliko jača, veča ili starija od mene bila.
Čudno je to kako je potrebno samo imati jak stav i ljudi vas odmah shvaćaju ozbiljno.
Više to ne činim, gotovo nikad.
Zapravo rijetko sa ljudima više i razgovaram na taj način, već duže vrijeme nemam želju nikoga povrijediti ili izvrijeđati ma koliko god mi ta osoba ne odgovara.

Inače, prema rječniku srditost je imenica ženskog roda( nama ženama je to sasvim jasno) i potječe od latinske riječi- ira (samo ja i meni dragi ljudi znaju zašto me to ne čudi), a označava; gnjev, ljutnju, bijes, žudnju za osvetom.
U zadnjih par navrata, par mojih prijateljica me na naše zajedničko konstatiranje da je netko bilo loš, lažljiv
ili nedobronamjeran prema meni zbunjeno upitalo što mislim učiniti.
Moj odgovor uvijek je bio isti, odgovorih kratko "ništa".
Sada mi je dovoljna spoznaja da je netko loš čovjek, sve što nakon toga želim je udaljiti ga što više iz svoga života.
Iz mene je nestalo te vrste agresivnosti i bahatosti, zapravo malo toga me može izbaciti iz takta.
Riješila sam se stvari koje su me činile nezadovoljnom u životu i više nisam frustrirana pa sam samim time zadovoljnija i mirnija.

Ali pomoglo je još ono nešto, evo priče koja će dobro ispričati što osjećam.
Dva mudraca, koja su živjela u istoj kapeli u pustinji Sahari, jednoga su dana razgovarala:
"Hajdemo se potući kako ne bismo izgubili vezu s ljudskim bićem jer inače nećemo potpuno razumjeti strasti koje njega muče", rekao je jedan.
"Ne znam kako bih započeo tučnjavu."
"Pa, učinit ćemo sljedeće: stavit ću ovu opeku ovdje u sredinu, a ti mi kaži: 'Moja je'.
Ja ću odgovoriti: 'Nije, ta opeka je moja'.
Tada ćemo se posvađati i naposljetku ćemo se potući."
Tako su i učinili. Jedan je rekao da je opeka njegova.
Drugi se tome usprotivio i rekao da nije. "Hajde da ne gubimo vrijeme na tu opeku", rekao je prvi.
"Tvoja zamisao tučnjave nije bila osobito dobra.
Kad uvidimo da imamo besmrtnu dušu, ne možemo se svađati zbog stvari."
Tako ja danas gledam na stvari, kad shvatiš što je doista bitno u životu- pomno biraš bitke.

Ipak, neki dan moje strpljenje i sva osobna duhovna obnova na kojoj sam toliko marljivo radila bila je na testu.
Neću sada pisati o tome, podsjetila sam se trenutka kada sam ovo ljeto bila napadnuta i kada mi je ni krivoj ni dužnoj bio slomljen nos, teško je onda gandistički živjeti život.
Dok je dotična osoba mljela i maltretirala me ja sam se sjetila jedne vrlo zanimljive priče koja mi se učinila baš prigodnom.

Dakle, Cassida Rubignosa, glasi službeno ime te bube.
U stadiju ličinke ona na leđima nosi malu vrećicu nečisti.
U dnu abdomena postoji mala šiljata vilica.
Kad se ličinka pretvara u odraslog kukca, stara ovojnica se zakvači za taj šiljak i od nje ostane nešto poput vrećice.
Analni otvor je u blizini, te se u vrećicu odlažu fekalne tvari.
Dugo su se zoolozi pitali kakva je namjena vrećice.
A zatim su zapazili mrave, koji se vole hraniti ličinkama kukca.
Mrava koji je po prirodi tako uredan da se stalno čisti.
Sve vam je jasno, kad mrav tako skoči na ličinku pripremajući se da mu bude večera, ličinka uzvrati sadržajem svoje vrećice.
Mrav se isti tren stane čistiti od odvratne prljavštine, a ličinka otpuže dalje...
Zoolozi takvo obrambeno sredstvo nazivaju " fekalnim štitom".

Shvatila sam i na tom primjeru kako priroda i univerzum zapravo funkcioniraju savršeno pravedno, na kraju svi dobiju što zaslužuju, na ovaj ili onaj način.
Pa nema potrebe da ja krojim pravdu, iako mi kad me razni ljudi koji si dopuste previše slobode krenu maltretirati padne napamet da bi mi baš dobro došla jedna vrećica kakve imaju Casside Rubignose.


- 17:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Evo priče koja daje nadu, grije srce i vedri dušu 

Evo priče koje se možete sjetiti kad zapadnete u mračno raspoloženje da su svi ljudi isti, loši i ništa više od toga.
Skoro svakodnevno slušamo da više nema dobrih ljudi,poštenih, onih koji bi bez neke osobite koristi za sebe jednostavno učinili pravu, dobru stvar.
Danas se navodno nikome ne može vjerovati, ni doktorima, ni političarima, ni trgovcima.
Ali neće biti tako.
Za početak evo priče koja grije moje srce i vedri mi dušu, sigurna potvrda da dobrih ljudi na svijetu još ima.
Ja to znam, družili smo se ovih dana intenzivno i potvrdili onu staru
" kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.." 

U prošlom postu pisala sam o humanitarnoj akciji za
Zakladu Ana Rukavina koju sam odlučila provesti uz pomoć mojih prijateljica, e pa sa ponosom vas mogu obavijestiti da je akcija u potpunosti uspjela.
Najprije veliko hvala mojim prijateljicama Alison i Petri, u samom startu proglasila sam ih "Osnivačkim stožerom" a tako su se i ponijele, dale su u ta četiri dana doista sve od sebe i zajedno sa mnom dežurale od 10h-17h svaki dan.
Hvala svim Premanturkama, mamama, nonama, tetama i susjedama što su si dale truda i sa puno ljubavi ispekle kolače najbolje što su znale.
Posebno hvala premanturskim umirovljenicama koje su nam ustupile svoje prostorije, ispekle najviše kolača i još dodatno uplatile 500kn na račun zaklade.
Trudile su se biti doista u svakom trenutku pri ruci.
Hvala i Općini Medulin što su uslišali moje molbe, pa će i oni nadoplatiti 1000 kn na račun zaklade.

Hvala veliko mojim prijateljicama Ani, Saky, Nevi, Barbari, Lenki, Katarini, Klaudiji (bez njenog umijeća nagovaranja ne bi nikada sve prodali), Goci, i dvoma mušketira Hrvoju i Emiru (bili su naša snaga i upotrijebili su svoje mišice u humanitarne svrhe.)
(Ne mislite valjda da smo same nosile stolove, toliko od akcije nikad nismo).
Veliko hvala i mojoj kolegici sa radija Danijeli, čija je firma Izlog Art izradila besplatno plakate i time pomogla da što više ljudi obavijestimo o akciji. 
Pišući ovo sigurno ću zaboraviti na nekoga i doista mi je žao ako je tako, ne zamjerite,
jer dragi Bog sve vidi i na kraju se zasluge broje. 

Osim svima koji su pomogli pa kako god malo im se činilo, ovaj post posvećen je ženi koja me naučila da ma koliko god mislila da su moji izgledi mali , a moja dobra djela minorna naspram svega lošeg u svijetu ipak trebam djelovati, samo tako mogu utjecati da svijet postane ljepše mjesto.

Ona je pokojna Majka Tereza, ne slažem se inače sa njom oko temeljnih pitanja; o kontroli rađanja, o tome gdje je ženino mjesto u svijetu i crkvi, nisam sigurna ni mislimo li isto oko toga "što Bog želi".
Čitala sam o njoj;
10. prosinca 1980g. u Oslu okupili su se svi bogati, moćni, daroviti ljudi ovoga svijeta, da njoj u izblijedjelom modrom sariju i iznošenim sandalama uruče Nobelovu nagradu za mir i poklone se toplini njenog srca.
Ne mogu vjerovati da je samo jedna žena mogla toliko učiniti za svijet, silina njezine vjere u dobro u čovjeku postidjela me i opominje me.

Trebali bi se svi ugledati na nju- dok mi sanjamo o tome kako bi bilo da imamo više moći i sredstava za ostvarenje boljeg svijeta i svog života ona je onoliko moći i sredstava  koliko je imala koristila da bi svaki dan učinila nešto dobro.
I isplatilo se, baš kao što će se ova naša humana akcija isplatiti još više ako netko odluči u svom mjestu učiniti sličnu stvar.
I nemojte se opterećivati koliko novaca ćete skupiti, novac će se skupiti, na ovaj ili onaj način.
Bitno je ono što stvaraš sa svojim prijateljima i voljenima i što ćeš darovati drugima kao u onom filmu Patch Adams.

Majka Tereza me naučila; nema tog predsjednika, kralja, generala, znanstvenika, bankara ili pape koji u rukama ima takvu moć, ni takvo bogatstvo.
Jer ona je posjedovala nepobjedivo oružje što ruši sva zla ovog svijeta-brižno srce.
Posjedovala je najveće bogatstvo života-milosrdnu dušu.
Vi ćete i dalje slušati i čitati priče o pokvarenosti i lopovluku, o ljudima koji lažu i kradu, o liječnicima koji primaju mito, o političarima koji manipuliraju.
Ne dopustite da vas to obeshrabri.
To su vijesti zato što su iznimka.
A ova naša akcija dokaz je da su ljudi puno bolji nego što se misli, dokazuje to i svota koju smo skupili- 4740kn.
Dodajte tome 500 kn od umirovljenica i 1000 kn od općine i trud se isplatio.
Majka Tereza primajući Nobelovu nagradu rekla je
"Ništa veliko možda ne možemo učiniti, ali možemo mnogo maloga s velikom ljubavlju".
Moje prijateljice i svi koji su pomogli ili donirali novce to su shvatili i djelovali, na vama je da to prihvatite i širite dalje...


p.s. Prije točno godinu dana baš na današnji dan Ana je odaslala svoje pismo "Želim život" umrla je 18 dana kasnije.
Ponovit ću još jednom, Ana je izgubila bitku ali nije postala gubitnik.
I ovu akciju organizirala sam zbog ljudi kao što su ona i moj pokojni otac.
Nadam se da me sad on od gore gleda i da se smješi.

p.s. Rijetko pečatim moj blog fotografijama, ali mislim da je prilika posebna, a i curke su doista zaslužile da ih vidite pa uskoro uz pomoć moje blog-prijateljice Pjesme slijede slike...

Petra, Jadranka i Alison
Petra, Jadranka i Alison


Petra i Alison
Petra i Alison


Svatko je za nagradu dobio osmijeh
Svatko je za nagradu dobio osmijeh


Najveća hvala svakoj dobroj duši na svakoj kuni kojom su podržali našu akciju
Najveća hvala svakoj dobroj duši


Hvala veliko Alison, Petri, Saky Nevi, Barbari, Katarini, Klaudiji, Lenki, Goci, Hrvoju, Emiru i Ani.. koji su dežurali na našem štandu
Hvala veliko


To je to, skupit ćemo se opet na proljeće, jer je nova humanitarna akcija već dogovorena
To je to

- 14:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 17.10.2007.

Ponekad možeš izgubiti bitku ali ne moraš postati gubitnik već dobitnik, u akciji koja slijedi i vi možete pomoći i pobijediti.

Za početak priče koja slijedi dobro će poslužiti stihovi iz Kurana a glase;
«Ne smatraj mrtvima one koji su na Božjem putu umrli».

Ispričati ću vam najprije priču koju mi je često čitao moj otac,
Jedan čovjek stigao je u Delhi u potrazi za poslom u državnoj službi.
Na njegovu veliku žalost opljačkali su ga putem u vlaku, ostao je bez svega(novaca i dokumenata).
Znao je da će morati nazad kući u bijedu, poražen.
U očaju, požali se prolazniku jednom Sikhu, objasni mu svoj problem i zamoli ga za malo novaca dok se ne snađe. Sih mu dade novac, a ovaj ga zamoli za adresu, kako bi mu mogao vratiti novac.
Čovjek mu odgovori kako nije dužan njemu, nego svakom neznancu koji mu se obrati za pomoć.
Kako je on pomogao njemu, tako neka on svoj dug vraća pomažući svakome tko od njega zatraži pomoć.
Čovjek se zvao V.P.Menon i bio je značajan borac u oslobođenju od Britanske tiranije nad Indijom(informacija za one koji žele kopati po netu).
V.P.Menon cijeli je život pomagao onima kojima je to bilo potrebno baš kao i njemu u jednom trenu života taj mali napor za njega možda je baš odredio život nekih od njih, barem ja tako volim vjerovati
.

Ova moja priča koja slijedi iako govori o jednoj humanitarnoj akciji koju organiziram, zapravo je moj obračun sa bitkom koju sam izgubila, ali volim vjerovati da nisam postala gubitnik.
Pisala sam već u svojim postovima o tome koliko me pogodila smrt
Ane Rukavine.
Znam da svijet stoji ispred mene i u meni- beskonačan u svim smjerovima.
Ali istovremeno me plaši spoznaja da je do prije godinu dana tako bilo i sa Anom Rukavinom, a danas je više nema.
Bile smo skoro istog godišta, istih svjetonazora i zanimanja, da se naslutiti barem po onome što sam saznala o njoj.
Ja u dragog Boga vjerujem i znam da smo svi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu, i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Zaista vjerujem da je Božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da more postoji oduvijek i zauvijek i ne može se uzburkati zbog svačije smrti.
Pa ipak ponekad vjera nije dovoljna utjeha.
Veća mi je utjeha što je narod djelovao i što sam ja sudjelovala i opet mogu pomoći.

Kada sam se prije sada već skoro 10g. borila pokušavajući spasiti svoga oca koji je umirao od slične bolesti susrela sa svim nevoljama vezanim za hrvatsko zdravstvo i sa svojom nemoći da ga ipak spasim.
Znala sam da ću jednoga dana naći način da svoj gubitak prihvatim i pretvorim u pa makar i malu pobjedu.
Muke nastale gubitkom drage osobe mogu olakšati samo prijatelji i voljene osobe, ali samo olakšati nikada odstraniti.
Oni su ipak neophodni, kao recimo babica pri porodu.
Predobro sam to naučila na vlastitom iskustvu.

Kad mi je bilo najteže dragi Bog mi je poslao prijatelje pa čak i neznance da me ohrabre i podignu.
Njihova pažnja i dobrota vratili su mi vjeru u sebe i život.
Tada se moj užas stišao, u ledu što me okovao osjetila sam topli vjetar ljudske dobrote.
Do tada osjećala sam se usamljeno ,napušteno od Boga, ostavljena u praznoj tišini svoje nesreće, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovala, jer se sve rušilo zatrpavajući me.

Sad je došao trenutak da još jednom vratim dug, i da još jednom zamolim svoje prijatelje za pomoć, te da se ponovno uvjerim u ono što me je za života učio moj otac-u ono dobro u čovjeku.
Odlučila sam pomoći novim akcijama Zaklade Ana Rukavina, „Kuna za kap života“ i „Banka Banci“.
Sjetila sam se da se sljedeći mjesec u mom mjestu održava osmo po redu međunarodno Hallowind natjecanje surfera i Mountain baikera iz hrvatske i svijeta od 01-04.studenog 2007g. i odlučila nagovoriti prijateljice da ispečemo domače kolače i ponudimo ih po povoljnim cijenama svim posjetiteljima i natjecateljima kojih će u to vrijeme biti puno.
Dogovorila sam sa organizatorom da mi da dobru poziciju, našla sponzora „Oakley“- marka specijalizirana za sportsku opremu i sunčane naočale koji će donirati dio svoje sportske opreme koje ćemo zajedno sa artiklima iz zaklade prodavati također po promotivnim cijenama.

Sve sam to iznijela svojim najbližim prijateljicama koje su me još jednom oduševile pristajući odmah pomoći.
Aći je odmah počela organizirano navoditi gdje i kome se još možemo obratiti i što još možemo ponuditi, razgovarala je sa penzionerima naše općine koji su se složili ne samo da će ispeći kolače već i donirati određenu svotu novaca.
Petka je počela nabrajati koje će kolače ispeći i slagati šihte kad će tko biti na štandu,a Ivka je ponudila svoj terenac i pokazala dobru volju da odmah unaprijed kupi kolače i artikle.
Moja draga odmah se ponudila doći iz Zagreba i biti potrebna logistika u svemu.
Našla sam sponzora i za plakate, moj radio odmah je pristao bitni medijski pokrovitelj, a gotovo svi koje sam zamolila za bilo kakvu pomoć odmah su pristali i ne samo obećali dati zamoljeno nego i predložili još puno toga.

To me podsjetilo na staru sufističku pripovijest o nekom dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispunjenje jedne želje. Čovjek je zaželio da ide po svijetu i čini samo dobro, a da toga nije svjestan. I Bog mu ispuni želju.
Potom dragi Bog zaključi da je zamisao toliko dobra da bi to mogao podariti svim ljudima na zemlji. I tako to ostade do dana današnjeg.


Zašto o svemu ovome pišem, pa sjetila sam se da bi promrzlim natjecateljima i gledateljima uz domaće kolače dobro došla čaša kuhanog toplog vina, moja prijateljica Saky (enologinja) odmah je sredila sponzorstvo za vino, ali mi ne znamo gdje pokušati nabaviti aparat za kuhanje kuhanog vina.
Pa ako među vama koji ovo čitate ima neka dobra dušica koja ima to saznanje ili je vlasnik dotičnog aparata, ja bih vas molila da mi se javi.
A svi ostali koji ovo čitaju, a prva tri dana sljedećeg mjeseca su u Istri molila bih da svrate u Premanturu, da na friškom i čistom zraku uživaju u sportskim zbivanjima i obavezno kupe domače kolače spravljene s puno ljubavi, a sve u svrhu dobrog djela i boljeg sutra za sve nas.

A ju ću time vratiti svoj dug svima onima koji su mi pomogli što materijalno, što emocionalno kada sam izgubila ono najdraže.
Radim ovo iz potrebe koju osjećam i nemam druge naknade, a ni moje prijateljice osim svoga zadovoljstva i tuđe sreće.
Prihvatila sam ono čemu me otac učio, da čovjek dobija kad daje.
Nisam više očajna, pomoć drugima vida, osposobi da i sami postanemo oslonac za druge.
Mene osposobila da ispravno ljubim...



p.s.Ovaj post pisan je između ostalog u čast ljudi kao što je Toše Proeski,
bio je anđeo božanskog glasa,a još većeg srca.
Jedan od Serafina.
Ove subote sa svojim šefom trebala sam se susresti sa njim u Ljubljani on je trebao dogovoriti suradnju sa njim.
A onda trenurtak nepažnje...
Valjda dragi Bog zna zašto, koliko god je to nama nepojmljivo.
Rest in peace...


- 16:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.10.2007.

Ako u životu imaš sreće i u hotelu Plaza te časte, ali samo ako si daš puno truda u 31-oj postaneš doktor nauka.


Nešto prije nego što sam sinoć legla na spavanje, skoknula sam na net da
promijenim osobnu poruku u prozorčiću moje gmail pošte i mog msn-a, te da
internetski uplatim i pošaljem dostavom buket omiljenog cvijeća mojoj
najboljoj prijateljici u daleki Rim (Italy), na porukicama je kratko pisalo
"Draga, čestitam tako sam ponosna i sretna zbog tebe".
Moja najbolja prijateljica danas je i službeno obranila svoj doktorati i
time me beskrajno razveselila:)
Čim je popila čašu šampanjca sa svojim mentorima nazvala me i kratko
prozborila;
" Ciao draga, ovdje tvoja najbolja prijateljica doktorica...".
A onda smo obje prasnule u smjeh...
Ona je pričala kako je sve prošlo i koliko je sretna što je sve ispalo baš
onako kako je i zamislila, a ja, ja sam je pustila da priča i u mislila
otputovala daleko, jako daleko dok je još bila mala djevojčica koja je
svratila u moje mjesto gdje nas je sudbina spojila kao slučajno, ali ja volim
vjerovati da kad dragi Bog želi ostati anoniman onda to zovemo slučajnošću.
Tada se popela na drvo i nije znala sa njega sići, ja sam joj pomogla u tome i krenule smo kući.
Odmah mi se svidjela, obje klinke, ali ona je neustrašivo sjela na moj motor i sa osmjehom izdržala tu prvu probnu vožnju
(pišem izdržala, jer je za to trebalo hrabrosti).
Mislim da smo već tada postale najbolje prijateljice iako napisala sam to već na blogu
naizgled osim godina, nismo imale ništa zajedničko.
Barem ne onome koji gleda samo okom, onaj koji vidi i one druge nevidljive dijelove spektra mogao je prepoznati da su nam duše već nerazdvojne.

Ona je odrasla u švicarskom internatu, ja u malom istarskom gradiću.
Nju je odgojila guvernanta, mene moja nona.
Onaj je svirala klavir i učila jahanje, ja sam išla u izviđače i vozila motor.
Kad si jako mali, ništa od svega toga nije bitno.
Zapravo malo je toga problem.

Jutros sam se probudila prije nego je zazvonila moja budilica, prva pomisao bila je baš o njoj.
Znala sam da je danas dan «D», cijelo ljeto smo pričale samo o tome kako su neozbiljni i zašto su obranu doktorata zakazali tek za listopad.
Sijela sam na kavu u moj omiljen kafić, poslala sam joj sms podrške i otvorila dnevne novine i dalje razmišljajući o tisuću malih sitnica bitnih samo dvjema najboljim prijateljicama (je li spavala i kako, što je odjenula, nešto novo ili staro, dali će njezin dragi moći biti na prezentaciji, gdje je proslava..)

Odlučih ne razbijati glavu više nego čekati njezin poziv, otvorih dnevne novine i ugledah naslov;
«Kultni hotel Plaza slavi 100-godišnjicu».
Usta su mi se odmah razvukla u osmjeh, kada je prije pet godina odlučila otići živjeti u New Yorku i tamo magistrirati pomislila sam
»Dragi Bože, koliki će tek sada biti telefonski računi».
Jer ne prođe skoro ni jedan dan, a da se ona i ja ne čujemo telefonom i ne pijemo zajedničku kavicu.

Sve ove godine koliko smo najbolje prijateljice rijetko smo vrijeme mogle provoditi zajedno družeći se onoliko koliko smo htjele, ponekad se nebi vidjele godinama, zato kada je jedno popodne tel. zazvonio, a ona mi rekla tužnim glasom;
«Hajde molim te dođi, baš te trebam. Moram razgovarati sa tobom»
ja sam spakirala kofere i nakon tri dana, već slijetala na J.F.K.
Prvo naše jutro u N.Y s obzirom da je bilo nedijeljeno odlučile smo proslaviti uz brunch , to je zapravo izraz za nedijeljeni kasni doručak, ali nešto raniji ručak.

A koje bi mjesto bilo pogodnije od hotela Plaza ipak je to omiljeno mjesto Face iz serije «Seks i grad», a hotel je doista impresivan.
Na uglu 5th Avenue i 59th Street, hotel je projektirao Henry Hardebergh, slavni arhitekt .
Mjesto je to gdje su snimljeni brojni filmovi, tu su uplovili u brak mnogi slavni glumci i bogataši.
Svoj stoti rođendan hotel Plaza proslavio je napola promijenjen, jer je više od polovice tog hotela pretvoreno u još luksuznije stanove.
Noćenje stoji u običnim sobama od 775 do 1275 dolara.
Hotel je kupio bogati izraelski poduzetnik i odlučio ga preurediti.
Zbog straha da sam hotel ne preuredi neprepoznatljivo interijeri su zaštićeni kao spomenici kulture.
Tako da će dijelovi hotela poput Oak bara ostati identični i smiju se obnoviti krajnje vjerodostojno.
Hotel je bio mjesto mnogih značajnih događaja celebrity kulture; Beatlesi su tijekom svog boravka 1964g. zakupili cijelo krilo hotela, tu je Truman Capote 1966g. organizirao svoj glasoviti «Black and White Ball» koji je ostao poznat do danas kao tulum 20-tog stoljeća. U hotelu je živjela i jedna fikcijonalna heroina, djevojčica Eloise koja je živjela na zadnjem katu hotela i o kojoj je pisao autor Kay Thompson.
U hotelu su živjeli i M. Dietrich i arhitekt F.L. Wright tijekom gradnje muzeja Genheim.

Ipak Plaza je među Njujorčanima ostala mjesto obiteljskih okupljanja, romantičnih večera za posebne prigode, mjesto sentimentalnih kulisa priraslo srcu.
Mjesto esencijalnih doživljaja poput nedjeljnog bruncha koje ima smisla dijelite li to samo sa nekim koga volite.
Sve vam je jasno, zar ne!?
Bilo je to pravo mjesto za famozni nedijeljeni doručko-ručak sa najboljom prijateljicom uz razgovor koji možemo voditi samo ona i ja.
Iako su naši susreti svih ovih godina bili rijetki( zadnje dvije godine doista smo to nadoknadile), uvijek su bili nevjerojatno zanimljivi, na raznim krajevima svijeta, puni radosti, sreće i čudnih dogadovština.
Koje smo kao mlađe znale ovjekovječiti kamerom, pa tako smo pri svakom susretu snimale vlastiti film, zapravo komediju.

Sjele smo tako za stol, naručile i krenule sa pričom.
A možete samo zamisliti kako i koliko dugo je trajao objed dvije najbolje prijateljice koje se nisu vidjele pet godina, što smo si sve imale za ispričati, što smo sve jedna sa drugom željele podijeliti.
Prošli su valjda sati i sati, neću vam odati koliko jer će ispasti da smo nevjerojatno brbljave ( ja za to imam opravdanje ipak sam radijska voditeljica) kad smo shvatile koliko je prošlo odlučile smo platiti račun.
Mladi konobar vratio se za par minuta i uz osmjeh priopćio nam da je račun riješen.
Mene ta spoznaja razveselila iako je moja prijateljica odlučila platiti ( Plaza je fino skupa) , ali nju ne.
Zahtijevala je da joj konobar kaže tko je platio naš račun i ponovila mu još jednom da toj osobi vrati novac, jer ona ne želi biti nikome dužnik.
Kako on nije znao odgovor, zamolila je da pozove svog šefa.
Dotični gospodin stvorio se brzinom munje, dok smo se mi još ogledavale oko sebe pokušati shvatiti tko nas je počastio i u čemu je fora.
Uz puno isprike i uglađenosti, ljepše i finije da finije ne može.
Šef nas je ponizno zamolio za ispriku i jedva izgovorio da smo mi već dugo tu i da se u međuvremenu smjena konobara promijenila, a kod njih je sve kompjuterizirano pa je eto naš račun izgubljen negdje u sustavu, a mladog dotičnog gospodina ne mogu smetati izvan radnog vremena pa eto ako nas na smeta njima će biti veliko zadovoljstvo počastiti nas kompletnim računom i ako smo raspoložene biti će im veliko zadovoljstvo još nečim nas ponuditi, čašom šampanjca ili nekom slasticom.
Jedva smo se suzdržale da ne prasnemo u smjeh, pristojno smo zahvalile i odbile ponuđeno.
Dosta smo odsjedile, toliko dogodovština je još čekalo na nas
sretan

Sad vam je jasno zašto sam se tako osmjehnula jutros otvorivši novine i ugledavši naslov, toliko puno lijepih i sretnih trenutaka podijelila sam upravo sa njom.
Sve njene muke koje su je pratile za život dok se uspinjala prema vrhu koji je zacrtala još davno onog toplog ljeta 94g. koje smo provele zajedno na Cipru uživajući zagrnute magičnim plaštom bezbrižnog djetinjstva daleko od svih problem i obaveza.
Kakva bi proslava bila dostojna doktorata u 31-oj, pa ja sam joj poželjela ludu, zaslužila je po meni onakvu kakvu je imala Plaza u ponedjeljak uz veliki vatromet, tortu tešku tonu dok Paul Anka pjeva «My Way»…

Draga moja, koji god put dalje odabrala gledaj da i srce bude zadovoljno i da na kraju možeš iz sveg glasa otpjevati «My Way».



p.s. Mislim da je sad vrijeme za još jedan godišnji, na put samo nama bitan, odvažan i lud.

- 01:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.09.2007.

O sličnostima Majke Tereze,moje najbolje prijateljice i mene…

Pišući ovaj moj blog često sam pisala o druženju moje najbolje prijateljice i mene, i ovo ljeto bila sam blagoslovljena njenim prisustvom, puno više i duže nego obično i mada mi to ne sliči još nisam našla vremena napisati par redaka o tome.
Za početak, to što smo započele zajednički biznis osim uspjeha nije polučilo željene rezultate.
Jesmo mi uspješno i plodno surađivale i vidjele se zbog toga više nego obično, ali su naši razgovori imali sasvim drugačiji sadržaj nego obično.
Kada bi našla vremena i sjele kraj našega bazena uživajući samo pri gledanju u vodu ili kupajući se, gotovo veliki dio naših razgovora vrtio se oko tekućih briga vezanih za naš posao, a puno manje nego smo očekivale razgovarale smo o nama zapravo bitnim stvarima.
Iako u našem slučaju oči puno govore, pa smo intuitivno zapravo znale što ona druga misli i osjeća.
Vjerujem da smo jedna drugoj savjest.
Nekako se naši usponi i padovi izmjenjuju, pa kada je moj život na vrhuncu i kada sam njime zadovoljna, ona nije. Tako je već godinama, često se pitamo zašto.
Volim vjerovati da smo Bogu mile, pa nam je poslao jednu drugoj da se pazimo i budemo si oslonac u ovom svijetu kojeg želimo pokoriti i skrojiti po svojim mjerilima sreće.

Cijelo ljeto veliki dio naših privatnih razgovora vrtio se oko duševne boli, posustajanju, sumnje u dobro u čovjeku ,pričale smo o trenucima osamljenosti koje ponekad osjećamo, našem odrastanju i roditeljskoj ljubavi, o njihovim dobrim i lošim odgojnim mjerama koje su nas itekako obilježile , pokušala je otkriti kako sam ja pronašla mir u srcu i što bi nju učinilo još boljim čovjekom, pričale smo ljubavi, zapravo o ljubavi smo najviše pričale, o onoj roditeljskoj, prijateljskoj i partnerskoj, jer su sve tri podjednako bitne i čine od nas ono u vezi što jesmo.

Pričale smo puno i o dragom nam Bogu i o njenoj trenutnoj «suhoći vjere»,
jer sama kaže da je trenutno u zavadi sa njim, ja sam joj pokušala ukazati da zapravo nije ljuta na njega već na nekog i nešto sasvim drugo.
Ona je meni ukazala na to koliko sam se promijenila u ophođenju sa ljudima, čak i prema njoj, ja dok mi to ona nije u par primjera ukazala nisam toga ni bila svjesna.

Najljepše u tim našim razgovorima mi je to što jedna drugoj možemo reći doista sve, bez zadrške iako puno puta toliko toga ne kažemo, jer se to ili podrazumijeva ili ne spominje jer poštujemo jedna drugu, ali ne sumnjamo u obostranu inteligenciju pa strpljivo čekamo baš kao u pregovorima europske unije da ona druga strana otvori temu za raspravu tek kad je o njoj spremna govoriti.

Zašto između ostalog o ovome pišem, pa jer sam ostala iznenađena čitajući dijelove jedne knjige koliko su slične ljudske dvojbe, strahovi, želje i stremljenja.
Iako naočigled osim dobrog i toplog srca nemaju ništa slično.

Od malena znam za nju, kao da oduvijek postoji, ozbiljno sam počela razmišljati o njoj nakon knjigu koju mi je poklonio moj otac i čije mi je priče često čitao, a ja sam neke od njih ispričala na ovom blogu.
Njezin život dao mi je za misliti, ne mogu vjerovati da samo jedna žena može toliko zadužiti čovječanstvo.
Silina njezine vjere i upornosti postidjela me i sjetila na riječi koje mi je moj otac toliko puta znao govoriti « Kada nešto želimo učiniti uvijek ćemo naći načina, kada ne želimo uvijek ćemo naći izgovor».

Nedavno su javnosti predstavljena pisma koje je Majka Tereza pisala svojim nadređenima i ispovjednicima tijekom 66 godina , a koja otkrivaju jedno novu sliku o njoj.
Sliku kontradikcije, brojnih pitanja i nesigurnosti koje su je mučile.
Pisma skrivaju njenu tešku potragu za duhovnim odgovorima te da Boga nije pronašla do smrti.
Nedavno sam razgovarajući sa meni najmilijom mi osobom pričala baš o toj «duhovnoj suhoći» , o brojnim pitanjima i nesigurnosti koje muče čak i one koji su otkrili i prepoznali ljepotu Boga u sebi, pričale smo o tome kako je teško živjeti i ako imaš vjere, jer kad-tad dolazi do potrage za duhovnim odgovorima .
Po njenim pismima može se naslutiti da dugi niz godina Majka Tereza nije uopće osjećala prisustvo Boga «kako ni u srcu, tako ni u euharistiji».
Progovara o svom stanju duhovne boli.
Posebno mi je zanimljivo kad piše o golemom jazu između njezine slike u javnosti i stanja njezina duha.
To sam ja pomislila gledajući ponekad moju najbolju prijateljicu ovog ljeta, ili sebe nekad davno. Naša okolina hvalila je naš izgled kao najbolji do tada, a u nama su se ponekad rušili svjetovi.
U jednom trenutku majka Tereza kaže da je njezin osmjeh postao njezina maska, pita se «Gdje je moja vjera? Čak ni duboko u mojoj duši ne postoji ništa osim praznine i tame.
Ako Bog postoji, molim Ga da mi oprosti».

Po meni sumnja u Isusa ne znači da on ne postoji.
Svi smo samo ljudi, a sumnja je po meni između ostalog odraz inteligencije i nekakve osobne inventure.
To što Majka Tereza sumnja u Boga samo joj ide u prilog da postane što prije proglašena svetom. Ona pokazuje do danas još nepoznatu dimenziju po meni snage duha i vjere.
Unatoč sumnjama ona nikad niti na čas nije posumnjala u svoju misiju, u potrebu za ljubavlju prema ljudima, za pomaganjem najpotrebnijima, zapravo baš za onim djelovanjem i putovima koje nam je Isus pokazao.

Biti će po meni zanimljivo vidjeti kako će ova knjiga utjecati na ateiste.
Kad se raspravljam sa nekim mojim prijateljima onda mi oni tvrde da je vjera ljudski izum, sad možda shvate da je vjera u Boga nešto što prože tvoje srce i na trnovitom putu od tebe čini ako to dozvoliš samo ljubav i daje ti mogućnost da postaneš duhovi heroj.
Kad bi si dozvolili da se Božja ljubav ulije u njih, možda bi prepoznali ono što sam ja spoznala učeći da pokušam u svakom čovjeku vidjeti samo ono dobro, gledati ga očima Boga.

Moja najbolja prijateljica zapravo ni ne sluti na kako dobrom je putu, svjesna je da je na životnim prekretnicama samo nije svjesna da su svi njeni strahovi, sumnje i duševni usponi i padovi zapravo blagoslovi koji će je učiniti još ljepšom, boljom i čistijom iznutra.
Kad pročita ovaj post i možda knjigu « Majka Tereza, dođi i budi moja svjetlost» autora Briana Kolodiejchuka shvati da sve ljude čistog srca i zdrave pometi kad-tad u životu more iste brige.

To sam ja spoznaja pišući ovaj blog, preko njega zbližila sam se sa jednom časnom koju do sada na žalost nisam imala prilike upoznati osobno osim preko meilova, postova, sms-ova i rijetkih telefonskih razgovora.
Začudilo me koliko su nam životi različiti, a misli, strahovi i želje slični.

Prvotna zamisao bila mi je da svojoj najboljoj prijateljici napišem pismo, ali sam onda pomislila kako nas sigurno duboko u sebi muče ista pitanja pa sam odlučila napisati post i tako svima dati do znanja da ne očekuju stalno od sebe savršenstvo i da ne znači biti neuspješan ako uvijek nemamo savršen odgovor na svako pitanje.
Draga moja, kad god ne budeš znala što ti je činiti, učini ono što želiš ili jednostavno nemoj učiniti ništa, vrijeme će učiniti svoje jer dragi Bog uvijek se brine za one čiste u srcu.
A ako pak znaš, skupi hrabrosti i djeluj, jer sreća prati hrabre ja to najbolje znam.
Između ostalog najveća sreća u životu je imati izbora i moći učiniti po svojoj volji, sloboda je osnovni preduvjet za sretan život.

Možda se odgovor krije u pismima Majke Tereze, jer često ljudi misle kako svi ostali imaju odgovore i znaju kamo putuju, ali nije tako.
Njena pisma su živi dokaz, umjesto stigmi na koži, stigme na duši.
Unatoč svom naizgled jednostavnom liku, ona to definitivno nije bila, nije imala čak ni mira u sebi.
Skromna žena ali dobra poduzetnica, duboka vjernica obuzeta tamnom sumnji sa dugim godinama unutarnjeg mraka.
Napisala je «Moj osmjeh je moj ogrtač koji pokriva gomilu boli».
Proturječnosti njezinog života i djela ništavna su u usporedbi sa mojima, a ja se tako često nekada znala uhvatiti da kukam nad svojom sudbom.

Primajući Nobelovu nagradu rekla je,
« Nije nam dovoljno reći da volimo Boga, ako pritom ne volimo svoga bližnjega».
A to one kojima je srce na mjestu najčešće najviše muči, kako voljeti ljepše i ispravnije.
Baš kao i moju najbolju prijateljicu.


p.s. pisanje ovog posta odužilo se, dvaput me prekinula moja ljubav, prvi put nije ni znala da pišem, drugi put se iznenadila koliko je potrajalo.
Ispričala se na smetnji i brzo spustila slušalicu, uskoro je stigao sms ovog sadržaja
« Piši što te veseli i ispunjava ti dušu, od mene imaš podršku u svemu. Volim te.».
Hvala ljubavi i na potpori i na načinu na koji me voliš i to mi pokazuješ.





- 00:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 25.08.2007.

Arena-Pula, Generalna proba, magija bez trika, savršenstvo zvuka i slike

Znam nisam pisala dugo, neuobičajeno dugo za mene, razlog je zapravo vrlo jednostavan. Nije da nisam pisala zato što nisam imala o čemu, nisam pisala zato što sam živjela punim plućima, u pravom smislu riječi slavila sam život i uživala u neopterećenom ljetu punom ljubavi, ali i puno posla.
Danas sam ipak barem na kratko morala sjesti i podijeliti sa vama moje ushićenje zbog svega onoga što sam odgledala i odslušala sinoć na generalki u Areni.
Jer bilo je to doista slavljenje života, moje srce se još dugo u noć smiješilo.
Pisala sam već o Oliverovom i Gibinom koncertu i o pripremama koje su davno počele, pisala sam i o snimanju ,anegdotama sa snimanja plakata za koncert i o planovima kako će sve to izgledati.
Kako je moj šef organizator i producent tog koncerta,a ja njegova desna ruka ili ti asistent(ovo drugo bolje zvuči) od samih sam početaka bila upoznata sa svakim detaljem ali i problemom oko organizacije.

Znala sam da po prvi put u Arenu stiže bina tzv «Svera», da je bina ogromna, light do sada ne viđen, zvuk najbolji koji se trenutno mogao uzeti u Europi.
Pa ipak kad sam sinoć ušetala u Arenu i ugledala i čula Zagrebačku filharmoniju, Olivera za yamahom i Gibu kako daju sve od sebe kao da je koncert već počeo ostala sam zadivljena.
I sa ponosom mogu reći da će sve tako savršeno ispasti nisam mogla ni zamisliti, ma ni odsanjati.
I sva moja patnja od zadnjih pet dana nestala je u trenu, pustila sam da me preplave osjećaji blaženstva i da glazba uđe u svaku moju pa i najmanju stanicu i izbriše umor i napetost.
Da sam tako bedasto izgledala postala sam svjesna onog trena kad me poja draga privila uz sebe i šapnula mi da zatvorim usta i prestanem se cerekati kao da sam maloumna jer izgledam smiješno.
Dugo me zadirkivala dal sam se upiškila u gaće od sreće što je sve tako savršeno na kraju ispalo.

Jer zadnjih sedam dana moj je život bio paklena noćna mora.
Imala sam tisuću prijatelja i ni jednog neprijatelja, svi ali doslovno svi koje poznajem pa makar i površno htjeli su kartu.
To je inače najtraženija stvar u zadnja tri dana u Puli, ali i u cijeloj zemlji.
Izračunala sam da sam podijelila negdje oko sto i nešto karata i oko dvadesetak akreditacija.
Riješila još toliko, ali na žalost isto toliko ljudi morala sam razočarati i po stoti put objasniti da ja ne štampam ulaznice, a ni moj šef, niti su one naše vlasništvo bez obzira na to što je on organizator cijelog koncerta.
Čak je i Gibo kupio 200 ulaznica i podijelio ih prijateljima jer je i njegov život postao pakao.
Pokušala sam se iskupiti tako što sam onima kojima nisam uspjela srediti karte za koncert sredila posebne pozivnice za after party do kojih je inače teže doći nego do samih karata za koncert.
Obećala sam još par ljudi da na sam početak dođu ispred Arene pa ću pokupiti par vip akreditacija od moje drage i moje najbolje prijateljice i dati im to tako da i oni uđu pa mi ih poslije vrate.
One koje sam ipak morala razočarati uvela sam sinoć na generalku tako da barem na taj način osjete dio te atmosfere i slikaju se sa Gibom i Oliverom.

Divim se mom šefu jer ne mogu vam riječima opisati što je sve on ovih dana morao odraditi i koje probleme riješiti da bi sve sutra u Pulskoj Areni bilo savršeno.
Bilo je gotovo neizvedivo naći ulaznice za sve prijatelje, poslovne partnere i svu kremu hrvatske koja je morala imati svoje mjesto u Areni.
I taman kad smo mislili da smo sve strpali jučer je zazvonio telefon i sa druge strane žice se čulo «Dobar dan ovdje protokol vlade RH, želimo vas obavijestiti da su danas na koncert odlučili doći….»
Shvatili smo da noćna mora tek počinje.
Kako sve te ljude strpati u vip lože koje su već dupkom pune, a tek osiguranja i provjere koje slijede…

Mislim da bi svi skupa trebali na pusti otok nakon koncerta, godišnji odmor je obavezan a moja draga već je odabrala destinaciju i uplatila ratu kaže da tako lakše podnosi svu ovu gungulu. I potpuno je razumijem, ona na godišnjem odmoru a od ranog jutra sluša zvonjavu mog telefona i razgovore o kartama.
Jednu noć samo me milo zamolila da ili isključim telefon ili odem spavati u drugu sobu.
Inače, u Puli je zadnjih četiri dana padala kiša pa se postavljenje bine odužilo, zemlja se natopila, a ispod Arene su hodnici pa smo muku mučili jer je bina teška 13 i pol tona, morali smo pozvati statičara da balanse koji teže pet tona postavi tako da sve bude u levelu i ne propadne.
Evo i ispade da sam cijeli post kukala o porođajnim mukama koncerta umjesto o prekrasnim osjećajima koje sam doživjela jučer slušajući generalku, ali valjda sam sve to morala negdje istresti iz sebe.
Guštala sam sinoć do dugo u noć slušajući ih po prvi put uz filharmoniju u obradama dobro znanih pjesama koje još do sada nikada nisam čula na taj način odsvirane.
Šefu sam savjetovala da se povuče iz ovog posla, jer je postavio nivo kakav će teško tko u Hrvatskoj moći dosegnuti i sve je toliko nevjerojatno dobro da će teško ponovno tako nešto moći organizirati.

Kad sutra Oliver otvori koncert sa «Evo mene među moje» ,
a nakon njega Gibo krene sa «Dobri ljudi» , on i ja smo odlučili zapaliti «Romeo i Julija» cigaru koju nam je kupila poklonila moja draga unaprijed vjerujući u nas i ne sumnjajući da će sve biti savršeno i do dugo u noć cugati na posebnom partiju samo za nas par odabranih.

Ma zapravo već sinoć mi smo imali naš private party
Pjevale smo i plesale moja ljubav, najbolja prijateljica i ja uživajući u magiji, a kada su Gibo i Oliver zapjevali «Lipa moja» ja sam zagrlila moju ženu, sklopila oči i zajedno smo se prisjećale kako su nam se pogledi sreli i kako se ljubav nazrela baš na dan prošlogodišnjeg Gibinog koncerta u Areni i to baš dok su on i Oli svirali «Lipa moja, ti mi budi nevista..»
Tako savršeno sretna zahvalila dragome Bogu na blagoslovu ljubavi i sreće kojom me darivao.

p.s. Nisu sve prave ljubavi tužne...


I baš mi je krivo što Arena nije veća, puno više ljudi moglo bi večeras uživati u magiji bez trika, u savršenstvu zvuka i duše kojim će nas Gibo i Oli večeras darivati…

UPDATE;

Kući sam stigla negdje oko 6 i pol ujutro, toliko zadovoljna i ushićena, spavanje nije bila opcija, moja draga i ja toliko smo si još toga imale za reći vezano za koncert.
A bilo je doista riječima neopisivo.
Na generalki zamolila sam Gibu da čestita ulazak u brak mojoj prijateljici iz djetistva i njenom odabraniku.
Cijela svadba bila je vrlo nekonvencionalna i započela je oko pet popodne na plaži, svi smo bili u kupaćim kostimima, ukljićujući i maladence, a nakon same ceremonije krenuli smo u Arenu na koncert.
Učinilo mi se mrak, da im Gibo čestita i poželi puno sreće u budućem zajedničkom životu.
Nešto prije početka otišla sam njemu i Oliju poželjeti puno sreće na koncertu i odlučila sam da ga neću ponovno podsjećati na sve to zbog cijele «Unce fibre» koja je bila vidno osjetna.
Čim me ugledao ponovio mi je njihova imena i pitao me jesu li ispravna, nisam mogla vjerovati da ih je zapamtio.
Zahvalila sam se i pomislila da će ipak u svoj toj strci i ushićenju sigurno zaboraviti obećanje.
Pred kraj koncerta, kad sam već pomislila da se neće sjetiti, zamolio je da zamrače Arenu, da ljudi upale upaljače i uz pjesmu «Zlatne godine» i stihove «Jednu svijeću ljubavi» poželio Lenki i Goranu puno sreće u zajedničkom životu.
Oborio me s nogu, kupio za života.
O veselju cijele ekipe sa vjenčanja i njihovom neću ni pisati.
A ja, ja sam odavno već uz prve taktove koncerta bila u raju.

p.s.I da, pogađate tko je ulovio buket ;)
Lenka se doista potrudila da to budem ja, skoro me direktno u glavu pogodila njime.
Za prsten se moja mala već potrudila, a na upite prisutnih kad će svadba, mi samo odgovorile da smo "spašene" do ulaska u europsku uniju.


A evo članka koji će nadam se jednog dana s ponosom Lenka i Goran pokazivati svojim unucima.
Lijepši poklon nisam im mogla pokloniti, 13000 zadovoljnih duša poželjelo im je sreću.


Večernjak-Zvižduci premijeru, ovacije Lenki i Goranu


Pozornica Pozornica

Pozornica Pozornica

Dogovor Dogovor

Oliver Gibo

- 19:12 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2007.

Gandijevski pristup životu ili kako je lako zaraditi slomljen nos.



Još uvijek pokušavam shvatiti zašto se desila ta promjena u meni, jeli ju potakla jedna ili više stvari koje su me obilježile, pa onda je li to proces koji već dugo traje i koji je to trenutak kada se sve to u meni počelo osvješćivati.
Mislim da je počelo nešto malo prije nego sam počela pisati ovaj svoj blog.
Kako god bilo, ja sam sada to što jesam i znam da nikada više neću biti onakva kakva sam bila nekad, jer naučila sam da se ustrajnost isplati iako znam da ustrajnost nije isto što i nepopustljivost, ipak ovaj Gandijevski pristup život koštao me prije par dana i to jako skupo.

Neću sada pisati o drugoj strani, osobi koja je moje prijateljice i mene fizički napala me ne zanima ni sada kao što me nije zanimala ni svo ovo vrijeme.
Zapravo jednom sam je samo kratko slučajno upoznala i još jednom poslije srela u kući mog prijatelja, ali i taj površni susret bio je dovoljan da ocijenim da je ona netko sa kim ne želim imati nikakve veze.
Susrela sam do sada takve ljude koji se već u prvom nastupu trude pokazati ono najopasnije u sebi, a ne shvaćaju da je to ono najgore što nose u sebi.
Svojom agresivnošću prikrivaju svoj strah od samoće.
Ne vjeruju u vlastitu sposobnost, ali na sva zvona oglašavaju svoje kvazi vrline.
Zato se ja nikada ne zavaravam prividom i namjerno šutim kad me pokušavaju impresionirati.
Shodno sa tim sam se i ponašala, ignoriranje je bila moja samoobrana, ali ponekad ni to što se držiš po strani i krećeš samo svojim teritorijem nije od velike pomoći.
Još uvijek mi nije jasno kakva je ovo poruka od dragog mi Boga, vjerojatno ću to sa vremenom shvatiti.

Nekad davno kad bi vidjela da netko tuče moje prijateljice sigurno bi odreagirala još većom agresijom, ali sada sam vidjevši što se dešava pokušala otići što dalje od svega.
Bila je kobna i pogubna greška okrenuti toj zloj osobi leđa, jer je to bio trenutak kada me tako silno udarila da sam završila na podu, da sada ne prepričavam mučne trenutke nakon toga, jer doista nemam za to više želuca, živaca ni volje mogu samo reći da je rezultat te divlje agresije nadmenom moj slomljeni nos na par mjesta.
Moj jedini čin nakon toga bila je rečenica koju sam joj uputila i tada joj se napokon obratila po prvi put nakon što sam je upoznala u kući mog prijatelja a glasila je
«Ja ti neću vračati, nek ti Bog sudi», nakon toga okrenula sam se i otišla.

Napisah na ovom svom blogu kako sam sigurna samo u jednu stvar vezanu za moju najbolju prijateljicu ,a ona glasi «Ja nisam snažna. Nije ni ona.Ali zajedno,moja prijateljica i ja najsnažnija smo silana svijetu koju znam.
Tu noć to se pokazalo točnim, jedino ona bila je toliko prisebna i sposobna da na moju bolnu zamolbu da mi ispravi nos stane pred mene i učini to po prvi put u životu kao da zna kako se to radi cijeli život.
I doista vam sada iz prve ruke mogu posvjedočiti da je filmsko slamanje nosova vrlo vjerno prikazano na filmskoj vrpci.
Zaista vidite zvjezdice kad vas netko odalami, doista šiklja krv u mlazovima i ne da se nikako zaustaviti i zaista se nos da ispraviti rukom i to vrlo zvučno se baš kao i na filmu čuje krcanje kostiju.


Probijati se kroz taman oblak beznadnog nasilja, ma na koncu probijati se svakodnevno kroz nedaće koje ti život nosi, probijati se samo ljubavlju bez uzmaka, truditi se biti bolji i biti bolji i prema ljudima koje svakodnevno susrećem .
Priču o dobrom Samarićaninu što češće oživljavati i prakticirati tako da postane svakodnevnica, živjeti život među ljudima živo i svakodnevno, a truditi se živjeti ga po mjerilima 10 Božjih zapovjedi i davati samo ono dobro iz sebe, imati veliku disciplinu svojih osjećaja– e pa sad vam mogu reći da za takav život treba smjelosti, živaca, hrabrosti i neizmjerne vjere koju u sebi treba naći, a bez koje u sebi ne smijemo živjeti.


Napisah već na ovom blogu da i u svijetu i u nama postoji nasilje.
U svima nama. I uvijek ćemo mu se morati suprotstavljati, dok god bude nas koji ćemo mu se moći suprotstaviti.
Dok smo mali slijepo slijeđenje nasilja vodi nas u sukob sa mamicom.
A kad odrastemo, slijepo nasljeđe nasilnih poriva vodi nas u mržnju i konačno smrt, onu duševnu sigurno.
Ja sam se eto Gandijevski suprotstavila i platila skupo taj svoj miroljubivi pristup, ali ako je cijena ta da sam izgubila nos kakav sam imala neka.
Zauzvrat sam otkrila sam u sebi nevjerojatna prostranstva i dubine i popela se koju stepenicu više ka cilju koji sam jako visoko postavila na putu na kojem sam našla samo mir, dobrotu i ljubav.
Nazvala me kad je čula moja jako draga i dobra prijateljica i nakon što sam je umirila rekla mi nešto što me nasmijalo, razvedrilo i dalo mi za misliti.
A rekla je;
« Znaš ja sam se u životu jako puno molila, ali nikada ovako jako kao za tebe kada sam čula što ti se desilo. Htjedoh ti reći da u Bibliji piše da je Bog rekao da kad te netko udari okreneš i drugi obraz i ti si to i učinila, ali znaš nakon toga nije više rekao ništa na tu temu pa ti sada razmisli malo o tome i učini što misliš da je najsigurnije za tebe.»


I za kraj moram zahvaliti mom najvećem i najjačem prijatelju, kojeg se u mom gradu svi boje, a koji je odmah čim je čuo što se desilo cijelu stvar riješio jednim telefonskim pozivom pa je dotična osoba odmah spakirala kofere i zauvijek odselila.
I mojoj najboljoj prijateljici koja je doktor nauka i prekrasna mlada žena ,ali je nevjerojatna snaga njenog nesalomljivog duha i hrabrosti.
Hvala ti što si mi tako samouvjereno namjestila nos, čak te i teta doktorica na odjelu Otorinoralingologije pismeno pohvalila u službenom nalazu koji je napisala nakon pregleda.
Od danas te od milja zovem-Kostolomka.
Hvala i mojoj ljubavi na svoj brizi kojom me obasipa.
Volim vas puno, najviše.


I na kraju hvala i dragome Bogu i molim ga da me nadahne tako da svaki neprijateljev udarac za mene bude samo lekcija iz obrane,a nikako ne probudi u meni želju za osvetom.

- 18:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2007.

Evo vam jedna velika ekskluziva ! ( naravno ako ste kao i ja veliki poklonik Gibonnieve i Oliverove glazbe).


Ovaj je post jedan od onih koje pišem, a osmijeh se ne skida sa mog lica.
Najavila sam već u prošlom snimanje plakata za veličanstveni koncert ovoga
ljeta u Areni.
Biti će to vrhunski doživljaj za dušu i iskrene poklonike kvalitetne glazbe.
Uz cijeli simfonijski orkestar četrdeset godina karijere proslavit će Oliver, a
biti će to prvi takav zajednički koncert nakon skoro 15g. njega i Gibe, naša
dva po meni najbolja glazbenika.
Osim što su vrhunski glazbenici oni su i rijetko duhoviti i dragi ljudi.
Oliver je stigao večer prije, moj šef njegov je veliki prijatelj već 20-tak
godina pa je to uvijek dobar razlog da izađemo i dobro se provedemo.
Foto shooting njihovog zajedničkog plakata za ljetni koncert dogovorili smo u
podne slijedeći dan i pao je svima teško, nekako je jutro tog dana uranilo.

Oko 11h došla sam po Olivera u hotel pa smo otišli na kavu u naš omiljen
kafić gdje nas je čekao moj šef i Gibo.
Gibo fin kakav jest donio mi je unikatnu bombonjeru, čokolatine tako fine u
životu nisam jela.(Za vrijeme foto shootingu svi su se sladili i složili
sa mnom kako su izvrsni, svaka čast hotelu Millenijum na trudu)
Ispijanje kave u centru grada punog ljudi bio je loš izbor, jer ni jednog
trena nismo imali mira.
Svako malo netko je svraćao želeći se upoznati sa njima, a kulminacija je
bila onog trena kad nas je okružila ekskurzija škole iz jednog Zagorskog
sela.
Potrajalo je dok je Gibo udovoljio svima i slikao se sa svakim pojedinačno.
Zato ako ikada priđete nekom od pjevača i zamolite ga za slikanje a on vas
odbije prije nego ga osudite zbog toga probajte pomisliti koji ste mu vi
redni broj sa istom željom taj dan.
Nakon toga odveli smo ih profesionalnom fotografu.
Sam shooting trajao je oko sat vremena i bio je zabavan isključivo zato što
smo se šalili na račun jedni drugih i sladili se finim čokolatinama.
Na slikama koje slijede vidjeti ćete otprilike kako je sve to izgledalo,
vjerujem da sam ulovila par trenutaka koji to dobro prikazuju.
Meni je sve to posebno drago palo zato što iako imam puno naših zajedničkih
fotki u raznim prilikama što poslovnim što privatnim, do sad me nikada nije
slikao profi fotograf i naravno nikada u takvom društvu.
Pa kada smo odradili službeni dio posla i kada su predložili da se svi
zajedno slikamo za uspomenu odmah sam pristala mada se inače nevoljko
slikam.
Ne moram ni spomenuti kako su te fotke mrak između ostalog i zato što si je
fotograf dao truda u foto šopu;)
Odabir je za sada da na jednoj strani plakata bude samo dio Gibinog lica,
a na drugoj strani dio Oliverovog,
između text sa najavom koncerta.
Nakon fotkanja odlučili smo se za ručak, a tko nebi ogladnio od toliko
poziranja.
Hvala dragom Bogu, nitko od njih nije profesionalni model pa ne moraju
paziti na liniju.
Iako se Gibo trudi jesti kao tić.

Ovaj put bili smo pametniji, a i na njihovo insistiranje da ne idemo na neko
fensi mjesto već na neko mirnije odabrali smo jedan mali restorančić van
grada, ni malo izvikan, ali zato gurmanski kvalitetan i fin.
I nismo pogriješili:)
Naručili smo za predjelo školjke na buzaru (mljac, moje omiljeno jelo), a za
glavno jelo jastoga friškog da friškiji ne može biti s obzirom da su ga na
naše oči izvadili iz akvarija.
I Gibo i Oliver špotali su mog šefa kako ima srca naručiti jastoga i time ga
osuditi na sigurnu smrt, a kad je stigao na stol ja sam njih špotala kako
imaju srca sada ga jesti.
Opravdali su se time da je stvar gotova pa nema smisla da propadne.:)
Uz malo vina, gozba je mogla početi ali i dogovori vezani za ljetni koncert
u Areni.

Moj šef već je bio izvršni producent Oliverovog koncerta u Areni prije 4g. i
dijelom producent prošlogodišnjeg Gibinog također u Areni.
Tako da iz iskustva znamo što nas čeka.
Ne mogu vam odati sve tajne, jer mi to moj posao ne dopušta ali ću vam ipak
reći par ekskluziva.
Uz Gibu i Olivera nastupit će cijeli simfonijski orkestar čiji nastup za jednu
noć košta 40000 eu.
Pa se razgovor vodio najviše oko toga kako naći još novaca za sve zamisli i
kvalitetu koju oni žele za taj koncert.
Složili su se da razglas stigne iz Slovenije, a rasvjeta iz Italije jer je
to najkvalitetnije što se trenutno može dovući u Hrvatsku.
Razgovarali smo i o repertoaru pa je pao dogovor da Oliver i Gibo iznenade
publiku otpjevavši zajedno "Ja ne odustajem" i to da Oli pjeva dionice na
talijanskom.
Svatko od njih pjevati će najmanje sat i pol i biti će sigurno dva bisa,
na bisu jednu od pjesama trebali bi otpjevati zajedno i to «U ljubav vjere nemam».
Biti će čak tri generalne probe, koje će biti odrađene baš kao da su pravi
koncert, dakle sav repertoar biti će odsviran i otpjevan u komadu, a
najvjerojatnije će jedna generalka biti za javnost.
I svatko od njih otpjevati će barem jedan hit onog drugog i obratno.
Razmatralo se koje pjesme su iz njihove duge karijere naj pogodnije za
izvođenje sa simfonijskim orkestrom i koje u takvoj obradi najbolje zvuče.
Gibo je rekao da želi Maja Azucena (glazbenicu iz New Yorka koja sa njim pjeva
pjesmu "Anđeo u tebi") na koncertu i da će ako treba sam platiti sve
troškove vezane za nju sam.
Dogovorili su se da jedina stvar koju žele postići ovim koncertom je da bude
ekstra kvalitetan i da se ljudima pruži vrhunski i još neviđen glazbeni
užitak.
Medijski će sve popratiti "Glorija" u kojoj ćete uskoro moči sve ovo i još
toga pročitati, jer će oni između ostaloga organizirati i prvu pressicu, te
"Večernji list".
Nakon tih ozbiljnih tema prešli smo na dogodovštine i paljenje vatre
međusobno.

U takvim opuštenim razgovorima uvijek me iznenadi Oliverova lucidnost,
nevjerojatno koliko je taj čovjek opušten i smiren ponajviše zbog velikog
životnog iskustva i urođene inteligencije.
Sve što je rekao bilo je nevjerojatno istinito i mudro, ali najviše mi se
sviđa način na koji to kaže ,a to je uvijek vrlo duhovito i britko.
Svidjela mi se posebno jedna rečenica, pričali smo najviše o ljubavi i prema
pjesmama i prema moru i prema životu i prema voljenim ženama.
Rekao je tada slušajući Gibu kako je najveća stvar koja ti se između
ostaloga u životu može dogoditi ta da se nakon što si prošao sve i svašta
uspiješ ponovno zaljubiti onako nevino dječje.
Mislim da je apsolutno u pravu, to je doista veliki blagoslov.
A što reći o Gibi, a da ne ispadne da ga dižem na pijedestal.
Kao čovjek mislim da je njegova najveća vrlina njegova pozitivnost u svemu.
On doista ljude, svijet i sve oko sebe kao da gleda očima Boga, pa u svemu
vidi i traži samo ono dobro.
Duhovit je (i to doista tako da bi se kao što postoji Pajtonovski humor,
ovaj mogao zvati Gibin), topao i nadasve smiren.
Kad pomislim na njega voljela bi da u životu mogu tako naći mjeru i mir u
svemu, imam osjećaj da ga jedino muči inspiracija.
To jest briga da ga ne napuste njegove glazbene muze i nastane autorska
suša.
I to da stalno mora čekati pravi trenutak da publika sazri za sve ono što on
nosi u sebi i ima im za reći.
A pričajući tako stalno je spominjao svoju Sanju i klince, uvijek se oduševim sa koliko ljubavi priča o njima. Vrača vjeru i tješi na neki čudan način ta njihova uzajamna privrženost.
Ganula me duboka ljubav ispod varljivog sjaja showbusinessa.
I utješila spoznaja da se muškarac i žena mogu čak i u takvom okruženju voljeti i poštovati toliko i tako dugo…


A sad evo fotki koje sam obećala u mom prošlom postu.
I velika hvala dragoj gospođi i mojoj blogerskoj prijateljici- pjesma jedne mladosti.
Bila je tako draga i pomogla mi je postaviti ih na moj blog.



Gibo fotomodel
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Gibo uz efekte
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Oliver fotomodel
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Umori čovika posao fotomodela
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Gušta u čokolatinama
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Zajedničko uslikavanje
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Zaslužena gozba
Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Gibu i mene neće moći vidjeti sa ovom smišnom krpom ispod vrata jer izgledamo prerofl

p.s. UNICEF i Podravka predstavili su humanitarnu akciju "Širimo krugove dobrote" kojom će se prikupljati novac za UNICEF-ov projekt promicanja udomiteljstva "Svako dijete treba obitelj".
Premijerno je prikazan promotivni televizijski spot sa Gibonnijem, zaštitnim licem kampanje i UNICEF-ovim ambasadorom dobre volje.
Glazbena je podloga spota Gibonnijeva pjesma "Hodaj", a on se odrekao autorskih prava za njezino korištenje.
Za akcije koja traje do 30. lipnja, prodavat će se posebne crvene boce studene i studenca, a deset posto od prodaje darovat će se za potporu udomiteljskim obiteljima.
Pa imajte to na umu i pomozite jer «darovi kruže i vraćaju se» rekao je moj otac, a oni kao da su ga čuli jer je ideja kampanje upravo takvayes




- 19:53 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Ovaj post iako tako ne izgleda, zapravo govori o bitnim stvarima u životu.

Ova moja šutnja nekako se ne planirano odužila.
Voljela bih vjerovati da je korizma predugo trajala pa sam se potrudila nadoknaditi propušteno, ali razlog doista nije u tome.
Iako jesam nešto malo i zalomila, ipak je to isključivo zbog posjeta moje najbolje prijateljice, a njezin dolazak nikada me ne ostavi ravnodušnom i uvijek je dobar povod za neplaniranu zabavu.
Još kad se uz dobro vino iz zvučnika začuje Gibo ili novi Čolič i
stvar«Svadbarskim sokakom» sa njegovog zadnjeg albuma znam da počinje jedna
duga, vesela i dirljiva noć samo nama dvjema bitna..
I veliko je blaženstvo kad nam se dogodi takva noć u kojem se nije dogodilo baš ništa , kad smo jednostavno živjeli.
Tada mirno pred jutro legnem na spavanje, da usnem slatkim snom amatera koji zahvaljuje na tolikim blagoslovima.

Inače sav naš zimski trud se isplatio, pa se sad dižem puno vedrije jutrom.
Ima nešto doista čarobno kad išetate iz dnevnog boravka ravno pred ogroman bazen u dvorištu, pa se lagano zavalite između mlaznica savršeno mlake vode da vas izmasira pred dan koji je pred vama i koji tek trebate pokoriti i skrojiti po vlastitim mjerilima sreće.

Mene inače dolazak ljeta dovodi u mračno filozofsko raspoloženje.
Razmišljam o vrlo dubokim i vrlo intimnim ljudskim potrebama.
Potrebama koje nam, kad su zadovoljene, podaju divan osjećaj sigurnosti.
O iskušenjima i mukama mukotrpnog rada, manjka vremena i energije za sve što volimo i za sve koje volimo.
Razmišljam o tome jeli već ionako sve zapisano i sudbinski određeno pa onda ove moje moždane slagalice ionako nemaju nikakvog smisla.
Kako god bilo, o tome rijetko govorim, jer se bojim da me ljudi neće razumjeti ili da ću ipak samu sebe zacoprati.
Svi sigurna sam u životu imamo svoje tajne ciljeve.
Tako i ja u životu tragam za nekim mojim samo meni znanim vrhovima, ali kao što napisah već ima nešto magično u velikom bazenu u dvorištu, a nešto doista čarobno desi se kad ležaljku pored njega dijelite sa ženom koja vam je smekšala srce i ugrijala dušu.
Zvjezdano nebo iznad vas, voda u bazenu obasjana podnim reflektorima, sve puno svijeća, čaša crnog vina i njene velike tople oči.
Atmosfera je to koja bi i iz najčvršće stijene izvukla najtajniju misao i ja sam se naravno potpomognuta njenim škakljanjem morala slomiti pa otvorih dušu i ispričah sve svoje skrivene dvojbe i strahove.
Očekivala sam da će je moja ispovijed uplašiti, ali izazvala sam sasvim drugu reakciju.
Saslušala me mirno, stvarno baš kao da sam na ispovjedi i onda krenula stavku po stavku svaku moju dvojbu logično argumentirati i rušiti.
Pomislih, kako me tako malena opet oborila sa nogu.
Bio je to trenutak kada sam spustila pogled na nju i usred sve te magije oko mene sa divljenjem gledala ženu koju sa ponosom nazivam svojom ženom i prijateljicom i ljubavnicom.
I tek tada razumijem zašto su se zbog ljubavi vodili ratovi, zaista je moguće voljeti nekoga toliko.

A ako se pitate kakvi su njeni savjeti, pa odlučih podijeliti ih sa vama jer su doista zlata vrijedni.
Doduše ja vam ne mogu doslovno reći ono što me ona savjetovala to bi bilo doista previše, ali mogu vam u filozofskom smislu prenijeti njene poruke i način razmišljanja koji je vrlo mudar, hvale vrijedan i praktičan.
Ukratko prepričano savjetovala me;

Uvijek vjeruj bližnjem svomu. I uvijek pazi da presiječeš špil.
Uvijek se uzdaj u Boga. I pazi da kuću sagradiš na povišenom zemljištu.
Uvijek budi pažljiv prema svom susjedu. I pazi da izabereš dobro susjedstvo u kojem ćeš živjeti.
Utrka neće uvijek pripasti najbržemu, ni bitka najjačemu, ali bolje ćeš proći budeš li i jedno i drugo.
Drži se sredine između «Okreni drugi obraz « i «Što je previše je previše».
Drži se sredine između «Tko žuri, nikamo ne stiže» i «Ovca bleji i gubi zalogaj».
O pobjedi- pobijediti uopće nije važno. Važno je kako ćeš odigrati svoju igru.
O gubljenju- izgubiti uopće nije važno. Važno je kako ćeš odigrati svoju igru.
O igranju igre- Igraj da bi pobijedio, ali obavezno igraj pošteno!


Znam da ste čitajući ovo osim što ste se osmjehnuli pomislili
« Je, vraga joj je sve ovo rekla».
Ali doista je, ne na ovaj način i ovim riječima već puno rječitije, vedrije, zanosnije uz puno primjera svojih i tuđih, brižno i utješno.
I što je najvažnije bilo joj je stalo i imala je pravo.
A ja, pa ja sam spokojno zaspala ne samo zato što netko tako prekrasan pored mene spava već i zato što joj je stalo tako mudroj, poštenoj i samo mojoj.
Zahvalih tu noć dragom Bogu, koji mi je dao čak dva oslonca u životu nju i moju najbolju prijateljicu.


p.s. Znam da sam se mogla i boljom pričom iskupiti koliko me nije bilo, ali otvorih ovaj blog zbog sebe pa je red da pišem ono do čega je meni stalo i što zaokuplja moje misli iako to ponekad nije tako zanimljivo i poučno kao što sam imala običaj dijeliti sa vama.
Obećajem sljedeći post biće puno zanimljiviji, ovaj tjedan Gibo i Oliver stižu u moj grad.
Moj šef i ovaj je put glavni producent i organizator(a ja na moju veliku radost njegov asistent) njihovog velikog koncerta u Areni ovog ljeta (25.08.2007.) sa velikim sinfoniskim orkestrom. Snimamo fotografije za plakat i dogovaramo zadnje detalje, pa ću vam sve to lipo ispričat i fotografijama ukarasiti
wink



- 21:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.04.2007.

Što me čini sretnom…


Već za prošlogodišnje korizme napisah da smisao nije odreći se ića i pića.
Naime,svake godine čeličala sam svoje tijelo i time činila najviše nešto za sebe.
Stesala bi svoju liniju do savršenstva i to me činilo zadovoljnom,malte ne ponosnom.
Prošli su ti dani kada smo trebali živjeti na kruhu i vodi (a ostatak hrane pokloniti
nekome kome je to potrebno)
Ja sam dakle prevazišla taj stupanj površnog shvaćanja korizme i odlučila poraditi na
"tesanju svog duha„.
Dobih tada savjet da probam misliti samo"dobre misli".
Da svaki put kada skrenem u razmišljanju i pomislim nešto ne hvale vrijedno odmah to odagnam i moram priznati da sam sa ti ove godine puno lakše izašla na kraj.
Ove sam godine pred sebe stavila još veće zahtjeve, što je zapravo sasvim uredu jer u ovih godinu dana razvila sam i otkrila u sebi neka meni do sad ne znana, a tako blaga mjesta koja su postala moje utočište i ponos.
Odlučih ove godine vježbati svetrpljivost.
Za one koji se možda pitaju što točno ta riječ znači, evo odgovora.
(grč. makrothimia)- grčka riječ prema kojoj je ovdje skovana riječ svetrpljivost pojavljuje se u Bibliji u različitim nijansama značenja (svetrpljivost, snošljivost,podnašanje,velikodušnost).
Ako ste kao ja u posljednja vrijeme čitali Pavlov hvalospjev ljubavi(1 Kor 13,4) kao to je prva riječ koju je upotrijebio da bi izrazio ono što je ljubavi svojstveno, a svi znamo što je to.

E sad ono na što sam ja mislila kad sam podijelila sa vama da sam cijelo vrijeme korizme vježbala -svetrpljivost.
Makrothimia je složenica u kojoj druga riječ thimos zapravo označava snagu duše, tako da cijela riječ doslovno znači " onaj koji ima veliku duševnu snagu".
Pri čemu se valjda podrazumijeva da veliku duševnu snagu ima onaj tko zna trpjeti sve nevolje na koje nailazi u svom životu, pogotovo tko može ne uzvratiti na zlo zlom nego dobrim.
Takav veličanstven i potresan primjer dao nam je sam Krist trpeći na križu i govoreći "Oprosti im Oče jer ne znaju što čine".
Ja sam iskoristila i vrijeme ove korizme da u svom srcu nađem oprost za one kojima sam odavno trebala oprostiti, što je zapravo moj najveći napredak, pored vježbanja strpljivosti i poniznosti.
Svakako sam najviše odmakla u spoznaji da više doista nisam ni malo ohola, a postala sam i gotovo bolno iskrena.
Pa me najbolja prijateljica koja je iz dalekog Rima došla provesti sa mnom Uskrs redovito zadirkuje zbog mojih osviještenja i uz smiješak mi pjevuši „U što si se pretvorila..“
Za mene dakle svetrpljiv značilo bi; strpljivo podnositi nevolje, protivštine, nepravde, duhovnu suhoću,te biti u miru i s drugima i sa samim sobom, ne ljutiti se na druge, ne uzvraćati na zlo zlom i ne predavati se malodušno nego biti ustrajan do kraja.

Zapravo kad se to ovako sagleda pojmu makrothimije savršeno odgovara zen-budistički pojam „kšanti“( jedna od šest temeljnih vrlina i ime maltezerice moje frizerke što je između ostaloga i razlog zašto sam o svemu ovome i razmišljala čekajući da novi pramenovi zablistaju na mojoj glavici ispod čijeg tjemena ponekad, ali samo ponekad nikne nešto nalik rajskom voću ;)
Samo rijetki koji me dobro poznaju, a možda čitaju ovaj moj blog nasmijati će se rečenici koju sam upravo napisala).
A ako kao ja u posljednje vrijeme imate tu slatku privilegiju da vam životne trenutke krasi prekrasna mlada žena koja je što genetski,što izuzetnim odgojem predodređena da štuje riječi onda imate tu sreću da je dok sneno i mazno leži pored vas možete priupitati koju još hrvatsku riječ možete upotrijebiti za ono što prakticirate skoro zadnjih 40 dana, a ona će vam se osmjehnuti i najmilijim snenim glasom prišapnuti „„ustrpljivost“ ženo moja ili ako baš voliš kovanice evo ti još jedne „žilavodušnost““.

Trudila sam se još ne provesti u ljutnji niti jedan jedini dan, ne vuči je za sobom u novoj godini.
Jer ne moramo pokazivati svoj bijes samo riječima,neki podižu i mrgudni zid šutnje oko sebe i cijede otrov gorčine u svoje srce.
Svatih tek nedavno koliko je važno izbjegavati ljutnju ne samo tako da je drugi ne mogu uočiti, nego čak i u skrivenim mislima našega srca,jer inače će njena gorčina pomračiti naš um i lišiti nas iskrene sreće i nastanjivanja Duha Svetoga u njemu.
Što mogu zaključiti pred kraj korizme i ovog mog ponovnog pokušaja duhovnog zrenja?
Pa stupanj duhovnog zrenja sigurno mi se desio, jer u ovim mojim pokušajima da pročistim srce i prosvijetlim um uz puno svetrpljivosti i djelovanja Božije milosti i moje suradnje putem asketske prakse (što svetrpljivost sigurno jest) moja odricanja urodila su plodom i ja osim što sam bliže dragom Bogu ljepše volim ljude, spremna sam oprostiti.


Za kraj jedan prekrasan citat koji je krijepio moju dušu u vrijeme korizme kao Uskršnji dar svim dragim ljudima koji čitaju moj blog i slažu se sa mojom pisanom riječju.
„Kao što snijeg ne može pustiti plamen, niti voda dati vatru ili smokva roditi na trnju, tako ni tvoje srce ne može biti slobodno od opterećujućih misli, riječi i djela dok se iznutra ne pročisti.
A kako dolazi to pročišćenje?
Stalno održavaj pažnju u srcu, prakticiraj usto i Isusovu molitvu, trudi se da zadobiješ poniznost i utihnuće duše i uvijek daji sve od sebe na svom putu.“
Hesihije



- 16:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2007.

"Godine prolaze nervoznim korakom, jesmo li sretniji, jesmo pametniji...“

Baš onako kako se odvija razgovor između dvoje ljudi.
Jedno vodi prema drugome, tu i tamo dođe do stanke, a konac razgovora nema uvijek izravne veze sa njegovim početkom.
Tako ni ja u ovom svom pisanju, nisam imala pravi kurs, postalo je zapravo istraživanje bez krajnjeg cilja kojem treba prići, nema nikakvog konačnog zaključka do kojeg moram doći.
Kao kad plešeš, pa se puno razmašeš bez nekog krajnjeg cilja, isključivo da bi se nakon toga bolje osjećao.
Tako je prije točno godinu dana nastao ovaj moj blog.
Zapravo prije godinu i jedan dan.

Tada, gdje god bi pogledala vidjela bi manje od onog što sam znala da bi život trebao biti.
Ali pomislila sam , ja neću postati manje.

U mjesecima koji su slijedili, najprije nečije tuđe ponašanje, onda volja dragog mi Boga, a nakon toga i neke moje pod pritiskom donesene neminovne odluke iz želje da sebe poštujem, jer bez toga ne bih imala snage da nastavim živjeti kao dostojan čovjek, učinile su svoje i sada nakon godinu dana napokon moje molitve više nisu samo želje već i zahvale.
Hrabrost se isplatila i ja sam blagoslovljena darom spoznaje i ljubavi.

Moj blogovski rođendan dočekao me nespremnu i još jednom mi potvrdio kako je život nepredvidljiv ali vrijedan življenja.
Moja malena možda i je "small edition", ali joj u grudima kuca veliko, brižno i toplo srce sa puno ljubavi za mene.
Uvijek su mi se sviđale privlačne, sposobne žene.
I tako malena vrlo je poduzetna i pažljiva, pa me zapravo njeno iznenađenje nije ni malo iznenadilo.
U meni su zazvonila sva zvona i zasvirale sve violine.
Tako sam ja svoju godišnjicu bloga dočekala u hotelu sa pet zvjezdica uživajući u svim čarima wellnessa i prekrasnim sunčanim danima uz ljetnih 25 celzijusa.
Četri savršeno isplanirana dana, bez ijedne obaveze.
Odavno ih sanjam, a ona kao da je i to osjetila.
Lješkareći tako pored bazena, ispijajući kavu i čitajući novine shvatila sam koji je datum, te počela razmišljati o tome gdje sam bila u ovo vrijeme prije godinu dana.
Pritom ne mislim samo na fizičko prisustvo, već i ono na duhovnoj razini.
Nakon godine dana sigurna sam u jedno, ja više nisam ona ista cura od prije.
Ne znam koliko sam pametnija, sretnija, sigurna sam samo u to da sam bolji čovjek.
Napokon poštena i puno brižnija.
Srce se promijenilo mrvu na bolje.

Shvatila sam, Zemlja je mjesto na kojem se uči iskustvom.
Ja sam svoje skupo platila i bilo bi neoprostivo da svoju lekciju nisam naučila.
Previše me koštala, prejako boljela.
Postoje živi i neživi ljudi. Samo stoga što netko diše, ne znači da je živ.
Potištenost znači da svoje vrijeme ne provodiš u životu.
Neophodno je sazrijeti, živjeti dugo i mudro.
Na kraju, svi smo mi odgovorni za ono vrijeme koje proživimo kao ljudi i za to kako koristimo dar slobodne volje.
Sada to znam.
Kao i to da je svatko odgovoran za svoju energiju i za disciplinu svojih osjećaja.
Svi doživljavamo kako je to biti u negativnome stanju, ali zadržavati se u njemu i ne učiti iz toga znači biti neodgovoran, nezreo i ne mudar.

Jučer dok smo hodale tako pored mora tražeći prikladno mjesto za skriveni poljubac, razmišljala sam koliko sam se promijenila.
Lakša sam na oprostu, ni malo ohola, jer ovako sigurnija u sebe ne želim vladati, već naći u sebi načina da još brižnija budem.
To je neizbježan preduvjet ako želimo nekoga ljubiti i ako želimo da nam se ta ljubav i uzvrati.
Sada znam, ljubav nije nadmetanje, igranje po principu mačke i miša, poanta sreće ne sastoji se u tome da nekoga svojom domišljatošću i pameću nadmudrimo, prevarimo i pobijedimo misleći da tako držimo konce našeg života u rukama.
To samo pokazuje koliko smo nesigurni u sebe i nespremni ispravno voljeti.
Ovakva kakva sam danas takva razina odnosa više me ne može zadovoljiti.
Jer sada znam, voljeti nekoga i posjedovati ga nije baš posve isto.

Kao da se u ovih godinu dana nešto u meni rodilo ili je oduvijek i postojalo samo je moralo sazreti, sada znam da svojim postupcima i odlukama ili povećavamo razornu silu i tuđu zločestoću ili svoju energiju usmjeravamo prema skladu, ljepoti i očuvanju života na ovoj Zemlji čineći ga boljim mjestom za život.
Sve to treba činiti ako želimo da se bajke objestne.
I još nešto, zahvaljujem dragom Bogu na svim komičnim, kvrgavim ili blesavo slatkim situacijama iz stvarnog života sa njom koje sprečavaju dosade koje sa sobom donosi savršenstvo.

Što na kraju mogu reći, nakon godine dana.
Možda se zapitati ono što bi i većina.
Pitati se jesam li na dobitku ili gubitku?!
Zar je to važno, jer što koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život i sebe?!
A moje pisanje bloga ovih godinu dana pratilo me je i služi kao nijemi svjedok mog sazrijevanja,
jer Meša je rekao“ Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.“

Nakon što sam u ovih godinu dana u sebi prešla put od najciničnijeg skepticizma, vagala najracionalnije svoje misli, upoznala najmekši dio svog srca, borila se sa tisućama moždanih slagalica, molila dragog Boga najiskrenije moguće, stvari su se same riješile za sebe na najjednostavniji način koji u univerzumu postoji.
Imala sam trenutak spoznaje, ravan ukazanju.
Bio je to trenutak u kojem sam na prijelomnici, prelazeći neka svoja unutarnja gorja priznavši sebi i što jest i što nije moja krivica napokon dovoljno sazrijela da uspijem čista srca vidjeti tako daleko i naprijed i natrag.
Trenutak je to, kad spoznamo iskreno i istinski što je dobro a što loše, kad se pokajemo i pomirimo sa svitom kad napokon u svemu možemo naći nešto lipo jer smo našli mir u sebi.
Ne brinem se što mi se to dogodilo, brinula bi se da nije…

I za kraj završiću ovaj svoj jubilarni post poučnom pričicom kako sam to i činila u ovih zadnjih godinu dana.
Ovo ljeto razmišljala sam što pokloniti svojoj najboljoj prijateljici za njen okrugli rođendan.
Dragi Bog blagoslovio ju je svim materijalnim dobrima za života, pa je bilo teško odabrati nešto dovoljno vrijedno, dovoljno prisno i potrebno.
Ja sam se sjetila Indijanaca i njihovih plemenskih običaja.
Oni su za svoj rođendan u trenutku odrastanja od starješina dobili nešto što su zvali torbom «Mogućnosti», u njoj je bila oprema sa kojom su mogli preživjeti pa čak i pobijediti u neprijateljskom ambijentu.
U kožnoj vrećici nosili su mjedenu kutijicu sa kremenom, s čim su mogli zapaliti vatru, nož i amajliju.
To su bile sve njihove mogućnosti.
Mnogi od njih preživjeli su čak i kad su izgubili i tu opremu, zato što su prave mogućnosti bile pohranjene u kožnoj torbici iza očiju.
Poznavanje života stečeno iskustvom, imaginacijom, hrabrošću, sanjanjem i samopouzadnjem.
To je najvažnije što vam treba i na što se treba osloniti kad sve drugo zakaže u životu.
Jer sve što možemo zamisliti, može postati stvarno.
Nikad se ne zna što donosi sljedeći dan i gdje ću ja dočekati sljedeću godišnjicu svoga bloga.
Shvatila sam, sreća u životu krije se u življenju života hrabro i uz puno vjere.


Posebno i veliko hvala dragim blogerima koji su istaknuti sastrane i svrstani u rado čitane, pogotovo hvala onima koje sam imala sreće upoznati, oni su između ostaloga veliki razlog zašto i dalje pišem.

P.S. Onima radoznalima koji se pitaju što je bilo u torbi mogućnosti koju sam njoj poklonila;
Naša uokvirena fotografija slikana u danu koji je po mnogo čemu nama bio jedan od najdražih trenutaka u životu uz poruku «Sve mi mogu uzeti samo ne tebe i vjeru u dragoga Boga», malu glazbenu kutiju koja kad se vrti svira Sinatrinu «My way» (da je podsjeti da je u životu bitno učiniti sve onako kako želimo, tako da nikada ne žalimo za propuštenim pa čak i ako stvari ne ispadnu onako kako smo željeli tješi spoznaja da smo bar učinili što smo željeli). Pismo koje sam napisala iz najtoplijeg djela mog srca i spremila u staklenu bočicu da dopluta do nje u nemirnim životnim vodama i sjeća je koliko je volim i poštujem. Gibonnijevu LP Ploču «Unca fibre» limited edition (jer ju njegova glazba vedri gotovo koliko i mene).
Uokvirenu fotografiju jednog samo nama posebnog svjetionika, kao podsjetnik da jedna drugoj već dugo za života svijetlimo i pokazujemo pravi put.
I nevidljiv iskreni blagoslov prijateljstva i ljubavi.

p.s. I još jedna aktualna zanimljivost iz prve ruke.
Našla sam naravno vremena i na godišnjem se i duhovno uzdizati, pa sam pogledala u teatru najnapadaniju i najkontraverzniju predstavu u Hrvata trenutno «Glambajeve» u režij , Branko Brezovaca karte je nemoguće dobiti, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da ništa ni ne propuštate. Glumci su izvrsni, uključujući i dragu mi Severinu koja je čist solidna i draga kao i obično pa rado pomogne oko karata, glazba je mrak, ideja pohvalna, scenografija i kostimografija također ali…
Nekako mislim da se Krleža u grobu okreće vidjevši kako je redatelj istumbao Glembajeve i uklještio ih u 21 stoljeće mada Krleža je bezvremenski pisac.
Iako ih po meni bespredmetno povlače po novinama zbog nekih drugih stvari vezanih za pokoju Emu kojoj su samo pružili zasluženi omaž.
I da, ako vas put nanese u Kastav, nikako ne propustite nešto fino pojesti u restoranu Kukuriku, to je doista iskonski gušt za nepce, dušu i tijelo..
O sedam sljedova, koliko ih je bilo mogla bi pisati satima ali to je već priča za jedan drugi post….



- 13:14 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

“donor 150”

Naletjeh nedavno u tiskovini na članak o čovjeku kojeg su nazvali „doner 150“, priča je to koja mi je dala za misliti , duboko je uzdrmala moje stavove o životu.
Ja naime vjerujem da je ljudski život nešto najveće, čudo i prema takvom čudu odnosim se sa velikim poštovanjem.
Ali najprije da vas upoznam sa pričom, a ona je o čovjeku koji je očito po kriterijima žena najprivlačniji potencijalni donator sperme i kao takav njegova je sperma iskorištena najviše na svijetu, čak 150 puta do sada.
Visok 1,80 metara, plavih očiju, plavokos i s interesom za filozofiju, glazbu i dramu - tako bi se mogao opisati donedavni anonimac koji je privukao pozamašnu skupinu žena da upravo njega, točnije njegovu spermu, odaberu za stvaranje potomstva.
Rezultat je 150 djece rođene diljem Amerike koja imaju istog oca, a nikad ga nisu upoznala.
Revnog donatora Valentinovo je motiviralo da stupi u kontakt sa svojom genetskom djecom i otkrije identitet, dosad skrivan iza naziva “donor 150”.

Riječ je o siromašnom 50-godišnjaku, Jeffreyju Harrisonu, koji živi s četiri psa u Los Angelesu, a zbog zarade 400 američkih dolara mjesečno krajem 80-ih godina dva je puta tjedno donirao spermu u banci California Cryobank.
Nakon što su njegova djeca odrasla dala su se u potragu za svojim ocem, nakon što je vidio članak u The New York Timesu u kojem ga je dvoje tinejdžera čije su majke začele s njegovom spermom poželjelo upoznati.
Iako njegov profil u banci sperme puno obećava on nije postao cijenjen i ugledan ili pak obiteljski čovjek, odlučio je ipak da bi “mogao objasniti djeci zašto je odabrao nekonvencionalan životni put, ispričati im da je njihov djed obrazovani umirovljeni financijski stručnjak, a majka bivša predsjednica volontera Društva za prevenciju okrutnosti prema životinjama”.
Sa dvije kćeri koje su si dale truda se već sastao i kakav god bio one na njega gledaju dobro naklono. Iako nije učestvovao u njihovom odgoju i ničim to zaslužio ipak ga vole i razumiju.
Kćeri su izjavile „On je slobodan duh i nije nam važna njegova karijera.
Volimo pričati s njim o njegovim psima - izjavila je 17-godišnja Danielle nakon razgovora sa svojim genetskim ocem, sretna što je pronašla i polusestru.
Uvijek mi je prolazilo kroz glavu odgovara li kriterijima da mi bude otac ili ne“

Zašto mi je ova priča toliko dala za misliti.
Pa iz više razloga, svaka tridesetogodišnjakinja počinje ozbiljno razmišljati o djeci i radosti majčinstva, jedna homoseksualka kao ja na sto muka je i razmišlja o mogućim problemima koji jednoj heteroseksualnoj curi ni ne padaju na pamet.
Ponajviše zato što kad se zaljubimo, a u nekim godinama smo logičan slijed događaja je da želimo dijete kao proizvod te ljubavi, kao što sam poželjela ja.
Već tog trena susrećem se sa prvim problemom.
Ja na žalost ne mogu spontano ostati trudna, a ne može to ni moja partnerica.
Već samim tim čarolija se gubi i dijete postaje pitanje a ne samo čudo prirode, blagoslov Božji.
Može naravno jedna od nas dvije pokušati spavati sa nekim frajerom kojeg znamo, ali to povlači strašno mnogo problema u vidu svjesnog preljuba, mogućeg prvotnog neuspjeha pa se samim time pokušaji moraju ponavljati što će nas neminovno s frustrirati, pa onda kakav dogovor imati sa tim prijateljem, hoće li ga on ispoštovati, hoće li sve funkcionirati?!

Banka sperme činila se zato kao odličan izbor, iako mi se malo morbidno činilo otići tamo negdje kopati po arhivi i sklapati u mašti moje gene sa genima tamo nekog samo zato što na papiru piše to što piše i dobro zvuči, što se između ostalog i u ovoj gore navedenoj priči pokazalo kao loša preporuka.
Može sve krasno zvučati, ali što ja zapravo znam o tom čovjeku?
Kakvo genetsko naslijeđe kupujem, što sve dobivam a ne može se napisati na komadiću papira pod opis „volim-ne volim“.
Dobivam sve ono što se na prvi pogled ne vidi, a može ga okarakterizirati kao čovjeka i zapravo je meni najbitnije i željela bi da moje dijete dobije.
Kao što bi željela da odmah pri rođenju ne bude zakinuto za oca, jer vjerujem da ga svako dijete treba i zavrjeđuje.
Na kraju meni je moj bio najbolji na svijetu.
Opet znam toliko djece koja su odrasla u prekrasne ljude, a nemaju oca.
Znam da u životu nema garancije, ali nekako mi se svjesno ne kocka sa nečim što će postati najvažnija stvar u mom životu i nepovratno ga obilježiti.
Jedno njegovo dijete izjavilo je „- Mrzim kad ljudi koriste donorsko oplođivanje i govore da biologija nije važna. Ako im nije važno, zašto to onda uopće koriste? Mogli su usvojiti djecu ili pomoći onoj kojoj je to doista potrebno.“

Mislim da je u pravu, jer i kad psa parimo raspitujemo se za porijeklo partnera.
Ono nam je ipak nekakva referenca u što će se štenci pretvoriti.
A opet život mi je pokazao da je najvažnije iskreno, nježno i sa puno razumijevanja i truda voljeti svoje dijete i ono će se uz Božju pomoć pretvoriti u iznimnu osobu vrijednu poštovanja.
Jer mama je mama i za svoje dijete želi najbolje pa je tako i Courtney Love, prema riječima časopisa Rolling Stone, najkontroverznije žene u povijesti rock’n’rolla.
Feministkinja pankerica, liderica grupe Hole i u pjesmama se hrabro bavila ženskim temama kao što su dojenje, majčinstvo i silovanje.
Love je status superzvijezde stekla brakom: 1992. se udala za Kurta Cobaina, frontmena kultnog benda Nirvana, također ovisnika.
Rodila je malu Frances i napisala nedavno autobiografiju “Dirty Blonde“.
Najdirljiviji u knjizi je začudno konzervativan popis stvari “kojima ću učiti svoju djecu”
“Ostani djevica - barem do osamnaeste; nabavi si umjesto toga konja“, piše Courtney.
“Nikad nemoj pušiti. Alkohol i cigarete su slabost. Dovoljno spavaj.
Daj si pramenove u kosi svakih 16 dana. Vrati svaki, i najmanji dug. Upiši fakultet - Oxford”.


Je li uspjela sve to prenijeti kćeri, teško je reći.
U predgovoru Courtney kaže kako joj je ovisnost donijela samo tupu bol i uništene živote - “najviše onaj moje kćeri”.
Ali na ceduljici iz nekog hotela Courtney je nesigurnim slovima napisala:
“Kurt i Frances Bean, volim vas. Molim vas, oprostite mi... Vi ste oboje prelijepi za mene. Volim vas zauvijek”. Koliko god da je griješila, srce joj je na pravom mjestu.
A to je najvažnije,imati srce puno vjere na pravom mjestu pa šta nam dragi Bog da.



P.S. Znam jednu blogericu kojoj ovaj moj post možda neće najbolje sjesti i unaprijed se ispričavam, ovo su samo moja promišljanja i ništa drugo.
Ne moraju biti ni točna ni netočna, ovaj moj blog ionako opisuje svijet kako ga ja vidim svojim očima.
Kao što će možda nekoga zasmetati moja sexualna avokacija koju rijetko spominjem, jer mislim da je načelno nebitna za ono što na ovome blogu imam i želim reći.
Iako su me upozorili da bi češće spominjanje iste još više populariziralo isti.
Kakvo god mišljenje o homoseksualizmu imali molim vas da ga zadržite za sebe, jer nije direktan predmet ove moje priče.

P.S. I tebi draga moja koja još uvijek imaš tatu i još nisi odustala u nastojanju da budeš najbolja moguća kćer svom ocu.
Sigurna sam da će ti se to jednog dana vratiti, jer dobro se dobrim vraća samo treba ustrajati i dati najbolje od sebe iako je to ponekad toliko teško i skupo se plaća.
Ne zaboravi, ako je to dovoljna utjeha mene uvijek imaš i moja ljubav je bezuvjetna.

- 08:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

Još jedna blogerska igra koju sam zamoljena odigrati, ali ovako napisano dokaz je koliko je blog obogatio moj život.



Eto, Triptih me zadužila i predala mi štafetnu palicu, zamolivši me da se pridružim još jednoj blogerskoj igrici i napišem razlog zašto se moj blog zove „Redukcija Mentale“ i zašto je moj nadimak „Serafina“.
Iako sam imala na umu pisati o nečem sasvim drugačijem od ovog nema mi druge nego udovoljiti njenoj želji i dati objašnjenje iako sam to već učinila doduše davno na početku kad sam blog i otvorila.
A otvorila sam ga prije točno jedanaest mjeseci neplanirano i slučajno.
Doduše, kada sad na sve pogledam i nije bilo tako slučajno.
Vjerujem da kada dragi Bog želi ostati anoniman onda to prozovemo slučajnošću.
Čekajući da moja maca papučarica na svijet donese svoje mlade odlučih se na ono što me najviše zabavlja, a to je surfanje netom. Znala sam da mi predstoji jedna duga noć.
Što znači malo kopanja po blogu za postevima meni omiljenih ljudi.
Činila sam to već nekih godinu dana, ali kako nisam imala svoj blog bilo mi je puno teže pratiti one koji su mi zanimljivi, jer bi svaki put iznova morala tražiti njihove tragove na raznim listama.
To saznanje da je predamnom jedna duga noć bez sna , bilo mi je kao kakav znak sa neba, ne znam, neki impuls da i ja popustim struji i napišem par riječi.
Za sad nisam požalila.

Blog se zove Redukcija mentale, to je pojam iz Moralne Teologije i da vam sad puno ne dužim i ne filozofiram objasnit ću vam sve na jednom primjeru.
Dakle, ako vas recimo mama pita dali i ove subote idete vani sa društvom u onaj grozan bar i ona se brine, a vi joj odgovorite
«Ne znam, ali pozvana sam» onda je to to!
Niste rekli da idete, ali niste rekli i da ne idete!
Izbjegli ste odgovor svjesno, ali lagali niste!
To je nešto čime se ja učestalo služim, ponekad nesvjesno, ponekad vrlo svjesno.
Ali i pred drugima i pred Bogom sam čista, lagala nisam.

Zato sam blog i nazvala „Redukcija mentale“ , znala sam da na njemu neću lagati, ali željela sam i da me podsjeća da se ne smijem služiti ni tom tehnikom izvrtanja stvari koja mi tako često u životu posluži kao izlika da živim život linijom manjeg otpora.
Ja u samom začetku ovog bloga(podsvjesno, a možda i ne) imala na umu pojam kojim se ovdje naču koristiti .
Tako je njegovo samo ime uvijek tu da me podsjeti što sam si obećala.
Jer odlučih ne samo izražavati se istinito nego čak štoviše natjerati sebe da ni ne izvrćem kad mogu.
Na kraju krajeva , sve ovo i je iz potrebe da sebi, a onda neminovno i pred vama priznam neke stvari, misli i osjećaje.

Sam blog nastao je kao posveta jednoj djevojci koju sam nazvala od prvog dana kad sam je upoznala „Dobrom Vilom“,
Ona me tomu i naučila i ostati će moj dužnik za života.Ostati ću za svagda dužnik njenoj plemenitosti i dobroti.
I dok se ja borim sa vlastitim frustracijama, uvjerena u svoju nemoć kao jedinka.
Ona liječi ljude, planinari svijetom i čini ga ljepšim.
Ako ikada bude mira na zemlji i razumijevanja među ljudima, biti će to zbog žene kakva je ona.
Dobrota nije nešto za čime čezneš, dobrota je nešto što činiš.
Stvaraš nešto od sebe, nešto dobro što jesi i što ćeš darovati drugima.
I sve što mogu je to da je spomenem sa zahvalnošću na ovom blogu koji kao i svi govori o traženju sreće.
Ta njena nevjerojatna sposobnost da ljude vidi očima Boga, ono samo najljepše u njima, ponizilo me i zauvijek promijenilo.
Dobrota njenog srca utjecala je nepovratno na mene i ja sam poželjela biti bolji čovjek.

Zato odabrah nadimak „Serafina“ , Serafini su anđeli sa tri para krila, prvi do Boga.
To ja nisam, niti ću ikada postati , ali neka stoji to ime na mom blogu kao podsjetnik da je svaki novi dan novi početak i nova mogućnost da učinim nešto od sebe i svog života, da dam najbolje i budem bolji čovjek i tako postanem bliža Bogu, vrjednija njegove ljubavi.

Ovo pisanje bloga na kraju se pokazalo kao prekrasno i inspirativno iskustvo, postalo je pravi blogoslov.
U nepunih mjeseca dana završila sam na cool listi, moj blog uvršten je u 10 najblogova hrvatske u 2006g., pozvali su me na mnoge blog partye,pisali o meni u novinama, upoznala sam doista puno dragih, poštenih i dobrih ljudi, uspjela sam. čak uraditi i jednu humanitarnu akciju .
sve je nekako naraslo u velike razmjere i izmaklo mojoj kontroli.
Nisam ni pretpostavila u kom će to smjeru krenuti ali nije mi žao vezala sam se za nešto što je trebala biti moja razbibriga, a postala je moja svakodnevnica. Nešto što oplemenjuje moj život.
Pokazalo se da je to za sada ispalo vrlo zanimljivo i produktivno iskustvo za mene.
A gledano kroz ovu priču što slijedi mislim da je ako na to pisanje gledamo mojim očima zapravo vrlo slično vjerskom obredu, nešto između molitve i pročišćenja.
Zanimljiva priča koju davno pročitah. Dakle za one željne znanja;

U Tokiju postoji izuzetan hram budističke sekte Shingon. Posvećen je božici Fudo-Myo-O, božici «Nepomične mudrosti».
Svake godine to mjesto pohodi oko 15 milijuna ljudi.
U blizini je izgrađen još jedan mali hram, u kojem se nalazi neizmjerna zbirka budističkih spisa. Oni su pohranjeni na tri metra okruglu visoku spravu, koja se može okretati.
Iz nje izviru motke. Običaj je da hodočasnik stane na tu motku i jednom okrene svete spise.
Cijela sprava je teška i polagano se okreće, što bi zapravo onome koji je spravu gurnuo dalo vremena da razmisli o osnovama istina budizma.
Postoji i zvono, kojim pozvonite i tako skrenete pažnju Bogova na sebe.
Zatim na komad papira napišete svoje brige i ostavite ga da visi na ogradi od drveta.
S vremenom će taj vaš papirić pojesti kiša, vjetar i sunce…


E sad, ja nisam Japanka. Nisam ni budist. Nisam čak nikada ni bila u Neritasanu, pa samim time nisam mogla zavrtjeti veliki kotač, ali to ne znači da na svoj Europejki način uz malo mašte ne mogu odraditi tu obrednu gestu i olakšati svoju dušu.
Činim to redovito pišući ovaj blog, možda ga neće pojesti kiša, vjetar ili sunce, ali to je konačna gesta proizašla iz mene nakon što se redovito i iskreno sastanem sama sa sobom i svojom savješću.
Kao i uvijek bitan je smisao, dobra volja i iskreno srce,a sve to uz malo vjere i blagoslov donosi mir u meni, i već samim time daje ovom blogu smisla.


p.s. Evo draga Triptih, tko tebi nebi udovoljio. Odradih zamoljeno, a sad štafetu predajem Svjetioničarki, AtheniAir i Galadlijer.


- 20:35 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2007.

Šta je to japanski pinku film, kakav je moj ugao i za kraj jedna obavijest o humanitarnoj akciji i vračanju duga...

Već po zvuku mobitela znala sam da je ona i osmjeh se razvukao na mom licu.
Glas sa druge strane bio je vedar, pun planova.
Odmah je prešla na stvar;
„Znaš onu knjigu koju sam ti poklonila?“
(Pomislih u sebi-Koju od zadnjih deset? Shvatili ste već čitajući ovaj moj blog, ja doista volim dobru pisanu riječ a ona je cijeni više od mene).
Onu Velimira Grgića „Jegulje, grah, bukkake“.
O da, kako to mogu zaboraviti, riječ je o knjizi koja opisuje japanske fetiše.
E pa, sutra je predstavljanje njegove nove knjige „Katane, lignja, bradavice“ o Japanskim filmovima i prigodna projekcija filma „The Glamorous life of Sachiko Hanai“.
O čemu je riječ upitah?
Aktivistička pinku komedija s kloniranim prstom Georgea W. Busha i njegovim aktivnostima u životu simpatične djevojke.
A i nedostaješ mi, nudim vikend iz snova. Samo dođi.
Tajac, pa njeno ponovno pitanje
„Hallo, jel me čuješ? Jesi na liniji? Hoćeš li doći?Je si nestala?
Ne dao Bog,već se pakiram malena moja…

Zašto to morate pogledati?
Djevojka dobije metak u čelo i preživi pa u rupu gura klonirani prst Georgea W. Busha (s noktom obojanim u američku zastavu), nakon čega postaje genije koji čita filozofiju, citira Kanta i Sartrea, koristi Noama Chomskog kao afrodizijak, a odmah potom i ševi sve pred sobom, s odgođenim djelovanjem osjeta.
Zvuči nevjerojatno? I više je od toga.
Osim što je jedna od najbizarnijih pinku eiga svih vremena,
‘The Glamorous Life Of Sachiko Hanai’ je postao i neočekivani festivalski favorit na Zapadu, u trajanju za taj žanr inače neobično dugih 90 minuta.
Pinku filmovi su čudo, u njih možeš staviti što god želiš: politiku, komediju, sve, najvažnije je da su unutra scene seksa.
Iako su Japanci poznati po svim mogućim okrutnim scenama nasilja, gotovo nikada ne prikazuju eksplicitne scene sexa.
Po objašnju samog autora, film je utemeljio na japanskoj mangi
‘The 3 Eyed Boy’, koliko i na Woody Allenu.
Ova urnebesna, originalna, intelektualna i neponovljiva musaka sadrži i sjevernokorejskog špijuna, figurice svega i svačega, Bushovo urnebesno ukazanje na TV-u, debele agentice i jedno veselo iznenađenje nakon odjavne špice.
Sve u svrhu borbe za svjetski mir i dobar seks.

Ludilo i sasvim dovoljno za jednu nedjeljnu večer kojoj prethodi šetanje naše beštije Britancem uz razgledavanje sajma antikviteta, a završava večerom u mom omiljenom kineskom restoranu „Asia“ i još nečim što bi bilo pre otvoreno za pojmove ovog mog bloga koji ipak služi meni kao hrana za srce, podsjetnik za dušu i nemirnu misao koja me vodi kroz život.
Eto napisah nešto ne tipično za mene, a sve u svrhu priče koja bi se trebala zvati „Moj ugao“.
Ne znam koliko sam se približila zamisli onih koji su nam temu zadali, ali je to o čemu sam pisala definitivno ugao u kojem u zadnje vrijeme provodim najviše vremena.
Što doslovno- fizički, što mentalo zbog raznoraznih zapreka koje me priječe da moj ugao postane moja svakidašnjica.
A sad mi preostaje da odradim još jedan zadatak koji sam dobila od vas dragih blogera ,a nikako ne stižem.
Obećah napisati mojih 5 MEME.
Dakle,
5 stvari koje o meni niste znali;


Sa četrnaest godina dobila sam i zaljubila se u dvije najdraže stvari u mom životu.
1. Našla sam napuštenu macu i zaljubila se u nju na prvi pogled, imam je još i danas.Ima sedamnaest ljudskih godina (za mačje pojmove to je jako puno oko 76g.). Sada je već jako stara, sjeda je i prošle je godine izgubila maternicu i jedno oko. Ja je volim riječima neopisivo i smatram je ravnopravnim članom obitelji.

2. Sa četrnaest godina tata mi je kupio moj prvi motor Tomosov BT50, odonda su motori i vožnja njima moja velika ljubav.Obožavam taj osjećaj slobode, ukrotive snage i ludila kad među nogama osjetim 750 kubika, a još draže mi je kad se sredim pa na svoj chopper sjednem sa štiklama i raspuštene kose.Nema većeg gušta i svjesnijeg osjećaja trenutne moći i životne ljepote.

3. Volim sve što je povezano sa bilo kakvim divljim izazovom, ali ta moja adrenalinska ovisnost u životu me koštala. Tako me do sada uspio zgaziti(doslovno preči preko mene) automobil i uspjela sa pasti sa aviona. To je rezultiralo sljedećim lomovima- dva puta gležanj,pet puta uganut, slomljen kuk, povreda koljena i kičme, slomljena ruka dva puta, slomljena ključna kost, slomljen nos i slomljen zub. Osim kad se mijenja vrijeme, vidljivih posljedica na meni nema;)

4. Kao mala bolovala sam od disleksije i doista sam se namučila učeći čitati.I dan danas kad na radiju čitam vijesti osjećam mučninu u želucu.Pokušavajući svladati čitanje kao mala rodila se moja ljubav za čitanjem knjiga i pisanjem.

5. Znam da se to nebi reklo iščitavajući ovaj moj blog, ali kad meni pukne film onda je to doista opako izgleda. Ja nemam predodžbu o tome, jer mi se smrači ali oni koji su to doživjeli tvrde da je to nešto najstrašnije što su imali prilike doživjeti.

Eto, odradih svoj dug. Jer obećanje je obećanje.
Kad smo kod toga, obećah da ću učiniti dobro djelo ponukana tragičnom smrću Ane Rukavine.
U subotu 10. veljače ću i to obećanje izvršiti.
Vjerujem da se o dobrim djelima ne priča, ona se dešavaju i kad se učini što se učiniti može ne treba to isticati.
Ipak riječ je o akciji koju sam zajedno sa mojim radijom i u suradnji sa zakladom Ana Rukavina pomogla organizirati u mom gradu.
Pa tako ako ste u subotu između 10h-16h u gradu Puli svratite na glavnu gradsku tržnicu i dajte krv za upis u hrvatski registar dobrovoljnih davatelja koštane srži.
Samo zajedničkim naporima možemo uspjeti u razvoju registra i izgradnji banke matičnih stanica koji će uslišati molbe mnogih koji u tišini svojih bolničkih soba ne žele ništa više doli običan život baš ovakav kakav sam nešto iznad opisala, a kojim sam hvala dragom Bogu blagoslovljena.


UPDATE;
Akcija prikupljanja uzoraka krvi za ulazak u registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži uspjela je u potpunosti:))
Odazvalo se točno 576 ljudi u mom gradu, što je više nego su iz zaklade očekivali obzirom na veličinu moga grada.
Ja sam uživala u obavljanju dobrog dijela,a kao nagradu upoznala sam čak dvije inspirativne i hrabre žene.
Jedna je majka Ane Rukavine, zadivila me njena hrabrost i toplina.
Druga je blogerica koju znate pod imenom "U ime" , odavno nisam sa nekim sa toliko lakoće pričala, smijala se, ona je pravo otkriče, jedna je od onih ljudi koji vas inspiriraju da iz sebe izvlačete samo najbolje.
Draga, hvala ti na tome. Gušt je sa tobom piti kavu,tvoj osmijeh vedri dušu:)
I još jedan si dokaz da je ovaj blog jedna izvrsna stvar koja mi se desila.



- 20:12 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2007.

Z a Betmenovog najboljeg prijatelja.



Čovjek, shvatila sam to najčešće govori zbog sebe, ali divan je osjećaj kad osjeti odjek svojih riječi i misli.
Toliko me dojmila da sam odjednom, sasvim iznenada doživjela nešto što dugo nisam, pokazala sam svoju skrivenu stranu, koju su rijetki do tada vidjeli.
Ili se u meni nešto u ovih par mjeseci rodilo, što do sada nije bilo osviješteno sigurna sam samo da je trenutak bio rijedak i obostran.
I tako sa nekim se ponekad baš prepoznaš i godi ti , a meni baš paše njena mirna riječ i ne prijeteća sigurnost što miri moje buntovne misli.
Vesele me naši razgovori i prepiska bez koristi i osjećaja društvene obaveze, samo zbog naklonosti srca i duše.

Pričajući sa njom o nekim zajedničkim temama i ljudima sjetila sam se priče koju sam davno pročitala o Aleksandru Makedonskom.
Ona zapravo najbolje govori o onome što sam joj ja pokušala objasniti.
Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla.
Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga.
Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim.
A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

A čemu pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?
Ljudska snaga i veličina vjere mjeri se baš tim pokušajima da se suzbije svoja priroda.
Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, jer zapravo nije nikad.
Ali ja sam tako ponosna baš na svoju ljudskost i mekoću srca, najviše volim svoje slabosti iako sam naučila i trudim se sa godinam sve ih više skrivati.
Iz svakog dana u dan, iz svakog susreta u susret shvaćam i dobivam potvrdu kako je lijepo ponovno voljeti, biti umivan ljubavlju.
Nismo ponekad svjesna ,a ona nam je zapravo sve u životu.
Omogućuje nam da sa osmjehom dišemo i živimo, drži nas pravima, daje pravi smisao svemu.

Kad pronađeš mir u srcu i pustolovinu koju želiš, ne želiš se više objašnjavati, ne želiš pojašnjavati nevjernicima i onima koji srca nemaju.
Bio bi to čisti altruizam, jer uzeti čistu vodu( dobrotu, ljubav i vjeru) i pokušati to uliti u prljavu posudu( zločestu, lošu osobu) pa onda suditi o njenoj čistoći glupo je i nemoguće.
Oni što nose prljavštinu u sebi očekuju to i kod drugih i kakvi god naši pokušaji bili, kolika god naša dobronamjernost bila, oni su duboko u sebi već okaljani i samim time nesposobni dobrotu i ljubav koju pokušavamo uliti kod njih prepoznati.
Sve vide i u svemu traže loše namjere.
Zato se više ne uvlačim u rasprave, ne nasjedam na provokacije, nemam volje objašnjavati onima koji ionako ne žele dobronamjerno čuti.
Odmahnem rukom kao u subotu navečer i s osmjehom se udaljim.
Otac me naučio da zlo nikada ne svladava zlo.
Stoga ako je netko zlonamjeran prema tebi ne uzvraćaj mu.
Ili uzvrati dobrim, jer zloća se rastapa samo ljubavlju.
Neki ljudi doista ne znaju stati na kraj sa svojoj zločestoći , ali to je samo njihov problem.
Ne i moj.


Ja samo vjerujem u pravdu i dragog Bog, imam svoj mir u srcu.
Kad bi se uvjerila da nema pravde na ovom svijetu ostalo bi mi da se ubijem ili da se okrenem protiv njega i svijeta koji više ne bi bio moj.
Pročistimo li sebe od zločestoće moći ćemo vidjeti nevidljivu stvarnost.
Ali dokle god živimo u sljepoći nema smisla pitati se zašto ne vidimo svjetlost.
Za kraj poklanjam misao, jednostavnu i mudru kako to može samo Dalaj Lama sročiti, nekako pristaje svemu što sam htjela sa vama podijeliti.

«Nema potreba za hramovima ni za kompliciranim filozofijama.
Moj mozak i moje srce su moji hramovi jer moja filozofija je dobrota i ljubav «.


- 17:04 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se